Sunday, June 20, 2010

New York, New York i još ponešto



Evo i mene napokon da se javim. Ponekad ne pišem dugo, jer nemam šta da pišem, a ponekad se jednostavno toliko stvari događa, da ne stižem da pišem :-) Kao što je Danica u prethodnom javljanju pomenula, moja mama nam je u maju došla u posetu na nešto više od mesec dana. Samim tim smo se trudili da svo slobodno vreme posvetimo obilasku Čikaga i okoline i pokažemo joj što više stvari koje čine naš život ovde lepim. Uglavnom nam je preko nedelje ona kuvala jela iz zavičaja kojih smo se uželeli, dok smo preko vikenda isprobavali čudesa svetske kuhinje. Naravno, i Danica je pri tom pravila par jela koje mi obožavamo ovde da jedemo. Nažalost, mama je imala malu nelagodnost, kasnio joj je avion sa sletanjem u Frankfurtu, tako da nije stigla da presedne u drugi i morala je tamo prespavati. Dali su joj hotelsku sobu, a onda je odmah našla neko društvo naših ljudi koji su isto tako izvisili. Plašili smo se da se to ne desi, ali sada kada se desilo....sada zna da ni to nije tako strašno :-) I kako to obično biva, mesec dana je proletelo dok si rekao "keks". Taman smo se ponovo navikli jedni na druge i onda već dođe dan da ona odlazi i rastanak koji je svaki put sve teži. A šta ćeš...i to je deo života.
Obilazili smo uglavnom znamenitosti Čikaga koje smo ovde već nekoliko puta opisivali, pa ne bih da se ponavaljam :-) Možete pogledati slike. Od novih stvari tu je bio jednodnevni odlazak u Milwaukee, najveći grad Viskonsin države i naravno odlazak u New York.
Sto se Milwaukee tiče, on nam je dosta blizu (nekih 150 km odavde) i već dugo smo planirali da odemo do njega. Bili smo u čuvenom muzeju umetnosti, koji je stvarno arhitektonsko čudo. Pogotovo što se nalazi na samoj obali i pogled na tu zgradu, a okolo jezero je gotovo nestvaran. Osim toga, prošetali smo se malko uz reku gde se nalaze poznate pivnice i naravno morali smo sesti u jednu, da isprobamo šta se već ima isprobati :-) Grad je nekada bio svetska prestonica piva, ali je nažalost to sve propalo, velika riba progutala malu i trenutno je grad dosta pust. Tu se takođe nalazi i muzej Harley Davidson motora (koji je inače odatle), ali to nismo stigli posetiti.
Dođosmo i do najzanimljivijeg dela ovog bloga, a to je odlazak u NYC. Stigli smo u petak negde oko podneva i odmah otišli do rođaka na Menhetnu, koji su nas dočekali sa divnim vojvođanskim ručkom. Mama je kod njih spavala, dok smo Danica i ja uzeli hotel preko puta Madison square gardena. Hotel se zove Pensilvanija i ako ikada dođete u NYC, obilazite ga u širokom luku ako ikako možete. Mi smo se eto....zajebali. Da ne kažem da je koštao ko svetog petra kajgana, ali je opet bio jeftiniji od ostalih. Doduše ne i mnogo jeftiniji. Na svu sreću, to je i jedina negativna stvar u celoj ovoj priči. Sam menhetn je dosta jednostavan za snaći se (pogotovo uz google maps) i moram priznati da se čovek već nakon kratkog boravka u NYC oseća ko da je tu mesecima. Grad je stvarno gostoljubiv po tom pitanju. Na prvi pogled je za razliku od Čikaga dosta prljav i nekako previše gust, međutim ima neku drugu čar. Rođaci su nas odmah odveli u obilazak svega što smo želeli da vidimo (i što se može postići za to kratko vreme). Tako smo obišli times square, grand cetral terminal, central park itd. sve što je u tom okrugu. To veče smo se sreli sa jednim drugom. On i njegova verenica su nas vodili u neki Teksaški restoran, a potom smo izašli u neki bar. Ono što čovek već prvog dana zapazi kod Nju Jorka, a što je neobično za bilo koji Američki grad, je ta njegova