Wednesday, March 5, 2014

Nakon pet godina - prvi deo


Prolete opet vreme dok si rekao keks. Dosta se toga izdešavalo, nešto lepo a nažalost nešto i tužno. Ceo jun sam proveo u Evropi. Prvo malo u Pragu nedelju dana, pa dve nedelje u Srbiji, pa opet nedelju dana u Pragu. Pri tom mi se Danica pridružila i došla u Novi Sad na nedelju dana (nažalost nije mogla duže). Bilo je ono "Ajde ja sam već u Evropi, ko zna kada će biti iduća prilika...ajmo sada". Kao i uvek bilo je ludo i nezaboravno. I kao i uvek proletelo je za čas. Prva nedelja u Pragu je padala kiša i grad je bio u pripravnom stanju zbog poplava. Bilo je interesantno, pošto je deo gde se nalaze Skype kancelarije jako blizu reke, tako da osim mene i koleginice niko nije dolazio prva dva dana na posao. Skroz čudan osećaj biti maltene sam u zgradi.
Provod u Srbiji je bio kao i uvek lud i nezaboravan. Dolasci kući u 10 ujutru i slične šeme :-) Proveo sam i par dana u Senti te druge nedelje. Taman je burazer napravio novi čamac i išli smo da se vozamo i gledamo "tisin cvet". U pitanju je mala bubica koja živi svega par sati. Izađe iz reke jednom godišnje, pari se i ugine. Celog života sam odlazio često u Sentu i nijednom nisam imao priliku to da vidim (dosta godina je nije bilo, a kada se ponovo pojavilo uvek sam propustio). Eto, to je valjda neka luda sudbina da sada kada dođem jednom u dve godine vidim i to čudo. Čak smo se i kupali na mestima gde ih baš ima mnogo, jako lepo iskustvo. Nakon toga opet nedelju dana Prag i nazad kući.
Što se leta tiče, skoro svaki vikend je bila neka aktivnost organizovana, tako da je i to proletelo. Čim sam se vratio iz Srbije bio je praznik (4 juli). Skupili smo ekipu kod nas i napravili pool party. Ja sam ovog puta uzeo odbojku za bazen, što je učinilo da žurka bude nezaboravna. Uzmi dobru ekipu, na to dodaj bazen, odbojku i alkohol...ne možeš omanuti :-) Jednog vikenda smo išli na jezero sa ekipom. Bilo je isto tako ludo, ali nažalost samo jedan dan. Nikako da odemo jednom par dana na to jezero. Bilo je još rodjendan, žurki i provoda...a sve je kulminiralo odlaskom u Vegas na venčanje. Drugarica i drug su se venčali, pa se cela ekipa lepo okupila u vegasu. I za kraj bih spomenuo da smo išli na splavarenje koje je svega 2 sata vožnje od nas. To definitivno moramo ponoviti iduće godine. Nama je ovo bio prvi put na splavarenju i bilo je odlično. Nakon toga sam još jednom išao do Praga na nedelju dana. Ko i uvek u Pragu, bilo mi je jako lepo.
I mic po mic dolazimo i do tužnog dela ovog bloga. Danica je konačno sredila vize svojim roditeljima da dođu do nas, rezervisala karte i kada je nazvala da potvrdi ispostavilo se da joj tata ima rak :-( Nažalost, uhvaćen je u četvrtoj fazi sa metastazama. Mislim da je suvišno govoriti o tome koliko nam je ovo teško palo. Samo bih možda izdvojio da je posebno teško Danici bilo to što on nikada neće doći kod nas i videti kako se ćerka snašla i gde živi :-( Ova vest nas je dovela do odluke da odemo ponovo na jesen mesec dana u Novi Sad i provedemo malo vremena sa njim.
I tako smo sleteli na Surčin ravno 5 godina nakon što smo otišli za Ameriku. S obzirom da je oktobar-novembar mislio sam da će ovog puta drugačije biti. Da će padati kiša, biti hladno i samim tim da će ceo ritam biti nekako mirniji. Da ću imati vremena da npr dovršim ovaj blog koji sam započeo na aerodromu čekajući let za Srbiju. No, evo još ga pišem svega 2 dana pred povratak nazad...i verovatno ga neću okačiti dok se ne vratimo (zbog slika). Vreme je bilo kao da smo došli na leto. Čak je jednom otišlo i na 30 stepeni. Za razliku od svih putovanja, ovog puta sam se nekako lošem vremenu nadao, a dobili smo obrnuto. Elem, to je prouzrokovalo opet dosta brz ritam (brži nego što sam očekivao). Kada nismo provodili vreme sa Danicinim tatom, bili smo sa prijateljima. I pored cele loše situacije, bilo je i jako lepih trenutaka. Npr, iznajmili smo kafić i slavili moj rođendan na veliko...kao nekad. Stigli smo da se vidimo sa skoro svima. Interesantno da se sa nekim ljudima nisam uopšte video sada, a vidimo se kada dođem na nedelju-dve. Proveo sam dosta vremena sa kumom igrajući igre (nešto što dugo zajedno nismo radili). Išao sam jednom i sa školskim drugovima čamcem po dunavu. Stigli smo da odemo i do Sente (nažalost svega na 2 dana).  Miloš je po običaju došao iz Švajcarske, tako da smo se i sa njim videli. Mesec dana je period koji je tako delovao dugačak na početku, a proleteo je dok trepneš. Ne pamtim kada je zadnji put bilo da nisam radio mesec dana. Iskreno, ne sećam se. No, povod dolaska ovog puta nije bio provod nego nešto drugo. Heh, poneo sam laptop a koristio sam ga svega 2-3 puta za mesec dana.
