Thursday, October 30, 2008

Druga nedelja prodje


Pozdrav svima. Prođe i druga nedelja. Eh...tako će valjda i godine brzo proleteti :) Već smo se malo aklimatizovali ovde, a život nastavlja svojim tokom, pa i ovaj blog počinje sve više da trpi...no...ne damo se :-)
I tako dok iščekujem svoj rođendan, rekoh koju reč malo da napišem. Stigao nam je i SSN još u ponedeljak. Moram priznati, mnogo brže nego što smo se nadali, a danas mi je stigla i prva plata :-) Što se SSN-a tiče, iako ti otkačiš u obrascu da ti se automatski podnese prijava, na nekim aerodromima to ne urade. Chicago O'Hare je jedan od takvih. Generalno, procedura je veoma jednostavna. Odeš sa pasošem u jedan od office u gradu (ima ih dosta), popuniš neki formular (osnovna pitanja, nikakve komplikacije), uzmeš broj, sačekaš (ja sam čekao svega par minuta), predaš...i to je to. U roku od dve nedelje ti stigne SSN na kućnu adresu (nama je stigao za manje od nedelju dana).
Konačno imamo nešto nameštaja. U prethodnom blogu je Danica opisala kako smo nabavili prvu turu (mnogo hvala Dejanu i njegovoj ženici još jednom za to...stvarno su neverovatno zlatni). Pre 2 dana, stigla je i druga tura. Naime, Danica se prijavila na neku freecycle listu. Jedna divna ženica nam je dala kuhinjski sto, 4 stolice, dve fotelje iz 50-ih i stočić lampu. Ustvari, dala nam je još stvari, ali nismo mogli potrpati u auto, pa ćemo to za vikend (mada je i ona zvala da kaže ako bude imala prilike, da će nam doneti na vrata...prosto neverovatno). Ženica je inače policajac, seli se uskoro na floridu (jer ide u penziju), pa ima malo viška nameštaja....pun podrum. Ovog puta glavni akter je bio Vlada, kojem se ovom prilikom neizmerno zahvaljujemo. Uspeli smo sve to nekako da potrpamo u njegovog golfa. Žao mi je što nismo poneli aparat da to slikamo...konstrukcija je bila...prava rumunska...otvoren gepek, sa kanapima vezana zadnja vrata, kako bi sve stalo zajedno sa nama :-) Bogu hvala na ikei, pre polaska smo ispred bakutine kuće rastavili sve što se moglo rastaviti. Napravio sam i par slika kancelarije gde radim. Ovde je sve u znaku halloween. Sutra su velike parade i zurke, a posebno je ova godina interesantna jer 31. pada na petak. Mi smo pazarili samo jednu kostursku glavu, boje za lice i sprej za kosu...pa napravicemo jos nesto. Mozda sutra bude i neke rasprodaje, pa još napazarimo :) Još nemamo pojma ni gde ćemo ići. U Americi otkada smo došli imamo jedan problem koji nismo imali u Srbiji....prevelik izbor. To je toliko velik izbor, da prestaneš da razmišljaš. Recimo da ako imaš jedna vrata gde možeš ući, onda nemaš izbora, ako ih imaš dvoje, onda ti je izbor mali, ako ih imaš 4-5, onda imaš pravi izbor....e sada....ako ih imaš 4538, e jbg...uđeš na prva pri ruci (ili ako ti neko da neki savet), ne možeš ni da pregledaš šta ko nudi. E ovde je baš tako. Sutra ima bar jedno 800 žurki u gradu...svi nude super provod, svuda dj ovaj-onaj, kokteli ovi-oni...bog te pita. Imaš nekoliko parada (noćas smo videli neke lude bicikliste sa nekom njihovom paradom i nekim čudnim biciklima na sprat). Još jedan primer je supermarket. Pravili smo špagete i trebao mi je paradajz sok ili paradajz pire....jedva nađoh. Ustvari, otišao sam u taj deo i video jedno 80 varijacija. Gnječen, mešan, organski, veštački, ovakav, onakav, ovaj začin, onaj začin....ma daj...hoću prokleti paradajz. Što je najgore nisam iz te gomile ništa ni uzeo, kasnije je Danica na nekom sasvim desetom delu naišla na nešto što deluje da je ono što nam treba :) O biranju samih špageta neću ni da govorim....recimo da za dosta stavki provedeš mnogo duže vremena birajući, nego što si planirao :-)
Još malo pa rođendan...ovoga sam se otprilike danas tek setio. Uvek sam bio pompezan kada mi se približavao rođendan...a sada...eto, još jedan dan. Na svu sreću poklapa se sa njihovim praznikom, pa možda i bude sutra lep provod. Eto...još samo krevet/futon da nabacimo i na konju smo :-)
Slicice mozete pogledati ovde

- Pre dolaska vamo mnogi će vam pričati o tome kako možeš da iznajmiš kamiončić za 20$ na dan i fino sve preseliš. To je tačno....ako imaš kreditnu karticu, a pošto si tek stigao...nemaš je...tako da...zaboravite na tu ideju (bar za početak).

- Prosto je neverovatno kada se nađeš u ovako nekom dalekom gradu gde nemaš nikoga, koliko ljudi koje pre toga nikada nisi sreo su spremni da ti pomognu. Drago mi je da takvi ljudi još postoje...i hvala vam još jednom svima.

Tuesday, October 28, 2008

Naš prvi nameštaj


U nedelju smo uspeli da pokupujemo stvari na dva Garadge sejla. Na prvom sam ja uzela kantu za djubre ... konacno da to imamo... i još dve šolje za kafu. Na drugom nismo ni bili licno, već je prijatelj Dejan aka D$D uspeo da kupi za nas mali stočic za sobu na tockice, ili drzac za tv (zavisi ko bi ga za sta koristio), jednu komodicu sa tri fioke na tockice i jedan sto za dvoje. Sve je to bilo na prodaji negde u predgradju (mislim da je Wheaton), ako gresim neko ce me sigurno ispraviti :). Da bi pokupili sve te stvari i videli kako izgleda predgrađe otisli smo Metrom. Naši prijatelji su nas divno ugostili sa pravom šunkom , sirom i kulenom.. pride domaći helb (domaćica je pekla) što bi se ovde reklo organic.
Divoti i sreći nema kraja kada smo doneli nameštaj kući. Isti dan smo se pridružili i grupi freecycle koja ne baca ništa, već daje dalje... po onoj staroj: jednog čoveka đubre je drugog blago . Od jedne tete smo dobili 4 ikeine stolice sa šestougaonim stolom i dve stolice/fotelje za dnevnu sobu weeeeeeeeee... to idemo sada da pokupimo.