živahnost, grad koji nikada ne spava. U svako doba dana i noći ima ljudi koji šetaju. Dosta je brz život i svuda se unaokolo nalaze gomile malih restorančića, gde bukvalno sa nogu jedeš i nastavljaš dalje. Teško je nekako taj osećaj opisati rečima. Mnogo više podseća na neku Evropsku metoroplu što se mentaliteta tiče, ali sa druge strane Američka je arhitektura i sve ostalo. Baš interesantan spoj. Vratili smo se u hotel i onda izašli napolje, seli na stepenice Pen station-a i posmatrali grad. Subotu smo celu proveli na nogama. Išli smo prvo brodićem do Staten Island, koji prolazi jako blizu kipa slobode. Potom smo se šetali finansijskom četvrti Nju Jorka gde je Wall Street i nesrećni ostaci čuvene dve kule (inače, počeli su tu nešto da grade). Usledio je prelazak preko Bruklinskog mosta, koji je mnogo duži nego što izgleda i mami je dosta teško pao :-) Pa onda odlazak na čuvenu Njujoršku picu, pa na preteranu toplu čokoladu i onda malo odmor na jednom mestu koje se nalazi između Bruklinskog i Menhetn mosta, koje ima predivan vidik na Menhetn i oba mosta. Ova lokacija je u Srbiji poznatija po tome što je tu Ekrem Jevrić snimio spot za sada već legendarnu pesmu "Kuća, poso" :-) Nisam mogao da odolim da ovo ne napišem :-) Usledilo je odlazak do sestre koja živi u Bruklinu. Usput smo taman malko razgledali i taj deo NYC, koji je mnogo tiši od Menhetna i ima više parkova i sl. Nekako, daleko lepši za porodičan život. Ono što je odlično u NYC je način na koji je organizovana podzemna železnica. Iz jednog u drugi kraj tako lako i brzo stižeš, da ti stvarno auto ni ne treba. Mnogi Njujorčani ga i nemaju, pogotovo na Menhetnu gde je cena mesečnog parkinga više nego paprena. Uveče smo skoknuli malo do Bruklinkog muzeja koji je organizovao neku žurku. Skupi se gomila ljudi iz kraja, imaju 2 bine i DJ-evi puštaju muziku. Nakon toga su mama i Bosa otišle kući, a Danica i ja produžili u noćni život. Otišli smo do East Village koji je poznat po žurkama i klubovima. Šta reći, već kada izađeš sa stanice vidiš gomilu mladih koji sede po ulici, tonu kafića i pubova punih ljudi itd. Bili smo posetili par pubova i na kraju završili u nekoj diskoteci koja izgleda kao frizerski salon i skroz je u stilu osamdesetih. U nedelju smo posetili čuveni Empire State Building. Ne znam šta ovde reći. Pogled sa terase na 86 spratu je više nego predivan i iskustvo koje ne treba propustiti. Redovi su veliki, ali se mogu preskočiti ako doplatiš malo i uzmeš kartu za neki Skyride. Stave te u stolice i dignu i onda kao letiš iznad NYC, dok Kevin Bacon objašnjava delove grada. Interesantno, ali ništa posebno...jedino što preskočiš redove i uštediš dragoceno vreme za druge stvari :-) Nakon toga smo obišli Flat Iron Building i potom se uputili ka Soho. Prelep kraj pun skupih radnji. Ono što je zanimljivo je da kako skreneš sa glavne ulice, kao da se kompletno ljudi promene. Odjednom je tu gomila nekih crnaca koja valja rolexe i jeftine kopije svega onog što se prodaje na glavnoj džadi. Produžili smo odatle u kraj koji se zove Little Italy (mala italija) i koji je imao neki letnji vašar u to doba. Ulica je zatvorena i imaš gomilu budica sa raznim stvarima (od gađanja puškom, hrane, masaže...ma šta god hoćeš). Malo dalje odatle je red restorana i kafanica sa terasicama tik do prolaza. Seli smo u jedan pub koji ima više od 100 godina i izgleda kao da nije od tog vremena menjan. Na zidu su slike raznih mafijaša koji su svojevremeno tu obitavali, kao i za šta su sve optuženi. Tu su još i familijarne slike, kao i govornica usred