Monday, June 2, 2014

Nakon pet godina - drugi deo


Stigao decembar i sa njim prvi sneg na planini. Drugarica je dobila kuću na vikend od prijatelja direkt pored ski lifta, pa je celo društvo provelo predivan vikend negde polovinom decembra. Nakon toga smo išli na malko više dana pred božić. Danicinom tati se tada već dosta pogoršalo stanje, ali smo već uplatili to zimovanje tri meseca ranije, pa smo odlučili da ipak idemo. To je jedna od stvari na koju se nakon pet godina u Americi još ne mogu navići. Ja uglavnom planiram godišnji do 3 meseca unapred. Ne samo godišnji, bilo šta. Ameri planiraju od 12 meseci pa nadalje. Nekada mi nije čak jasno ni kako uspevaju da kupe karte toliko unapred. Isto važi i za koncerte, ako hoćeš da ideš na neki koncert, šest meseci unapred se kupuju karte i period u kojem možeš da kupiš kartu varira izmedju 2 milisekunde i max par sati. Posle toga možeš samo od preprodavaca da kupiš kartu po 4x većoj ceni. No, da se vratim na temu. Otišli smo na to zimovanje gde smo obišli 2 velika skijališta na kojima prethodno nismo bili. Za vikend nam se pridružilo društvo i sve u svemu bilo nam je jako lepo. Krug prijatelja u Bay Area je sve veći i veći. Dosta starog društva sa zelenalutrija.com foruma (koji se pojavljuju u ranijim blogovima) se nedavno preselilo u ove krajeve. Ovo definitivno postaje najbolja destinacija ako si u IT industriji. Dočekasmo i novu godinu, ove godine u malko većem društvu, bio je tu i drugar iz Seattle. Jedan Shiba Inu pas se bio izgubio i došao je do nas. Ja pitomijeg kera u životu nisam video. On je nas usvojio :-) Gazdu smo tek sutradan uspeli naći. Taman kada smo već počeli da kuvamo planove ko će da ga zadrži :-)
I tako dođosmo do tog kobnog momenta kada su nam javili da je Danicin tata umro :-( Uspeo je da izdrži da dočeka novu godinu i onda nas je drugog januara napustio. Prokleti rak. Danica je otišla ponovo za Srbiju na nedelju dana da sahrani oca. Mislim da je suvišno i pisati koliko joj je bilo teško. To je još jedna od onih stvari koje posebno padaju teško kada si tako daleko. Još pamtim zadnju noć kada smo bili u Srbiji i opraštali se sa njim. Zagrliš voljenu osobu i znaš da je to zadnji put. Postoji uvek ona nada u tebi da ce biti bolje, ali u principu znaš da su male šanse za to. Nažalost, velik broj ljudi nije u stanju ni da priušti da ode i provede neko vreme sa voljenima kada se ovako nešto desi. Mi smo zahvalni da smo barem to uspeli. 
U januaru sam i ja odlučio da nakon tri godine napustim Skype/Microsoft i posvetim se malko svojim projektima. Napravim malo pauzu od rada u korporaciji i pokušam sa drugom da napravimo nešto naše. Da budem iskren, ideja je bila da prvo neko vreme odmorim od svega. Da napravim jedno mesec dana onako raspust (kao što smo imali u školi). Da igram igrice, kuvam i snowboardujem. No, drugar je dao otkaz u skoro isto vreme kada i ja, pa smo krenuli odmah da radimo. Pomeren je odmor za neki drugi put. U svakom slučaju je mentalni odmor ne biti svaki dan zakrčen u saobraćaju na putu do posla i nazad. Uzeti sate i dane kada ti treba i sl.
Sama zima nije bila onakva kako se očekivalo, tačnije baš obrnuto. Ovo je bila najsušnija godina u istoriji otkada se meri. Snega uopšte nije bilo ceo januar, tek u februaru je počelo nešto da pada. No, na svu sreću posle je trajalo dosta dugo (do kraja aprila). Ja sam se trudio da iskoristim sezonu maksimalno. Odlazio sam često i u toku nedelje kada ima manje ljudi i kada je jeftinije (još jedna prednost fleksibilnog radnog vremena). Valjda kada kreneš da se baviš stvarima kao što je snowboarding u tridesetim, želiš da postaneš dobar što pre. Da što pre možeš sa drugarima zajedno da ideš na staze. U februaru sam jednom otišao sam na planinu. To je nešto što sam mislio da nikada neću uraditi. Video sam jednom devojku u bolnici prošle godine koja je bila sama. Slomila je nogu. Meni se jedino vrtelo kroz glavu, kako će se ona sada vratiti nazad? No, u jednom momentu je bilo ili idem sam, ili neću ići iduće 2 nedelje...pa sam se odlučio da ipak odem sam pa šta bude. I baš taj put mi je "kliknulo". Mogu reći da sam za ta dva dana postao snowboarder. Valjda je potrebno neko vreme i vežba da se stvori memorija u mišićima, a ujedno da i ti ovladaš strahom. No, posle ta dva dana sam stvarno počeo da uživam u ovom sportu. Svaki idući put je bilo sve bolje i bolje i mogao sam ići sa drugarima bez da me iko čeka. Takođe, osećaj da neku novu veštinu savladaš je izuzetan. Do kraja proleća smo otišli nekoliko puta, a zadnji put smo iznajmili opet veliku kuću sa hot tub i imali prelep vikend. I tako prođe ova zima i rano proleće. 
Otišli smo nekoliko puta ne pešačenje po okolnim planinama. Priroda je ovde stvarno fantastična. Baš ovaj vikend smo bili kod prijatelja u LA i moram priznati da vožnja kabrioletom duž Kalifornije je posebno iskustvo. Uglavnom uzmemo duži put nazad (ali lepši). I nakon tri godine ne prestajem da se divim lepoti ove zemlje. I svaki put kada vidim tu prirodu, činjenica da "ovde mi živimo" mi donese osmeh na lice. Leto je sve bliže, prave se planovi.... 

Slike su ovde