...u međuvremenu, tj. juče...
Kao što sam predvidela nisu mi se javili iz firme gde sam prvo konkurisala za posao. tako da sam preduzela raznorazne mere i tehnike za zapošljavanje. Prijavila sam se na Monster.com i otišla na njihov sajam poslova u Holidej in :) - 14. sprat gde se nalazilo 2000 ljudi, od kojih 1500 stoji u redu da uđe na sam sajam. Takav red u životu nisam videla, pa ni u najgore Mloševićevo vreme ... red koji je kao zmija okolo celoga sprata ovog ogromnog hotela.... neverovatno... Na sajmu je vec nekih 15-ak firmi otišlo dok sam stigla da uđem unutra (trebalo mi je barem 1 vremena). Predala sam biografije na 10 firmi. Većina izlagača na sajmu su bile banke i gotovo sve firme su tražile prodavce i ljude na šalteru. To su mi užasno bolidni poslovi (uz dužno poštovanje svima onima koji se bave time) ali ajde dedera, kada sam videla da nemam puno izbora krenula sam svima gde ima iole smisla da ostavljam biografije. Neverovatno je da na tom sajmu ljude koje sam videla su uglavnom stariji od mene i to dosta... Npr. imaju 40 i više godina i nose sa sobom obično 10-ak biografija iz različitih branši i konkurišu za gotovo sve poslove. Upoznala čiku koji ima preko 5 banki sigurno i ima skoro sve moguće sertifikate za microsoft, takođe je bio i računovođa i svašta nešto, ali voli da menja karijere pa je tako ovde došao sa 9 različitih biografija.... :D iz nekoliko različitih branši. Nezaposlenost je ovde užasno velika naročito zbog recesije koja je još uvek u toku. Nadam se da ću uspeti da dobijem posao u jednom dečijem centru gde nisu tražili ono što ja imama od struke, ali je intervju jako dobro prošao. Udaram po svim mogućim frontovim trenutno, pa će nešto da urodi plodom. Prijavila sam se i kod agencije za zapošljavanje.

Prekasno sam saznala za bottomless closet koji se bavi pomoći ženama u tranziciji. Poklanjaju im odela za razgovore za posao. Bez obzira koliko god da ova država izgleda okrutno ovakve stvari su nešto što me izuztno impresionira.

Na kraju, kupili smo hleb da probamo čisto onako kako to izgleda pravi organski bez aditiva i ostalih gluposti. Hleb je kao raj na zemlji. Kuvali smo juče špagete bolonjeze, izuzetno su ukusne bile. Slike ce doci u nekom od komentara

Sunday, October 26, 2008

Hrana, hrana, hrana ...

Eh...ovo je bio zanimljiv vikend, dosta novih stvari, nadam se samo da ću se svega setiti :-)
U petak sam išao sa firmom u jedan mongolski "all you can eat (sve što možeš pojesti..tj jedi koliko hoćeš :))" restoran. Interesantno je da se restoran nalazi odmah do studija Oprah Winfrey (ko ne zna ko je ona, neka google-a). U svakom slučaju, restoran je mnogo interesantan. Imaš ogroman izbor svežeg voća, povrća, mesa, različitih sosova i sl. To se sve nalazi u na jednom ogromnom stolu, zajedno sa kuvanim pirinčem (različitih vrsta), kojekakvim rezancima i sl. Ti uzmeš činiju i kreneš da stavljaš šta ti se sviđa. Kada fino izmiksaš razne stvari, onda staviš i kombinaciju sosova i začina i predaš na pult. Takođe, imaš jedan štapić na kojem piše broj stola i tvoje ime, koji zabodeš u svoju činiju. Oni pokupe tu činiju i peku tvoju mućkalicu na nekom ogromnom roštilju. Kada se ispeče, konobar ti donese za sto. Taj ceo cirkus možeš ponoviti koliko hoćeš puta, i to sve za 10$. Mi smo svi obrnuli 2 porcije. Prvu sam kombinovao na kineski način (malo sam bio pogubljen prvi put :)), a drugu sam stavio kineske rezance, sa ananasom, govedinom, šargarepom, kukuruzom, graškom (ako je to uopšte bio grašak) i dve vrste karija (indijski žuti i tajlandski crveni). Ala je bilo dobro :) Živela Amerika :) Tada sam saznao da je Čikago inače najbolji u USA što se tiče nacionalnih kuhinja. Ovde ima sve... Sada tek vidim koliko je ovde lako ugojiti se...moramo se paziti. Kuvamo što više možemo sami, što manje restorana :) Generalno, Ameri jako vole da idu u teretanu, ali ne zato da bi bili super fit, nego da mogu što više da jedu :) Bar su mi par njih tako rekli...vrištao sam od smeha. Elem, subota je takođe bila zanimljiva. Za doručak smo (konačno) otišli u pravi američki Diner. Sve onako kao u filmovima. Priđe ti odmah neka žena i sipa kafu...i kasnije ti stalno nadopunjuje, nemož joj dokazati da je 2 velike šolje kafe i više nego dovoljno. Naravno, ti platiš samo jednom...dopuna je za dž. Naručili smo neki američki doručak, to je 2 jaja, 2 kobasice, 2 parčeta slanine i 2 palačinke sa šlagom i sirupom od javora. Rasturili smo se tu. Ove palačinke sa javorovim sirupom su stvarno ekstra. Juče je inače počela proslava halloween-a. Sada se sve te džidža bidže mogu naći za jaaako jeftine pare na popustu. To su popusti od 80%. Tako da možeš kupiti neku ekstra masku za 2-3$ koja bi te u Novom Sadu papreno koštala (bar 40e). Mi smo već pazarili par gluposti..čisto da se nađe :). Juče nam je šoping čini mi se bio dosta jeftin..kupili smo puno stvari za 60$. To je 4 pune kese. Uglavnom tako neka kolićina stvari me u merkatoru košta oko 50$, ali smo ovde kupovali i stvari koje tamo nikada ne bismo kupili (npr...veliko pojeftinjenje sira za tople sendviče, jedno pakovanje duplo veće od onog u Srbiji je koštalno malo više od 1$...mi odmah tri pakovanja kupili, sada ne mislimo neko vreme o siru). Naravno, kupovali smo sa karticom za popust i uštedeli nekih 15$. Ovo je već drugi put da štedimo oko 20%, ali biramo stvari koje su na popustu. Zato smo danas kupili hleb od 7$...jes duplo veći od onog u Srbiji..ali 7$. Doduše, moram priznati da je ovo najbolji hleb koji sam u životu jeo...a i navodno nema aditiva i tih gluposti...zato je i skup.
Zanimljiva stvar je bila za ručak. Sada ćemo mi da pravimo jaja sa slaninom. Kupili smo neku slaninu iseckanu na režnjeve (samo takve imaju u američkim radnjama). Još gledali koja je na popustu. Međutim, ono što nismo videli je to da malim slovima pored piše "Maple (Javor)". Kada sam ih stavio u tiganj, a ono krene da mirise na Javorov sirup...majko mila. Pogledam ja bolje, kada ono na slici palacinke sa javorovim sirupom i preko njih slanina. Majko mila....sta sve ovi ameri jedu...
Eh...a tek sinoćni izlazak...e to je bila avantura. Kao prvo, neki pub-ovi već slave noć veštica, iako je to tek u petak. Samim tim na ulicama su bili, batman, superman i cela bratija, kao i razne vile i balerine, ma svega... Krenusmo ti mi u neki novi deo, da malo ispitamo. Kad ono...ne lezi vraže, upadosmo u sam suvi centar boystown-a. Nisam ni znao koliko je to blizu nas. Vijore se gay zastave na sve strane. A pošto je maskenbal...da vidiš tu lepotu. Gejša je matorac od 50 godina, pa onda imaš i sličnu opaticu i sl. Ušli smo u jedan bar za koji je Danica ranije pročitala da je druželjubiv za heteroseksualce. To je bar u koji homoseksualci (tipovi) dovode svoje heteroseksualne prijatelje. Danica je otrpilike bila jedna od 10 devojaka u baru u kojem je bilo bar 500 ljudi. Raspričali smo se sa šankerom koji je bio gay panker :). Tu je bilo interesantno...jako :) Posle mi je neki dvometraš bacao komplimente :). Nakon toga smo otišli u naš stari bar, gde je prelepa crnkinja prišla Danici da joj kaže da je slatka...tako da je i Danica dobila svoju gay porciju za subotu veče :) Ovog puta smo probali japansko pivo i moram priznati da je jedno od najboljih piva koje sam probao.
Osim ovoga, ovi dani su se sveli na moj posao i standardno vijanje nameštaja (igranka bez prestanka, o kojoj više neću ni da pišem). Imam osećaj da ću ovde preskočiti kupovinu auta i odmah preći na kamion...da se više ne mučim :) Ovde je imati vozačku podrazumevana stvar...toliko podrazumevana kao što se podrazumeva da sa svojih 30 godina znaš da čitaš. Možeš iznajmiti kombi za 20$ po danu za prenos robe, a možeš iznajmiti i tim nosača nameštaja i čitavu ekipu za selidbu za milion dolara...ali ono što ne možeš iznajmiti je kombi+vozač kombinaciju (ili ja bar nisam uspeo da nađem). U svakom slučaju...najverovatnije ćemo otići u lokalnu radnju i kupiti najjeftiniji futon sa dostavom za nešto više od 500$.