pub-a. Produžili smo odatle u kinesku četvrt. Interesantno je da bukvalno pređeš ulicu i odjednom nestadoše svi oni italijani i tursiti i mi ostadosmo jedini belci među gomilom kineza. Oni su tu u nekom parkiću igrali mice, neki su pevali nešto sačuvaj me bože, a neki klinci demosntrirali borilačke veštine. Tu smo odlučili i da večeramo u jednom restoranu, gde su osim nas samo još jedan sto bili belci....i to neki likovi iz Beograda :-). Oni su poručili raznih divnih stvari, a kod nas je Danica odlučila da eksperimentiše. Tako dok je poručivala, konobar koji jedva zna engleski ju je stalno pitao "Jesi sigurna?" i pokušao da imitira živuljke koje ova poručuje, ali je Danica na to sve sa punim samopouzdanjem potvrdno odgovarala. Tako su nam za sto stigle pečene žabe (ne samo bataci) i...ma ok, nije bilo loše, ali jednostavno na to mi nismo navikli. Nakon obimne večere, vratili smo se u stan rođaka da se sa njima još malo ispričamo i pozdravimo. Ja im se još jednom zahvaljujem na predivnom gostoprimstvu. Otišli smo negde oko 2h na aerodrom, da sačekamo jutarnji let. Tako smo bili budni do 4h, dok se nismo čekirali i u 6h poleteli za Chicago. Danica je nažalost već taj dan morala da radi. Kako je izdržala, to samo ona zna. Nedelju dana nakon toga smo ispratili mamu :-(
Kao što ste već čuli, Danica je našla novi posao. Radi nažalost i dalje u retail, ali ovog puta je bar veća plata, organizovan raspored za nedelju dana unapred, ima normalnije mušterije i uglavnom joj daju jedan dan u vikendu slobodan. Pošto je konačno stiglo leto, a i ovog puta imamo kola, odlučili smo da juče napravimo mali izlet. Otišli smo u jedno malo mestašce South Haven u Michigan državi (nekih 200 kilometara odavde). Mestašce je stvarno slatko, kao iz bajke. Ima neka rečica, koja se tu uliva u jezero. Duž te reke se održavao neki mini festival. Plaža je predivna, a i voda je bila dovoljno topla da se može kupati. Sve u svemu jedan predivan izlet. Kada smo se vratili, otišli smo u jedan grčki restoran u blizini i potom završili dan u lokalnom pub-u gde uvek odlazimo. Nadam se da će ovakvih dana biti sve više. Pošto tek odnedavno vozimo kola, jednostavno osećam se kao da mi je 19 i stalno bih nekud putovao sa njima. Voleo bih da imamo više vremena da istražujemo Ameriku na taj način.
Mnogi me u zadnje vreme pitaju kada ćemo doći za Srbiju. Kako stvari za sada stoje, najverovatnije ove godine nećemo moći doći :-( Danica je tek nedavno počela da radi u novoj firmi i najbolje čemu se nadamo je da dobije makar par dana ovog leta da možemo još nekud otići. Jedino što može donekle promeniti ovu situaciju je da se i njoj posreći (ili da nađemo neku vezu) i da dobije kancelarijski posao za koji se školovala i da pri tom napravi nekakvu pauzu između poslova, jedno 2 nedelje i da dođemo. To bi stvarno bilo onda ekstra. Nažalost, situacija oko traženja posla ovde je ista kao i u Srbiji. Ako nemaš debelog iskustva i usku specijalnost, treba ti veza, koju mi nažalost nemamo. Evo sada je upravo ušla i javila da radi 4. jula, tako da ništa od roštiljade :-(

Evo i slika:





PS> Nazalost, ovaj blog je napisan pre 3-4 nedelje....ali cekalo se do sada na slike. Cak i ovako je objavljen samo delic slika iz NYC, jer jednostavno ih ima jaaaako mnogo.

PPS> Po ko zna koji put se izvinjavam, aparat nam nema baterijuza sat, pa sve slike imaju isti datum i vreme slikanja (negde 1980), a glupi google umesto da ih sortira po imenu, on koristi bog te pita koji algoritam.

PPPS> Eh...sada bih vec mogao i novi blog, svasta se izdesavalo za 3 nedelje :-)