tag:blogger.com,1999:blog-20295848969015709182024-03-19T05:48:28.274-07:00Mr & Mrs Novakovic in Chicagodreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.comBlogger78125tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-85378221086714682652014-11-27T10:05:00.002-08:002014-11-27T10:05:34.396-08:00Danas kada postajem Amerikanac<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhibeBnOvnAZinkHiU_FuR8R4twEv6Xe_H8yoNnTCE1nWX8yhOn9zLY92_5MKtyHNWgO2ogoO5TkOnZSMdfLAii0xof8UrFc0ChxLSNx1CTu7kL9Gtx5BTWLxtP5CVqyTqGpUTNH3oGH7I0/s1600/IMG_9196.JPG" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhibeBnOvnAZinkHiU_FuR8R4twEv6Xe_H8yoNnTCE1nWX8yhOn9zLY92_5MKtyHNWgO2ogoO5TkOnZSMdfLAii0xof8UrFc0ChxLSNx1CTu7kL9Gtx5BTWLxtP5CVqyTqGpUTNH3oGH7I0/s1600/IMG_9196.JPG" height="320" width="240" /></a></div>
<br />
<br />
Nikada necu zaboraviti momenat kada sam se prvi put prijavio za lutriju. Bese to neke sada vec davne 2005. godine. Cuo sam za lutriju jos par godina pre toga, ali sam mislio da se placa, pa se nisam ni prijavljivao. U svakom slucaju, uvek me je nekako nosila ta misao jednog dana ako dobijem, kako li ce izgledati odlazak? Koliko ce biti tesko spakovati se, sesti u avion i otici na ko zna koliko vremena? Sto sam bio stariji to mi je nekako predstavljalo sve tezu mogucnost da ce se ikada desiti. Ne samo zato sto su sanse male da dobijem, nego zato sto sam vec bio pustio neko "korenje" u Srbiji i sto mi je Amerika postajala vec suvise daleka. I onda se jednog dana to desilo.<br />
Isto tako otkada smo sleteli u Chicago 2008. godine i otkada sam zapoceo ovaj blog, nosila me misao kako li ce izgledati kada postanemo Ameri. I prvo sto mi je padalo na pamet je da cu napisati blog sa gore navedenim naslovom :-) Nazalost, ne pisem vise ni priblizno cesto kao nekada, pa mi je u realnosti trebalo nekoliko meseci. Mislim da ta neka misao je i razlog mozda sto i pisem blog vezan za ovu temu.<br />
Nakon skoro 6 godina, nekako sam se dovoljno odomacio da nisam mislio da ce dobijanje drzavljanstva biti neka velika stvar. Iskreno, sa zelenom kartom si skoro kao drzavljanin. Jedino kada osetis se drugacijim je kada dodju izbori, ne mozes da glasas. Mozda nakon Srbije i onoliko godina bavljenja politikom mi ta cinjenica vise nije ni smetala toliko. U medjuvremenu je i Srbija dobila status normalne zemlje ciji narod moze da se krece slobodno po Evropi. Jedino kada mi je bio zatrebao Americki pasos (a tada ga jos nisam imao) je propustena sansa da putujem u Englesku poslom. Bilo je nesto u zadnji cas i nije se mogla brzo izvaditi viza. Nazalost, Englezi nas jos jedini zezaju od svih evropskih drzava.<br />
No, stigao je i taj dan. Mnogo toga se promenilo od onih prvih dana u hladnom stanu u Chicago. Tada je sve delovalo toliko strano, da sam mislio da verovatno necemo izdrzati ovde ni tih 5 godina dovoljnih za drzavljanstvo. Ali eto, ne samo da smo "izdrzali", vec smo se i odomacili. Tesko bi mi bilo sada i pomisliti da se vratim za stalno.<br />
Pre same ceremonije, moras poloziti neki ispit. U pitanju je neko osnovno znanje iz Americke istorije i samog koncepta funkcionisanja drzave. Kada to polozis za par nedelja ti zakazu ceremoniju i onda ides na predaju "diplome" (drzavljanstva) :-) Tu odmah mozes i da predas za pasos, da se uclanis u stranku, sve zivo. Nazalost, Danica i ja nismo imali isti dan ceremoniju (bilo je nekih dve nedelje razmaka). Ceremonija se sastoji od polaganja zakletve, raznih govora dobrodoslice i kulturno umetnickog programa :-) Veoma interesantno je sto prozivaju svaku drzavu iz koje dolazimo. U Danicinom slucaju su prozvali skoro sve bivse republike stare Jugoslavije i na kraju i samu Jugoslaviju. Jedino nisu prozvali "Serbia & Montenegro" sto je zapravo drzava iz koje mi dolazimo :-) U mom slucaju su izostavili Srbiju, ali su prozvali Jugoslaviju. Kada prozovu tvoju drzavu trebalo bi da ustanes. Tako sam ja ostao da sedim do samog kraja kada je ovaj zavrsio prozivku. Nastala je mala pauza, ljudi svi gledaju u mene i pocinju da se smeju, a ovaj sa pozornice kaze: "i ostale drzave koje nisam prozvao neka ustanu". Bilo je vise smesno nego neprijatno, vidi se da se trude ali jadni ne mogu pohvatati sve nazive nase drzave :-) I tako se i to zavrsilo. Iako sam mislio da se necu nista drugacije osecati, prevario sam se. Postoji taj neki osecaj da sada stvarno tu pripadas. Ne treba ti vise nikakva kartica, nema vise nikakvih procedura, nema vise odbrojavanja, nece ti ovo oduzeti...to je sada to. Naravno, na to sve mozes glasati i imas jos jedan pasos (za svaki slucaj ako se Evropa predomisli, sto nikada nije iskljuceno). Cak moram priznati da mi je i sa Americkim pasosem bilo manje cimanja (pogotovo pri ulasku u Ameriku). Mislio sam da je procedura ista za ove sa zelenim kartama i drzavljanima (posto stojimo u istom redu), ali nije.<br />
Dosli su i prvi izbori, gde sam naravno iskoristio priliku da glasam. Iz perspektive Srbije, uvek sam mislio da ljudi ovde ne glasaju zato sto ih nista ne interesuje po pitanju politike jer samo gledaju Discovery kanal i ne znaju ni ko im je predsednik. Lagao bih ako bih rekao da toga nema, ali mislim da je mozda glavni razlog taj sto je ovde glasanje (bar po mom misljenju) daleko ozbiljnije nego u Srbiji. Kod nas uglavnom odaberes naklonost nekoj stranci (odnosno lideru iste) i onda glasas svuda za njih i to je to. U pojedinim slucajevima (kao sto je izbor za predsednika) glasas za ime, sve ostalo je glasanje za stranke ili liste gradjana. Ovde je to skroz drugacije. Kao prvo, imas federalni nivo (US), pa state nivo (Kalifornija), pa na kraju lokalni nivo. Da ne idem u detalje, uglavnom glasas za imena (iako pored pise partijska pripadnost). Naravno, osim poslanika koje mi biramo u Srbiji, ovde se biraju i sudije i razni odobri i svasta nesto. Pored toga ima gomila predloga za koje se glasa u obliku referenduma. Mi smo se jako retko susreatali sa tim u Srbiji (ja se secam svega dva: da li da damo kosovo i novi ustav). Ovde toga ima daleko vise (u CA je ovog puta bilo 6-7). E sada, posto ima toliko toga, ti lepo dobijes literaturu pred izbore u posti. Tu imas za svakog kandidata po nesto, za svaki predlog ponekad i nekoliko strana objasnjenja, statistike, prednost i mane, koja grupacija je protiv i zasto, koja grupacija je za i zasto, gde da procitas vise o tome itd. Sve u svemu, sve je servirano na taj nacin da se prosto osecas posramljeno da izadjes na izbora, a ne uputis se bar malo u to o cemu se radi. Za to naravno treba vremena. Cesto se parovi podele u tim, jedan gleda predloge za referendum, drugi ove kandidate itd. Naravno, ne voli svako ovim da se bavi (ja prvi nisam neki ljubitelj vise, ostavio sam dvadesete u politici), tako da cesto ljudi jednostavno i ne glasaju. Takodje, glasanje je ovde utorkom, ali mozes glasati i postom ako ne mozes doci taj dan. Kao osoba koja je radila nekada na izborima, mere bezbednosti su mi bile vise nego smesne. Nema ovde spriceva i skenera, pa cak ni licnu kartu ne dajes. Imas neku glasacku karticu, ali mozes i bez toga (no onda moras znati dosta licne podatke). To bi bilo to.<br />
Kod nas inace sve po starom, bili smo na letovanju, ja sam pre novog posla uspeo da skoknem do Srbije (o ovome cu verovantno poseban blog pisati), ocekujemo da nam se familija uskoro prosiri pa smo jako oko toga uzbudjeni. :-) Snega naravno ponovo nema na planini (svi znamo uzrok), tako da ja po obicaju kukam o problemima prvog sveta kao sto je taj sneg, automehanicari i gradski prevoz. Iskreno, bas mi fali taj sneg i hladnoca u ovo doba godine. Stizu nam praznici koji uvek deluju nekako cudno u Kaliforniji. Sve okiceno, a napolju toplo. Sta ga znam, ja nisam nikada imao one snove "Nova godina na Havajima". Nije mi nova godina lepa ako nije hladna i nema snega. Znam da vecini ljudi ovo zvuci skroz suludo, ali sta cu kada volem sneg :-)<br />
<br />
Evo i malo slika od ovog leta i jeseni <a href="https://plus.google.com/photos/108556835870732700085/albums/6086446376680806449?authkey=CNOxx-Pi49nNOw" target="_blank">ovde</a></div>
dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com13tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-43883146244766654282014-06-02T11:05:00.001-07:002014-06-02T11:05:50.840-07:00Nakon pet godina - drugi deo<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEibHhitICHyaxOYC9i-cE7Vnt39nzfOktUZsPUgksGHmwe0bkP4igr3nMyQSJfau5ZYAh2zi95aru-WyHO4NxMiyYaEsdA3xtxnND9RvyQwrQP3LlE72fDMcEgvFh-3myOgJPfe0xHMiGKx/s1600/IMG_20140330_074238.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEibHhitICHyaxOYC9i-cE7Vnt39nzfOktUZsPUgksGHmwe0bkP4igr3nMyQSJfau5ZYAh2zi95aru-WyHO4NxMiyYaEsdA3xtxnND9RvyQwrQP3LlE72fDMcEgvFh-3myOgJPfe0xHMiGKx/s1600/IMG_20140330_074238.jpg" height="240" width="320" /></a></div>
<br />
Stigao decembar i sa njim prvi sneg na planini. Drugarica je dobila kuću na vikend od prijatelja direkt pored ski lifta, pa je celo društvo provelo predivan vikend negde polovinom decembra. Nakon toga smo išli na malko više dana pred božić. Danicinom tati se tada već dosta pogoršalo stanje, ali smo već uplatili to zimovanje tri meseca ranije, pa smo odlučili da ipak idemo. To je jedna od stvari na koju se nakon pet godina u Americi još ne mogu navići. Ja uglavnom planiram godišnji do 3 meseca unapred. Ne samo godišnji, bilo šta. Ameri planiraju od 12 meseci pa nadalje. Nekada mi nije čak jasno ni kako uspevaju da kupe karte toliko unapred. Isto važi i za koncerte, ako hoćeš da ideš na neki koncert, šest meseci unapred se kupuju karte i period u kojem možeš da kupiš kartu varira izmedju 2 milisekunde i max par sati. Posle toga možeš samo od preprodavaca da kupiš kartu po 4x većoj ceni. No, da se vratim na temu. Otišli smo na to zimovanje gde smo obišli 2 velika skijališta na kojima prethodno nismo bili. Za vikend nam se pridružilo društvo i sve u svemu bilo nam je jako lepo. Krug prijatelja u Bay Area je sve veći i veći. Dosta starog društva sa zelenalutrija.com foruma (koji se pojavljuju u ranijim blogovima) se nedavno preselilo u ove krajeve. Ovo definitivno postaje najbolja destinacija ako si u IT industriji. Dočekasmo i novu godinu, ove godine u malko većem društvu, bio je tu i drugar iz Seattle. Jedan Shiba Inu pas se bio izgubio i došao je do nas. Ja pitomijeg kera u životu nisam video. On je nas usvojio :-) Gazdu smo tek sutradan uspeli naći. Taman kada smo već počeli da kuvamo planove ko će da ga zadrži :-)<br />
<div>
I tako dođosmo do tog kobnog momenta kada su nam javili da je Danicin tata umro :-( Uspeo je da izdrži da dočeka novu godinu i onda nas je drugog januara napustio. Prokleti rak. Danica je otišla ponovo za Srbiju na nedelju dana da sahrani oca. Mislim da je suvišno i pisati koliko joj je bilo teško. To je još jedna od onih stvari koje posebno padaju teško kada si tako daleko. Još pamtim zadnju noć kada smo bili u Srbiji i opraštali se sa njim. Zagrliš voljenu osobu i znaš da je to zadnji put. Postoji uvek ona nada u tebi da ce biti bolje, ali u principu znaš da su male šanse za to. Nažalost, velik broj ljudi nije u stanju ni da priušti da ode i provede neko vreme sa voljenima kada se ovako nešto desi. Mi smo zahvalni da smo barem to uspeli. </div>
<div>
U januaru sam i ja odlučio da nakon tri godine napustim Skype/Microsoft i posvetim se malko svojim projektima. Napravim malo pauzu od rada u korporaciji i pokušam sa drugom da napravimo nešto naše. Da budem iskren, ideja je bila da prvo neko vreme odmorim od svega. Da napravim jedno mesec dana onako raspust (kao što smo imali u školi). Da igram igrice, kuvam i snowboardujem. No, drugar je dao otkaz u skoro isto vreme kada i ja, pa smo krenuli odmah da radimo. Pomeren je odmor za neki drugi put. U svakom slučaju je mentalni odmor ne biti svaki dan zakrčen u saobraćaju na putu do posla i nazad. Uzeti sate i dane kada ti treba i sl.</div>
<div>
Sama zima nije bila onakva kako se očekivalo, tačnije baš obrnuto. Ovo je bila najsušnija godina u istoriji otkada se meri. Snega uopšte nije bilo ceo januar, tek u februaru je počelo nešto da pada. No, na svu sreću posle je trajalo dosta dugo (do kraja aprila). Ja sam se trudio da iskoristim sezonu maksimalno. Odlazio sam često i u toku nedelje kada ima manje ljudi i kada je jeftinije (još jedna prednost fleksibilnog radnog vremena). Valjda kada kreneš da se baviš stvarima kao što je snowboarding u tridesetim, želiš da postaneš dobar što pre. Da što pre možeš sa drugarima zajedno da ideš na staze. U februaru sam jednom otišao sam na planinu. To je nešto što sam mislio da nikada neću uraditi. Video sam jednom devojku u bolnici prošle godine koja je bila sama. Slomila je nogu. Meni se jedino vrtelo kroz glavu, kako će se ona sada vratiti nazad? No, u jednom momentu je bilo ili idem sam, ili neću ići iduće 2 nedelje...pa sam se odlučio da ipak odem sam pa šta bude. I baš taj put mi je "kliknulo". Mogu reći da sam za ta dva dana postao snowboarder. Valjda je potrebno neko vreme i vežba da se stvori memorija u mišićima, a ujedno da i ti ovladaš strahom. No, posle ta dva dana sam stvarno počeo da uživam u ovom sportu. Svaki idući put je bilo sve bolje i bolje i mogao sam ići sa drugarima bez da me iko čeka. Takođe, osećaj da neku novu veštinu savladaš je izuzetan. Do kraja proleća smo otišli nekoliko puta, a zadnji put smo iznajmili opet veliku kuću sa hot tub i imali prelep vikend. I tako prođe ova zima i rano proleće. </div>
<div>
Otišli smo nekoliko puta ne pešačenje po okolnim planinama. Priroda je ovde stvarno fantastična. Baš ovaj vikend smo bili kod prijatelja u LA i moram priznati da vožnja kabrioletom duž Kalifornije je posebno iskustvo. Uglavnom uzmemo duži put nazad (ali lepši). I nakon tri godine ne prestajem da se divim lepoti ove zemlje. I svaki put kada vidim tu prirodu, činjenica da "ovde mi živimo" mi donese osmeh na lice. Leto je sve bliže, prave se planovi.... </div>
<div>
<br />
Slike su <a href="https://plus.google.com/photos/108556835870732700085/albums/6020391419934684513?authkey=CJzN6v-MwdSHjgE" target="_blank">ovde</a></div>
<div>
<br /></div>
<div>
<br /></div>
</div>
dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-33654498880868838032014-03-05T16:03:00.001-08:002014-03-05T16:03:54.635-08:00Nakon pet godina - prvi deo<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjFfNm43i_8JBkvpTl4SXJ0dhpydN9dPHourB58d8iNneUDfzSlYBW0XFMhUiNrvfiTbC3FHUvZAXv-FL2cVs6kIYoOIRKUijJb7lR6-CZ16LgqnsINb_-NlA64TmiCmtT_k1Kik4GDIY0O/s1600/IMG_8368.JPG" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjFfNm43i_8JBkvpTl4SXJ0dhpydN9dPHourB58d8iNneUDfzSlYBW0XFMhUiNrvfiTbC3FHUvZAXv-FL2cVs6kIYoOIRKUijJb7lR6-CZ16LgqnsINb_-NlA64TmiCmtT_k1Kik4GDIY0O/s1600/IMG_8368.JPG" height="240" width="320" /></a></div>
<br />
Prolete opet vreme dok si rekao keks. Dosta se toga izdešavalo, nešto lepo a nažalost nešto i tužno. Ceo jun sam proveo u Evropi. Prvo malo u Pragu nedelju dana, pa dve nedelje u Srbiji, pa opet nedelju dana u Pragu. Pri tom mi se Danica pridružila i došla u Novi Sad na nedelju dana (nažalost nije mogla duže). Bilo je ono "Ajde ja sam već u Evropi, ko zna kada će biti iduća prilika...ajmo sada". Kao i uvek bilo je ludo i nezaboravno. I kao i uvek proletelo je za čas. Prva nedelja u Pragu je padala kiša i grad je bio u pripravnom stanju zbog poplava. Bilo je interesantno, pošto je deo gde se nalaze Skype kancelarije jako blizu reke, tako da osim mene i koleginice niko nije dolazio prva dva dana na posao. Skroz čudan osećaj biti maltene sam u zgradi.<br />
Provod u Srbiji je bio kao i uvek lud i nezaboravan. Dolasci kući u 10 ujutru i slične šeme :-) Proveo sam i par dana u Senti te druge nedelje. Taman je burazer napravio novi čamac i išli smo da se vozamo i gledamo "tisin cvet". U pitanju je mala bubica koja živi svega par sati. Izađe iz reke jednom godišnje, pari se i ugine. Celog života sam odlazio često u Sentu i nijednom nisam imao priliku to da vidim (dosta godina je nije bilo, a kada se ponovo pojavilo uvek sam propustio). Eto, to je valjda neka luda sudbina da sada kada dođem jednom u dve godine vidim i to čudo. Čak smo se i kupali na mestima gde ih baš ima mnogo, jako lepo iskustvo. Nakon toga opet nedelju dana Prag i nazad kući.<br />
Što se leta tiče, skoro svaki vikend je bila neka aktivnost organizovana, tako da je i to proletelo. Čim sam se vratio iz Srbije bio je praznik (4 juli). Skupili smo ekipu kod nas i napravili pool party. Ja sam ovog puta uzeo odbojku za bazen, što je učinilo da žurka bude nezaboravna. Uzmi dobru ekipu, na to dodaj bazen, odbojku i alkohol...ne možeš omanuti :-) Jednog vikenda smo išli na jezero sa ekipom. Bilo je isto tako ludo, ali nažalost samo jedan dan. Nikako da odemo jednom par dana na to jezero. Bilo je još rodjendan, žurki i provoda...a sve je kulminiralo odlaskom u Vegas na venčanje. Drugarica i drug su se venčali, pa se cela ekipa lepo okupila u vegasu. I za kraj bih spomenuo da smo išli na splavarenje koje je svega 2 sata vožnje od nas. To definitivno moramo ponoviti iduće godine. Nama je ovo bio prvi put na splavarenju i bilo je odlično. Nakon toga sam još jednom išao do Praga na nedelju dana. Ko i uvek u Pragu, bilo mi je jako lepo.<br />
I mic po mic dolazimo i do tužnog dela ovog bloga. Danica je konačno sredila vize svojim roditeljima da dođu do nas, rezervisala karte i kada je nazvala da potvrdi ispostavilo se da joj tata ima rak :-( Nažalost, uhvaćen je u četvrtoj fazi sa metastazama. Mislim da je suvišno govoriti o tome koliko nam je ovo teško palo. Samo bih možda izdvojio da je posebno teško Danici bilo to što on nikada neće doći kod nas i videti kako se ćerka snašla i gde živi :-( Ova vest nas je dovela do odluke da odemo ponovo na jesen mesec dana u Novi Sad i provedemo malo vremena sa njim.<br />
I tako smo sleteli na Surčin ravno 5 godina nakon što smo otišli za Ameriku. S obzirom da je oktobar-novembar mislio sam da će ovog puta drugačije biti. Da će padati kiša, biti hladno i samim tim da će ceo ritam biti nekako mirniji. Da ću imati vremena da npr dovršim ovaj blog koji sam započeo na aerodromu čekajući let za Srbiju. No, evo još ga pišem svega 2 dana pred povratak nazad...i verovatno ga neću okačiti dok se ne vratimo (zbog slika). Vreme je bilo kao da smo došli na leto. Čak je jednom otišlo i na 30 stepeni. Za razliku od svih putovanja, ovog puta sam se nekako lošem vremenu nadao, a dobili smo obrnuto. Elem, to je prouzrokovalo opet dosta brz ritam (brži nego što sam očekivao). Kada nismo provodili vreme sa Danicinim tatom, bili smo sa prijateljima. I pored cele loše situacije, bilo je i jako lepih trenutaka. Npr, iznajmili smo kafić i slavili moj rođendan na veliko...kao nekad. Stigli smo da se vidimo sa skoro svima. Interesantno da se sa nekim ljudima nisam uopšte video sada, a vidimo se kada dođem na nedelju-dve. Proveo sam dosta vremena sa kumom igrajući igre (nešto što dugo zajedno nismo radili). Išao sam jednom i sa školskim drugovima čamcem po dunavu. Stigli smo da odemo i do Sente (nažalost svega na 2 dana). Miloš je po običaju došao iz Švajcarske, tako da smo se i sa njim videli. Mesec dana je period koji je tako delovao dugačak na početku, a proleteo je dok trepneš. Ne pamtim kada je zadnji put bilo da nisam radio mesec dana. Iskreno, ne sećam se. No, povod dolaska ovog puta nije bio provod nego nešto drugo. Heh, poneo sam laptop a koristio sam ga svega 2-3 puta za mesec dana.<br />
Uglavnom kada dođem u Srbiju, sve bude kao neki Flash. Ne stigne čovek da se osvrne, a dve nedelje već prođe. Ovog puta sam proveo malo više vremena. Sasvim dovoljno da se sada nekako čudno osećam što se vraćam. I opet sam u fazonu "eh da mi je samo još nedelju dana", no kontam da ni nedelju ni dve ne bi bile dovoljne, jer kad tad nazad se mora. Ono što je najteže u tome nije činjenica da idem nazad (iskreno nakon mesec dana jedva čekam da se vratim u naš stan i vidim prijatelje koji nas čekaju tamo), najteže je što ne znaš kada ćeš ponovo doći? Šta će se do tada sve promeniti? Koliko ću tada imati vremena da provedem sa ljudima do kojih mi je stalo? Kada ćemo kum i ja ponovo sesti da okuvamo neku igricu uz bocu piva i grickalica? Voleo bih i sa burazerom da okuvam neke matore igrice uz koje smo odrasli...hoću li imati vremena za to idući put kada dođem? Hoće li to biti za 2, 4, 10 godina? Možda se to ne bi desilo godinama čak i da živim ovde, ali onda to ne bi bilo zato što nije bilo šanse, već zato što smo radili neke druge stvari. Sa druge strane, interesantno je da se sa ekipom iz osnovne vidim češće otkada sam u Americi nego pre. Ranije smo svi imali neke obaveze i nikako nismo uspeli da se organizujemo po nekoliko godina (uvek je neko falio). Nije bilo pravog povoda dok ja nisam odlazio u Ameriku (a kasnije dolazio iz iste). Pa pošto smo se počeli češće viđati, onda smo se opet zbližili. Nekako sam valjda sentimentalniji postao prema nekim starim danima otkada sam otišao, moguće jer do novih nije stiglo. Ja kada dođem pamtim ono što je bilo pre 5, 10 i više godina. Što duže budem bio odsutan, to će se ta brojka uvećavati. Možda bih mogao ovo da sumiram u to da mi u životu pamtimo zajedničke aktivnosti. Pogotovo ako su to bili prijatni momenti u kojima smo se mnogo smejali. Kada dođeš jednom u dve godine na svega nedelju-dve, ti ne stigneš da stvoriš nove aktivnosti sa prijateljima. Stignete da popijete po koje pivo i ispričate se šta ima novo. To je to. Ako provedeš malo duže vremena sa njima onda stigneš i da se prisetiš aktivnosti, ali ne baš i da stvoriš nove. Bar ne mnogo novih. Ovog puta sam ostao prvo pune dve nedelje, pa potom mesec dana i presrećan sam jer sam upravo uspeo to...da stvorim nove aktivnosti sa starom ekipom :-)<br />