Eh...eto...nismo pisali dva-tri dana, ali se sve nadoknadilo :)

Naravno, ima i slika...one su ovde

PS> Sada je malo drugacije, jer sam saznao da na u****om flickr-u moram da platim za preko tri seta. Vidim ja da cu morati svoj blog i gallery negde da postavim, ovo sve flickr, picasa i sl. ne valjaju nista

Friday, October 24, 2008

Chicago - dan osam - Noodle Soup

Juce sam postala zrtva pravog stila američki kupovine.... Trebala sam samo da uzmem jednu karticu za mob sa što manje kredita.... i znam da mi to treba, ali u međuvremenu prodavac me ubedi da meni to ustvari ni ne treba već da treba da uzmem broj koji ce mi biti validan na godinu dana... Umesto da kupim lepo karticu za $15 uzelal sam onu koja je $100 jbg.... Šta da kažem osim prevarili su me!... Mogu da se vratim u prodavnicu i da tražim svoj novac nazad ... Prvi put sam se opekla o to "kupuj na široko i naveliko jer se jedino tako i isplati!"
Naravoučenije: Obavezno ako vam se i dogodi da vas smute za neki super preterani dil... uzmite lepo racu i stvar i vrnite je u prodavnicu bez ljutnje.... "Eto deco tako to biva kada se puno pije" - Jaganjac iz epizode pij to pi**o nemoj da te prebijem. Više ovako trošenje necu da spominjem donosi damo lošu karmu treba ovako stvari izblokirati.... ovu epizodu dobro zapamtiti i paziti na sledeceg dilera u prodavnici :D
Ovaj nastavak nema veze sa prethodnom pričom ali me mrzi da u svaku stvarčicu stavljam u zaseban blog te ovako priča ide:

Ja stvarno nemam pojma sa engleskim jezikom ... ali ozboljno bila sam ubeđena godinama da je Noodle Soup supa sa knedlama, ako nas je neko negde nekada učio.... Medjutim Noodle soup su rezanci sa malo supe i to ne ovi naši tradicionalni, vec neki cik cak rezanci... Ovi rezanci sa supom se mogu spremati na različite načine u mikro talasnoj sa malko vode ili kuvati sa malo vode tako da se na kraju dobije ogromna količina testa sa malko supe. Danas sam se uputila u avanturu kuvanja ovakve supe... lepo pakovanje... sa detaljnim uputstvom. Svaka čast tim amerima za sve imaju izuzetno jednostavna uputstva... Lepo se uzme pakovanje tih rezanaca stavi u kljucalu vodu i doda pakovanje praška koje dolazi sa tim rezancima. To pakovanje daje ukus, masnocu i sve po redu za govedju supu. Na kraju se dobije voda sa rezancima i ukusom govedine ... ovo je loš pokušaj kopije instant supe. Kada sam zavrsila sa kuvanjem skontala sam da mi nemamo kutlaču! Nekako smo to prevideli da kupimo... kako ta supa izgleda servirano možete videti ovde Polako krecem da shvatam koliko mi fale neke stvarčice od kuće šta bi dala sada za pradajiz čorbu sa knedlama ih.....


Na kraju jedna tužna stvar....
In memoriam Mita
Moj Dimitrije aka Mita sa svojih 2,7 godina je uginuo sinoć u Novom Sadu.... Bio je divan mali glodar, najumiljatija životinjica te vrste sa kojom sam se ikada susrela. Voleo je da uskače u ruke i da se mazi ... nikada nije grizao niti cvilao ... Jako smo ga voleli i jako će nam nedostajati.

Wednesday, October 22, 2008

Chicago - sedmi dan - prva nedelja ode...