Uglavnom kada dođem u Srbiju, sve bude kao neki Flash. Ne stigne čovek da se osvrne, a dve nedelje već prođe. Ovog puta sam proveo malo više vremena. Sasvim dovoljno da se sada nekako čudno osećam što se vraćam. I opet sam u fazonu "eh da mi je samo još nedelju dana", no kontam da ni nedelju ni dve ne bi bile dovoljne, jer kad tad nazad se mora. Ono što je najteže u tome nije činjenica da idem nazad (iskreno nakon mesec dana jedva čekam da se vratim u naš stan i vidim prijatelje koji nas čekaju tamo), najteže je što ne znaš kada ćeš ponovo doći? Šta će se do tada sve promeniti? Koliko ću tada imati vremena da provedem sa ljudima do kojih mi je stalo? Kada ćemo kum i ja ponovo sesti da okuvamo  neku igricu uz bocu piva i grickalica? Voleo bih i sa burazerom da okuvam neke matore igrice uz koje smo odrasli...hoću li imati vremena za to idući put kada dođem? Hoće li to biti za 2, 4, 10 godina? Možda se to ne bi desilo godinama čak i da živim ovde, ali onda to ne bi bilo zato što nije bilo šanse, već zato što smo radili neke druge stvari. Sa druge strane, interesantno je da se sa ekipom iz osnovne vidim češće otkada sam u Americi nego pre. Ranije smo svi imali neke obaveze i nikako nismo uspeli da se organizujemo po nekoliko godina (uvek je neko falio). Nije bilo pravog povoda dok ja nisam odlazio u Ameriku (a kasnije dolazio iz iste). Pa pošto smo se počeli češće viđati, onda smo se opet zbližili. Nekako sam valjda sentimentalniji postao prema nekim starim danima otkada sam otišao, moguće jer do novih nije stiglo. Ja kada dođem pamtim ono što je bilo pre 5, 10 i više godina. Što duže budem bio odsutan, to će se ta brojka uvećavati. Možda bih mogao ovo da sumiram u to da mi u životu pamtimo zajedničke aktivnosti. Pogotovo ako su to bili prijatni momenti u kojima smo se mnogo smejali. Kada dođeš jednom u dve godine na svega nedelju-dve, ti ne stigneš da stvoriš nove aktivnosti sa prijateljima. Stignete da popijete po koje pivo i ispričate se šta ima novo. To je to. Ako provedeš malo duže vremena sa njima onda stigneš i da se prisetiš aktivnosti, ali ne baš i da stvoriš nove. Bar ne mnogo novih. Ovog puta sam ostao prvo pune dve nedelje, pa potom mesec dana i presrećan sam jer sam upravo uspeo to...da stvorim nove aktivnosti sa starom ekipom :-)
Što se Novog Sada tiče, ovaj grad se totalno promenio. Već kada sam odlazio više nije bio što je nekada, ali sada se još više promenio. Van noćnog života (koji je i dalje extra), sve je nekako nabijeno automobilima, nervoznim vozačima, sve je ubrzano, kriminal nikada jači (ljudi su počeli da se boje da šetaju gradom). Iskreno, podseća me na sve ono što smo nekada tvrdili za Beograd i zbog čega isti nisam nikada voleo. Sa druge strane Senta se usporila. Malko je sporija od ritma koji meni prija, ali mi odlazak tamo dođe kao melem za dušu. Žao mi je samo što nikada ne stignem više vremena tamo da provedem.
No, sve je to jako subjektivan pogled osobe koja sve gleda kroz neki svoj mehurić. Meni je jako lepo ovde upravo zato što iz tog mehura ne moram da izlazim. Kontam kada bih morao bio bi suočen sa onom gorčinom koju osećam kod mnogih, gorčinom zbog koje sam jednog dana pre pet godina napustio ovu zemlju. Sve je super dok imaš para i slobodnog vremena i dok ne moraš da diluješ sa našim bolnicama, čekanjima u redovima, birokratijom i sistemom koji ne samo da ne funkcioniše nego je u stanju da od trivijalne stvari pojede čoveku dane i živce.
Voleo bih i ovom prilikom da se zahvalim svima koji su bili uz nas ovih mesec dana. Hvala što ste nam učinili boravak divnim i pored teških okolnosti zbog kojih smo ovde. Hvala vam na novim avanturama koje ćemo pamtiti.

Toliko do sledećeg pisanja (a ako nastavim ovim tempom, do tada ćemo već biti Ameri).

Slike prvi deo su ovde, a slike iz ponovne posete Srbiji su ovde.

PS> Ove godine sam uzeo sezonsku za Tahoe i zimovanje je već ubeleženo u kalendar. Jedva čekam nove avanture :-)

Ovaj blog je napisan jos u novembru i ja sam hteo da ga korigujem malko. Posto je proslo vec 4-5 meseci od tada i ja ga jos nisam korigovao, mislim da stvarno nema smisla da ga ne objavim. Zato sam nazvao prvi deo, sledi uskoro i drugi.