Što se Novog Sada tiče, ovaj grad se totalno promenio. Već kada sam odlazio više nije bio što je nekada, ali sada se još više promenio. Van noćnog života (koji je i dalje extra), sve je nekako nabijeno automobilima, nervoznim vozačima, sve je ubrzano, kriminal nikada jači (ljudi su počeli da se boje da šetaju gradom). Iskreno, podseća me na sve ono što smo nekada tvrdili za Beograd i zbog čega isti nisam nikada voleo. Sa druge strane Senta se usporila. Malko je sporija od ritma koji meni prija, ali mi odlazak tamo dođe kao melem za dušu. Žao mi je samo što nikada ne stignem više vremena tamo da provedem.<br />
No, sve je to jako subjektivan pogled osobe koja sve gleda kroz neki svoj mehurić. Meni je jako lepo ovde upravo zato što iz tog mehura ne moram da izlazim. Kontam kada bih morao bio bi suočen sa onom gorčinom koju osećam kod mnogih, gorčinom zbog koje sam jednog dana pre pet godina napustio ovu zemlju. Sve je super dok imaš para i slobodnog vremena i dok ne moraš da diluješ sa našim bolnicama, čekanjima u redovima, birokratijom i sistemom koji ne samo da ne funkcioniše nego je u stanju da od trivijalne stvari pojede čoveku dane i živce.<br />
Voleo bih i ovom prilikom da se zahvalim svima koji su bili uz nas ovih mesec dana. Hvala što ste nam učinili boravak divnim i pored teških okolnosti zbog kojih smo ovde. Hvala vam na novim avanturama koje ćemo pamtiti.<br />
<br />
Toliko do sledećeg pisanja (a ako nastavim ovim tempom, do tada ćemo već biti Ameri).<br />
<br />
Slike prvi deo su <a href="https://plus.google.com/photos/108556835870732700085/albums/5987457310188929057?authkey=CLWxj9LoydeP7QE" target="_blank">ovde</a>, a slike iz ponovne posete Srbiji su <a href="https://plus.google.com/photos/108556835870732700085/albums/5987457944575662593?authkey=CJuqoq37voCweA" target="_blank">ovde</a>.<br />
<br />
PS> Ove godine sam uzeo sezonsku za Tahoe i zimovanje je već ubeleženo u kalendar. Jedva čekam nove avanture :-)<br />
<br />
Ovaj blog je napisan jos u novembru i ja sam hteo da ga korigujem malko. Posto je proslo vec 4-5 meseci od tada i ja ga jos nisam korigovao, mislim da stvarno nema smisla da ga ne objavim. Zato sam nazvao prvi deo, sledi uskoro i drugi.<br />
<br />
<br />
<br /></div>
dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-4173581101947152022013-05-29T19:12:00.000-07:002013-05-29T19:12:32.697-07:00Living a dream<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjzCSRF7B8gStFibmRSGZqHHa8E49FyG3uctyBy436PSePFU4I7hqntqzP8HTC-rzvkyQsfoun3GEHp9RdESUgmichfgr48_v12AOhR-kOP_vWndbCPGUxei_LYKYlG5GMz4-rwiwaroHKM/s1600/IMG_1787.JPG" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="213" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjzCSRF7B8gStFibmRSGZqHHa8E49FyG3uctyBy436PSePFU4I7hqntqzP8HTC-rzvkyQsfoun3GEHp9RdESUgmichfgr48_v12AOhR-kOP_vWndbCPGUxei_LYKYlG5GMz4-rwiwaroHKM/s320/IMG_1787.JPG" width="320" /></a></div>
<br />
Evo mene nakon višemesečne pauze. Mislim da je vreme više da prestanem da lažem i sebe i druge i prihvatim činjenicu da pišem blog dva puta godišnje. Stvarno imam želju da to češće radim, ali nikako da se nateram.<br />
Pa da krenemo tamo odakle smo stali. Božićne praznike smo proveli na Lake Tahoe učeći snowboarding. Ovo nam je prvi zimski odmor i bio je definitivno mešavina romantike i avanture. Sa jedne strane tu je bila ta zimska idila koja mi je toliko nedostajala (ja sam jedan od onih retkih ljudi koji zapravo voli sneg). Gotovo svo vreme dok smo bili tamo je padao sneg. Ti mali gradići pod snegom su bukvalno kao u bajci. Imali smo osećaj da smo u nekoj Švajcarskoj, a ne u Kaliforniji. Čak je i arhitektura pomalo takva. Smeštaj je isto bio odličan (koliba sa jakuzi i kaminom). Naravno, morao sam naučiti novu veštinu stavljanja lanaca na gume (i usput da izgubim po koji lanac) :-) Sa druge strane imali smo tu avanturu učenja snowboarding. Ovo je bila lepa mešavina adrenalina, radosti i bola (pogotovo u početku). Kažu da se snowboard brže nauči od skija, ali da je malko bolniji start. Ne znam za skije, ali ovde smo se bogami dobro izlupali. Problem učenja tako nečeg u ovim godinama je to što smo visoki, pa nam je centar gravitacije malko viši. Samim tim smo nestabilniji i kada padnemo daleko su veće šanse za povredu nego kod deteta. Ovde inače deca uče da skijaju odmah nakon što prohodaju (uopšte se ne šalim). Drugi problem koji sam primetio je da se usmeriš nizbrdo i nagneš napred, kada tvoj glupi mozak tera telo da se nagne nazad. U svakom slučaju, to je sve najmanji problem. Ono što je najveći problem u početku je savladati glupi lift (pogotovo u Kaliforniji gde na manjim stazama su liftovi iz 1952. i nemaju čak ni onu prečku ). E taj lift nam je oboma došao glave :-) Tako sam ja prvi zaglavio u bolnici 31. decembra sa zeznutim rebrom, a Danica je negde u martu zeznula trtičnu kost. Oboje smo se skrljali na izlasku sa lifta :-) No, i pored svega toga smo se toliko navukli da smo do aprila išli svaki drugi vikend. Bilo je raznih avantura. Od iznajmljenih kućerdača sa ekipom od 20 ljudi i dobrih žurki do onih varijanti danas na plaži, sutra na planini. Bukvalno :-) To je ono što mi se najviše sviđa u Kaliforniji. Jedan dan sam bio sa firmom u Santa Cruz. Vreme divno i sunčano u februaru. Igrali odbojku na plaži, išli da se vozamo kajak i sl. Sutradan se uputili na planinu na snowboarding.<br />
Sve u svemu, dođe kraj zimske sezone (ova godina je za promenu bila jako suva) i mi odlučismo da odemo negde na letovanje. Već sam i pominjao u prošlom blogu da stalno nešto planiramo, a nikako da se desi. Evo konačno se desilo. Taman za petogodišnjicu braka, odlučili smo da se uputimo ka Francuskoj polineziji. Oboma nam je životna želja bila da vidimo Bora Bora koja inače 10 godina zaredom nosi ili prvo ili jedno od prvih mesta u svim travel magazinima. Malko su na to imali uticaj i naši prijatelji koji vole da idu u te krajeve, a i njihove slike koje smo videli :-) Iskreno, ovo je jedno od onih mesta koje sam jako želeo da posetim, ali nisam verovao da ću stvarno i obistiniti taj san.<br />
Pa da započnem priču. U petak uveče smo imali let do LA, pa odatle do Papeete, Tahiti. Tu smo pristigli oko 5 sati ujutru. Već na carini se nalaze igračice i veliki svirači sa ukulele :-) Bukvalno ti sviraju dok čekaš red za carinu, da ti bude valjda zabavnije :-) Nakon carine dočekali su nas sa onim cvećem oko vrata i uputili nas ka sledećem letu za Moorea. Let je trajao čitavih 7 minuta :-) Tu smo pristigli na svoju prvu destinaciju gde smo proveli 4 dana. Jako je teško opisati sve to u nekoliko rečenica, ali smo stvarno uživali u svakom trenutku. U tom prvom hotelu smo bili u garden bungalov sa pogledom na okean. Hotel ima svoju lagunu, koja je dosta velika i gde smo svaki dan ronili (snorkeling, ne onaj sa bocom....mada smo jedan dan i to radili). Ribica imaš raznih boja koliko nećeš. I dalje mi je teško poverovati kada gledam snimke, ali je bukvalno ko da roniš u akvarijumu....i to onom što smo nekada držali kao screesaver za windows :-) Voda je taman temperature, vidljivost je velika, a boja da ne veruješ. Ono što je najlepše na svim tim polinežanskim ostrvima je da nema toliko ljudi. Nije onako natrpano turistima, kao što je to čest slučaj na popularnim destinacijama. Izađeš na plažu, a tamo svega par ljudi :-) Bukvalno raj na zemlji. U proseku cela Francuska Polinezija ima oko 150.000 turista godišnje, dok Havaji imaju 7.5 miliona. Jedan dan smo uzeli auto i vozali se po ostrvu. Ima mnogo stvari da se obiđe, a najlepše je možda vidikovac koji ima pogled na oba zaliva. Ostrvo je inače u obliku srca (sa ta dva zaliva). Jedan dan smo otišli da gledamo njihov tradicionalan polinežanski ples i večeru gde su igrali najbolji igrači sa svih ostrva. Naravno, završava se sve sa plesom vatre po čemu su čuveni. Ne znam šta je lepše, pevanje ili igranje. Ceo taj šou je bio za nas možda pedesetak, tako da je sve bilo kao u nekom privatnom aranžmanu. Recimo da nam je bilo toliko lepo, da kada je došao dan da se ide za Bora Bora, ja sam bio u fazonu "Znam da treba da idemo na još bolje, ali ja bih ako može samo da ostanem ovde. Ne treba mi ništa drugo" :-)<br />
I dođe ta Bora Bora na red. Nakon skoro godinu dana planiranja, analiziranja i godine sanjarenja. Let je trajao nekih 2 sata (usput smo stali na još jedno ostrvo). Inače, čim čovek izađe iz tih luksuznih hotela, sve je tamo jako ruralno. U čekaonici na aerodromu recimo trče kokoške. Ovi ispisuju karte, nema nikakvi skeneri i gluposti, hemijskom ti odštiklira čiča kartu i izađeš napolje na pistu da se ukrcaš u propelerac. I stigosmo na Bora Bora. Tu nas je dočekalo osoblje hotela sa opet onim vencom od cveća što ti stave oko glave i prevezli nas čamcem do hotela. Kada već spomenuh taj venac. Tamo ima raznog cveća, ali Tiare i Plumeria dominiraju. To tako lepo miriše, da nije ni čudo što ga svi stavljaju za uvo i nose ceo dan. Inače prave i ulje i pekmez od toga, preterano je. Pomenuo sam da su nas prevezli čamcem do hotela. U pricnipu Bora Bora je ostrvo vulkanskog porekla, a oko njega se nalaze mala ostrvca (motu) koja su nastala od mrtvih korala. Polinežani inače imaju dve reči za ostrvo, upravo razlikujući tip ostrva. Većina tih hotela, kao i aerdorom se nalaze na motu (ta mala ostrvca). Naravno, to sve okružuje koralni greben i time je sve odvojeno od okeana. Oko tih ostrvca je voda dosta plitka i tu je ta čarobna tirkizna boja. Da, to stvarno izgleda kao na slici. Mi smo ovog puta bili u bungalovu iznad vode i to bungalov na kraju pontona (tako da smo imali pogled na ostrvo sa jedne strane, a sa druge na ostrvca i pučinu). Probudiš se ujutru, izađeš na privatnu terasu a oko tebe tirkizno more...i onda skontaš da si u raju. Naš hotel je bio na jednom od tih malih ostrvca, na kojem nije bilo bukvalno ništa osim tog našeg hotela. Inače su to sve dosta mali hoteli u poređenju sa hotelima klasičnog tipa, nema nikakve zgrade ili sl, nego nekih 80 bungalova i to je to. Neki bungalovi su na vodi, neki na ostrvu. Mi smo u našem imali stočić za kafu koji je od stakla i ispod se vidi koral i ribice oko istog. Takvi su nam bili i noćni stočići. Napolju smo imali privatnu terasu, a ispod nje je kao mali dok sa tušem i stepenicama do vode. Uglavnom smo vreme tu provodili ili na plaži hotela, koja je predivna. Prosto čovek ne veruje da je tamo. Upravo na toj plaži su slikane neke od onih fotografija oko kojih sam balavio i stavljao ih za wallpaper. I sada si upravo tu...i dalje ne verujem :-) Jedan dan smo otišli na turu oko ostrva i ronjenje usput. Tu smo imali prilike da hranimo ribice (koji ima jako jako mnogo i sve te grickaju dok ti uzimaju hranu iz ruke). Takodje smo imali bliski susret sa ražom, koja voli da se mazi :-) Danica se tu bila malko uplašila, jer joj je Steve Irwin bio u glavi svo vreme. Ko što svi znaju, ja imam poseban dar da me kišni oblak prati gde god da idem. Ni ovaj put nije bilo ništa drugačije (ali se ne bunim, jer smo imali divno vreme na Moorea i bar dva lepa dana na Bora). Nažalost, baš taj dan kada smo išli u obilazak je bilo dosta loše vreme. More je isto bilo malko uzburkano pa nismo uspeli da vidimo Manta Rays. Jedan dan smo išli kajakom oko našeg ostrva. To je stvarno bila lepa avantura. Jedan deo ostrva je skroz u koralima, pa je bilo malko zeznuto manevrisati okolo istih. Vozaš se kajakom, predivne plaže...i nigde nikog :-) Opet sa jedne strane nije bilo korala nego je pesak i tirkizna boja dokle god ti oko vidi. Samo iskočiš iz kajaka i bućneš se. Bili smo od druga pozajmili podvodno kućište, tako da imam lepih slika i snimaka ispod vode. Nažalost naša kamera nije baš najbolje dočarala tu tirkiznu boju, ali sam na sreću nosio još jednu kameru od druga gde su boje približnije. Ono što nijedna kamera ne može dočarati je noć i pun mesec iznad Bora Bora ostrva, a more na mesečini kao da isijava zeleno. Jedan od najlepših momenata tog putovanja je bio upravo to prvo veče na Bora Bora na terasi, ali to nažalost nisam uspeo da pretočim u fotografiju kako treba. Neke stvari treba da ostanu samo u sećanju.<br />
I stigoh do kraja i ovog bloga. Za nedelju dana idem u Prag poslom, pa onda ću malko navratiti u Srbiju na 2 nedelje. Jako se radujem toj poseti. Tu će mi se i Danica pridružiti. Ne mogu da verujem da je prošlo već skoro 2 godine otkada smo bili. Vreme leti...<br />
<br />
Slike sa snowboarding-a su <a href="https://plus.google.com/photos/108556835870732700085/albums/5883587545987804033?authkey=CLuDr-io6smrmAE" target="_blank">ovde</a><br />
Slike sa Moorea i Bora Bora su <a href="https://plus.google.com/photos/108556835870732700085/albums/5883586559785174593?authkey=CI3u4vypi5_gsQE" target="_blank">ovde</a><br />
<br /></div>
dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com10tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-41356772057947150642012-12-21T22:37:00.000-08:002012-12-21T22:37:43.219-08:00Ostatak godine<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjHGZBWarHd_akP1lTulddaepqezAug_1BH2Rmj0r3V0rV7aSXoNr_SL2milJbgJQj2wy9WZrSzjgHap5QKjAcD6XX_oKm137TBYF8qQlfIYNRVfAZHGKe3XcARFCgLk9otRZhOxk1mrGpM/s1600/DSC_0408.JPG" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="212" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjHGZBWarHd_akP1lTulddaepqezAug_1BH2Rmj0r3V0rV7aSXoNr_SL2milJbgJQj2wy9WZrSzjgHap5QKjAcD6XX_oKm137TBYF8qQlfIYNRVfAZHGKe3XcARFCgLk9otRZhOxk1mrGpM/s320/DSC_0408.JPG" width="320" /></a></div>
<div style="text-align: center;">
<br /></div>
Po redosledu, ova tema bi se trebala zvati "Gosti, gosti, gosti - drugi deo", ali je toliko vremena prošlo da sam rešio da objedinim teme. Možda bi mi najbolje bilo započeti ovaj blog sa jednom glupom oktobarskom noći. Seli mi lepo da gledamo filmić uz sir i grožđe, kad odjednom nestade struje. Napolju neko loše vreme, rekoh možda je od toga, ali mi čudno što neki delovi stana imaju, a neki ne. Ja odmah pomislim riknuo osigurač ili nešto slično, međutim Danica oseti da nešto smrdi. Krenemo mi da pratimo trag "smrada" do kupatila, gde imamo šta da vidimo. Zapalio se onaj glupi ventilator (upravo onaj što postoji u kupatilu čisto radi poente tandrkanja i nerviranje osobe u istom). Danica zove vatrogasce, ja pokušavam bezuspešno da ugasim požar sa protiv požarnim aparatom. Kada sam shvatio da to nepomaže napustili smo stan, pritisli dugme za uzbunu i izašli iz zgrade. U roku od par minuta svi stanari su bili napolju, a došlo je 4 vatrogasna kamiona i džip, kao i murija. Požar je ugašen u roku od odmah. U Kaliforniji se zbog zemljotresa sve zida od drveta, tako da su požari žestoka pretnja. Ono što je bilo nama interesantno je da smo baš prethodno veče kupovali neki sef da držimo stvari i ja zapeo da uzmem onaj što štiti od požara :-) Na svu sreću (i efikasnost vatrogasaca), požar se nije proširio, ali su oni morali sekirama da rasture plafone u kupatilu i delom u spavaćoj kako bi se osigurali da je sve stalo (takođe su i kod komšinice nešto rasturali). Nama nije puno otišlo stvari (ono što je bilo u kupatilu), međutim najveći problem je bio u tome što sve smrdi. Najgori deo u svemu tome je što smo morali 8 nedelja biti van stana. Toliko im je trebalo da oni sve to poprave, zamene tepihe, okreče ceo stan itd. Tačnije, najveći deo toga su ovde čekanja na razne procedure, propise i inspekcije. No, mi smo za to vreme živeli na 4 različita mesta. Prvo smo bili kod prijatelja Tanje i Vlade 2 nedelje, potom u nekom produženom boravku (ovo baš glupavo zvuči u prevodu, u principu kao hotel samo imaš i kuhinju), pa smo onda bili kod mog kolege u kući dok je on bio na godišnjem i na kraju 2 noći u hotelu. Verovali ili ne, ali imali smo goste čak i dok smo bili u odsustvu :-) U tom "produženom boravku" su nam dali zapravo trosoban stan. Imali smo dnevnu i dve sobe (svaka sa svojim kupatilom i TV-om) i kuhinju. Taman je Atila ponovo došao u naše krajeve, a mi lepo imali sobu viška. No, sada smo ponovo u našem stanu, počeo godišnji i prva stvar koju radim jeste da napišem ovaj blog dok godina još nije istekla :-)<br />
Elem, da se vratimo nazad na leto. Dve nedelje nakon što je mama otišla, došli su nam Ivan i Miloš u posetu. Obojica su naši drugari iz Novog Sada, jedan živi u Švajcarskoj, drugi u Australiji, pa smo odlučili da se započetak nađemo kod nas i svi zajedno odemo na Defcon (najveća hakerska konferencija na svetu) u Las Vegas. Naravno, sva trojica smo linux geekovi i znamo se preko LUGoNS (Linux User Group of Novi Sad) koju je Miloš osnovao davne 2002 godine. Pre odlaska u Vegas, išli smo u obilasak San Franciska (pogotovo noćnog života u istom), kao i silikonske doline (i noćnog života u Palo Alto). Bilo nam je ludo i nezaboravno. Što se Vegasa tiče, zna se...o tome se puno ne priča....pogotovo ne javno :-) Reći ću samo da je konferencija bila veoma poučna i da smo stekli nova prijateljstva. Bili smo na svim žurkama (od bazena do kluba na otvorenom na 50 spratu hotela). Naravno, defcon sam organizuje nekoliko žurki na noć. Danica nam se priključila u subotu, pa smo zajedno svi u ponedeljak išli u obilazak Huverove brane i Grand Canyon-a (nažalost samo onaj najbliži deo Vegasu, koliko se može postići za jedan dan). Ivan je potom produžio na put oko sveta, a Miloš je ostao još 2 nedelje kod nas u Kaliforniji. Nakon toga nam je u poseti bio Antony (burazer iz Engleske) sa svojom devojkom. Oni su bili na road trip preko cele Amerike i svratili su na par dana kod nas. Nažalost sa njima nismo uspeli puno vremena provesti, jer su bili preko radne nedelje.<br />
Nakon toga smo išli u Čikago za "dan rada" (ovde se to slavi u septembru). Pozvani smo na svadbu naših prijatelja, koje smo upoznali u Kaliforniji, ali su oboje iz okoline Čikaga. Taman eto prilike da posetimo i staro društvo. Šta reći, kad god se sretnemo uvek se zalije... Ne znam ni odakle tu da krenem, ali kao što se da predpostaviti bilo nam je ekstra. Prosto ne mogu da poverujem da smo u Kaliforniji isto toliko koliko smo bili u Čikagu. Vreme baš leti.<br />
Imali smo priliku i prvi put da budemo na venčanju u Americi. Mislim da sam u nekom već blogu Oliverovu prosidbu opisivao :-) Ujedno smo imali i čast da se vozimo prvi put proširenom limuzinom sa mladoženjom. Svadba je bila super, mix naše i američke. Nakon svadbe, žurka se nastavila u okolnoj diskoteci. E tu sam video nešto što sam mislio da u životu neću videti. Ogromna diskoteka u centru Čikaga, unutra dve bine. Na jednoj tuče kolo, a u drugoj trubači (valjda pobednici Guče). Nakon tih trubača, puštala se domaća muzika do 4 ujutru. No, uz ekipu kakvu smo mi imali, bilo je ekstra :-)<br />
Potom nam je došao moj drugar i kolega iz ranih dana Eipix-a, Visla. On je isto dobio na lutriji i doselio se u Ameriku sa svojom ženom. Prvih dve nedelje su bili kod nas. Taman dovoljno da odličan programer nađe dobar posao u ovom delu Amerike :-) Nakon toga su nam u posetu došli moja tetka, teča i drugi burzer iz Engleske. Sa njima se isto jako dugo nismo videli i baš mi je drago da su nam bili u poseti. Posle moje mame, oni su prvi članovi porodice koji su nas posetili. Naravno, kada se čovek ne vidi tako dugo temama nema kraja i tih par dana je proletelo. U međuvremenu ja sam dobio nalog da poslovno letim za Prag, tako da smo bukvalno svi zajedno otišli na aerodrom. Oni nazad kući u Britaniju, a ja u Prag. Šta reći za Prag. Bio sam toliko blizu kuće, a ipak toliko daleko. I opet sam leteo preko Minhena za vreme Octoberfest-a drugu godinu zaredom, a nisam posetio festival. E Nikola, kazni se :-) U svakom slučaju, u Pragu sam dosta radio, ali sam imao i dovoljno vremena da razgledam. Grad je predivan, ali moram priznati da ti turistički delovi su mi malko pretrpani. Svojevremeno mi je jedan drugar rekao da je Prag najlepši zimi, moguće da je u pravu. Daleko manje turista, a i mogu samo zamisliti kako te zgrade izgledaju pod snegom...mora da je predivno. Kao i uvek, prednost poznavanja ljudi u gradu je i mogućnost da vidiš stvari iz ugla onoga ko tu živi, kao i da posetiš restorane i klubove gde izlaze lokalci. Češka kuhinja je dosta slična našoj Vojvođanskoj ( da ne kažem miksu austrougarske i srpske). Ako već nisam bio kući, bar sam se najeo domaće kuhinje (gulaš, bečka, restovana džigerica i sl). U svakom slučaju, bilo mi je predivno i voleo bih da me malko češće šalju na poslovni put :-) I to bi bilo to....te nedelje kada sam se vratio desio se taj požar. Nažalost, morali smo da otkažemo posetu prijatelja iz Sakramenta koji su ovde isto preko lutrije.<br />