Prođe i prva nedelja u Americi. Bolje rečeno...prolete...
Prvobitne strasti su se malo stišale...život se polako vraća u normalu, ako se to tako može nazvati (šema: posao-kuća-šetnja-spavanje). Vreme je možda da se malo sumira ovo što smo do sada doživeli i prikažu neke pozitivne/negativne stvari. Nameštaja još nema...a kada će...ne znamo :) Krenuo bih prvo o opisu ljudi koje svakodnevno srećem u zgradi, na putu do posla i sl. Neko moje prvo zapažanje samih amerikanaca i njihovog stila života. Kao prvo, žene....nije da ste naše, nego što ste najlepše (ok...i Šveđanke su lepe...pitajte kuma ako ne verujete :)) Osim onih preteranih devojaka koje je Danica videla u firmi gde je konkurisala (koje ja nisam video), jedinu preteranu ribu koju sam ovde video...bila je tip....tj...trandža :) Šalim se (ustvari i ne baš....bila je napucana riba iz daleka, ali kada se približio/la, jbg...uplašili smo se). Ok...ima slatkih devojaka, ali nisam još do sada video nijednu za koju bih rekao...woow. Tipovi su inače skroz druga priča. Gomila preterano napucanih fit tipova na sve strane. Ovo je definitivno raj za Danicu :). Ok dosta o ovome u braku smo :) Eh...a moda...e to tek treba videti. Ovde je moda da ribe nose ogromne crne naočare za sunce stalno....ali stalno (jutro, dan, noć). To je onaj tip naočara koji se može videti u filmovima da žena strpa kada ima modricu na oku ili se previše napila prethodno veče. I naravno, za kraj....svi nose iPod ili ekvivalent (ali obavezno od Apple-a). Takođe je interesantno da svi vugle neku kafu ili sok. Neki kupuju starbucks i sl...a neki imaju metalni termos. Stil života je...bacanje para. Ali majke mi....čak su mi i Ameri to rekli "Ahh...they are Americans, they like to through there money away". Znači iako ima kafe na poslu (za dž.) koja je od starbucks-a, on će ipak otići u starbucks da pukne 3$ za istu kafu :) Šalu na stranu, ali čini mi se da dosta slabo misle o dolaru, za ralzliku od evropljana. Takođe još jednu stvar nisam prokljuvio...a odakle im toliko para? Kanda su svi u konstantnom kreditu...ali i to je stil života ovde. U svakom slučaju...ne deluje mi teško uklopiti se :)
Ok....ajde da malo sumiramo i stavimo šta nam se ovde sviđa:
Kraj u kojem živimo je predivan. Divan je za šetnju i danju i noću. Iako je Čikago izuzetno urbana sredina, ovde se osećam kao u nekom idiličnom omanjem gradiću (danas smo se igrali sa malim zekom koji je bio na travici ispred zgrade...šta dalje reći). Oduvek sam mislio da je ovo jedan veliki...ogromni prljav grad (nekako mi je poređenje uvek išlo sa Beogradom), ali prevario sam se. Daleko je čistiji od Novog Sada (barem centar i ovaj deo gde mi živimo). Ok...ima opasnih delova i sl...ali...ko je ikada u Novom Sadu onako turistički išao u Bangladeš? Mislim...koji ćeš tamo? Ja u životu nisam bio tamo iako ceo život živim u Novom Sadu...e tako i ovde sa tim delovima. Količina prodavnica i ostalog (samo u našem kvartu) je neopisiva. Tek kada sam ovo video shvatio sam da pojma nisam imao šta znači reč "potrošačko društvo". Kako bih pokušao (samo pokušao) preneti sliku...recimo da u našoj okolini od 200-300 metara ima (bez preterivanja) npr. 30 pekara, 50 restorana (od brze kuhinje, do pravih...od toga bar 6 japanskih, 3-4 meksička, kojekakvi burgeri, indijska, kineska, tajlandska, skampi, ovako-onako...specijalizovani za supe...ma nema kraja), 2 robne kuće, 20 prodavnica (veličine naših većih diskonta...neke rade 24h), pa onda prodavnice garderobe, nameštaja...ma ne mogu ni opisati. Recimo da ima 3 (koliko sam ja video) samo prodavnice kostima. Jedna od njih je baš ogromna (ej makice...imaju maske Slipknot-a :)). Prodavnica kompjutera BestBuy koja je veličine Merkatora (samousluge, ne cele robne kuće), bong shop...ma ljudi...ne mogu se svega ni setiti...svaki dan bar tri puta prođem jednom ulicom i svaki put se zabezeknem (otkud ova radnja ovde, nisam ranije primetio) i sl. Pa onda kafeterije, jumba juice, dunkin donuts...ma daj...ne vredi. Svi voze (za nas) dobra kola...ali to je već opšte poznata priča, u to ne vredi ni zalaziti.
Šta je negativno? Hmm...nema kineskih radnji..ili ih mi bar nismo videli. Ima stvari na popustu koje su kod nas skupe (npr garderoba), a ovde možeš naći za male pare, međutim....stvari na koje smo navikli da su jeftine, su ovde užasno skupe. To su upravo te stvari koje mi kupujemo po kineskim radnjama i koje nama u ovom trenutku najviše trebaju. Recimo da im je jedna bezvezna šolja na rasprodaji 5$. Sve te sitne gluposti se kreću preko 20,30, pa bogami i do 100$. Mali jastuk, 15$..set noževa sa stalkom 200-300$. Mi još nismo uzeli ni plastičnu kantu za đubre, jer mi treba vremena da se osvestim, da ću za to morati 20-30$ da dam. Onda recimo, da kupiš perecu ili kafu za poneti, moraš da izdvojiš najmanje 3$. Za dve takve kafe ti možeš u restoranu pored da jedeš...gde je tu logika nije mi jasno. Ne želim ništa da preudiciram, videćemo kroz par meseci kada oboje (daj bože) budemo radili i kupili stvari za normalan život...onda ćemo tek da vidimo kakav je standard...do tada...

Mi smo ovde tek nedelju dana i ovo su neki prvi utisci sumirani. Baš me interesuje kako ćemo razmišljati kroz par meseci, jer sam već osetio neke promene u nama u odnosu na onaj prvi šok.

Savet za danas :)

- U svakoj od većih prodavnica (Jewels, CVS i sl) postoje kartice za popust (kao, član si kluba kupaca i sl). Ove kartice su (uglavnom) besplatne i obavezno ih uzimajte. Za njih nije potrebna (verovali ili ne) kreditna kartica ili ssn. Dele ih samo tako. To je način kako da te veliki brat posmatra (da prate šta kupuješ, čak i kada kešom plaćaš). Mene lično za to zabole, koristim google, tako da već sigurno sve znaju o meni. Generalno, popusti su ponekad jaaako velik...minimum ćeš 10% uštedeti, a na neke stvari možeš i 60-70%.


Mala digresija na ovo. Nismo imali karticu i kupovali smo 2 limenke nekog zelenog čaja (jedan je koštao 99 centi bez poreza). Žena nas na kasi: pita da li imamo karticu? mi kažemo ne...ali hoćemo da apliciramo, i ona nam odmah naplati sa popustom. Cena je bila za obe limenke (sa uračunatim porezom) 1.33$, umesto ~2.20$.