Mislim da sam opisao glavne događaje koje smo imali u drugom delu godine, naravno pored toga bilo je bezbroj žurki i zezanja, proslava mog rođendana, halloween i sl. Kada smo već kod mog rođendana, iako je bio u po radne nedelje, naše društvo je odlučilo da me poseti baš na taj dan i čestitaju. Neki su vozili i po 50km da bi došli na svega 2 sata. Mi smo tada bili u onom "produženom boravku". Hvala vam puno ljudi, mnogo mi je to značilo.<br />
Pošto su majstori morali da farbaju i menjaju tepihe, povratak u stan bio je kao da se ispočetka useljavamo. Sve stvari su u kutijama i sl. Naravno, još nismo sve ispakovali. Da budem iskren, malko mi je više muka toga. Ah, valjda će jednom doći dan da pišem ovde da smo kupili kuću :-) Za sada gledam gde i kako na godišnji. Nekako u ovoj godini nismo puno išli bilo gde. Par tih produženih vikenada i to je to. Toliko smo pravili planove da se na kraju ništa nije obistinilo. I eto, nalazimo se ovde već 4 godine i još nijednom nismo otišli na neko pravo letovanje. To definitivno mora da se promeni u 2013. Za početak ove praznike nećemo biti ponovo kući, nego idemo na Lake Tahoe (jezero na lokalnoj planini svega 3-4 sata vožnje odavde). Tu se nalaze veliki skijaški centri (bila je čak i olimpijada sedamdesetih). Bićemo tu par dana da učimo snowboarding. Ja sam zadnji put išao na zimovanje sa 9 godina, a ni Danica ni ja niti skijamo niti bilo šta vezano za te sportove...tako da...videćemo....ja bih jako voleo da naučimo. Nedavno smo sa Vislom išli na klizanje. Ja se nisam klizao 20 godina, a pre toga sam stalno klizao. Onda je došao glupi rat i nije bilo leda godinama. Kažu ljudi da se to nikada ne zaboravi. Nije baš tako, ali ima neke istine u tome. Doduše, klizaljke koje se ovde iznajmljuju su 10x gore od naših.<br />
Iduće godine bi trebalo da dobijemo državljanstvo (ako ne iduće onda na početku 2014). Vreme baš leti, izgleda mi kao juče kada smo tek stigli. Sa druge strane, toliko se čovek navikne da već odavno vidim sebe kao osobu koja je ovde. Ne znam kako to drugačije da opišem. Dok sam bio u Srbiji, Novi Sad mi je uvek izgledao kao poznat. Kada bih otišao u neku zemlju u posetu sve je delovalo strano, nepoznato, tuđe. Često sam se divio nekim stvarima i čak i poželeo tamo da živim, ali i dalje je to bilo tuđe. E pa, sada ovde osećam ko Novi Sad. Jednostavno, više nije tuđe. Zapravo, mnogo toga se promenilo.<br />
<br />
<div style="text-align: center;">
<b>ŽELIMO VAM SVIMA SREĆAN BOŽIĆ I NOVOGODIŠNJE PRAZNIKE.</b></div>
<div style="text-align: center;">
<b>NEKA VAM 2013 BUDE PUNA NOVIH AVANTURA, SREĆE, ZDRAVLJA i LJUBAVI.</b> </div>
<div style="text-align: center;">
<br /></div>
<div style="text-align: center;">
Ajd....do idućeg posta :-)</div>
<div style="text-align: center;">
<br /></div>
<div style="text-align: left;">
Slike iz praga su <a href="https://picasaweb.google.com/108556835870732700085/Prague2012?authkey=Gv1sRgCK77wJ_c49uAjAE" target="_blank">ovde</a>, ostatak je <a href="https://picasaweb.google.com/108556835870732700085/LetoJesen2012?authkey=Gv1sRgCMb-rcjRw8HTtwE" target="_blank">ovde</a></div>
</div>
dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com6tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-65338474012802992482012-08-31T14:28:00.000-07:002012-08-31T14:28:19.982-07:00Gosti, gosti, gosti - prvi deo (mamina poseta)<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Konačno nađoh malo vremena da osvežim ovaj blog. U principu, kao što naslov kaže, imamo mnogo gostiju ovog leta. Prvo je bila mama dva i po meseca, a već nakon manje od 2 nedelje stigli su nam drugari iz Švajcarske i Australije. Naravno, to su drugari još iz Novog Sada, ali smo ko u Bajaginoj pesmi se raštrkali na sve strane. Sada čekam burazera da dođe iz Engleske koji je na turneji po Americi. On će biti sa nama par dana, a posle mi idemo za Čikago gde smo pozvani na venčanje naših prijatelja, ali smo produžili boravak kako bi se videli i sa ostalim prijateljima.<br />
Za ovih četiri meseca smo stigli puno toga da vidimo. Kao i uvek, neke stvari čovek prvi put vidi tek kada mu stignu gosti. Stvarno ne znam zašto je to tako, ali znam da nismo jedini kojima se to dešava. <br />
Prvi deo je bila mamina poseta od dva i po meseca. Obilazili smo San Francisko uzduž i popreko, posetili akvarijum u Montereju, bili na jedrenju po zalivu, išli u Santa Cruz, vozili se PCH i CA-9, obilazili sve znamenistosti u dolini, išli u kuću koja se nalazi na špici serije Dinastija (Filloli garden) itd. Usput smo naravno pravili i nekoliko žurki kod nas na bazenu. Po tradiciji svaki put kada dođe mama vodimo je nekud van naše okoline. Prošli put je to bio New York, ovog puta Los Angeles. Prijatelji su nas pozvali da dođemo kod njih sa mamom, a taman su i njima roditelji bili u poseti. Bilo nam je predivno, a i mama je imala svoje vršnjake da se druži :-)<br />
Do LA smo išli malko dužim putem kako bi usput svratili do Avilla Beach i Santa Barbare, tako da nam je sam put uzeo dobar deo dana. Nažalost, nismo imali vremena da idemo ponovo PCH jer bi za tako nešto trebalo više od jednog dana. Prijatelji su nas dočekali sa gibanicom, a onda je kao i uvek usledila priča i pijanka do jutarnjih sati :-) Vodili smo mamu da vidi Hollywood, Santa Monica itd, a jedan dan smo svi zajedno išli u Long Beach na vožnju brodićem da gledamo kitove i delfine (od toga smo videli gomilu delfina, ali kitovi nisu hteli da nas počaste svojim prisustvom). Ovo je bilo veoma uzbudljivo sa obzirom da se brod cimao žešće dva sata dok konačno nismo stigli do tih delfina, ali isplatilo se. Nisam u životu video toliko delfina, stvarno su fantastični u toj svojoj igri. Bilo nam je stvarno prelepo u LA, jedino žalim što nisam stigao da se okupam u okeanu (baš mi nedostaje, prošlo je dve godine od prošlog puta).<br />
Tih dva i po meseca su proleteli (kao i celo ovo leto uostalom) i došlo je vreme da ispratimo mamu kući. Bilo je teško kao i prošli put (verovatno i teže). To što se nećemo videti možda godinu dana uopšte nije ono što mi najteže pada, već to da kada se idući put budemo videli nećemo biti isti ljudi...bićemo stariji. Svi ljudi stare i sa godinama to nekako sve teže i teže pada. Nekako mi deluje da što smo stariji godine sve brže prolaze, a mi sve više starimo iz godine u godinu. Sve je to normalno i nekako se to starenje ne primeti toliko kada se redovno viđamo sa najbližima. Ono što je problem je kada se ne vidimo tako dugačak period, onda se te promene daleko više osete. Upravo to je najveće prokletstvo kada emigriraš tako daleko.<br />
Od ostalih događanja u tom periodu, uspeli smo konačno malo da sredimo stan. Okrečili smo zidove, kupili nešto novog nameštaja i stan konačno više ne deluje kao nešto privremeno. Valjda nam je uvek potrebno godinu dana da donesemo odluku da li ćemo duže ostati na istom mestu, a do tada mi se nekako ne ulaže previše. Nedavno je i poslednja prepreka prevaziđena koju nisam voleo kod ovog stana. Uspeli smo se dogovoriti sa gazdom da zamenimo šporet iz ranih šezdesetih koji je jedva radio za novi šporet i mikrotalasnu. Sad je kuhinja ko bombonica :-) Pisaću kasnije o ovom projektu više, jer je bilo interesantnih stvari.<br />
Ponovili smo se i što se tiče auta. Izdržali smo koliko smo mogli sa jednim autom, bilo je vreme da se uzme i drugi. Pošto živimo u Kaliforniji, a i već imamo veliki sedan, odlučili smo da uzmemo manji kabriolet. Sada svaki trenutak uživamo otvorenog krova :-)<br />
Kao što sam već pomenuo, ovo leto mi je bukvalno proletelo. Kažu to je tako kada se zabavljaš. Sa jedne strane nisam uspeo da odradim nijednu stvar koju sam namerio ovog leta (i koje sam toliko iščekivao), a sa druge strane desilo se toliko toga da mi je ovo leto učinilo jednim od najboljih u životu (ako ne i najbolje). Što bi mudra izreka rekla "život je ono što nam se dešava dok pravimo druge planove".<br />
Sledi nastavak...<br />
<br />
PS> Ovog puta sam odlučio da blog objavim što pre, pa makar još nemao spremne slike. Cilj mi je da počnem malo češće da pišem blog. Ono što je problem sa današnjim aparatima je da čovek samo škljoca, a onda su ti potrebni sati da napraviš mali odabir slika. U svakom slučaju, ovo će me valjda naterati da i slike što pre objavim :-)<br />
<br /></div>
dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-17013255926434814932012-03-04T22:03:00.012-08:002012-03-19T10:09:58.753-07:00Nakon dužeg vremena<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjwNqYRHO9qcs1fSzINN6cs8utXrXT3bG78xk48_p8zbq-fUnJqI7lVSh1P9e4wlaN3EeIVIq4GTtfIefdgtuSVD62-1t8qOvQluk8mNEqWctou53GqSE102E2mV6k-XlaU8pRdvCYuYO06/s1600/IMG_0186.JPG" style="font-size: 100%; font-family: Georgia, serif; "><img style="display:block; margin:0px auto 10px; text-align:center;cursor:pointer; cursor:hand;width: 240px; height: 320px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjwNqYRHO9qcs1fSzINN6cs8utXrXT3bG78xk48_p8zbq-fUnJqI7lVSh1P9e4wlaN3EeIVIq4GTtfIefdgtuSVD62-1t8qOvQluk8mNEqWctou53GqSE102E2mV6k-XlaU8pRdvCYuYO06/s320/IMG_0186.JPG" border="0" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5721437572079309026" /></a><br /><div style="font-size: 100%; font-family: Georgia, serif; text-align: center; "><span><u><br /></u></span></div><div style="font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; "><span><br /></span></div><span><span>Prođoše dva godišnja doba otkada sam zadnji put pisao. Da budem iskren, ove godine u Kaliforniji smo zimu osetili samo po tome što je dan bio kratak :-) Malo je teže nakon duže vremena setiti se svih događanja, ali potrudiću se. Jesen je nekako proletela (a da budem iskren i zima je). Mislim, poznata je činjenica da vreme leti, ali mi se ovaj period nekako čini baš ko da je prozujao. U novembru je kod komšija u poseti bio Srđan, Danicin drugar iz detinjstva, koji je takođe iste godine kada i mi dobio zelenu kartu na lutriji, a on nas je i upoznao sa sadašnjim komšijama :-) Ono što je interesantno je da smo se sa njim zadnji put videli vikend pred odlazak u Ameriku. Tada smo i saznali da je i on dobio zelenu kartu na lutriji i da ce doći mesec dana nakon nas. Istovremeno su kod nas u poseti bili Žana i Zoki, tako da je bilo ludo i nezaboravno :-) Išli smo svi zajedno u razgledanje San Franciska, zezanje, druženje i kako to već ide...jedan predivan vikend. Novu godinu smo takođe dočekali zajedno sa Žanom i Zokijem, i to ponovo kod njih u LA. Išli smo u jedan simpatičan engleski pub u Santa Monici. Verovali ili ne, ali sam opet imao onu infekciju sa okom. Ovog puta je drugo oko bilo u pitanju. Jedina sreća u nesreći je što se ovog puta to desilo 2-3 nedelje pre nove godine, tako da sam do božića i nove godine ozdravio :-) Takodje smo u decembru bili na još jednoj ludoj žurci. Drugar je kupio kuću, pa je imao kako to ovde zovu "housewarming party". Kada kupiš kuću i koliko-toliko je središ, pozoveš nove komšije i svoje prijatelje i napraviš žurku. Bilo je dosta naših ljudi na toj žurci, živa muzika i pečeno prase (možda i najbolje koje sam u životu jeo). Osim žive muzike koja je svirala i domaće i strane stvari, na žurci su bili i trubači. Verovali ili ne, ali nijedan član trubačkog orkestra nije bio iz naših krajeva. Većina su amerikanci, a predvodio ih je azijat :-) Ljudi vole zvuk balkana...odlično su svirali. Ime grupe je Brass Menažeri. Vrhunac večeri bio je kada je drugar zaprosio svoju devojku. Moram priznati da smo za ovih godinu dana stekli puno prijatelja i poznanika ovde. Imamo takođe jedno društvanjce sa kojima često idemo u neke avanture (propraćene uvek žurkama). Jednom smo išli na vožnju kartinga, pa na paintball itd. Trebalo bi uskoro da idemo na neko kampovanje. Inače, najbolji karting u okolini je u našem komšiluku. To mi je jedna od novih zanimacija. Išao sam par puta sa firmom da se trkamo. Kao i uvek, prvi put sam bio predposlednji i opšta katastrofa.....ali se popravljam, zadnji put sam bio srednja žalost :-) Bilo je još mnogo žurki i provoda, daleko od toga da su ovo jedini... :-) Za vreme novogodišnjih praznika smo čuvali mom kolegi morsko prase (najveće koje sam u životu video). To je jedno predivno stvorenje i definitivno nam je učinilo praznike još lepšim i zanimljivijim. </span></span><div style="font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; "><span>Kao što već mnogi znaju, moju firmu je nedavno otkupio Microsoft, tako da od januara zvanično radim za njih. U prinicpu, i dalje sam u istoj zgradi gde sam i bio i radim ono što sam radio. </span></div><div style="font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; "><span>Pošto nam je u februaru bila godišnjica braka, odlučili smo da proslavimo mini godišnjim odmorom (bolje rečeno produženi vikend). Iznajmili smo Chevy Camaro kabriolet i spustili se duž kalifornijske obale do malog mesta zvanog Avila Beach. CA-1, poznatiji kao PCH (Pacific Coast Highway) se smatra najepšim putem u Americi i ide duž obale pacifika (bukvalno uz obalu). Predeli su stvarno fantastični, a mi smo konačno kupili novi aparat (canon powershot s100) da možemo malo lepše slike da pravimo (u zadnjih godinu-dve slikam samo sa mobilnim telefonom). Na svakih par stotina metara može da se stane sa autom i uživa. Gomila prelepih plaža, na kojima često nema žive duše, tako da imaš celu plažu samo za sebe :-). U Avila Beach smo odseli u jednom manjem hotelu koji podseća na hacijendu. Celodnevne aktivnosti su: duga šetnja po plažama i odlazak u obližnja isto tako mala mesta. Kalifornija ko iz filmova....ne znam kako to drugačije opisati, osim da nam je bilo predivno.<span> </span><span> :-) </span></span></div><div style="font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; "><span>Moram priznati da i nakon godinu dana još uvek otkrivam gde mi živimo. Toliko toga ima u okolini da čovek prosto ne poveruje. Veliki je kontrast od života u Čikagu. U Čikagu čak ni nakon dve godine nisam prestao da se divim oblakoderima u centru grada....uopšte arhitekturi. Ali to je otprilike bilo sve, čim izađeš iz grada nije bilo ničega osim ravnice i farmi. Toliko je ravno, da je Vojvodina naspram toga brdovit kraj. U Kaliforniji sa druge strane (osim San Franciska), arhitektura je užas i katastrofa. Da, naravno, ima buržujskih kuća koje su predivne i postoje neki istorijski zamkovi i sl, ali generalno arhitektura zgrada, apratmana i većine kuća je očaj. Ne samo arhitektura, nego i kvalitet gradnje. Deo toga se pripisuje stresnom tlu (imamo mnogo zemljotresa, pa ne mogu da grade od cigle), ali verujem da je u većini slučajeva stresno tlo samo izgovor za očajan dizajn, loš materijal i nikakvu izolaciju. Pogotovo što je vreme lepo, ne moraju previše da se trude da izoluju. Iako živimo u malom mestu, nivo buke je poprilično velik (daleko veći nego što smo imali u centru Čikaga). Recimo da se sve čuje kao da zidovi uopšte ne postoje. To je ono što je loše...i otprilike jedino što je loše. Okean sa jedne strane, zaliv sa druge....između planine. Za pola sata vožnje mogu da planinarim, ili da se sunčam na plaži, ili da zveram po San Francisku itd. I dalje redovno trčim, ne mogu da verujem da sam toliko dugo uspeo da ostanem veran nekoj aktivnosti. Preko zime malo manje, jer rano padne mrak...ali sezona sada polako počinje i vraćam se u formu. Firma nam daje određenu svotu novca godišnje da potrošimo na neku fitnes opremu, tako da sam kupio i novi bicikl. To mi je ujedno i novi hobi, koristim voz+bicikl kombinaciju za putovanje do posla, a preko vikenda se vozam duž obale zaliva. Pre toga sam našao drugi način ubijanja dosade u vožnji zvani audio knjige. Audible.com je stvarno odličan izvor knjiga i nudi povoljnu pretplatu. Eh da sam samo to znao godinu dana ranije, poslušao bih bar još jedno 10 knjiga :-) </span></div><div style="font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; "><span>Još se nisam upustio u avanturu vodenih sportova, ali to mi je sledeće na listi. Sezona taman počinje za jedno mesec dana i traje 8 meseci.</span></div><div style="font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; "><span>Eh, umalo da zaboravim. Nakon što je Dezareo napisao članak na njegovom blogu o nama (<a href="http://dezareo.com/2011/12/28/novakovici">http://dezareo.com/2011/12/28/novakovici</a>), pročitao sam kako je čovek ostavio pušenje pre 3 godine. Tu sam se podsetio magične knjige koju mi je još par ljudi preporučilo pre nekoliko godina. Pošto smo Danica i ja već odlučili da ostavljamo pušenje, pročitali smo knjigu i evo...već 2 meseca prošlo otkada ne pušimo :-) Tako da, hvala dezareu na tom članku, evo ni mi više ne pušimo :-) Ovo mi je ujedno bila i prva audio knjiga koju sam poslušao :-)</span></div><div style="font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; "><span><br /></span></div><div style="font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; "><span>To bi bilo to za ovaj put. Do idućeg piskaranja :-)</span></div><br /><span style="font-size: 100%; font-family: Georgia, serif; "><span style="font-size: 100%;">Slike su </span></span><a href="https://picasaweb.google.com/108556835870732700085/AvilaBeachFeb2012?authuser=0&authkey=Gv1sRgCM2q9OP51dO5nQE&feat=directlink" style="font-family: Georgia, serif; font-size: 100%; font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; ">ovde</a><span style="font-size: 100%; font-family: Georgia, serif; "><span style="font-size: 100%;"> i </span></span><a href="https://picasaweb.google.com/108556835870732700085/Zima2012?authuser=0&authkey=Gv1sRgCK_n7siA1Mq_6QE&feat=directlink" style="font-family: Georgia, serif; font-size: 100%; font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; ">ovde</a><span style="font-size: 100%; font-family: Georgia, serif; "><span style="font-size: 100%;">.</span></span><div style="font-family: Georgia, serif; font-size: 100%; font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; "><br /></div><div style="font-family: Georgia, serif; font-size: 100%; font-style: normal; font-variant: normal; font-weight: normal; line-height: normal; "><br /></div>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-16471838087402423432011-12-24T14:19:00.000-08:002011-12-24T14:19:41.054-08:00Srecni novogodisnji i bozicni praznici<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"></div><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"></div><div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="http://2.bp.blogspot.com/-KymARt8LJ1w/TvZPYSkpTNI/AAAAAAAAC4M/QW8F3KR_IHQ/s1600/zimska.gif" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="http://2.bp.blogspot.com/-KymARt8LJ1w/TvZPYSkpTNI/AAAAAAAAC4M/QW8F3KR_IHQ/s320/zimska.gif" width="320" /></a></div>Dragi nasi srecni vam praznici! Dear friends, seasons greetings and happy holidays! </div>Unknownnoreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-77169869033659286422011-10-08T13:16:00.000-07:002011-11-06T17:22:37.837-08:00Odlazak u Srbiju<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEizBT4R-2AmHh33OW_w9F4Bchx9pn3rHJq8k7p49P-5WHudjXhhz0ssOoRCDhC0D-6NEcQTeQMkd1eJ4f9elzHRGGdqNBrYAUMfHUXVdO_1IVeb7HP3Bl6ShuMoo7JfgU14CPLfsCKfqqM-/s1600/IMG_1373.JPG" onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}"><img style="display:block; margin:0px auto 10px; text-align:center;cursor:pointer; cursor:hand;width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEizBT4R-2AmHh33OW_w9F4Bchx9pn3rHJq8k7p49P-5WHudjXhhz0ssOoRCDhC0D-6NEcQTeQMkd1eJ4f9elzHRGGdqNBrYAUMfHUXVdO_1IVeb7HP3Bl6ShuMoo7JfgU14CPLfsCKfqqM-/s320/IMG_1373.JPG" border="0" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5672058126948318114" /></a><br /><div><br /></div><div>Možda bih najbolje započeo ovaj blog radosnom vešću da je Danica našla posao još u avgustu. Ovog puta je posao u njenoj struci, upravo ono što je svo vreme želela :-) Da stvar bude još bolja, dopustili su joj da unapred koristi godišnji, jer su karte za Srbiju već bile odavno kupljene. </div>I dodje taj dan konačno nakon skoro 3 godine da Danica i ja zajedno odemo u Novi Sad. Moram priznati da nisam mislio da će toliko baš proći, a sama pomisao na tako nešto u periodu kada smo tek stigli u Ameriku bi me prestravila. No, kako kažu "vreme leti" i dok čovek trepne već je stigao i taj dan (a i prošao :-( ). Kao i uvek pred put, pripreme, panika i sl, čovek jedva dočeka da sedne u taj avion. Danici je ovo bilo posebno uzbuđenje, jer svoju porodicu nije videla toliko dugo. Moram priznati da je sam put meni nekako najlepši trenutak svakog odmora. Sve tek treba da se desi...tek je početak...neizvesnost. Obožavam taj deo. <div>Na Surčinu je carina prošla bolje nego što sam mislio da hoće. Nisu nas gnjavili, jedino ih je interesovalo da li imamo nešto od Apple proizvoda :-) I taj deo kada je prošao, konačno sam se mogao opustiti kako valja. Dočekali su nas Danicini i moji roditelji, pa kako to već biva suze, radost, sreća i "jeste li dobro putovali?". Priče nije bilo kraja na putu do Novog Sada, a bogami se nastavilo i do ranih jutarnjih sati uz pelinkovac i Jelen :-)</div><div>Šta reći, imali smo lud i nezaboravan provod. Ja sam nažalost morao od toga nedelju dana da radim, ali smo uspeli sve da uklopimo i sa skoro svima da se vidimo. Mislio sam da više nisam u stanju da toliko dana zaredom pijančim i provodim se....mislio sam pogrešno :-) Pogotovo prve nedelje smo nekoliko puta zaglavili do 6-7 ujutru, a jednom i do 9. Toliko toga se desilo za 2 nedelje, da ponekad nisam imao toliko uzbuđenja za period od pola godine (ako ne i više). Uspeli smo i 2 dana da odemo u Sentu, gde smo se takođe fenomenalno proveli. Pa kako bi i moglo drugačije biti, ljudi sa kojima si proveo 30 godina svog života i onda ih odjednom ne vidiš 3 godine. Vreme je kratko, planovi krajnje stisnuti, pa kada se vidite...to je to...i ko zna kada opet. Tužno je kada čovek o tome razmišlja, ali to je sudbina, trudim se da ne mislim o tome toliko...a za ovo vreme provedeno u Americi sam se nekako valjda i u tome izveštio. Što smo duže ovde, sve više shvatamo da ćemo i ostati ovde...i onda bolje o tim stvarima ni ne razmišljati. Sa nekim ljudima sam eto proveo čak više vremena nego što smo se viđali dok sam bio tamo i zbog toga mi je baš drago. Nekako čini ovu razdaljinu manjom, što bi rekli "više se viđamo otkada smo otišli". Uradili smo mnogo toga, bili čak i na koncertu osmog dana (grupe koja nam je svirala na svadbi), pijančili sa kumovima ispred doma zdravlja kao u stara doba vremena studentskog perioda, imali brojna okupljanja društva i rodbine u našoj kafanici, jeli sve što smo hteli, ispričali se sa ljudima, okupao se ja u dunavu. Čak je i naše linux udruženje uspelo da se skupi, a predsednik je doputovao iz Švajcarske kako bi se videli, jedan drugar je prekinuo godišnji, kum je uzeo godišnji kako bi što više bili zajedno itd. Mislio sam da će nam biti lepo, a bilo nam je daleko lepše nego što sam mogao i zamisliti. Kada bih krenuo, stvarno ne znam koji momenat bih posebno izdvojio, jer su svi bili lepi. Čak je i moja ekipica iz osnovne škole po prvi put, nakon ne znam više koliko godina (moguće i decenija), je uspela da se skupi u punom sastavu. Mnogi naši prijatelji su u medjuvremenu dobili decu, a većini ta deca sada već hodaju i pričaju (nisu više ni bebe). To je možda nekako i najbolji pokazatelj koliko se dugo nismo videli. Voleo bih da smo mogli više vremena provesti, ili da bar možemo tako 2x godišnje. To bi nekako bilo idealno, ali nažalost suviše smo daleko. Voleo bih i da oni svi dodju do nas ovde da nas posete. Žao mi je i što se nismo uspeli sa burazerima uklopiti da se vidimo, baš je bio "bad timing", no sve se nadam da će sada manje vremena proći i da ćemo se pre videti. Ne mogu da ovo pišem a da se ne setim šta je jedan drugar ironično rekao "O bože, pa videćemo se ljudi, pa niste na po sveta" . A nije ni to po sveta više razdaljina ko što je bila :-). </div><div>Mnogi su me tamo pitali "da li mi se čini da se nešto promenilo?". U početku (prva 2-3) dana je osećaj bio krajnje čudan. Sve ti je poznato, a sve ti je strano. Čak i kada sam ušao u kuću gde sam 30 godina proveo, prva reakcija mi je bila "a kako ova soba tako mala, a tako visoki zidovi". No, nakon 2-3 dana kao da nisam nikada ni otišao. Čudno je videti kafiće koji rade u 2 ujutru radnim danom (i pri tom ima ljudi u istim), kao i napucane devojke po kafićima koje još nisu prešle prag puoletstva. Na to sam se nekako kompletno odvikao. Čudno je videti napucane automobile u državi gde je to 100 prosečnih plata, a za volanom balavac od 18 godina čije lice ne odaje znake inteligencije dovoljne da zaradi tako nešto u tim godinama. Neke stvari ne prestaju da čude, jedino što sam se nekada zbog istih nerivrao....sada više ne. Naravno, pored svog lepog provoda ima i tužnih stvari koje čovek vidi, ali o tome neću ovde...nije ni mesto ni vreme.<br /></div><div>Želeo bih da se zahvalim svima koji su nam učinili da nam u Srbiji bude toliko lepo. Od srca vam hvala. Jako nam je puno značilo. </div><div>I tako je to sve lepo prošlo, a onda smo se u nedelju ujutru uputili na aerodrom. Čekiranje, pa kafica...još tu i tamo neka pričica i pošalica pred odlazak, a onda sledi carina i mahanje familiji. Slika veoma poznata. Ta slika mi dušu para, jer je od prošlog puta prošlo tri godine, a sećam se ko da je juče bilo. Doduše, razlika je drastična. Tada smo bili dvoje ljudi koji idu u nepoznato...negde gde nikog ne znaju da započnu nov život, danas su to dvoje ljudi koji odlaze kući. </div><div>A u San Francisku su nas dočekale komšije, koji su nam izluftirali stan, kupili namirnice za frižider (da nas ne dočeka prazan) i izveli na večeru. Mnogo im za to hvala. Ovaj gest me toliko dirnuo. Lepo je znati da i ovde preko pola sveta ima nekog ko te čeka da se vratiš. </div><div><br /></div><div>Slike iz Srbije su <a href="https://picasaweb.google.com/108556835870732700085/Srbija2011">ovde</a></div>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-64598082094557598102011-06-06T19:34:00.000-07:002011-07-10T13:12:44.951-07:00Dolazi cirkus<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhHUaRSUlbr0KckTNLC8ZeGtwGbRTen-2Z2ln_O4dz8E-rq-2RLQzq46QrYPM8IlUrsOzvz2qQpTIfh0QzU_eoS_-HxxF-E0Th3J-Stl-7OAl8G1Ie0L8RlmOb4PdHwSWTcCKDmLvN24nz6/s1600/IMG_20110518_224439.jpg" onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}"><img style="display:block; margin:0px auto 10px; text-align:center;cursor:pointer; cursor:hand;width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhHUaRSUlbr0KckTNLC8ZeGtwGbRTen-2Z2ln_O4dz8E-rq-2RLQzq46QrYPM8IlUrsOzvz2qQpTIfh0QzU_eoS_-HxxF-E0Th3J-Stl-7OAl8G1Ie0L8RlmOb4PdHwSWTcCKDmLvN24nz6/s320/IMG_20110518_224439.jpg" border="0" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5627819176835163746" /></a><br /><div><br /></div><div>Konačno da nađem za shodno da napišem nešto na ovom blogu. Moram priznati da iako život nije ništa manje uzbudljiv, ja već nekako gubim inspiraciju za pisanjem. Tek sam sada i primetio da naziv ovog bloga više ne odslikava stvarnost, jer smo se pre pola godine iselili iz Čikaga. Moraće i to da se menja :-)<div>Maj je bio veoma interesantan mesec. Uspeo sam nekako da nabavim kartu preko firme za Google IO, svega par dana pred konferenciju, kada sam izgubio već sve nade da ću ove godine ići. Za one koji ne znaju, to je godišnja konferencija koju Google pravi u San Francisku. Tu se predstavljaju sve nove tehnologije koje dolaze iz te kompanije. Osim toga, konferencija je poznata i po tome da Google bogato daruje učesnike. Ove godine su svi učesnici dobili Samsung tablet koji uskoro tek treba da izađe, Verizon 4G wifi hotspot (mali uređaj sa kojim imaš poprilično brz internet gde god da se nalaziš) i tri meseca besplatnu pretplatu, kao i Chrome OS laptop (ovo bi trebalo u junu kada izađe da dobijemo). Osim toga, bilo je još nekih poklončića koje su učesnici pojedinih sesija dobijali. Ja sam tako dobio Arduino i Android shield za android accessory kit (ovo već uguglajte ako vas interesuje šta je :)). Sve u svemu, mnogo lepi pokloni. Sama konferencija je bila odlična i ove godine je sve bilo u znaku robota. Kanda je to sledeći veliki bum. Gomila firmi sa najinteresantnijim proizvodima (razne vrste robota koji su tumarali po konferenciji, monocikl koji održava balans, google auto koji sam vozi, klavir koji sam svira, ma nema čega nije bilo). Na kraju prvog dana su nam priredili i odličnu žurku. Istovremeno sam saznao i da je Microsoft kupio Skype. Bukvalno dok sam čekao voz za San Francisko, dobio sam email iz firme. Oni koji me dobro znaju, već znaju kakva mi je bila prva reakcija :-)</div></div><div>I tako ja napisah ovo još pre mesec dana...a onda saznao da ponovo idem za Evropu... :-)</div><div>No, da nastavimo. Nakon Google IO usledila je još jedna divna manifestacija. U pitanju je Bay Area Maker Faire. Prošle godine sam pisao više o toj manifestaciji, kada sam je posetio u Detroitu. Ova je bila daleko veća. Tu bukvalno ne znam ni odakle bih krenuo opisivati, jednostavno je trebalo videti. Možda najzanimljivija stvar su bili ogromni Teslini kalemi, koji su podešeni tako da munjama bukvalno sviraju. Čitav spektatkl je bio oko toga. Uglavnom ubace neku osobu u faradejev kavez, koja pleše dok munje sevaju. Najinteresantnije je bio deo kada su u taj kavez uveli Mike Rowe (voditelj Dirt Jobs emisije na discovery kanalu) i Adam Savage (voditelj Mythbusters emsije na istom kanalu). No, bilo je tu raznih stvari iz oblasti robotike, elektronike, mehanike...ma čega god hoćeš. U isto vreme nam je bio u poseti Atila. Čovek je došao na konferenciju u San Francisko i eto lepe prilike da se nađemo :-)</div><div>Osim svega ovoga, život ide najnormalnijim tokom. Malo smo se opet ugojili (šta ćeš....tranzicija :-)), tako da opet gledamo da smršamo. Ovog puta reagujemo na vreme. Ja ponovo trčim redovno (mada mogao bih i češće). Kupio sam neke patike sa pet prstiju koje daju osećaj kao da trčiš bosonog. Družimo se puno u slobodno vreme. Vikendima uglavnom gledamo da nekud odemo, ili da organizujemo neko druženje. Polako treba opet da se aktiviram sa biciklom, pa možda da češće radim kombinaciju voz-bajs, umesto vožnje kolima. Danica i dalje traži posao. Situacija što se toga tiče nije ništa bolja nego u Čikagu. Čovek nekako ovde ima više nade, ali je rezultat isti :-( Ja imam previše stvari kojima bih se hteo baviti, ali nikako da sklopim vremena za sve to. Eh šta bih dao da sam ove igračke imao kao klinac ili student :-) </div><div>No, ko što napomenuh, u međuvremenu sam bio ponovo u Tallinn-u (Estonija). Nažalost, saznao sam u utorak da ću ići u subotu, pa je za svaku moguću kombinaciju bilo suviše kasno. Došao sam tamo baš kada je bio početak belih noći. E to je stvarno vredelo videti. Sunce zađe oko ponoći, a u pola tri se već razdanjuje. Moram priznati da mi je sam grad ipak bio lepši u zimu, nekako je romantičniji. No i leto ima svoje prednosti, pa je gomila ljudi na ulicama, otvorene bašte. Mnogo podseća na Novi Sad. Imao sam priliku i da letim iz San Franciska novim Airbusovim avionom A380. Ala je to veliko čudovište :-) U povratku sam imao presedanje 7 sati u Minhenu, pa sam otišao malko da vidim grad. Iako sam potrefio neku manifestaciju tamo, padala je stalno kiša...a ja bez kišobrana :-) No, uspeo sam pogledati centar grada, pojesti kobasice i popiti pivo u čuvenom Hofbrauhaus. </div><div>Mi polako već planiramo dolazak za Srbiju na jesen :-) Taman na tri godine otkada smo došli. Već je toliko proletelo. Da čovek ne poveruje. No, mnogo toga se za te tri godine promenilo. </div><div><br /></div><div>Evo malo slika <a href="https://picasaweb.google.com/DreamerNS/TallinnJun2011?authkey=Gv1sRgCOajrOr5yuuDvwE">ovde</a>, <a href="https://picasaweb.google.com/DreamerNS/MakerFaire2011?authkey=Gv1sRgCIud7_regp_luAE">ovde</a> i <a href="https://picasaweb.google.com/DreamerNS/GoogleIO2011?authkey=Gv1sRgCKi3y-_tlPzuKg">ovde</a>, a bogami i <a href="https://picasaweb.google.com/DreamerNS/SanMateoCountyFaire2011?authkey=Gv1sRgCI7dxOLxp5D5nQE">ovde</a></div>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-20567130063977010672011-03-27T13:55:00.000-07:002011-04-11T19:11:18.695-07:00Zima 2011<a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjCT1jLV7tlr7PbWchllnA0twscuwb9l8IvgpZ_8zYkThyphenhyphenG8RrtJy9irTJVUOrMQDq9iO-KpBDOL80Ex0LoLKggaipUmkIK8g9ekGmoVSwJ1EGi6FwjLzFCWP-V21APCyxyaK1NpbBg2hP9/s1600/IMG_1189.JPG" onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}"><img style="display:block; margin:0px auto 10px; text-align:center;cursor:pointer; cursor:hand;width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjCT1jLV7tlr7PbWchllnA0twscuwb9l8IvgpZ_8zYkThyphenhyphenG8RrtJy9irTJVUOrMQDq9iO-KpBDOL80Ex0LoLKggaipUmkIK8g9ekGmoVSwJ1EGi6FwjLzFCWP-V21APCyxyaK1NpbBg2hP9/s320/IMG_1189.JPG" border="0" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5594513887542151810" /></a><br /><div><br /></div>Evo konačno nešto da napišem posle duže vremena. Nakon skoro tri meseca život nam se polako vraća u normalu. Januar smo proveli u Palo Alto. Iznajmili smo bili neki namešteni stančić dok ne nađemo nešto što nam odgovara. Nakon duže potrage, našli smo jedan lep stančić u Burlingame. Naši novi prijatelji iz Novog Sada (a sada i prve komšije) su čuli da se ljudi do njih sele i..ukratko....eto nas ovde :-) Burlingame je jedno slatko malo mesto, a mi živimo baš u samom centru, tako da je dosta urbano, ljudi se šetaju...gomila malih radnjica i restorana itd. Blizu nam je jako grad, tako da je to još jedan plus. Svaki dan putujem kolima 35 km do posla, ali nije toliko strašno. Dobro smo povezani i nema nikada gužve na putu...tako da stignem za pola sata, dok mi je u Čikagu za 6km trebalo sat vremena. Iduće nedelje ću probati varijantu sa vozom, jer mi je i on jako blizu...pa se možda čak i više isplati jer mogu nešto i da radim dok sam na putu. Najviše se družimo sa našim novim komšijama koji su nam jako puno pomogli da se smestimo. Još kupujemo nameštaj, jer smo ovog puta odlučili da ne kupujemo "privremene" stvari. Tako da potraga za nameštajem ovog puta malo duže traje :-) Ja sam do sada već dva puta bio u Evropi poslovno. Prvi put skoro dve nedelje u Estoniji, a drugi put 4 dana u Amsterdamu. Uspeo sam i jedno 7 puta da se razbolim u ova 2-3 meseca, izgleda da mi je od cele ove selidbe pomalo imuni sistem pao...a i nisam baš navikao na toplu zimu :-) <div>Već nakon prve noći kada smo se doselili u novi stan, morao sam da idem za Estoniju. Bilo je mnogo interesantno promeniti klimu sa 30 stepeni na -20 :-) Tallinn je jedan predivan gradić u kome je inače i osnovan Skype. Mnogo me podseća na Novi Sad. Arhitektura je mešavina pruske gradnje, potom srednjovekovne (stari grad), skandinavske i naravno komunistički period je ostavio svog traga. Imao sam sreće da sam ostao preko vikenda, tako da sam imao vremena da lepo istražim grad. Baltičko more je inače u to doba kompletno zamrznuto sve do Finske, pa je i to bilo krajnje interesantno za videti. Hotel je bio super, a najviše mi se svideo bazen i sauna sa pogledom na grad.....nema boljeg opuštanja :-) Skoro svi skyperi odsedaju u tom hotelu, tako da smo imali super žurku :-) Bilo je odlično upoznati ljude tamo i provesti tih 10 dana radeći u prostorijama koje sam ranije gledao samo na slikama i mislio kako je tu preterano raditi :-) Imao sam priliku i da se upoznam i družim sa prvim programerima Skajpa koji su jedni od osnivača firme. Čuti iz prve ruke kako je sve to počelo itd. :-) Uspeo sam naravno i da se razbolim, ali šta je tu je.... Takođe mi je to bio prvi put da letim preko Grenlanda, pa sam i napravio par slika.</div><div>Već mesec dana po povratku, usledila je žurka svih skajpera u Amsterdamu. Preko dana predavanja i konferencija (koja je inače bila pretrana i skroz u hi-tech fazonu), a posle žurka. Amsterdam, gomila programera....mislim da je svaki komentar suvišan (da ne kažem cenzurisan) :-) </div><div>Ekipa u skajpu je inače ekstra i dosta se družimo van radnog vremena. Interesantno je koliko je pomešano kultura, a ogroman broj zaposlenih je iz Evrope. Tačnije, generalno u ovom delu ima dosta evropljana, za razliku od Čikaga. Bar se meni tako čini. Moji su generalno utisci skroz pozitivni. Priroda je predivna, vreme je dobro (osim marta kada je kiša neprestano padala, imali smo i tornado...ali oni koji ovde žive kažu da tako nešto još nisu nikada imali, pa sam to prepisao svom čuvenom "efektu"), centar sveta za IT industriju...ma još ne mogu da verujem da sam ovde :-) Ono što me valjda ovde najviše fascinira je koliko su ljudi opušteni. Valjda ta klima utiče na mentalitet. Jedina mana cele ove priče je što je sve do zla boga skupo. Ali šta ćeš, ne može sve biti idealno. To tako valjda ide. </div><div>Mnogo toga se izdešavalo, pa mi je već teško sve da pohvatam. Nažalost, Danica se i dalje muči da nađe normalan posao. Za sada ništa nije lakše nego u Chicago. Ovog puta smo rekli da puca na ono što je završila i što želi da radi, koliko god možemo da izdržimo...izdržaćemo. Trenutno je sada napravila malu pauzu u tražnji poslova i otišla sa komšijama na jezero Taho. To se nalazi na svega 3 sata vožnje odavde, a tamo je 3 metra snega trenutno :-) </div><div>Toliko od mene ovog puta....pa do sledećeg piskaranja :-)</div><div><br /></div><div>Slike iz Tallinn-a su <a href="https://picasaweb.google.com/DreamerNS/TallinFeb2011">ovde</a> , a iz Amsterdama su <a href="https://picasaweb.google.com/DreamerNS/Amsterdam2011#">ovde</a></div><div><br /></div><div><br /></div><div> </div>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-32547078732441862212010-12-30T17:46:00.000-08:002011-01-17T20:01:17.516-08:00Route 66<a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEj0-pKZW3e9z5XTx0XS2vY5QODa8KH1BmwuUVK28kzWd67__FdwKRTlVv-6dW5yIM_RF4lVAJyGgoStgRZ8k3g0fVGyhrZXH1Cox1LvQ0GeCYaekJJd3fpSRuvSrSB4Kguq3c_N1LZSATlc/s1600/IMG_0841.JPG"><img style="display:block; margin:0px auto 10px; text-align:center;cursor:pointer; cursor:hand;width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEj0-pKZW3e9z5XTx0XS2vY5QODa8KH1BmwuUVK28kzWd67__FdwKRTlVv-6dW5yIM_RF4lVAJyGgoStgRZ8k3g0fVGyhrZXH1Cox1LvQ0GeCYaekJJd3fpSRuvSrSB4Kguq3c_N1LZSATlc/s320/IMG_0841.JPG" border="0" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5563371081849886802" /></a><br /><div><br /></div><div><br /></div>Nakon dve nedelje pakovanja i opraštanja sa prijateljima, četvrtak jutro popili smo zadnju kafu u holu naše zgrade, pozdravili se sa menadžmentom, seli u kola i krenuli u avanturu. Tog jutra vreme nam nije išlo na ruku. Vejao je sneg do kasno poslepodne. Jedan deo puta smo krenuli istorijskom rutom, ali nakon što je par grozno velikih kamiona iz suprotnog smera prošlo pored nas i nanelo sav onaj sneg i blato na našu šoferku, odlučili smo da je to poprilično loša ideja i da pređemo na autoput :-) Još sam se pitao šta koji đavo ti kamioni traže na sporednom putu, ali sam kasnije dobio i odgovor da im je to jedan od načina da izbegnu kontrole koje imaju na autoputu. U svakom slučaju, naš prvi stop bila je čuvena statua diva isped kafića "launching pad". Posle toga sledilo je malo vožnje i klizanja po autoputu i prva veća pauza u dixies truck stop, čuveni diner na istorijskoj ruti. <div>Opet sam krenuo da pišem ovaj blog od početka do kraja, nabrajajući sve moguće dogadjaje kao listu namirnica za radnju. Ova avantura je daleko više od toga. Daleko više od skupine istorijskih mesta koje smo posetili. Za mene je ovo bilo kao neki odlazak u prošlost. Odlazak u doba "baby boom" generacije, pogled na ono što je Amerika nekada bila. Pogled na Ameriku kakvu smo je viđali u filmovima. Kao i svuda u svetu, tako i u Americi su veliki gradovi nekako priča za sebe. Svaki veliki grad ima neku svoju vibraciju, neki svoj šmek. Svaki od njih je drugačiji i svi se oni razlikuju od ostatka Amerike. Ono što čini najlepši deo ovog puta su upravo mala mesta, gde vreme kao da je nekako stalo. Čuveni dajneri (klasični američki restorani) koji i dalje izgledaju kao iz pedesetih godina, i dalje imaju istog gazdu i nisu deo nikakvog velikog lanca. Svi oni vole da dočekaju putnike onako kako dolikuje, da se ispričaju sa njima, poneki daju i neke poklončiće, ispotpisuješ im se po raznih knjigama gostiju koji putuju rutom itd. Da budem iskren, nakon prvog dela puta (u St Louis-u) sam se nosio mišlju da odustanem od svega, jer je vreme stvarno bilo katastrofa. No, Danica me ubedila da ipak nastavimo...i dobro je što je tako, jer nas je većinu puta pratilo dobro vreme. Jedna od interesantnih lokacija u Misuriju bile su Meramec pećine. To su jedine privatne pećine u Americi. Poznate su po svojoj prirodnoj lepoti, kao i po tome da je svojevremeno Jesse James tu sakrivao svoje ukradeno blago. Inače, pećina se pojavljuje u filmovima Lesi se vraća kući i Tom Sawyer. Nažalost u Misuriju sam dobio konjuktivitis, što nas je zaustavilo negde kod granice sa oklahomom, gde smo prespavali u nekom malom motelu. Idući dan smo projurili kroz Oklahomu i gradove kao što su Tulsa i Oklahoma siti. Tu i tamo smo stajali uz put kod radnjica Čeroki indijanaca, ali nismo