Tuesday, October 21, 2008

Chicago - sesti dan - prvi razgovor za posao


Juce sam konkurisala za posao u jednoj firmi. Sat vremena od kako sam poslala mail su me nazvali i pitali kada mogu da obave intervju licno. Ovo mi je prvi pravi intervju za posao i malko je cudno prosao. Firma za koju sam konkurisala se sastoji od tri odvojene firme koje se bave razlicitim delatnostima. Prva od te tri firme je agencija za manekene, druga je agencija za izradu web sajtova, a poslednja je firma za marketing i promocije tako da sam danas videla gde se nalaze sve te preterane ribe... one rade u ovoj firmi :D sve zajedno sa web developerima :D gledaju se preko stakla... nisam sigurna da li ce me primiti jer kanda u deo za marketing prelaze one koje su bile manekenke, ali imaju i malo mozga, ali videcemo sada sta i kako ce biti. Treba da mi se jave iduce nedelje. Drzite mi fige obavezno! Glavni detalj jeste da postoji gomila riba koje konkurisu i koje su pripravnici. Sve su kao iz Viktorija's secret kataloga i svaki pripravnik ima svoj MacBook Pro. Svi pripravnici su tu na tri meseca. Posle ta tri meseca mogu, ako su ok, da ostanu sa firmom koja ih je inicijalno uposlila, ali mogu da nastave dalje sa firmom koja je bila klijent ove firme. Pripravnice su sve za jednim stolom kao OpenSpace i sve lepo zajedno idu na rucak. Verovatno su i drugarice i sl... ima jedna riba koja je non stop tu za stolom i ne socijalizuje se sa ostalima.
Dok sam isla na ovaj intervju prosla sam i N. Michigan Avenue poznatiju kao "The Magnificent Mile", i stvarno jeste to velicanstvena milja. Sve glavne prodavnice (ukljucujuci i hard rock hotel) se tu nalaze. Shto bi rekli from tifany's to banana republic. Sta god vam padne na pamet tu se nalazi u toj ulici. Sada idem da trazim druge poslove... jer nemam pojma da li ce ovo uspeti ili ne (dobro je imati backup).
By the way uvek ce vas neko docekati sa "Hi how are you?" to je retoricko pitanje i ne odgovarajte na njega... jedino mozete reci samo "good" i ne nastavljajte se dalje da pitate tog nekog kako je jer ce vas samo popreko pogledati, kao sto se meni dogodilo.
Mala digresija, sinoc smo pravili nase prvo jelo musaka weeeeeeeeeeeeee
Imamo problem sa hranom ovde, jako je ili zacinjena ili ima previse nekih aditiva. Sve u svemu, ni Nikoli ni meni ne odgovara nesto preterano takva hrana, te smo se upustili u avanturu pravljenja musake. Evo recepta>
Musaka na americki nacin
7-10 organski uzgajanih krompira.
Pakovanje organskog mesa bez zacina
jedna glavica peruanskog slatkog luka koji je takodje organski
8 jaja (e da ovde su jaja mnogo manja i bela! da, ljuska jajeta je skroz na skroz bela!)
Malo sveze naseckanoe zeleni
Pola organski uzgajane paprike
Malo vegete (da ima vegeta da se kupi i ovde :D)
Bibera po ukusu
Segedinske paprike
Mleko
Priprema>
Oljustiti krompir (ovo se cini jednostavnim ali je gotovo nemoguce ako nemate aparat onaj mali nozic za ljuscenje krompira) Iseckati na tanke listice i ovo je gotovo nemoguce ako nemate secko jer sve proklizava. Staviti iseckani luk (u seckanje luka se ne upustati ako nemate blender ili super secko) na tiganj sa umerenom temperaturom i sa malo ulja dodati vegete, bibera i soli po zelji kad krene da se kristalise luk dodati papriku i na kraju iseckane zeleni. Kada je paprika lepo proprzena dodati meso i ravnomerno mesati tok se ne proprzi lepo na kraju dodati 3 jajeta i crvenu papriku. U djuvecaru koja je premazana uljem naslagati iseckani red krompira, potom staviti prethodno pripremnjeno meso. Zatvoriti sve sa jednim redom krompira i potom zaliti sa ostalih 6 jaja i nesto mleka. krchkati sve na 400 farenhajta nekih sat vremena dok ne porumeni. Sluziti vruce :D Ovo sinoc sveze ispeceno je bilo rajski :D u zivotu se nisam radovala musaki kao juce :D (slike mozete videti ovde)

Monday, October 20, 2008

Chicago - peti dan - prvi dan na poslu

Stiglo i to jutro....prvi dan na poslu.
Ustao sam jutros u 6:45h. Napravio doručak za mene i dragu, ona skuvala kaficu, malo popričali...i polazak. Na svu sreću, bus mi staje direktno ispred zgrade i vozi dosta blizu posla. Međutim, onaj google maps nema pojma...kakvih crnih pola sata....ako se nisam vozio minimum sat vremena...
Generalno, busevi u Chicago-u su extra spori. Stanice se nalaze na bukvalno (ali bukvalno) svakih 5-10 metara. Čoveče...ne udje ni u drugu ko svet, već staje. Druga varijanta je L sa kojom imam dosta da pešačim, ali mislim da je brža varijanta (a čak i da je isto, bar je zanimljivija i zdravija od onog klackanja). Treća varijanta opet uključuje bus...nju ću sutra na povratku probati...
Elem....prošle nedelje su u firmi bila žešća otpuštanja, a odeljenje iz Čikaga je bilo na glavnom udaru. Otpustili su 70% ljudi. Tako da sama situacija u firmi je dosta tužna... Dočekali su me sa rečima "welcome to Chicago office,... empty Chicago office..." Ja očigledno donosim ekonomsku nesreću tamo gde se krećem (prvo americi, sada ovo...). Generalno, office je ogroman... Ima 2 kuhinje, salu za rekreaciju (sa stolom za stoni tenis), dve sale za konferenciju, gomila kancelarija i nešto malo cubicle-a (koji su svi sada prazni). U kuhinji se nalazi frižider sa tonom sokova (u limenkama), vodom i sl. stvarima, kafemat, automat za vodu...to je sve besplatno za radnike, plus gomila grickalica, cokoladica i sl. stvari koje se nalaze po hodnicima u činijama. Sada svaki programer ima svoju kancelariju (koja je by the way ogromna), a meni su dali jednu otvorenu kancelariju (kao corner office), koja nema vrata, ali je velika bar 40 kvadrati :) Na zalost, više bih voleo da sam u nekom od onih cubicle-a i da ovo sve radi onako kako bi trebalo. Svi programeri rade na Linuxu i imas svega par windows instalacija. Sve sami linuxovci....baš je bila lepa zamisao da kasnije pređem na njihov projekat, mislio sam da ću prvi put dobiti posao c++ programera u linuxu, ali jbg.... Možda mi je bolje da se pokorim M$-ovom i Apple-ovom carstvu i batalim linux sa svih mašina...bar ću biti srećniji.
U svakom slučaju, ekipa koja je ostala je odlična. Pošto od rana jutra nije radio internet, a admin (kojeg su zamolili da ostane još mesec dana, inače je i on popio otkaz) je imao pune ruke posla i nije mogao da mi da mašinu, odigrali smo turnir u stonom tenisu :) Posle toga smo išli smo na ručak u neki tajlandski restoran. Oduvek sam mislio da je tajlandska i kineska hrana slična, ali prevario sam se....uopšte ne liči jedno na drugo. Mislim da čudniju hranu u životu nisam jeo.
Bila je to piletina ko u nekom pekmezu (ali je taj pekmez sav u nekim nitima) i kao prilog kikiriki.
Posle toga sam video Lab od naše firme.....čoveče...pa ona sistem sala u ddor-u je malešna naspram ovoga....a ovi otpustili jedinog admina...ko li će to sve administrirati za mesec dana...bog te pitaj. Uspedoh da dobijem svoj laptop (i to matori thinkpad t41) tek u 16h i od tada radim instalacije. Sutra ću dobiti još 2 servera....biće posla. Malo sam primetio da ameri vole da se razbacuju sa lovom na nekim stvarima, a onda na neophodnim stvarima štede....stvarno mi nisu baš najjasniji...