se nešto previše zadržavali. Posetili smo i muzej Route 66 u Klintonu, a odseli u jednom malom gradiću (bolje reći selu) Elk City. Tamo smo odseli u staroj južnjačkoj kući koju drži jedna porodica i sobe su urađene u različitim temama. Pošto smo bili jedini gosti, mogli smo da biramo sobu, tako da smo odabrali srednji vek. Tu smo se baš lepo odmorili i nakon predivnog doručka uputili dalje. Usledio je Texas. Pošto je bilo već lepo vreme (oko 20 stepeni), tu smo malko više skretali na staru rutu. Mali gradići, gotovo napušteni. U njima se vidi da su nekada bili glavno stajalište na ruti, ali sada su jednostavno propali. Sve je ostalo ko napušteno. Gomila automobila ispred kuća iz pedesetih godina, uništeni od korozije. Stare benzinske pumpe....tu i tamo neki auto prođe ulicom, očekuješ serijskog ubicu da izleti svakog momenta :-) U nekima se nađe i radnja posvećena route 66, ali nije radila u ovo doba godine (ili možda nije radila jer je nedelja...pojma nemam). Posetili smo i najveći krst na svetu, koji je stvarno ekstra urađen, pa potom otišli u Big Texan, restoran/motel koji nudi najveći stejk na svetu besplatno ako ga pojedeš za sat vremena. To je tolika količina hrane, da ne znam da li bih pojeo za 2 dana, ali nađe se koja budala da se upusti u tu avanturu. Posle toga je usledio New Mexico. Veoma je interesantan prelazak između Teksasa i Nju Meksika. Ideš ravnicom, odjedanput mali uspon i sledećeg trenutka se ispred tebe stvori slika divljeg zapada iz kaubojskih filmova. Velike stene od crvenog kamena, a između prerija. U toj preriji šibaju vetrovi kakve u životu nisam osetio, jedva obuzdaš auto da ne poleti. Tu smo usput stali u selo Tucumcari, dosta poznato stajalište na Ruti. Nakon prelaska preko planina, gde je vožnja noću bila izazov koji Danica neće zaboraviti (jer je ona tu vozila), prespavali smo u Albukerkiju. Odlučili smo da ne skrenemo levo, nego da produžimo dalje rutom :-) Idućeg jutra smo otišli da vidimo stari deo grada, koji je fantastičan. Nakon toga smo otišli do Gallup-a, i ručali u čuvenom El Rancho hotelu, gde su svojevremeno boravile zvezde kaubojskih filmova koji su se snimali u okolini. Priroda je usput stvarno predivna i teško za opisati rečima. Sledeću noć smo proveli u Winslow Arizona. Tu smo odseli u jednom predivnom hotelu, koji je restauriran pre deset godina. Nekada je to bio najluskuzniji hotel na pruzi Santa Fe (Čikago - Los Anđeles). Držao ga je Fred Harvey koji je gradio hotele duž te pruge, odmah pored željezničkih stanica. Postoji i priča o konobaricama iz tog perioda, tzv <a href="http://en.wikipedia.org/wiki/The_Harvey_Girls">Harvijeve devojke</a>. U njemu su odsedali razne poznate ličnosti od Ajnštajna do Howard Huesa, koji su odatle išli na izlete po "divljem zapadu". Sada ga drži jedna porodica, koja je od hotela bukvalno napravila muzej umetnosti. Stvarno predivno izgleda. Restoran je jedan od vrhunskih, a hotel se našao na listi u national geographic ediciji "1000 mesta koje treba videti pre smrti". Voz od Čikaga do LA i dalje staje ispred tog hotela. Samo mesto inače ima još jednu slavu. Pominje se u pesmi groupe The Eagles - Take It Easy. Zbog te pesme je u centru grada napravljena statua koja odslikava reči pesme. Šta ćeš, ljudi pokušavaju da na razne načine privuku turiste, otkada je Ruta 66 prestala da funkcioniše. Odatle smo produžili dalje ka Flagstaff-u. Kada smo se popeli tamo delovalo je da ćemo moći stići do grand kanjona, ali nažalost, na putu do istog je opasno počeo sneg da veje i morali smo da odustanemo. Tako blizu, a tako daleko. Da smo otišli, bili bi zarobljeni par dana na planini. Nešto valjda mora ostati i za drugi put. Taj dan smo odseli u nekom od onih starih motela u selu Seligman. To mestašce je skroz u duhu Route66. Tačnije, cela priča oko istorijske rute je i započeta u tom selu. Tu je živeo berberin Angel Delgadillo, koji je započeo celu priču. Posle toga, otišli smo do Kingmana, pa onda na neki ranč u po pustinje. Da bi se do ranča stiglo, moralo se voziti 35 kilometara zemljanim putem. Sam ranč izgleda fenomenalno. Svi gosti se drže ko jedna porodica. Mnogo lepo. Nema nigde ništa, samo pustinja i planine na vidiku. Obezbeđeni su ti tri obroka, a 2x dnevno se jašu konji. Ja sam prvo mislio da će nas ovako neiskusne staviti na uzicu i da ćemo onako vezani ići, ali umesto toga smo dobili 5 minuta treninga i odmah na konja. Pošto su moje moći da donesem kišu gde god da krenem već poznate, ovog puta sam uspeo to i u pustinji da potvrdim. Taman kada smo se trebali krenuti nazad na ranč, počela je kiša. Dok smo stigli bliže ranču spustilo se nebo i više nisam znao jel to kiša pada ili led. Danica i ja pokisli ko miševi, totalno nepripremljeni za jahanje. U tom momentu Danicin konj stao i neće dalje. Okrenuo dupe kiši i ne mrda. Vodič ubedi danicu da ga šutne, na šta je konj krenuo jedno par metara i onda se ubacio u galop :-) Potom smo vodič i ja vijali Danicu u galopu, koja je neuspešno pokušavala da obuzda konja. Konj je stao kada je došao do ranča :-) Sve u svemu....avantura. Te noći su došli neki kauboji da nam sviraju (jedva su se probili do ranča, jer je put već bio potopljen). Sutra dan je bilo još jedno jahanje (ovog puta po lepom vremenu) i onda pravac LA. Usput smo stajali na par mesta u Kaliforniji, između ostalog i do čuvenog Bagdad Cafe (gde je sniman i istoimeni film), koji se nalazi u sred pustinje. Uveče stigosmo do naših domaćina i tu je krenulo slavlje. </div><div>Nažalost već sutradan se meni moj konjuktivitis vratio, ali ovog puta mnogo gore. Zatvorilo mi se skroz oko, pa sam izgledao ko Roki na kraju prvog dela. Otišli smo u hitnu na kraju, gde su me pitali "šta si radio?", rekoh "ništa...u tome je i problem :-)". Dobio baja sve moguće antibiotike da pije 10 dana....tako da nije bilo ništa od alkohola za novaka :-( Osim tog problemčića koji se na kraju rešio (kuc kuc kuc), imali smo divan doček i super provod sa našim domaćinima kojima se još jednom zahvaljujem što su nas primili :-) Nakon LA sledilo je još jedno putovanje do severa Kalifornije. Tu smo morali 700km da pređemo za pola dana, tako da nismo se nešto previše zadržavali. Put kroz Kaliforniju je stvarno predivan, prosto uživanje za vožnju.</div><div>I tako smo mi ovde već dve nedelje u Palo Alto. Većinu vremena smo proveli tražeći stanove. Ovde je daleko gori izbor nego u Chicago, a cena isto tako daleko veća. Pogotovo je u januaru teško naći bilo šta pristojno, a često i kada nađeš, budeš odbijen. Problem je da dobru ponudu svi žele, i onda se pravi selekcija, a prioritet naravno imaju amerikanci koji su na istom radnom mestu duže vreme i koji su u prethodnom stanu proveli više godina. Na kraju je odluka pala na jedan sladak stančić u samom centru Burlingame. Pomogli su nam naši novi prijatelji, a uskoro i prve komšije :-) To je jedno slatko malo mestašce blizu San Franciska. Biće malo zeznuto meni u početku, jer ću morati putovati 35 km na posao (dok ne naviknem). </div><div>Na poslu je sve ekstra za sada. Skype ima novu zgradu, tako da je sve novo i ima predivan enterijer. Imamo plaćen doručak i ručak (od kojeg uvek ostane i za večeru). Takođe imamo i bilijar, stoni fudbal, stoni tenis, Playstation 3 sa PS Move itd. Gomila prostorija za odmaranje i zezanje....ma...ko u obdaništu. Pre dve nedelje su kupili gomilu nerf guns (neke puške i pištolji sa sunđerastim mecima), pa radnici ratuju po kancelariji itd. Moram napraviti par slika, pa ću ih okačiti. Neke se mogu videti <a href="http://blogs.skype.com/play/2010/12/skype-palo-alto-office.html">ovde</a> i <a href="http://www.bloomberg.com/news/2010-12-21/skype-ceo-bates-targets-new-products-partnerships-for-growth-as-ipo-nears.html?cmpid=digg">ovde</a>, kao i <a href="http://www.flickr.com/photos/fischl/sets/72157625474632793/with/5262149524/">ovde</a>. Ja inače radim pored tih veštačkih trava :-) No, to bi bilo to, do sledećeg bloga.</div><div><div><br /></div><div>Slika naravno ima jako puno, kao i video snimaka, tako da nismo mogli ni približno sve da okačimo. Takođe, pećine su nažalost slikane mobilnim telefonom jer nam je nestalo baterije u foto aparatu, pa se te slike ni ne nalaze ovde. Danica će ovih dana gledati da iskomentariše slike. Za gledanje slika kliknite <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/Route66">ovde</a> :-)</div></div>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com4tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-27532789680578949162010-12-14T17:54:00.000-08:002010-12-14T18:53:22.990-08:00Get Your Kicks On Route 66Vreme baš leti. <div>Dok trepneš, već je prošlo mesec dana. Baš sam želeo da ovaj momenat što duže traje. Kako vreme odmiče sve mi je teže da se oprostim sa Čikagom. Osećaj je ovog puta već poznat, jer sam ga doživeo onda kada sam odlazio iz Srbije. Čovek pomisli kada si već ostavio sve iza sebe i prevalio toliki put, šta je sada ovde ostaviti Čikago nakon dve godine. U početku je to uzbuđenje, avantura na vidiku, odlazak u nešto novo, a kako se taj trenutak približava i počne opraštanje sa prijateljima, postane ti sve teže. Dođeš ovde gde ne znaš nikoga i taman stvoriš bliži krug prijatelja, stvoriš neki dom i onda sve ispočetka. Novo mesto, novi ljudi, nove stvari. Obožavam da putujem, ali moram priznati da nisam neka "ptica selica" u duši. Volim da pustim korenje na jednom mestu. Bez obzira na klimu, Čikago je predivan grad za živeti. Kraj u kome smo mi živeli je stvarno fantastičan, a stan u kojem živimo nam se toliko sviđa, da smo mislili da ćemo ga napustiti tek onda kada budemo kupovali nešto svoje. </div><div>Poslednjih 2 nedelje smo proveli bukvalno pakujući se. Mnogo je zeznuto kada se seliš tako daleko. Ne možeš stvari tek tako potrpati u kombi i odvesti. Sve mora biti tačno proračunato, šta ide sa nama, šta se šalje itd. Sve mora biti dobro upakovano. Kada smo došli u Ameriku mislio sam da su Ameri toliko bogati da mogu potpuno ispravne i korisne stvari da tako izbacuju na ulicu. Međutim, sada sam otkrio da je realnost drugačija. Neke stvari se jednostavno ne isplate slati, jer te to izađe skuplje nego novo da kupiš. I onda nastaje problem kako se toga otarasiti. Manje stvari podeliš prijateljima, međutim problem je sa većim koje nikome ne trebaju. Pokušavali smo uzaludno da se nekih stvari otarasimo, ali ne ide. Doduše, nismo ni dali 100% od sebe, jer jednostavno nismo imali vremena sa tim da se bakćemo. Tako sutra na ulicu leti trpezarijski sto sa sve stolicama, stakleni stočić i mali media centar. Žao mi je što ih nisam udomio, ali šta ćeš. Mi koji dolazimo iz Srbije imamo malo drugačiji sistem vrednosti, pa nam ovako nešto pada još teže. </div><div>Osim pakovanja, sledilo je naravno i opraštanje sa prijateljima i kolegama. Moj zadnji dan na poslu je ujedno bio i božićni ručak, tako da smo svi zajedno išli prvo u neki skup restoran (jedan od onih sa paprenim cenama, a porcije veličine čačkalice....što bi moj drugar Dejan rekao "to nije za da se najedeš" :-)). Nakon ukusnog i "obimnog" ručka uputili smo se u neki sicilijanski restoran, gde smo zaseli za šank do uveče. Recimo da nas je tu samo piće koštalo skuplje od onog ručka :-) Ali vredelo je, bilo nam je stvarno lepo. Nakon toga smo imali još par okupljanja (nažalost nismo mogli sve prijatelje odjednom da skupimo). Svaki od njih je bio predivan na početku i sredini i kao i uvek tužan na kraju, jer se ipak opraštamo i ko zna kada ćemo se ponovo videti. I svaki put se zapitam "što ja ovo radim?". Iako znam da sam doneo dobru odluku, iako je ovo nešto za šta sam ceo život radio, iako me svi ubeđuju da će mi tamo biti bolje, u nekim situacijama ti dođe da ponovo premeriš svoje odluke. Nije da žališ što si doneo odluku koju si doneo, nego što to sve mora da bude tako. Da ne kažem, da su nam se svi planovi odlaska za Srbiju poremetili i sada je stvarno pitanje kada će nam se pružiti prilika da odemo. Naravno, najbolji bar na svetu "Friar tucks" bio nam je česta destinacija zadnje dve nedelje, gde smo napravili i poslednju oproštajnu žurku. Nije nas bilo puno, ali smo zaglavili do 5 :-) No, sa pozitivne strane, svi naši prijatelji kada im dojadi zima, imaju sada kod koga da dođu na more....a ja se iskreno nadam da će nam i dolaziti u posetu :-) A i mi nameravamo ove američke praznike da proslavimo u Čikagu. Izeš thanksgiving ako nije ladno :-) </div><div>Sutra nam je poslednji dan u Čikagu. Nadamo se da ćemo posetiti još jedan muzej koji jako želim da vidim. To je tako kada negde dođeš da živiš, uvek ima vremena i onda prc. Uspeli smo da posetimo muzej umetnosti (gde mi došlo da išamaram sebe što nisam obilazio ranije), a sutra bi trebalo muzej tehnologije i nauke, koji ima najveću postavku u americi i svi kažu da to obavezno moramo videti. Posle toga nam sledi duga vožnja do Los Anđelesa gde ćemo biti kod prijatelja za praznike, a posle nove godine idemo u Palo Alto. Odlučili smo se za čuvenu rutu 66, koja je malko duža, ali u ovo doba godine svi upozoravaju da drugom rutom je dosta opasno voziti. U svakom slučaju, ova je i zanimljivija. Nećemo ići istorijskom putanjom svo vreme, jer ti za to treba baš dosta vremena, a i u nekim delovima i nije preporučljivo u ovo doba godine. Pratićemo autoput, pa skretati tamo gde ima nešto da se vidi, a kada stignemo do juga, ako bude bilo vremena, neke delove možda budemo išli baš istorijskim putem (tačnije, onim što je ostalo od njega, jer postoji samo u nekim delovima). Ovo nam je prvi put da vozimo na razdaljinu veću od 400 km, tako da smo dosta uzbuđeni. Moram priznati da gde god sam išao u americi kolima, uvek sam poželeo da mogu tako da vozim i krstarim....spavam gde stignem itd. Eto nam sada i prilika za to :-) </div><div>Toliko za ovaj post, nema nikakvih slika jer me iskreno mrzi da se sada sa tim zezam, biće ih kada stignemo na destinaciju. Nisam hteo da ovaj post bude prikazan tek nakon mesec dana zbog slika. </div><div>I kao i prošli put kada sam odlazio iz Srbije, napuštam ovaj grad sa mislima "jednog dana ću se vratiti". Samo što više ne znam ni gde ja to idem, ni kuda bi se ja to vraćao....no, bitno je da uživam u vožnji :-)</div><div><br /></div>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-37788811288362575062010-11-13T17:06:00.000-08:002010-11-21T14:36:32.106-08:00Odlazak na zapadNapokon nađoh vremena da napišem blog. Ljudi često misle da ne pišem blog, jer nam se život pretvorio u neku monotoniju, pa nemam više tema o kojima bih mogao pisati. Stvar je upravo suportna, mnogo toga nam se dešava u zadnje vreme, a i ono malo slobodnog vremena što imamo, provedemo gledajući TV serije :-) Pored toga, nekako u zadnje vreme Danica i ja se retko viđamo. Ona radi uglavnom popodnevne smene, pa dođe oko 10 sati uveče kući, tako da se preko nedelje ređe viđamo. Vikendom opet, ona bar jedan dan radi 12 sati, a često nema nijedan dan u vikendu slobodan. No, sve će to uskoro da se promeni.<div>U poslednjih par meseci sam polako počeo da tražim novi posao. Uvideo sam da je momenat preporoda u IT industriji i da se trenutno ono što radim dosta traži. Bio je ovo dosta naporan period. Svima su poznati rigorozni testovi koje velike IT kompanije vrše pri primanju novih radnika. Tako da je ovaj poduhvat zahtevao dosta pripreme i učenja, jer te mogu pitati bukvalno svašta. No, meni je to nekako dobro došlo, taman da se podsetim određenih stvari koje nisam radio još od fakulteta, a i da nekako dobijem uvid kako se to u Americi radi. Naravno, svaka firma je drugačija, tako da su i načini intervjuisanja drugačiji. </div><div>No, da skratim priču i pređem na stvar :-) Dobio sam posao senior softver inženjera u Skype-u :-) Verujem da svi koji ovo čitaju su itekako čuli za Skype :-) Ja da budem iskren, još ne mogu da verujem šta mi se dešava. Kao što neki znaju, ja već par godina radim u VoIP (voice over IP, prostim rečima: telefonija preko interneta) industriji, radeći softver za mobilne telefone. Zadnjih više od godinu dana prevashodno radim na android platformi, koja mi se jako sviđa. Preći u najbolju firmu na svetu koja se time bavi i radeći na izuzetno zanimljivim projektima je za mene na neki način ispunjenje sna (bar u profesionalnom smislu). Takođe, prelazim i na višlju poziciju. </div><div>Druga stvar je da ćemo morati da se selimo, jer je posao u Palo Alto u Kaliforniji (deo između San Franciska i San Jose, poznatiji kao Silikonska Dolina). Iako smo Danica i ja jako zavoleli Čikago, oboje se radujemo selidbi tamo. Razlozi tome su veliki. Kao prvo, ako si programer u Americi, to je mesto gde želiš da budeš. To je centar sveta. Tu se nalazi sedište većine velikih IT kompanija, a i ostale koje nemaju baš sedište tu, imaju veće razvojne centre. Jednom rečju, za programera taj deo predstavlja isto što glumcu predstavlja Holivud. Drugi razlog odlaska tamo je naravno lepo vreme i predivna priroda. Biće to za nas jedan novi početak i ovog puta se oboje nadamo da će i Danica imati više sreće nego u Čikagu po pitanju posla. </div><div>Nedavno mi je brat pomenuo kako bih mogao pisati o tome kako je živeti u Americi. Neko moje viđenje nakon dve godine. Da budem iskren, razmišljao sam o tome da napišem takav blog na našu dvogodišnjicu u oktobru, ali nisam nikako stigao, zbog zauzetosti oko traženja posla, a i puno sam radio u zadnje vreme, jer nam se približavao rok projektu i stavljanje proizvoda na tržište. Ako nekog interesuje <a href="http://www.counterpath.com/bria-android-edition.html">ovo</a> je proizvod na kojem sam radio u poslednjih nekoliko meseci. </div><div>Pored svega toga, stigao sam početkom oktobra da odem u Milwaukee na barcamp koji oni imaju u najvecem hackerspace-u u Americi. Bilo je predivno kampovanje 2 dana i ekstra druženje. Bio sam i na star trek konvenciji ovde u Čikagu, morao sam da ispunim neke svoje dečačke snove. Trebalo je Leonard Nemoy da prisustvuje (Spok), ali je nažalost u zadnjem trenutku otkazao. Bar sam uspeo videti nekoliko glumaca iz deep space nine serijala :-) </div><div>No, ajde da probam neko svoje viđenje amerike ovde da opišem, nadam se da neću previše da smorim.</div><div>Prvo kada čovek dođe u Ameriku, mnogo brzo ukapira da je ovo jednostavno drugačiji svet. Naši ljudi su mi to često pominjali, ali uvek sa nekom negativnom konotacijom. Takođe, iako smo svi svesni veličine ove države, iz nekog razloga ljudi u Srbiji (a i ja sam bio takav) vole da određeni stereotip primene na sve "amere". Kao i svuda u svetu i ovde je razlika u mentalitetu velika između ljudi koji su odrasli i žive u velikom gradu, od ljudi koji su odrasli u predgrađu, a pogotovo od ljudi koji su odrasli u nekim malim selima, koji su odaljeni po 300-400 kilometara od prvog većeg grada. Da ne govorim razliku u mentalitetu ljudi između tih gradova, kao i država u Americi. Način života jednog Njujorčanina je za 180 stepeni drugačiji od nekog iz Los Anđelesa. Kada bih čak i pokušao primeniti neke stereotipe, morao bih se zadržati na Čikago i to na kraj u kojem ja živim, kao i eventualno ljude i kolege koje poznajem iz predgrađa. Taman kada sam pomislio da svi u Čikagu (i muško i žensko) obožavaju da gledaju utakmice bejzbola i fudbala, upoznao sam amere koje to apsolutno ne interesuje :-) </div><div>Da ne govorim i rasnu razliku koja itekako postoji u mentalitetu. No, neću toliko da se osvrćem na ljude. Dovoljno je reći da sam ovde upoznao isto toliko različitih ljudi koliko i tamo. Postoji neki stereotip prosečnosti i ovde i u Srbiji. Ovde je samo taj stereotip malko drugačiji....ljudi su nekako smireniji. Možda to odsustvo emocija deluje nama hladno u početku, ali verujte mi kada kažem da ima itekako mnogo prednosti u svakodnevnom životu. Mnoge konfliktne situacije se mnogo lakše rešavaju. No, društvo koje ja imam je skroz otkačeno i super. Ako odem u lokalni pub, znam da ću naići na nekog poznatog i da se uvek super provedem. Imam ekipu linuxovaca sa kojima često viđam. Kolege na poslu su super. Ne znam šta reći, ljudi ko ljudi. Kako u Srbiji, tako i ovde. Opuštajuće je jedino da nisu toliko opterećeni politikom. Nisam rekao da su neobavešteni, samo jednostavno ne pričaju o tome non-stop. Kada ostanu bez posla ili teže žive, ne kukaju o Obami, Blagojevicu i ostalima, neko se trude da nešto urade što će im rešiti situaciju. Takođe, puno energije troše na sopstveno usavršavanje i neke svoje projekte. Govorim naravno o svojoj okolini. Nekim ljudima se prosto divim koliko su inovativni i koliko su u stanju da završe ono što su započeli. Mislim da je to deo obrazovanja ovde, obrazovanja koji možda nama nedostaje....nestao je nekako dok smo učili koliko ima ovaca u australiji...i slične gluposti. Tačno je da ljudima geografija nije jača strana, ali zato svako svira neki instrument. Svaki dan u autobusu ili vozu gledam gomilu ljudi sa iPhone i nekim apple proizvodom u ušima, ali zato bar 30% autobusa čita knjigu.</div><div>No, da se ja vratim na temu života :-) Način na koji ja posmatram ameriku je iz perspektive IT zaluđenika. Tako da mogućnosti da posedujem ili isprobam stvari koje tek izađu (ne moram čekati lokalnog švercera, pa onda hakera da razvali spravu za naše tržište) je ekstra. Nekome to nije bitno. Potom, plaćanje svega preko interneta, kupovina preko interneta i ostale blagodeti interneta puno mi znače. Uplatnica ne znam ni kako izgleda. Lične karte, vozačke dozvole i ostale birokratije se čekaju od 5 minuta do max sat vremena i nije procedura koja ti stalno treba (imam osećaj da sam u srbiji provodio 2 nedelje godišnje na ovakve gluposti). Kada se seliš, uplatiš preko interneta 1$ i sva pošta ti se prosleđuje na novu adresu. Sva ova tehnologija ima prednost da olakša čoveku život. I nije u pitanju samo tehnologija, imamo i mi tehnologiju...nego volja da se to organizuje kako treba. Postoje naravno i negativne strane uređene države. Recimo da smo sada u periodu kada treba otkazati stan pre roka i time prekrišiti sporazum, sto zahteva mnogo glavobolje.</div><div>Ima puno toga što mi se ovde sviđa i malko je možda zato i teško to opisati. No, ima par stvari koje mi se ne sviđaju. Živeti u velikom gradu je iskustvo za sebe. Međutim, svega par velikih gradova su ono što bi mi rekli "urbani". Ostatak je kompletno raširen i više podseća na selo od milion stanovnika, nego grad. Ista stvar važi za mala mesta i predgrađa. To je nešto gde ne znam kako bih uspeo da se uklopim. Nažalost, većina stanovništva upravo tu živi. Mnogo je teško imati decu u gradu. Najbolje škole i sl. se upravo nalazi u tim predgrađima, a sa druge strane dosta je i bezbednije. Odlazak na posao iz predgrađa u centar grada i nije toliko zapetljan, međutim teško je ako je obrnuto. To bi podrazumevalo da prvo moraš otići u centar grada do železničke stanice, pa na voz koji te odveze u po nedođije...i onda ti treba auto da stigneš kud si namerio. Druga varijanta bi bila ići kolima, pa ti provedi 3-4 sata dnevno zaglavljen u gužvi. Ima ljudi koji i to rade....mesec-dva provode godišnje u automobilu. Druga stvar kod tih manjih mesta je što to nije ko naš futog ili begeč. Ovde ne možeš ama bukvalno ništa bez auta. Ide put, pa pored apartmani....najo pešačenje. Uglavnom imaju neki centar grada, veličine 100 metara kvadratnih i to je to. Sve ostalo su kuće i kuće i kuće i kuće i apartmanska naselja. Nemaš gde tu da pešačiš....prva radnja ti par kilometara...a i ne možeš stići do iste bez automobila. Nema onih malih radnjica i sl. Sve je to nekako previše rašireno, a ta mesta se spajaju jedna u drugo, da ne znaš ni kada prvo počinje, drugo završava....niti koja je razlika između istih. Što je najgore, neka od tih mesta imaju i preko 100.000 stanovnika i dalje izgledaju tako. Onda roditelji vode svoju decu od 15 godina do lokalnog Mall-a (kao naš merkator) i oni se tu druže i idu na sladoled. Nema tu trčanja i jurcanja i krađe zelenih kajsija.</div><div>Noćni život ko i da ne postoji. Moraš se odvesti kolima do puba na po puta i onda jedan uvek ne može da pije. Izem ti provod. Nažalost i mi ćemo sada morati preći u jedno manje mesto zbog posla. Ono što je jedino pozitivno je da je tu univerzitet, pa uglavnom takva mesta su malo življa. Gledaćemo tu da budemo za početak, pa ako nam se baš ne bude svidelo, skontaću neku varijantu da živimo u San Francisku. Jedina prednost života u tim mestašcima je što ako želiš nekud da ideš, ne moraš da se "izvlačiš" iz grada, što nekada ume da potraje. </div><div>Eto, to je jedina veća stvar koja mi se ovde ne sviđa i sa kojom čovek kad-tad mora da se susretne. Sve ostalo je super :-)</div><div>Nisam stavio nikakve slike na ovaj post, jer ne želim da kasnim opet 2 nedelje sa objavom, tako da idući post će biti dodatak sa slikama.</div><div><br /></div>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com8tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-53139840363125700452010-09-04T17:17:00.001-07:002010-10-11T14:02:15.819-07:00Leto 2010<a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgbpVrf1COPj_-DP8MOTldrBdEnFGbCVNZqt8de50LjShk8Q297ozHU1BHscLsYQfVk-zdJKhCmlJuZRnfJRP5YEzz5WkC58-ytC0SaRYzY9PnQ6CMzC3QHcpEGVfHK7nZW-PbWejOtL8Aq/s1600/IMG_9379.JPG"><img style="display:block; margin:0px auto 10px; text-align:center;cursor:pointer; cursor:hand;width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgbpVrf1COPj_-DP8MOTldrBdEnFGbCVNZqt8de50LjShk8Q297ozHU1BHscLsYQfVk-zdJKhCmlJuZRnfJRP5YEzz5WkC58-ytC0SaRYzY9PnQ6CMzC3QHcpEGVfHK7nZW-PbWejOtL8Aq/s320/IMG_9379.JPG" border="0" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5526889551674191906" /></a><br /><div><br /></div>Konačno sam nakupio malo vremena da napišem novi blog. Ovog puta razlog ovolike pauze nije moja lenjost, nego jednostavno predivno leto i gomila dešavanja svakog vikenda.<div>Malo mi je i teško sve to strpati u jedan blog, tako da ću nabrojati nekoliko zanimljivosti, a opisati ono što mi deluje najbitnije. Početkom jula imali smo u našem komšiluku paradu ponosa (gay pride). Ono što je zanimljivo bilo je koliko je to ovde drugačije. Ta parada već postoji godinama i na nju ide gomila ljudi i to doživljava kao veliku žurku. Nema navijača da nikoga tuku, ubijaju, prete i sl. Ne dovodi se u pitanje da li treba ili ne da se to održava i nije predmet političke rasprave u senatu. Bar ne već nekoliko decenija. Čak i predmet te parade je više od nekog istorijskog značaja i tradicija, nego politička borba za razna prava. U svakom slučaju, parada je bila ekstra. Skoro četiri sata je trajala, a posle parade je na ulicama bila žurka :-)</div><div>Vikend ili dva nakon toga smo imali neki lokalni festival, gde zatvore čitavu ulicu na 2 dana i naprave gomilu bina gde su koncerti, kao i razne štandove s klopom i ljudima koji prodaju sve i svašta (uglavnom su to neki umetnici sa raznom bižuterijom, keramikom, majcama, slikama itd). Sve u svemu, mnogo dobar provod. Obožavam te lokalne festivale, koji su daleko bolji od bilo čega što grad globalno organizuje. Iskreno, kada grad nešto organizuje, to treba izbegavati. Uglavnom to bude jak marketing da čovek očekuje bog zna šta, a ono parada kiča i zilion ljudi, koji usput povedu svako po petoro dece, koja se momentalno pogube ili krenu da plaču, jer se jadna uplaše od tolike gužve. A o hrani i da ne pričam....očaj koji se prodaje po skupoj ceni. </div><div>No, da se vratim na temu :-) Leto u Chicago je izuzetno lepo. Gomila manifestacija i koncerata, predivne plaže, prepuno ljudi, bašte itd. Znam da to zvuči malko glupo, jer je tako svuda gde je leto, ali ovde je taj kontrast između zime i leta stvarno velik. Meni je posebno lepo zato što svaki dan idem biciklom na posao. Ujutru me to lepo razbudi, a još mi je draže kada se vraćam sa posla. Tada krenem okolnom rutom i prođem kroz centar grada, pa onda obalom skroz do kuće. Potom odem malo na trčanje, opet plažom, pa parkom....ma ekstra. Ovo leto je pogotovo bilo lepo, jer osim par dana kada smo imali žestoko nevreme, uglavnom je bilo toplo i bez kiše. </div><div>Jedan vikend smo Ogi i ja ponovo otišli do prijatelja u Toledo, OH i posle smo svi zajedno išli na Maker fair u Detroit. U pitanju je sajam pronalazača i ljudi koji su u "Uradi sam" fazonu. Iako nije bio toliko velik ko u San Francisku, meni je ipak bio super provod. Bilo je tu raznih robota, automobila na struju, kojekakvih spravica itd. Bili su i neki likovi koji prave citav show od mentos bombona i koka kole. U pitanju je <a href="http://www.blogger.com/www.eepybird.com">EepiBird</a>. Posle smo obišli i muzej Henry Ford-a (u okviru kog je i bio taj sajam). Muzej je ogroman i vredi ga posetiti. Tu je bio izložen i automobil u kojem je Kennedy ubijen, kao i najveca lokomotiva u americi (e to čudovište što je veliko), pa razni avioni, motori, čuda. Recimo da su čak i jedan Diner (vrsta restorana) kompletno rasklopili i sastavili ga u muzeju. Nakon toga otišli smo u jedan makedonski restoran u Detroitu koji ima dobar burek i još bolji jogurt. Vikend nakon toga je bila lollapalooza. Tu sam otišao sa drugom jedan dan da gledam Green Day. Fantastičan koncert. Jedan od najboljih na kojem sam bio u životu. Ljudi su stvarno priredili super show, odličan kontakt sa publikom, odsvirali sve hitove....tona pirotehnike. E onda je usledilo vreme za odlazak na godišnji odmor. Tu tek kreće zezanje. Otišli smo u četvrtak za Los Angeles kod naših prijatelja Žane i Zokija. Potom smo u petak svi zajedno išli kolima za Las Vegas na vikend. </div><div><br /></div><div>I tu sam ja stao sa pisanjem ovog bloga pre mesec i vise dana :-) Šta ćeš, nema se vremena. </div><div>No, sledi nastavak. </div><div><br /></div><div>Put do LA do Las Vegasa je mnogo lep. Prolazi se preko planina i pustinje. Pošto smo krenuli u petak u doba kada se ljudi vraćaju kući sa posla, osetili smo verovatno najgori rush hour u americi. Trebalo nam je preko 3 sata da izađemo iz grada, a ni tu se gužva nije zaustavila. Tako da nam je većina puta do Vegasa bila noć. Mnogo je lepo stići u Vegas noću, kada je sve osvetljeno...ma, taman na žurku :-) Vegas je pomalo teško opisat, stvarno ga treba videti. Kao što se zna, tamo je sve kockarnica, tako da slot mašine se nalaze bukvalno na svakoj pumpi, aerodromu...svuda. Da bi došao do recepcije u hotelu prolaziš kroz kockarnice itd. Dok se kockaš, piće je besplatno. Smeš da piješ i na ulici (što je inače ovde zabranjeno). Svi hoteli su nekako povezani, a preko bulevara idu mostovi, tako da nemoraš čekati semafor itd. Izgled tih hotela je fantastičan. Da ne govorim koliko je to sve ooogromno. Mi smo odseli u jednom malom hotelčiću na sred glavne džade, tačno prekoputa cezara, belagio i pariza. Belagio ima poznatu fontanu, gde je show svakih 15 minuta. Generalno, preko dana smo uglavnom obilazili hotele, ili se kupali na bazenu, a noću smo švrljali, kockali se, pili i kako to već ide na takvom mestu. Čovek kompletno izgubi osećaj za vreme. Što se hotela tiče, mene su najviše oduševili Venetian i Luxor. Prvi je replika Venecije. Urađene su sve poznate zgrade u Veneciji (uključujući i zgradu suda). Ono što je najinteresantnije je da su stavili čitav trg unutar hotela, sa veštačkim nebom, pa čak i kanalima i gondolama. Prosto ne možeš verovati da si u zatvorenom prostoru. Luxor je na recimo hotel koji je napravljen kao velika piramida. Iznutra se takođe nalaze razne građevine i replike iz egipta. New York-New York je urađen kao kopija poznatih zgrada iz NYC i okolo celog hotela ide velik rollercoaster. Pariz recimo ima i Ajfelovu kulu (tačno upola visine), kao i triumfalnu kapiju. Pomalo je to teško opisati koliko je to sve veliko. Zoki je nosio kameru, tako da imamo mnogo snimaka, ali su nažalost preveliki da bi išli na internet. Nakon predivnog vikenda, u ponedeljak ujutru smo krenuli ka obilasku Huverove brane. Ona se nalazi na samom kraju kanjona Colorado reke, a iza nje je najveće veštačko jezero u Americi. Prosto je neverovatno kolika je to građevina i bukvalno triumf inženjerstva u to vreme. Zanimljivo je da sada grade most preko kanjona, odmah pored. Rade ga već četiri godine i nikako da ga završe. Bili su čak omanuli u proračunu, pa se most nije spojio kako treba, tako da su morali ponovo da rade. Ovi su završili čitavu branu u to doba za pet godina. Eto koliko smo uznapredovali za ovih osamdeset godina :-) No, mogu samo zamisliti kako je bilo tim radnicima koji su gradili branu na užasno visokim temperaturama. Kada smo mi bili tamo, temperatura je na brani bila 60 stepeni celzijusa. Nakon brane smo pošli nazad ka LA. Ovog puta je bio dan, tako da smo imali priliku da se divimo prirodnoj lepoti pustinje. Gomilu puta sam taj put gledao na filmovima, a sada smo imali priliku i uživo tuda da prođemo. Usput smo stali i kod ludog grka, jedan restoran u po nedođije. </div><div>Danica je vec sutradan zbog posla morala da se vrati u Chicago, a ja sam ostao jos par dana u LA-u, na malo druzenja i kupanja u okeanu. </div><div>Čim sam se vratio, već sam bio zauzet oko narednog BARcamp-a gde pomažem u organizaciji već drugu godinu. BARcamp je tehnička (ne)konferencija gde učesnici kreiraju sadržaj iste. Mnogo dobra žurka, koja traje od subote ujutru do nedelje poslepodne (i preko noći). Pivo i hrana su besplatni :-) Nedavno sam bio i na isto takvoj žurci u Milwaukee-u. Oni imaju prostor od 2700 kvadrati, što je ooogromno. Ekipa je bila super, spavali smo tamo 2 dana i bilo nam je baš lepo.</div><div>Konačno smo nekako nakon dve godine u tom periodu da imamo više društva, nego slobodnog vremena. Ja sam trenutno u žešćoj frci oko posla, a i Danica radi jako puno u zadnje vreme. Sada je imala prvi dan u vikendu slobodan nakon mesec i po dana, a i prvi slobodan dan nakon 15 dana. Česte su joj smene od po 12 sati, a jednom je čak 15 sati radila (sa pauzom od pola sata kada jedino može da sedne). </div><div>Toliko od mene za sada. </div><div><br /></div><div>Slike iz Vegasa mozete pogledati <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/LasVegas2010#">ovde</a></div><div><br /></div><div>I za kraj...snimak fontane iz Bellagio je <a href="http://www.youtube.com/watch?v=hsw25A2GUJE">ovde</a></div><div><br /></div><div>PS> Slike su opet kompletno izmešane, ali ovo je zadnji put...obećavam. Kupio sam konačno bateriju :-)</div><div><br /></div><div><br /></div><div><br /></div>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-20850461773491562372010-06-20T15:10:00.000-07:002010-07-13T20:07:16.650-07:00New York, New York i još ponešto<a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjAqBL1yRQp_FYmprdRRowkzvIdPuzEnUD_X2aoiCQuhMhAhouVzL-8oEwtWpj-Ko__Cp5k8gysbJLyRXV8LOFuruWWnn0MAIzopdoeKZcxOsfIB9ktDdyy_iLvG1zz7HncGBKQhXgmid58/s1600/IMG_8406.JPG"><img style="display:block; margin:0px auto 10px; text-align:center;cursor:pointer; cursor:hand;width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjAqBL1yRQp_FYmprdRRowkzvIdPuzEnUD_X2aoiCQuhMhAhouVzL-8oEwtWpj-Ko__Cp5k8gysbJLyRXV8LOFuruWWnn0MAIzopdoeKZcxOsfIB9ktDdyy_iLvG1zz7HncGBKQhXgmid58/s320/IMG_8406.JPG" border="0" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5493593131216241570" /></a><br /><div><br /></div>Evo i mene napokon da se javim. Ponekad ne pišem dugo, jer nemam šta da pišem, a ponekad se jednostavno toliko stvari događa, da ne stižem da pišem :-) Kao što je Danica u prethodnom javljanju pomenula, moja mama nam je u maju došla u posetu na nešto više od mesec dana. Samim tim smo se trudili da svo slobodno vreme posvetimo obilasku Čikaga i okoline i pokažemo joj što više stvari koje čine naš život ovde lepim. Uglavnom nam je preko nedelje ona kuvala jela iz zavičaja kojih smo se uželeli, dok smo preko vikenda isprobavali čudesa svetske kuhinje. Naravno, i Danica je pri tom pravila par jela koje mi obožavamo ovde da jedemo. Nažalost, mama je imala malu nelagodnost, kasnio joj je avion sa sletanjem u Frankfurtu, tako da nije stigla da presedne u drugi i morala je tamo prespavati. Dali su joj hotelsku sobu, a onda je odmah našla neko društvo naših ljudi koji su isto tako izvisili. Plašili smo se da se to ne desi, ali sada kada se desilo....sada zna da ni to nije tako strašno :-) I kako to obično biva, mesec dana je proletelo dok si rekao "keks". Taman smo se ponovo navikli jedni na druge i onda već dođe dan da ona odlazi i rastanak koji je svaki put sve teži. A šta ćeš...i to je deo života.<div>Obilazili smo uglavnom znamenitosti Čikaga koje smo ovde već nekoliko puta opisivali, pa ne bih da se ponavaljam :-) Možete pogledati slike. Od novih stvari tu je bio jednodnevni odlazak u Milwaukee, najveći grad Viskonsin države i naravno odlazak u New York. </div><div>Sto se Milwaukee tiče, on nam je dosta blizu (nekih 150 km odavde) i već dugo smo planirali da odemo do njega. Bili smo u čuvenom muzeju umetnosti, koji je stvarno arhitektonsko čudo. Pogotovo što se nalazi na samoj obali i pogled na tu zgradu, a okolo jezero je gotovo nestvaran. Osim toga, prošetali smo se malko uz reku gde se nalaze poznate pivnice i naravno morali smo sesti u jednu, da isprobamo šta se već ima isprobati :-) Grad je nekada bio svetska prestonica piva, ali je nažalost to sve propalo, velika riba progutala malu i trenutno je grad dosta pust. Tu se takođe nalazi i muzej Harley Davidson motora (koji je inače odatle), ali to nismo stigli posetiti. </div><div>Dođosmo i do najzanimljivijeg dela ovog bloga, a to je odlazak u NYC. Stigli smo u petak negde oko podneva i odmah otišli do rođaka na Menhetnu, koji su nas dočekali sa divnim vojvođanskim ručkom. Mama je kod njih spavala, dok smo Danica i ja uzeli hotel preko puta Madison square gardena. Hotel se zove Pensilvanija i ako ikada dođete u NYC, obilazite ga u širokom luku ako ikako možete. Mi smo se eto....zajebali. Da ne kažem da je koštao ko svetog petra kajgana, ali je opet bio jeftiniji od ostalih. Doduše ne i mnogo jeftiniji. Na svu sreću, to je i jedina negativna stvar u celoj ovoj priči. Sam menhetn je dosta jednostavan za snaći se (pogotovo uz google maps) i moram priznati da se čovek već nakon kratkog boravka u NYC oseća ko da je tu mesecima. Grad je stvarno gostoljubiv po tom pitanju. Na prvi pogled je za razliku od Čikaga dosta prljav i nekako previše gust, međutim ima neku drugu čar. Rođaci su nas odmah odveli u obilazak svega što smo želeli da vidimo (i što se može postići za to kratko vreme). Tako smo obišli times square, grand cetral terminal, central park itd. sve što je u tom okrugu. To veče smo se sreli sa jednim drugom. On i njegova verenica su nas vodili u neki Teksaški restoran, a potom smo izašli u neki bar. Ono što čovek već prvog dana zapazi kod Nju Jorka, a što je neobično za bilo koji Američki grad, je ta njegova živahnost, grad koji nikada ne spava. U svako doba dana i noći ima ljudi koji šetaju. Dosta je brz život i svuda se unaokolo nalaze gomile malih restorančića, gde bukvalno sa nogu jedeš i nastavljaš dalje. Teško je nekako taj osećaj opisati rečima. Mnogo više podseća na neku Evropsku metoroplu što se mentaliteta tiče, ali sa druge strane Američka je arhitektura i sve ostalo. Baš interesantan spoj. Vratili smo se u hotel i onda izašli napolje, seli na stepenice Pen station-a i posmatrali grad. Subotu smo celu proveli na nogama. Išli smo prvo brodićem do Staten Island, koji prolazi jako blizu kipa slobode. Potom smo se šetali finansijskom četvrti Nju Jorka gde je Wall Street i nesrećni ostaci čuvene dve kule (inače, počeli su tu nešto da grade). Usledio je prelazak preko Bruklinskog mosta, koji je mnogo duži nego što izgleda i mami je dosta teško pao :-) Pa onda odlazak na čuvenu Njujoršku picu, pa na preteranu toplu čokoladu i onda malo odmor na jednom mestu koje se nalazi između Bruklinskog i Menhetn mosta, koje ima predivan vidik na Menhetn i oba mosta. Ova lokacija je u Srbiji poznatija po tome što je tu Ekrem Jevrić snimio spot za sada već legendarnu pesmu "Kuća, poso" :-) Nisam mogao da odolim da ovo ne napišem :-) Usledilo je odlazak do sestre koja živi u Bruklinu. Usput smo taman malko razgledali i taj deo NYC, koji je mnogo tiši od Menhetna i ima više parkova i sl. Nekako, daleko lepši za porodičan život. Ono što je odlično u NYC je način na koji je organizovana podzemna železnica. Iz jednog u drugi kraj tako lako i brzo stižeš, da ti stvarno auto ni ne treba. Mnogi Njujorčani ga i nemaju, pogotovo na Menhetnu gde je cena mesečnog parkinga više nego paprena. Uveče smo skoknuli malo do Bruklinkog muzeja koji je organizovao neku žurku. Skupi se gomila ljudi iz kraja, imaju 2 bine i DJ-evi puštaju muziku. Nakon toga su mama i Bosa otišle kući, a Danica i ja produžili u noćni život. Otišli smo do East Village koji je poznat po žurkama i klubovima. Šta reći, već kada izađeš sa stanice vidiš gomilu mladih koji sede po ulici, tonu kafića i pubova punih ljudi itd. Bili smo posetili par pubova i na kraju završili u nekoj diskoteci koja izgleda kao frizerski salon i skroz je u stilu osamdesetih. U nedelju smo posetili čuveni Empire State Building. Ne znam šta ovde reći. Pogled sa terase na 86 spratu je više nego predivan i iskustvo koje ne treba propustiti. Redovi su veliki, ali se mogu preskočiti ako doplatiš malo i uzmeš kartu za neki Skyride. Stave te u stolice i dignu i onda kao letiš iznad NYC, dok Kevin Bacon objašnjava delove grada. Interesantno, ali ništa posebno...jedino što preskočiš redove i uštediš dragoceno vreme za druge stvari :-) Nakon toga smo obišli Flat Iron Building i potom se uputili ka Soho. Prelep kraj pun skupih radnji. Ono što je zanimljivo je da kako skreneš sa glavne ulice, kao da se kompletno ljudi promene. Odjednom je tu gomila nekih crnaca koja valja rolexe i jeftine kopije svega onog što se prodaje na glavnoj džadi. Produžili smo odatle u kraj koji se zove Little Italy (mala italija) i