Sunday, October 19, 2008

Chicago - cetvrti dan - shoping, shoping, shoping...


Danas smo išli dosta u shoping, iako nije tako planirano :-)
Od ranog jutra nas je dočekala avantura odlaska u laundry (perionicu veša), koja se nalazi u podrumu zgrade. Iako u uputstvu koje smo dobili piše da mašine koriste kartice, nažalost nije bilo tako, nego ubacuješ novčiće od 0.25$ (quaters). Jedna mašina 1.25$ (znači 5 novčića). Mi smo koristili dve mašine i jednu sušilicu. Za to nam je trebalo 15 novčića....čoveče. Prvo sam pomislio da sigurno postoji neko pametnije rešenje (mašina koja usitnjava novac ili sl), ali najo.... Ljubazno mi je komšinica objasnila da to ne postoji, dok je bežala od mene. A da...nisam napomenuo da se ljudi ovde mene plaše. Nemam pojma koji im je, ali me se plaše (pogotovo komšinice u zgradi (do sada samo samo jednog muškarca video, kanda su sve komšinice)). Moguće da je to zbog brade, možda im ličim na nekog talibana. Ovaj strah nas je danas koštao bar 5$. Lepo ti ja kažem Danici u radnji "idi ti pitaj za karticu za popust, mene se ljudi plaše", ali ona zapela da odem ja. Naravno, crnkinja se sva pogubila kada sam pitao pošto košta i poslala me na drugo odeljenje...gde nije bilo nikoga. Tek kada smo obavili kupovinu, poslao sam Danicu kod iste crnkinje da ona proba. Ova joj rekla "ne košta ništa, evo ovo popuni..." :-) Od sada sa nepoznatim ženama isključivo Danica komunicira.... nje se manje plaše. U svakom slučaju, nakon perionice veša otkrili smo kako radi i mašina za pranje posudja (dugme za paljenje se nalazi na nekom 15 mestu pored prekidača za svetlo i uvek smo se pitali, čemu ovaj prekidač služi?). Posle raznovrsnog šopinga (konačno smo našli sundjere za telo)....čuli smo se sa Milošem, a kasnije i našli. Prvo smo išli u šoping :-) Ovog puta u pitanju je bila prodavnica koja prodaje našu i meksičku robu. Ovo je bila zanimljiva tura...jer smo usput prošli kroz indijsko/pakistansku četvrt. Radnja je dosta velika i mnogo povoljnija po pitanju povrća i mesa. Vrlo je bila interesantna situacija gledati gomilu naših i meksikanaca na jednom mestu u radnji oslikanoj domaćim motivima (ulica Jovana Dučiča i sl), uz zvuke Đorđa Balaševića....i sve to u Chicago-u. Naravno, kupili smo začine bez kojih se ne može zamisliti naša kuhinja, a u Američkim radnjama ih nema (čak ni alternative). To su vegeta i aleva paprika (iz segedina :)). Cena je brutalna, ali za tako nešto ne pitaš pošto je.....treba musaku i gulaš napraviti :)
Posle ovoga smo se uputili ka meksičkom restoranu, a usput smo prošli i pored projects
Nakon večerice i par margaritas (odakle i slika)....završio se i ovaj dan.
Još uvek razmišljamo da li da pokupimo krevet dole sa đubrišta...jer treba izdržati spavati sledećih par meseci na dušeku na naduvavanje....

Savet naučen danas:
- Davati 10% - 15% bakšiša konobarima u restoranu, frizeru, dostavljaču (kada poručiš pizza-u i sl), onom ko radi manikir/pedikir, taksisti. U barovima, ako sediš za šankom ostavljaš barmenu ostavljaš 1$ po piću, a ako te služi konobar/ica, onda standardno kao u restoranu.

Chicago - treci dan

Ufff.....današnji dan je baš bio iscrpljujuć, prepešačili smo bar 20 km.
Bili smo malo u razgledanju Chicaga. Došao sam na neku ideju da ovde uvek zapišem neke misli, tj savete koje nisam znao kada sam dolazio ovde, a kasnije bi se to moglo negde sumirati, kao što je ovaj:
- U Americi uvek naručujte malu ili srednju porciju, jer su porcije ogromne

Primer ovome možete videti na slikama kako u starbucks-u izgleda najmanja kafa. Sve je tako, gde god da krenes imas malu, srednju i veliku porciju....ovo zadnje izbegavaj. Moram priznati da nikada nisam video toliko puno express restorana i u svakom stalno ima nekoga. Ameri očigledno puno jedu po tim restoranima, a često ih viđam na ulicama sa kojekakvim 1/2 litre kafama, 1l sokovima i sl. Nakon dugotrajne šetnje i razgledanja loop-a i Chicago skyline-a (koji je stvarno predivan), odlučismo da se vratimo kući, kad ono....rekonstrukcija L-a......ne radi voz. E ovde im svaka čast na organizaciji. Došli smo do zatvorene stanice, gde je stajao neki lik i preusmeravao ljude na koju stanicu da idu u zavisnosti od voza koji trebaju da čekaju (i naravno, svakom se ljubazno izvinuo što su radovi u toku). Potom se na svakom ćošku na putu do druge stanice nalazio znak koji usmerava ljude na tu stanicu. Stvarno su odlično organizovani.
Na povratku kući upoznali smo jednog lika iz Sarajeva. Nešto se Danica i ja dogovaramo u radnji, a čovek iza nas kaže "gde ste zemljaci :)". U svakom slučaju, razmenili smo telefone da se čujemo itd. Rekao je ako treba neka pomoć da se javimo. Čovek radi na održavanju u zgradi, pa rekoh ako neko se seli i prodaje nameštaj da nam javi. Nedavno je neki lik dao sofu od 2000$ u dobrotvorne svrhe jer nije znao šta će sa njom.....imam osećaj da u ovoj Americi uvek omašimo vreme....i to za samo dan-dva.
Kad smo se vratili kući, odlucili smo malo da izađemo i osetimo subotnju groznicu u Lincoln park-u :) Ono što mi se ovde nije svidelo je to da očigledno svi ameri prate prokleti sport (pogotovo Baseball). Svi pub-ovi imaju ogromne plasma televizore koji prenose utakmice. Prvi u koji smo ušli je podsećao na naše kladionice, jer je imao bar 20 televizora. Tu su konobarice bile obučene u cheer leaders-ice, a izbacivači u igrače...ma sve je bilo u sportskom nekom fazonu. Masa dosta mrtva...i...nije mi se baš dopalo. Drugi pub je bio više irskog karaktera, ali nije imao neki provod. Treći je bio dosta dobar. Sav je u halloween fazonu, ima dosta mase različite rase i nacionalnosti, samo jedan ili dva TV-a i delovao je mnogo življi. Sva tri pub-a su na slikama :)
mali savet za pub-ove:

- Većina PUB-ova traži ID kako bi utvrdio da li imaš dovoljno godina da uđeš. I ako imaš 40-50 godina i dalje će ti to tražiti. Ovde je pasoš validan umesto ID-a (čak ga više i cene, jer se ID da falisfikovati). Znači, ako izlaziš u grad, a nemaš još ID nosi pasoš sa sobom.

Posle toga smo otišli kući...i spavanjac
Slike od ovog dana možete videti ovde

Još malo stvari koje mi padaju na pamet, a možda nekom posluže:

- WC šolja u Americi je puna vode, tek kada povučeš ručicu, voda se slije, spere i šolja se napuni ponovo (tako da ne mislite da je neki kvar i sl.)

- Transformatore za struju (sa evropskog na američki) potražite u radnjama sa foto opremom (kompjuterske i sl. radnje tipa BestBuy nemaju to, samo sa američkog na evropsko).

- 2/$5 na ceni znači 2 za 5 dolara, tj. cena je 2.5$

- Sve cene su izražene bez poreza, na tu cenu treba dodati porez koji varira u zavisnosti od grada/države.

- Za neke stvari se u prodavnicama možete cenkati (npr. kada kupujete veće stvari, nameštaj, kola i sl...prodavac vam može dati veći popust i sl.).

Friday, October 17, 2008

Chicago - drugi dan


Ustajemo ujutru u 7:30h (još uvek se navikavamo na vremenske razlike) i kuvamo prvu kafu u šoljama od stirpora u mikroalasnoj u nedostatku ikakvog sudja. Sinoć smo prebacili dušek iz dnevne u spavaću sobu za promenu :-) Spavaća soba je nekako malo hladnija od dnevne, iako su obe dosta tople, a grejanje nije uključeno. Kako ovo radi, još nismo provalili, kao ni programator za AC (ili šta god to bilo). Ovde u Americi ne koriste klime kao u evropi, nego one iz jednog dela na prozorima (kakve su u Srbiji bile 80-ih godina). Stvarno su u nekim stvarima staromodni. Taman smo se javili ljudima u Srbiji (otkrili smo da nekim cudom radi Skype), kada se na vratima pojaviše majstori. Prvi dan smo prijavili da neke stvari ne funkcionišu u stanu...i eto njih. Čim su ušli, jedan je delovao kao "naš". Ne samo zbog akcenta...nego...jednostavno je delovao tako. Nije prošlo dugo vremena, a čoveku je zazvonio mobilni i on krene da priča na srpskom :). Situacija je bila malo cudna....čovek se trudio da ga ne skontamo....ali ne ide :) U svakom slučaju popraviše sve što je trebalo.

E sada kreće prava avantura. Završili smo sa majstorima i krenuli na put walmart-a. Cilj je bio da danas kupimo sve sitne potrebštine vezane za kuću (od šolja i tanjira, pa do četke za wc), a sutra da obavimo ikeu (ako je ikako moguće). Odemo mi na google maps i nađemo najbliži walmart (koji je i dalje jaaaako daleko). Nema frke...pogledasmo autobuse, aha, dve ulice, dva busa...ma nema frke. Naravno, nismo se bas raspitali u koji kraj idemo....sta moze biti dve ulice udaljeno...
Ovaj prvi bus nas proveo pored obale....dosta lepa tura. Stigosmo do drugog busa na pocetku neke avenije (a walmart je negde na trecini njene duzine (broj 4650)). Ono što još nikako da se naviknemo je da u Chicagu ulice mogu biti i po 50 km duzine (cifru sam odvalio, ali stvarno su jaako dugacke). I krenemo mi lepo tim busom, prodjosmo pored Bucktown-a...mnogo lep kraj. I tako ti mi idemo i što dalje odmičemo, sve je interesantnija okolina. Belci izlaze napolje, crnci ulaze u bus. Okolina sve skrnavija i skrnavija. U busu sve više istetoviranih repera i različitih likova. Na kraju ostadosmo jedini belci u busu...i avantura se dalje nastavlja. Nisam rasista, ali da ste videli ove likove u tom busu...mislim da bi se svako uplašio. Pogledam brojeve oko sebe, a mi tek na 3000....o boze, ima li kraja ovoj ulici. Stigosmo nekako nakon sat vremena klackanja i do walmarta. Okolina ne deluje bas najsigurnije, tako da smo gledali sto pre da pretrcimo onaj parking i udjemo unutra. A unutra...........pa recimo da Rodić u Novom Sadu deluje ko trafika naspram ovog. Nije nam trebalo dugo da se totalno izgubimo. Jedino što moram priznati je da je walmart stvarno jeftin i ima svega i svačega. Nakupismo se mi dvoje kolica...jednu stolicu, čitav escajg, teflon tiganj, đuvečaru, ma komplet kuhinju (bez električnih sprava), metle, četke za wc, tanjiri, čaše, jastuci, peškirići, navlake, čaršavi, jednu stolicu :) itd. Spizdismo 350$. E sada treba nazad, naravno busom necemo preneti sve ovo. Pozvasmo taksi, kad ono ko pandure da sam zvao. Jesam li spomenuo da smo u prodavnici bili skoro jedini belci? Pita mene ovaj operater, pa kako se zovem, pa kuda zelim da idem itd. Pomislih, koji je ovom? Dosao taksista po nas sa onim veeeelikim americkim taksijem. Covece sve smo utrpali u gepek. Vozi on nas tako fino i pita, a jeste li vi novi ovde? Kaže on "Pa znate imate blize prodavnice u vasem kraju...imaju isto dobre ponude. Znam da je ovo walmart, ali nije ovde da se ide bez kola. Nije bas...sigurno, a i taksisti ne zalaze u taj kraj" :) Imali smo sreće, kaže, da je on slučajno bio u blizini...inače bi čekali i po 2 sata. Sve je on nama lepo pomogao i dao nam adrese prodavnica za drugi put. Kada smo došli kući pogledali smo koji je to kraj u kojem smo bili....Austin, ....jedan od najozloglašenijih krajeva Chicaga. Vodili smo se onim jug je opasan, a ovo je bio zapad...medjutim u Chicago-u to ocigledno nema veze. Samo kad smo mi stigli u naš Lincoln Park živi i zdravi :)
Posle toga smo otišli u counter....mesto koje je jako popularno ovde, gde sam poručujes kakav burger hoćeš da ti naprave. Imaš izbor od mesa, do svega....pa ti tamo popunjavaš neki upitnik i onda kao dobiješ neku papazjaniju :) Moram priznati da je dosta ukusno, ali i malo skupo (verovatno zato sto to Oprah preporučuje i sl). Sinoć smo videli da je to krcato...pa ko veli...ajd da probamo. Šaljem i jednu sličicu odatle.