koji je imao neki letnji vašar u to doba. Ulica je zatvorena i imaš gomilu budica sa raznim stvarima (od gađanja puškom, hrane, masaže...ma šta god hoćeš). Malo dalje odatle je red restorana i kafanica sa terasicama tik do prolaza. Seli smo u jedan pub koji ima više od 100 godina i izgleda kao da nije od tog vremena menjan. Na zidu su slike raznih mafijaša koji su svojevremeno tu obitavali, kao i za šta su sve optuženi. Tu su još i familijarne slike, kao i govornica usred pub-a. Produžili smo odatle u kinesku četvrt. Interesantno je da bukvalno pređeš ulicu i odjednom nestadoše svi oni italijani i tursiti i mi ostadosmo jedini belci među gomilom kineza. Oni su tu u nekom parkiću igrali mice, neki su pevali nešto sačuvaj me bože, a neki klinci demosntrirali borilačke veštine. Tu smo odlučili i da večeramo u jednom restoranu, gde su osim nas samo još jedan sto bili belci....i to neki likovi iz Beograda :-). Oni su poručili raznih divnih stvari, a kod nas je Danica odlučila da eksperimentiše. Tako dok je poručivala, konobar koji jedva zna engleski ju je stalno pitao "Jesi sigurna?" i pokušao da imitira živuljke koje ova poručuje, ali je Danica na to sve sa punim samopouzdanjem potvrdno odgovarala. Tako su nam za sto stigle pečene žabe (ne samo bataci) i...ma ok, nije bilo loše, ali jednostavno na to mi nismo navikli. Nakon obimne večere, vratili smo se u stan rođaka da se sa njima još malo ispričamo i pozdravimo. Ja im se još jednom zahvaljujem na predivnom gostoprimstvu. Otišli smo negde oko 2h na aerodrom, da sačekamo jutarnji let. Tako smo bili budni do 4h, dok se nismo čekirali i u 6h poleteli za Chicago. Danica je nažalost već taj dan morala da radi. Kako je izdržala, to samo ona zna. Nedelju dana nakon toga smo ispratili mamu :-(</div><div>Kao što ste već čuli, Danica je našla novi posao. Radi nažalost i dalje u retail, ali ovog puta je bar veća plata, organizovan raspored za nedelju dana unapred, ima normalnije mušterije i uglavnom joj daju jedan dan u vikendu slobodan. Pošto je konačno stiglo leto, a i ovog puta imamo kola, odlučili smo da juče napravimo mali izlet. Otišli smo u jedno malo mestašce South Haven u Michigan državi (nekih 200 kilometara odavde). Mestašce je stvarno slatko, kao iz bajke. Ima neka rečica, koja se tu uliva u jezero. Duž te reke se održavao neki mini festival. Plaža je predivna, a i voda je bila dovoljno topla da se može kupati. Sve u svemu jedan predivan izlet. Kada smo se vratili, otišli smo u jedan grčki restoran u blizini i potom završili dan u lokalnom pub-u gde uvek odlazimo. Nadam se da će ovakvih dana biti sve više. Pošto tek odnedavno vozimo kola, jednostavno osećam se kao da mi je 19 i stalno bih nekud putovao sa njima. Voleo bih da imamo više vremena da istražujemo Ameriku na taj način. </div><div>Mnogi me u zadnje vreme pitaju kada ćemo doći za Srbiju. Kako stvari za sada stoje, najverovatnije ove godine nećemo moći doći :-( Danica je tek nedavno počela da radi u novoj firmi i najbolje čemu se nadamo je da dobije makar par dana ovog leta da možemo još nekud otići. Jedino što može donekle promeniti ovu situaciju je da se i njoj posreći (ili da nađemo neku vezu) i da dobije kancelarijski posao za koji se školovala i da pri tom napravi nekakvu pauzu između poslova, jedno 2 nedelje i da dođemo. To bi stvarno bilo onda ekstra. Nažalost, situacija oko traženja posla ovde je ista kao i u Srbiji. Ako nemaš debelog iskustva i usku specijalnost, treba ti veza, koju mi nažalost nemamo. Evo sada je upravo ušla i javila da radi 4. jula, tako da ništa od roštiljade :-( </div><div><br /></div><div>Evo i slika: </div><div><br /></div><div><a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/MaminaPoseta2010#">MaminaPoseta</a></div><div><br /></div><div><a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/Milwaukee2010#">Milwaukee</a></div><div><br /></div><div><a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/NewYork20100604#">New York</a> i <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/NewYork220100604#">New York 2</a></div><div><br /></div><div><a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/SouthHaven20100619#">South Haven</a></div><div><br /></div><div>PS> Nazalost, ovaj blog je napisan pre 3-4 nedelje....ali cekalo se do sada na slike. Cak i ovako je objavljen samo delic slika iz NYC, jer jednostavno ih ima jaaaako mnogo.</div><div><br /></div><div>PPS> Po ko zna koji put se izvinjavam, aparat nam nema baterijuza sat, pa sve slike imaju isti datum i vreme slikanja (negde 1980), a glupi google umesto da ih sortira po imenu, on koristi bog te pita koji algoritam. </div><div><br /></div><div>PPPS> Eh...sada bih vec mogao i novi blog, svasta se izdesavalo za 3 nedelje :-)</div>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com7tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-91407734724300961572010-04-27T08:18:00.000-07:002013-05-30T15:29:39.034-07:00Kuća - Pos`o, Pos`o ' Kuća<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div style="text-align: justify;">
<a href="http://1.bp.blogspot.com/_eq5yEFbyTV8/TBggPZt9_6I/AAAAAAAACTk/EjtDSOj8aO4/s1600/IMG_8698.JPG" onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}"><img alt="" border="0" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5483167995297398690" src="http://1.bp.blogspot.com/_eq5yEFbyTV8/TBggPZt9_6I/AAAAAAAACTk/EjtDSOj8aO4/s400/IMG_8698.JPG" style="cursor: pointer; display: block; height: 267px; margin: 0px auto 10px; text-align: center; width: 400px;" /></a><br />
<br />
Čekaj da premotam film i da se setim šta se sve izdešavalo od zadnjeg bloga. Kao prvo promenila sam firmu, jako sam se radovala novom poslu, ali ni tu nije baš da med i mleko teče. Vidiš to ti je naš narod.... uvek kuka i uvek nešto nije na mestu. U prethodnoj firmi sam radila sa šljamom od mušterija i ljudi, a ovde radim sa ludačkim zahtevima od strane šefa. Ne želim da trošim više reči na posao, ajmo malko lepše teme.<br />
Sredinom aprila su nam u posetu došli naši dragi Glišovići. Malko su se jadni smrzli, ali smo se lepo družili, rakijalim mezili i obilazili gradm koliko smo bili u mogućnosti. Nažalost su smo lošu stranu Čikaškog vremena osetili.... vetar i vetar i vetar.... i ponovo vetar. Naravo tu je usledila i ona čuvena tura do milenijum parka, šetnja po loop-u poseta Willis nekadašnjeg Sears towera-, sve zajedno sa odlaskom na Skydeck. Nije nam sve jedno bilo da po prvi put uđemo u tu kockicu i da vidimo sve ispod sebe :S. Ljudi su lepo napravili atrakciju na 103 spratu ove zgrade 3 prozora su ogradili pleksiglasom i isturili izvan zgrade (to kao male kutijice viri sa spoljašnje strane), tako da posetioci lepo mogu da šetaju po providnoj površini koja daje iluziju padanja. Stravičan prizor... ali se čovek brzo i navikne, držiš se za zidove bez razloga dok se ne opustiš :D. Posle posete skydeck-a smo se malko provozali i vodenim taksijem. Naravno da smo popili i koktel na Hanckok-u taman pred zatvaranje te smo uhvatili sto do prozora .... sa noćnim svetlima.... uzivancija. Predivne fotografije i divne uspomene nam svaki put ostanu posle susreta sa Žanom i Zokijem i možete ih pogledati <a href="http://picasaweb.google.com/kaneolopa/ZanaIZoki20100416?feat=directlink">ovde</a>.<br />
Eh da konacno smo doshli do cilja u nasoj promeni ishrane kombinovano smo skinuli blizu 45 kg. Nikola trci koro svaki dan... ja nisam bash nisam toliko vredna ali se rezultati naravno vide na slikama takodjerka. Kroz dve nedelje smo ponovo imali goste... Došla Andja ... ali Kolja će malko više o tome. Eto toliko od mene za sada.... aj uzdravlje pa se kuckamo nekom drugom prilikom. Nešto sam škrta na rečima ali zato slike govore sve.<br />
<br />
<script></p>
<p>
(function(i,s,o,g,r,a,m){i['GoogleAnalyticsObject']=r;i[r]=i[r]||function(){</p>
<p>
(i[r].q=i[r].q||[]).push(arguments)},i[r].l=1*new Date();a=s.createElement(o),</p>
<p>
m=s.getElementsByTagName(o)[0];a.async=1;a.src=g;m.parentNode.insertBefore(a,m)</p>
<p>
})(window,document,'script','//www.google-analytics.com/analytics.js','ga');</p>
<p>
<br></p>
<p>
ga('create', 'UA-41357612-1', 'novakovici.blogspot.com');</p>
<p>
ga('send', 'pageview');</p>
<p>
<br></p>
<p>
</script></div>
</div>
Unknownnoreply@blogger.com6tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-32404166621654673882010-04-03T16:41:00.000-07:002010-04-03T20:44:00.853-07:00Maraton konvencija<a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgf33rfnQOWIdUv7n8ndhnj6_MhOp5ovuwuUJ25CScaOw6V85iPCbdEjvOkdXIPTU5_XvO2xcJoGc5V-Hw8-ST_oKuVZdDvOD3bUCOuc40zQ98ML20iWLP0D2NLUy2hnf-oV8gAXrxy3G8L/s1600/IMG_8176.JPG"><img style="display: block; margin: 0px auto 10px; text-align: center; cursor: pointer; width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgf33rfnQOWIdUv7n8ndhnj6_MhOp5ovuwuUJ25CScaOw6V85iPCbdEjvOkdXIPTU5_XvO2xcJoGc5V-Hw8-ST_oKuVZdDvOD3bUCOuc40zQ98ML20iWLP0D2NLUy2hnf-oV8gAXrxy3G8L/s320/IMG_8176.JPG" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5456122770327181122" border="0" /></a><br /><br />Mart mesec je protekao u mnoštvu konferencija, konvencija i sl. događanja. Bukvalno sam svaki vikend imao neki program. Nažalost, ovde je kanda proleće sezona za takve stvari i onda zatišje. Leto je više za žurke i koncerte, jesen isto, a od novembra pa do marta mrtvilo. Tako je makar u Čikagu, što ne mora značiti da je i u drugim gradovima tako. Ja lično obožavam da posećujem tehničke konferencije, gde imaš priliku da slušaš stručnjake iz oblasti u kojoj se baviš, čuješ mnoštvo mnogih stvari, upoznaš gomilu novih ljudi, ali moram priznati da ni žurke posle nisu loše :-) Prva konferencija je bila za St Patrick day. U principu, ovde se St Patrick slavi u subotu pre ili posle pravog dana, jer tada ljudi mogu slobodno da se otruju od alkohola, bez straha kako će im sutra biti na poslu. Uglavnom počinju da piju u petak uveče i ne staju do sitnih sati u nedelju. St Patrick day im je valjda najluđi praznik posle Halloween. Doduše, meni se onaj prvi više sviđa, jer za St Patrick baš brljave, ko da im nije cilj da se provedu nego bukvalno unište od alkohola. Elem, ja sam tog dana umesto na žurku išao u kancelariju od Googlea na Android i Wave konferenciju (kakav štreber :)). Moram priznati da mi je kasnije malko i bilo žao, jer konferencija nije bila ništa posebno, a moje društvo sa kojima nisam bio zbog konferencije je završilo pijano u onoj dugačkoj limuzini :-) U svakom slučaju, još sam bio pri strogoj dijeti (ne više od 1 piva nedeljno), tako da verovatno ne bih ni bio u elementu. U svakom slučaju, na konferenciji sam uspeo da vidim neke nove stvari koje Google pravi, kao i da čujem i upoznam neke od ljudi koji su radili wave i app engine. Bilo je naravno i hrane i pića i....ma...google :-) Izem ih samo u one dečije stolice i fitness lopte, kičma mi otpala. Vikend nakon toga je bio flourish conference, open source konferencija koju organizuje linux udruženje sa UIC univerziteta i traje 2 dana. Iako je organizacija uradila sve isto ko i prošle godine, nažalost odziv je bio daleko manji (doduše, ni predavanja nisu bila ni upola interesantna). Nije im ni vreme baš nešto išlo na ruku. No, ja sam se odlično proveo. Naše linux udruženje iz Čikaga je imalo svoj štand, a i pumping station one hacker space je bio tu sa svojom kopijom Taurus-a iz Dr Who serije. Tu sam upoznao i Roba koji je mnogo interesantan čovek u linux svetu. Uradio je dosta toga, ali ga mnogi znaju po video snimku na youtube gde ubacuje tečni azot u bazen (snimak je pogledalo skoro 5 miliona ljudi). Ko hoće da pogleda, može da klikne <a href="http://www.youtube.com/watch?v=w2mj-Sq2oeo">ovde</a> Na kraju drugog dana, imali smo žurku koju je organizovala android udruženje Čikaga. Posmatrati gomilu programera koji bezuspešno pokušavaju da otvore bure piva jedno sat vremena, nekon čega su uklavirili da tapper ne odgovara za to bure je bilo priceless :-) Nakon te žurke, after party je bio kod mene u stanu. Pošto je Robu leteo avion rano ujutru, odlučili smo da ne spavamo, nego kod mene da budemo budni celu noć. Inače taj petak je bio jako sunčan dan, dok je u subotu padao sneg. Temperatura je pala za nekih 20 stepeni celzijusa, ali to nije smetalo Robu da nosi japanke na bosu nogu :-) Ja sam se smrzo gledajući ga.<br />Vikend nakon toga dolazi šlag na tortu. Nešto o čemu sam kao dete i tinejdžer maštao, a to je da idem na veliku gaming konferenciju u Americi. U to doba sam bio zagriženi amigista (ma i dalje sam iako amiga više odavno ne postoji) i to vreme je na mene ostavilo dubok trag. Kada se setim samo početaka, C64 koji sam prvi put video kod burazera u Senti, a kasnije ga je i tetka nabavila (pa sam kod nje išao svaki dan da se igram). Potom sam dobio svoj, pa nakon toga degradacija u c16 (gde sam prvi put programirao, učeći iz knjige na nemačkom jeziku), pa Amiga 500, pa period ratovanja, pa PC. Gomile neprospavanih noći uz pokušaje da napravim nešto zanimljivo bez dovoljno znanja. Radio sam to sa Đorđetom na C64/128, sa Gordanom sam čak i igricu krenuo da pravim sa 14, pa posle sa Marjanom hakovanje na Amigi. Odlazak kod Saše na snimanje disketa i gnjavljenje njega i njegovog brata Miroslava da mi objasne koješta (a oni su uvek bili puni strpljenja za jednog radoznalog klinca bez dovoljno znanja i literature). Prvi koraci učenja pravog programiranja kasnije sa Draganom. Usput su bile neprospavane noći igranja sa Damirom, Đimetom i Davorom, što na iznajmljenim segama, što na kompjuterima. Pravljenje sopstvenih Joystick-a, lemljenje...stara dobra vremena. Kad god se okrenem ka tome svemu, nemogu da ne pomislim kako je to bilo zlatno doba računara. Kako su tada ljudi znali ceo kompjuter i pokušavali da izvuku maksimum iz njega. Kako su tada postojali pravi hakeri (ne mislim na ljude koji provaljuju u banke, nego one velike poznavaoce magične kutije, koji od iste prave čudesa). Demo scena je bila u svom vrhuncu, spoj kreativnosti i znanja. Igre su jednostavno bile drugačije, ili se to meni tako kao detetu činilo. I kad pomislim na to, setim se svog tate koji je pre nekih više od 15 godina ušetao u sobu dok sam igrao Psycho Fox kod deda na iznajmljenoj segi i rekao "Ma ove igre su bezveze, ona sabba je bila prava stvar". Sabba je inače konzola sa kraja sedamdesetih čije igre su bile u fazonu "kocka vija crtu". Naravno, nisam ni pokušao ništa da mu objasnim, jer sam pomislio "pa ovaj nije normalan". Jesam li ja sada postao pomalo takav, ili je tata bio u pravu? Moguće pomalo i jedno i drugo. Današnje igre jesu tehnički naprednije, i naravno da to uviđam, ali kao da im fali nešto što su ondašnje igre imale, ili je to dečija mašta umela da proizvede? Isto tako mislim i za programiranje. No, malko više sam odlutao od teme i verujem gomilu vas koje ovo ne interesuje totalno smorio. Ja se izvinjavam, ali imam mali nalet nostalgije :-) Ali moguće da je i ovo uvod u dalji tekst, jer sam išao na konferenciju koja se upravo bavi tom nostalgijom. U pitanju je Midwest Gaming Classic konferencija, posvećena isključivo arkadama, fliperima, 8 i 16 bitnim računarima i konzolama. Održavala se u nekom predgrađu Milwaukee grada u Wisconsin-u (nekih 90 milja od Čikaga). Pošto Ogi nije mogao zbog posla da ide sa mnom, krenuo sam u ovu avanturu solo, uz moju dragu Lilly (tako zovemo naš novi Garmin navigacioni uređaj za kola :-)). Lilly je mene vozala na sve strane, tako da sam usput video i prirodu Viskonsina, koji je inače država mlečnih proizvoda (i piva). Nailazio sam i na one crvene ambare i kućice ko na filmu. Na kraju nekako stigoh do Šeraton hotela u nedođiji (odmah pored neke robne kuće gde se dešava radnja horrora Dawn of the living dead). Nisam očekivao da će ovo biti neka velika konferencija, međutim kada sam jedva uspeo da nađem mesto za parking, shvatio sam šta me čeka. Čitavo prizemlje i podrum hotela je bilo rezervisano samo za to. U pitanju je par hiljada kvadrati raspoređeno u gomilu prostorija. Potrebno je bar sat dva da prođeš sve onako...u letu, bez previše zagledanja. Što je još interesantnije, sve je ko u nekom lavirintu, pa čovek svaki put otkrije neku novu prostoriju koju ranije nije zapazio. Gomila ljudi, od kojih neki izgledaju kao da su izašli iz 1983 godine. Sve u svemu, jedna velika vremenska mašina. Prva velika prostorija je bila puna flipera i arkada. Igranje na njima je bilo besplatno. Tu je bilo svega, od prvih flipera iz sedamdesetih, pa do onih modernih sa kraja devedesetih godina. Većina toga je bilo ujedno i na prodaju. Posle toga sam naišao na muzej starih konzola i kompjutera. Tu nema čega nije bilo. Od prvih konzola, pa sve do današnjice. Većina toga je imala i originalno pakovanje i uputstva, kao i isečke iz časopisa iz tog doba. Moglo se sa većinom i igrati. Međutim, neke su bile bukvalno pod staklenim zvonom. Jedna od tih je bio fairchild iz sedamdesetih godina, kod nas poznatiji pod austrijskom licencom Sabba videoplay. Da, moja prva konzola koju je tata kupio još pre nego što sam se rodio. Upravo ona konzola koju je keva bacila u kontejner pre jedno 12 godina jer nije mogla više da trpi moj krš koji ne radi. A ta konzola sada pod staklenim zvonom...ufff, da sam samo znao. Tu sam imao priliku i da se igram sa nekim konzolama koje nisu imale velikog uspeha, ali kada su se pojavile predstavljale su veliki pomak u tehnologiji i mi smo o njima u Srbiji samo sanjali i u tom trenutku balavili na ilustracije u časopisima sa ushićenjem "wow, šta bih dao da ovo vidim". Upravo tako, ne da "imam", nego da uživo vidim i probam....jer ono "imam" je bilo suviše i za našu dečiju maštu. Bilo je tu i raznih turnira, pa ljudi koji prodaju delove za flipere i sl. Potom, bio je tu i Benjamin Heckendom (sa kojim sam imao priliku i malo da porazgovaram), poznatiji po svom blogu http://benheck.com. On čovek pravi laptop od C64, xbox, pa čak i PS3. Pravi portabilne konzole od starih kompjutera i sl. Taman je dovršio svoj najveći projekat, Billy Paxton fliper. Čovek je napravio moderan fliper skroz od nule, čak je i led display sam pravio. Naravno i taj fliper se tu nalazio. Moram preskočiti neke stvari, jer bih mogao do sutra :-) Najveća prostorija na celom sajmu bila je zauzeta za vendore. Tu su razne prodavnice (verovali ili ne, takve prodavnice postoje) prodavale sve i svašta iz tih dana. Od starih konzola, kompjutera, video igara, lutkica, majci, postera, kojekakve opreme itd. Jedna prodavnica (možda čak i najveća) je prodavala isključivo japanske igre za stare konzole, koje se nikada nisu pojavile na tržištu van japana (postoji posebna kultura oko takvih igrica, slična manga kulturi). Iako nisam planirao da bilo šta kupim, nostalgija je u meni proradila žestoko kada sam sve to video. Vratio sam se kući sa Sega master system modifikovanom da radi na S-Video, Segom Genesis (mega drive) i nekoliko igara. Šta ćeš, neko skuplja značke, neko markice, neko stari novac...ja eto skupljam delove svoje istorije :-) Neka bude tu, neka se nađe....pa jednog dana da sednemo stara ekipa i odradimo našu staru "jedan život ja, jedan život ti" dok se igra ne pređe. Postoje emulatori, ali prava stvar je ipak poseban osećaj. Moram nabaciti i neki matori televizor, jer ne bih voleo da vidim kako to izgleda na LCD-u. Cene su bile mnogo jeftinije na sajmu nego što se mogu naći te stvari na ebay ili specijalizovanoj radnji u Čikagu. Završio bih ovo sa opisom jednog predavanja kojem sam prisustvovao. Čikica u svojim pedesetim godinama priča o svojim počecima kada je kao klinac sa 19 godina napravio svoju prvu igru za C64. Bilo mu je to kao hobi. Tu igru je uspeo da proda za magičnih 2500$ i da sa tim parama ode u Silikonsku dolinu. Samo od honorara koji je dobijao od igre (5% od prodaje) ga je izdržavalo iduće tri godine. Tu je počeo da radi za jednu malu kompaniju koja je tek krenula i zvala se Electronic Arts....zvuči poznato :-) I čovek krene da opisuje igre kakve su nekada bile i kakve su sada i dođe do onog magičnog dela o kojem sam gore pisao. Čovek je to opisao rečima da su igre nekada bile kao knjiga gde čitalac mora sam u svojoj mašti da stvori kreaciju, a današnje igre su kao film, gde ti je to sve sažvakano i prikazano. Nije lepše to mogao reći (naravno, on je to mnogo lepše rekao nego ja sada ovde :-). Tadašnje dete je uložilo mnogo mašte da od one grafike i mogućnosti ukomponuje priču, da našteluje glavu kasetofona kako bi konačno mogao da dobije tu igru (da je zasluži na neki način) i da se igra sa drugarima, jer to i jesu bile društvene igre. Danas ta mašta više nije potrebna, sve je prikazano onako kako treba da izgleda, a društvo se nalazi preko interneta bog zna gde. MMO igre nemaju čak ni kraj priče, jer im nije to cilj, nego da zamene stvarn svet sa onim virtuelnim (ovo me iskreno plaši, ne za mene, ali za moje dete i nadam se da te igre neće preovladati).