Chicago - prvi dan

Vec duze vremena zelim da pocnem da pisem blog, ali nikako mi to ne polazi za rukom. Pokusavao sam par puta i imam mozda 2-3 bloga u zadnjih 2 godine :-)
Ovo iseljenje u Ameriku u meni je probudilo neku zelju da ovog puta istrajem u tome, prvo zbog toga sto mi je lakse da opisujem svoje utiske na jednom mestu, odakle svi koje interesuje mogu da citaju, a drugo jer mislim da ovo moze biti zanimljivo, a i mozda nekom buducem imigrantu korisno. U svakom slucaju, ovaj blog cemo pisati zena i ja naizmenicno.
Elem, da skratim pricu :-) Zena i ja smo na lutriji dobili zelenu kartu za USA. Odlucili smo da odemo u Chicago, jer sam ja tamo dobio posao (tj. nastavio da radim za istu firmu za koju sam i u Srbiji radio, samo u Chicagu).
Nadam se da cu imati vremena da napravim neki antidatirani blog o pripremama za ovaj put, jer ovde direktno krecem sa prvim danom u USA.
Na aerodromu nas je docekao Milos, covek koji je svojim blogom pomogao mnogim dobitnicima zelene karte, jer su tu pocele da se razmenjuju sve informacije vezane za to, kao i razlicita iskustva. Danas se to pretvorilo u forum: zelenalutrija.com Jos jednom se Milosu ovde neizmerno zahvaljujem jer mislim da i sam nije svestan koliko nam je pomogao. Posle leta koji je ionako dugo trajao, morali smo na granici cekati jos sat i po, jer je bilo gomila emigranata iz razlicitih zemalja (uglavnom azija i bliski istok). Nakon toga, potrpali smo se u Miloseva kola i uputili ka stanu. Posle toga je sledilo raspakivanje i sl. Nazvao sam drugog poznanika iz Chicaga (Vladu), koji nas je obezbedio krevetom na naduvavanje i fenom (posto nije imao pumpu, pa smo se sluzili fenom i ustima :)). Takodje nam je doneo i pokrivac. Njemu se isto neizmerno zahvaljujem, jer bez njega mislim da bih jos spavali na podu pokrivajuci se kaputom. Sledi pismo koje sam bio slao prijateljima nakon prvog dana, koje opisuje neke prve utiske.

Sto se prvog utiska tice....moram priznati da je bilo zanimljivo. Ovde je sve totalno drugacije nego u evropi, ali totalno...od brava na vratima do svega. Malo sam juce bio uplasen (i jos sam) od svega toga....ali se polako smirujem. Moram priznati da su ovde i mirisi i ukusi skroz drugaciji od onih na koje smo navikli. Citav grad ko da ima neki miris....na svu srecu taj miris nije odbojan, samo nekako...cudan. Zgrada u kojoj smo ima hodinke ofarbane u crvenu boju i neke cudne lustere (nisam jos slikao, ali uskoro cu)...tako da izgleda malo spooky :-)
Ovde je inace dosta skupo (recimo da je ovde 100 dolara kao u srbiji 1000 din)...tako da prica o tome kako je amerika jeftina su mitovi i legende. Ima stvari koje stvarno jesu jeftine, ali hrana (ona stvar za koju kazu bas da je jeftina) je skupa, a pogotovo kucne potrebstine (tipa pasta za zube 4-5$ i sl :-) Kreveti i sl. stvari ubijaju, a ikea se nalazi u tri lepe materine. Sto se bacanja stvari tice, tu su ljudi u pravu. Evo jutros sam naisao na predivan krevet sa sve dusekom pored kontejnera u mojoj zgradi. Pazi dusek je 80% beo ko sneg. Jedini problem je sto je juce padala kisa i skroz je jedna stana mokra i propala....jbg....zato se u ameriku seli leti, a ne u jesen.
Ono sto jeste tacno je cinjenica da je izbor ogroman....ali bas ogroman. Sta god da smislis....ima da se kupi. Takodje, tacno je i to da je sve ogromno.....prosto neverovatno. Mislim da je to stvar koja me je ovde najvise i uplasila. Bili smo u jednom parkicu 150 metara odavde gde smo susretali veverice i patke. Veoma je lepo...a te veverice bukvalno skakucu oko tebe :-) stvarno su slatke.
Jos jedna stvar koju ljudi pricaju u srbiji, a nije tacna je hrana. Stalno sam slusao price kako je americka hrana grozna i bezukusna....to su gluposti. Sve do sada sto sam jeo ovde je bilo izuzetno. Jeste tacno da su im jela sa drugacijim ukusima koji nama nisu poznati (sto je i lepota svega, ako mene pitas), ali to ne znaci da je lose ili bezukusno. Takodje imaju specijalizovane radnje za stvari o kojima mi ne mozemo ni da sanjamo. Danas smo bili u nekoj specijalizovanoj radnji za kokice, gde spremaju kokice na 1001 nacin u nekim specijalizovanim pecima. Bili smo i u nekom lancu milksheak-a....koji sve pravi prirodno. Pred tobom ti cedi voce, blendira sa sladoledom itd....stvar je preterana. Takodje, imaju i neke preterane sendvice.....ma milina.

Inace, mozete videti slike prvog dana: http://www.flickr.com/photos/31483745@N07/sets/72157608092685434/

Nikola