<br />I tako sam posmatrao tog čikicu, sećajući se da sam na te ljude kao klinac gledao kao na mađioničare, jer na neki način oni i jesu to bili. Uz pomoć nekog trika, meni kao detetu ne shvatljivom, oni su stvarali čaroliju. Pravi pioniri industrije video igara. Tada je jedan čovek bio dovoljan da napiše igru od nule i da doživi sa tim slavu i da je proda u celom svetu. Ta igra bi se potom igrala godinama. Danas to rade multimilionske koroporacije sa projektima od nekoliko miliona dolara i studijom od 50 ljudi (ako ne i više). I taj proces traje par godina, a igra ako uspe uopšte, bude popularna max godinu dana. Velike ribe jedu male, pa oni nezavisni studiji imaju jako male šanse za bilo kakav uspeh. Postiglo se mnogo od perioda ovog čikice do danas, ali se nešto usput i izgubilo. Ok, neću više sa ovim....ako ste pročitali do ovde, svaka čast...hvala vam :-)<br />Nego da se vratim nazad na život. U četvrtak nam smo imali neki strujni udar u celom kvartu (eto i u Americi se to dešava). Uspeo je da mi izgori wifi čip na ruteru, tako da sam danas pazario novi Netgear open source ruter i radujem se hakovanju iduće nedelje :-)<br />Naša dijeta ide svojim tokom. Ja sam smršao 15.5 kg. do sada, a i Danica nešto slično (napravio sam kombinaciju za nju nekad/sad, mozete videti dole slike :-)). Nisam imao ovu težinu bar 10 godina. Pored toga dolazim polako nazad u formu. U četvrtak nam je bilo predivno vreme (28 stepeni) pa sam odlučio da se skinem sa teretane i pokretne trake i krenem malko u prirodu. Trčati pored jezera uz pogled na osvetljeni centar Čikaga je stvarno predivno. Jedva čekam leto da to mogu svaki put da radim....mrzim teretanu. Takođe, pripremio sam i bajs za ovu sezonu konačno, ali se od nedelje očekuje kiša i loše vreme :-(<br />Ok...to bi bilo to za ovaj put, a mislim da sam se i malko više raspisao :-)<br /><br />Slike mozete videti <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/March2010#">ovde</a> i <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/MidwestGamingClassic03272010#5456119000374696962">ovde</a> Neke su slikane mobilnim telefonom (pa je kvalitet losiji). Crkla nam je baterija za sat u foto aparatu, tako da on brljavi sa datumima i slike ispadaju malo van konteksta (nisu prikazane redom kojim su slikane).dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com5tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-32299339305643059802010-02-21T18:11:00.000-08:002010-02-27T09:31:17.555-08:00Zoom Zoom<a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEirvoBObUtUfs7BUxABLO9GCzxaoL64Su2kVbFpVomZHnF022RnJ5uZJWwyg0HJC-aPYV8AXtt9ZNs_1XJLht1zqGharAGcmRlrWv9ePb4ofxRDtJQoK7fCF9Vg4mBrNmQKhh_Vniq4r5jj/s1600-h/2010-02-20+16.03.06.jpg"><img style="display: block; margin: 0px auto 10px; text-align: center; cursor: pointer; width: 320px; height: 239px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEirvoBObUtUfs7BUxABLO9GCzxaoL64Su2kVbFpVomZHnF022RnJ5uZJWwyg0HJC-aPYV8AXtt9ZNs_1XJLht1zqGharAGcmRlrWv9ePb4ofxRDtJQoK7fCF9Vg4mBrNmQKhh_Vniq4r5jj/s320/2010-02-20+16.03.06.jpg" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5442977105985933410" border="0" /></a><br /><br />Ovih mesec dana se baš mnogo toga izdešavalo. Jedan od razloga zbog kojeg nisam toliko dugo pisao je i taj što sam bio dosta nervozan i frustriran, a kada sam takav, onda stvari definitivno ne umem da ulepšam, pa bi ovde svašta pisao. Oni koji su me pratili na twitter-u i facebook-u su mogli pročitati par negativnih statusa...ok...malo više od par :-). Šta ćeš. takav sam. Kada sam pod stresom, moram to odmah negde istresti. Facebook i twitter su ko stvoreni za to :-) Nekada bih zgrabio neki fin kolač, ili otišao na fin ručak i sve bi bilo bolje, ali sada kada sam na dijeti, onda imam još samo jedan dodatan stres. No, sve se polako otpetljava i stvari kreću na bolje (kuc, kuc, kuc). U vreme kada smo krenuli na dijetu, nekako smo došli na ideju da kupimo kola. Puko mi više film od automobila. Imam 31 godinu, završio sam studije, radim već nekoliko godina...pa kada će više ta prokleta kola, čekam ih od 18-e. Nažalost, ni tata ni mama ih nisu imali, pa nisam mogao ni njihova vozati. A vreme leti...neću da budem vozač-početnik u četrdesetoj (ili još gore, nikada). Već je dovoljno frustrirajuće što sam u 31-oj. Kada te neko vidi da se mučiš da paralelno uparkiraš u 5 cm prostora ispred i iza kola, ljudi pomisle da si debil kad to nisi za 15 godina naučio (ovde svi voze od 16-e). Ako bi nekom Ameru rekao da si početnik, a kao razlog naveo da tvoji nisu imali para ni za Yugo....verovatno bi ti udelio koji dolar :-)<br />Privremeno rešenje je bio zipcar. Veoma zanimljiv koncept. Prijaviš se preko neta i oni ti pošalju karticu. Njihovi automobili se nalaze na gomili lokacija u gradu (u mojoj okolini od 200 metara ih ima bar 5, svuda po 2-3 auta). Ti rezervišeš auto preko interneta i voziš. Auto otvaraš sa karticom koju su ti dali. Ovo je rešilo naš problem nedeljne kupovine. Ono što je super je što imaju dobra kola i to modeli iz 2009 godine. Međutim i tu si dosta ograničen. Stalno gledaš na sat da vratiš auto na vreme, jurcaš da sve istovariš kući, kako bi stigao. U dve reči...frka-panika. Takođe, vikendom je jako teško naći slobodan auto i to moraš par dana unapred da rezervišeš ako hoćeš da nađeš nešto slobodno u blizini. Iznajmiti na ceo dan je dosta skupo, a i često nema nijednog slobodnog na toliko vreme. Tako da smo i pored toga imali osećaj zarobljenosti. Lep je ovo grad, ali bez auta nakon godinu i po dana čovek počne da se oseća kao u nekom lepom zatvoru. U našem kraju stvarno ima svega, ali ako hoćeš da odeš u neke veće radnje, ili jednostavno negde da otputuješ...ne može. Razlog zašto do sada nismo kupovali auto je i taj što je u našem kraju parkiranje katastrofa. Parkinzi su užasno skupi (često veći od rate za kola), a na ulici je borba za parking mesto. U početku nam to nije bilo bitno, jer nismo imali ni vozačku...pa nam je tako nešto i odgovaralo (blizu su radnje, pubovi, restorani, kulturna dešavanja). Auto se nekako činio više zlo nego korist. Većina naših prijatelja živi u predgradjima, a jedan koji je u blizini nas radi vikendom i to noćne smene. U svakom slučaju, čak i ako živiš u gradu kao što je Chicago, bez kola si zarobljen ko invalid. Vreme je bilo da se i mi dočepamo te slobode... :-)<br />Ok...odlučili smo se da kupimo auto...muke tu tek kreću. Prvi kokoška-jaje problem na koji smo naišli je taj da bi kupio ovde auto, moraš da imaš auto (ili bar osobu koja poseduje auto i volja je da te voza po 20-30 milja). Većina dilera automobila se nalazi van grada ili na ivici grada ili u lošim krajevima grada. Ove druge dve opcije smo nekako mogli sa zipcarom da rešimo. Međutim, te prodavnice u gradu uglavnom imaju novije autmobile, dosta nepovoljne ponude i većini tih autmobila nešto fali (imali saobraćajku i sl). Dileri automobila i advokati su ovde najomraženiji ljudi. Ima dobrog razloga zašto je to tako. Imaju samo jedan cilj...a to je da te prevare. Sa njima treba znati, jer su nenormalno napadni i pokušavaju da te požure u odluku koja je itekako velika. Nažalost, ni Danica ni ja nismo imali baš iskustva sa tim, pa smo bili ko ovce među vukovima. To je bio samo vrh ledenog brega. Drugi (mnogo veći) problem je bio dobiti kredit za auto.<br />Sa kreditom je posebna priča, koja ne bi stala na 5 strana, tako da ću se truditi da budem kratak :-) Drugi kokoška/jaje problem je da bi dobio kredit, moraš imati kreditnu istoriju - da bi imao kreditnu istoriju, moraš imati kredit (ili kreditnu karticu). E ovo je bilo baš frustrirajuće. Odeš u sopstvenu banku i tražiš malu karticu da gradiš istoriju...oni ti obećaju kule i gradove...i na kraju šipak, odbijen si jer nemaš istoriju. Sad tek dolazi zastrašujući deo. Svi smo mi gledali kojekakve terminatore, matrikse i sl filmove gde se opisuje budućnost tako što su ljudi izgradili super inteligentne mašine koje su preuzele upravljanje ljudima. Stvarnost je daleko od toga. Svetom ne upravljaju pametne mašine, već obični digitroni...jednostavni i glupavi programi. O tome da li ćeš ti dobiti kredit za kola ili kreditnu karticu ne odlučuje čovek. On se samo uloguje na web stranicu koristeći IE6 (što inače možeš i ti od kuće da uradiš), upišu se tvoji podaci (zarada, prihodi, gluposti) i to se pošalje u centralnu bazu gde običan digitron sračuna parametre, pogleda istoriju i u roku od desetine sekunde te s oproštenjem odjebe. Nema više onog objašnjavanja sa bankarom, razumevanje situacije, logičnosti..bankar je samo obična marioneta jednog digitrona. Navodno, on ima mogućnost da uradi override par puta mesečno, ali to je ipak rezervisano za bliske prijatelje i porodicu (kojima veruje, jer može naderati zbog toga ako dužnik ne vrati dugove). Ne znam zašto, ali sam svako odbijanje kreditne i sl osećao veoma emotivno, kao da mi je neko opalio šamar. Svaki put kada sam odbijen bio sam užasno besan na sebe što sam koji đavo uopšte i pokušavao...pa ja ni ne nameravam da uzmem kredit, ja mogu to sve u kešu, hteo sam da oni zarade i da ja dobijem istoriju...a ispadoh budala. Fakat je da je ovde kreditna istorija sve...ako je nemaš, ti zvanično ne postojiš. Emigranti ovde istoriju započinju sa nekom secured kreditnom. To ti je kao položiš npr 300$ na račun i oni ti izdaju kreditnu na 300$. Za tu kreditnu ti plaćaš kamatu i sve kao kod prave kreditne, imaš i godišnji ceh održavanja i sl. Služi za malu decu kako bi se naučila odgovornosti (mada ovde deci uglavnom dele prave kreditne ko bombone) i za emigrante kako bi izgradili istoriju. Ja sam eto uspeo da budem i za to odbijen :-) Prvi diler kod kojeg smo bili je pokušao da nam nabaci kredit za kola, tako da i danas primam u pošti odbijenice od svih finansijskih institucija i zelenaša u Americi...nije normalno koliko čovek u 20 min može da te zezne. U svakom slučaju, u spas dolazi kreditna unija. Prvo me kolega savetovao da se njima obratim i da su mnogo bolji od banaka. U principu kreditne unije su udruženja gde je svaki član ujedno i suvlasnik same unije (ima pravo glasa u biranju upravnog odbora i sl). Ono kao...demokratija :-) U principu, da ne bi bili konkurencija bankama, zakon im je ograničio polje delovanja na određene grupacije. Tako imaš kreditne unije za vatrogasce, vojsku (ovi su popularni), policiju i sl. Međutim u neke se možeš učlaniti samo na osnovu toga što živiš u njihovom kraju. Tako smo mi našli jedan i učlanili se. Sve je u početku delovalo mnogo čudno. Imaju neki ogranak svoj u komšiluku koji zaseda jednom nedeljno na dva sata u lokalnoj bolnici. Mi otišli jedan petak, iskreno nisam ni znao šta da očekujem. Kancelarija je jedna konferencijska sala i devojka sa laptopom. Tu dolaze radnici bolnice i raspituju se o računima i sl. Izuzetno su ljubazni i spremni sve da ti objasne (i ako mogu, pomognu). Odmah smo otvorili račun i secured karticu kod njih. Za kredit se iskreno nisam mnogo ni nadao. HR menadzer u mojoj firmi mi je rekla da je ona radila za uniju i da iako su njihovi krediti povoljniji, ne daju ih nekom ko uopšte nema istoriju. Nakon par odlaska tamo (sređivanje papirologije), devojka mi je rekla da će videti sa menadzerom. Nazvala me iduće nedelje da mi kaže da je pričala sa menadzerom i da ja pokušam da apliciram za kredit, jer ima šanse da mi ga odobre. Sve se na kraju jako brzo desilo. Već te nedelje smo u petak uveče gledali auto kod nekog prodavca koji sarađuje sa njima (i prodaje samo sertifikovana vozila...nema cenkanja i ostalih zezancija). Svidela nam se ta mazdica...šta ćeš :-) Već u subotu ujutru sam ja nazvao uniju, gde mi se javila jedna ženica koja je zadužena za kredite i rekla mi da dođem, pa ćemo videti. Mnogo je smešna, ima izražen španski akcenat (pa je teže i razumem šta priča) i malko je drčna. Odmah te odseče, ne stigneš ni da objasniš šta si hteo. Rekoh Danici "nema šanse da će nam ova odobriti kredit". Kada smo otišli tamo, razgovor sa njom je bio preko šaltera (nema privatne kancelarije ko u banci). Teklo je otprilike ovako:<br />Ja: "Znate ja sam došao pre godinu dana i nemam kreditnu...(dotle stignem da pričam"<br />Ona: "Daj te papire. Šta ti je ovo? Gde ti je ono?"<br />Ja: "Znate, mi bismo hteli..a šta ovde da napišem"<br />Ona: "Mani to, treba mi ovaj papir....ček da vidim".<br />Ma ne mogu ni da objasnim, iseče me žena samo tako. I onda odjednom ko iz vedra neba...."Ok, nemaš istoriju, ali ću ti odobriti kredit"....wow :-) Dobio sam čak i super kamatu, međutim nisam imao odmah svu papirologiju tu (debil), pa je ona odlučila da nazove prodavca i zamoli da sačuva nam auto. Međutim, prodavac joj je rekao da slobodno dođemo po njega i biće sve ok. Tako smo mi u utorak otišli po ček i da potpišemo kredit ujedno kada nam je bila i godišnjica braka...eh...duplo slavlje :-) Postali smo ponosni vlasnici Mazda 6.<br />Danica mi je spremila divan sushi za godišnjicu, a popili smo i po koju čašicu sake. Jes da smo na dijeti, ali vredi proslaviti :-)<br />Još jedna lepa stvar se desila. Bio sam na nekom hackatronu koji je organizovala google tech korisnička grupa Čikaga. Ujedno je google pravio svoj Android developers lab radionice po raznim gradovima u svetu i odlučio da pošalje par svojih programera da održi predavanje i kod nas. Oni su ljudi došli i svakom registrovanom članu poklonili Motorola Droid/Milestone. Ujedno smo dobili i mesec dana besplatne pretplate na Verizon sa neograničenom pričom i internetom. Prosto neverovatno, da ti neko pokloni jedan od najskupljih modela telefona. U principu, Verizon je posebna mreža (nije GSM, nego CDMA), tako da nema sim kartice i sl. Ako nećeš pretplatu kod njih, telefon i dalje možeš koristiti za razvijanje programa (ima wifi). Za sada još koristimo besplatnu uslugu, ali ne znam da li ćemo ostati na pretplati. Lepo je imati google navigaciju i razne high tech aplikacije koje telefon podržava. Ono što je problem je da sa Verizon kada budem otišao u Evropu, telefon neće raditi. Oni jesu najbolja mreža u Americi (imaju daleko bolju pokrivenost od bilo koga drugog), međutim ja trenutno već imam od t-mobile preko firme džabe telefon i nekako mi se ne plaća još jedna mreža. Danici bi doduše dobro došlo. Nešto se razmišljam da ga možda zamenim za Nexus One koji podržava T-Mobile. Videćemo...imam još nedelju dana da donesem odluku.<br />Eto toliko od mene...baš sam se raspisao<br /><br />Slike sa mobilnog su <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/Februar2010Droid#">ovde</a><br />Slike sa foto aparata su <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/Februar2010#">ovde</a><br /><br />PS>Umalo da zaboravim. Bili smo u međuvremenu na auto show u Chicago, koji je najveći u Americi. A šta reći....gomila ekstra automobila :-) Na mercedesovom štandu može se čuti dosta ljudi koji pričaju srpski. Zna se koji narod ima love :-)dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com8tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-25279217161264766462010-01-29T13:38:00.000-08:002010-02-04T14:56:29.566-08:00Januar 2010.<div style="text-align: justify;"><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="http://photos-b.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs174.snc3/20152_1336338210113_1280821521_1006333_4694559_n.jpg"><img style="display: block; margin: 0px auto 10px; text-align: center; cursor: pointer; width: 430px; height: 322px;" src="http://photos-b.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc3/hs174.snc3/20152_1336338210113_1280821521_1006333_4694559_n.jpg" alt="" border="0" /></a><br /><br />Čekaj malo da se prisetim šta se sve izdešavalo za ovih mesec dana. Neko od nas dvoje je trebao da bloguje pa smo prebacivali odgovornos sa jednog na drugo, te smo cekali dok ne nabavimo slike... slike jos nisu stigle pa sto i jedan izgovor.... Nije lepo stvarno nije lepo.<br />Ajde da krenemo od mog rođendana..... poklon Esspreso aparat :D Trebalo je malko vremena da stigne pošiljka, ali sada uživamo u pravoj kafi svako jutro i popodne. Dobar aparat ne cini dobru kafu samu od sebe ali utice dosta na to. Pored novog aparata dobili smo od Mandica aparat za mlevenje kafe, ali smo morali dodatno uzeti jos neku opremu da bi uzitak bio potpun. Nova godina nam je prošlo radno i paradno. Naravno da sam radila 31. decembra i naravno da sam radila 1. januara... i naravno da je bilo mušterija kojima je samo na umu 1.januara idu u šoping... niti je rasprodaja niti su nešto povoljnije cene.... ali eto. Sam doček smo pravili kod kuće sa redovnim nam društvom iz predgrađa, u kombinaciji sa odlaskom do lokalnog nam pub-a da dočekamo ponoć. Usput smo se snabdeli helijumskim balonima ... ostatak će te videti na slikama i snimcima.... Mandići i Marjanovići su se pobrinuli za klopu... hvala vam ljudi josh jednom. Pocetkom januara sam nas konacno prijavila za Zipcar (rental). Super stvar, prijavis se online posalju ti karticu i sa njom palis svaki auto, u naravno samo rezervisanom vremenu. Parkinzi za ovakve automobile su svuda po gradu tako da je lako doci do kola ... samo sto svaki put uzimamo drugi auto, ne zato shto zelimo vec zato shto nikada isti automobili nisu slobodni.<br /><br />Proteklih mesec dana krenuli smo da menjamo stil zivota, nacin ishrane i mnogo drugih stvarcica... Nikola vezba svakodnevno, ja malko zabusavam, ali i dalje kilogrami odlaze. Postali smo izuzetno svesni hrane koju jedemo, nema vishe svih ti slatkih poslastica, grickalica dipova i chipsova. Naravno nemoguce je sve kupovati organic, ali pokusavamo da napravimo balans koji ce odgovarati i nasem budzetu i stvarima koje volimo da jedemo. Tesko je pronaci i recepte za jela koja su ukusna, a pritom zdrava, tako da dragi nasi svaki recept je vise nego dobro dosao. Trenutno nemamo neki jasno definisani cilj, ali znamo da je skinuti u proseku po 10 kg. u naredna 3 meseca. Alton Brown nas je naravno inspirisao sa nekoliko recepata, ali i on sam krije vecinu svega za svoju novu knjigu ;)<br />Trenutno se nalazimo u groznici kupovine automobila... ali vise o tome ce verovatno Nikola u novom blogu.<br />Eto toliko od mene za sada ... kuckamo se nekom drugom prilikom.<br /></div>Unknownnoreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-65121262726163332582009-12-26T09:24:00.000-08:002009-12-26T09:55:59.698-08:00Bozićna dekoracija<a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhK3aSD4d0vEqAVWojk0wFlg-IdEMQL6pE1j4IBgbx4x6DDsaCzyRt21zMI3Uw3FEAL2qRrLkkMws5DZ42tTSrvRob8te3dDN2UA7pn_jvUd_2QwcCtfB1FWCkSnjGkHl-ZLRqSDH7byqp0/s1600-h/2009-12-25+20.01.21_Chicago_Illinois_US.jpg"><img style="margin: 0px auto 10px; display: block; text-align: center; cursor: pointer; width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhK3aSD4d0vEqAVWojk0wFlg-IdEMQL6pE1j4IBgbx4x6DDsaCzyRt21zMI3Uw3FEAL2qRrLkkMws5DZ42tTSrvRob8te3dDN2UA7pn_jvUd_2QwcCtfB1FWCkSnjGkHl-ZLRqSDH7byqp0/s320/2009-12-25+20.01.21_Chicago_Illinois_US.jpg" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5419605098221016642" border="0" /></a><br /><br /><br />Juče nam je baš bio ispunjen dan. Probudili se ujutru, rasanili i pravac bioskop :-)<br />Išli smo sa Srđanom da gledamo Avatar u IMAX-u. Film stvarno vredi gledati u IMAX bioskopu. Nakon toga su nas Ivana i Žare pokupili i otišli smo u potragu za otvorenim restoranom. Potraga je bila nažalost neuspešna, tako da smo završili u Rock 'n' Roll McDonaldsu (to jedino radi za božić). Posle ručka malo odmor i onda smo išli da se vozamo po okolnim selima i gledamo okićene kuće (neke su stvarno predivne). Krenuli smo od jedne koja je ubedljivo najlepše okićena kuća koju sam u životu video. Prosto neverovatno koliko je neko uložio truda da to sve napravi. Nismo bili jedini, još se par ljudi skupilo da razgledaju (pošto se nalazi blizu većeg puta, pa ljudi skrenu :)). U jednom trenutku je i gazda izašao da šeta kera, ali mi se nije učinilo da mu smeta što se ljudi slikaju oko kuće (čak je bio sav nasmejan i poželeo svima srećan božić). Verovatno mu je i bila namera da bude centar pažnje :)<br />Snimio sam 2 filmića sa mobilnim i napravili smo par slika....pa rekoh da podelim sa vama :-)<br /><br />Slike su <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/ChristmasDecoratedHouse12252009#">ovde</a><br /><br />A evo i malo snimaka:<br /><br /><object height="344" width="425"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/0GPoyswIzb0&hl=en_US&fs=1&"><param name="allowFullScreen" value="true"><param name="allowscriptaccess" value="always"><embed src="http://www.youtube.com/v/0GPoyswIzb0&hl=en_US&fs=1&" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" height="344" width="425"></embed></object><br /><object height="344" width="425"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/y2vEq0Xsm3w&hl=en_US&fs=1&"><param name="allowFullScreen" value="true"><param name="allowscriptaccess" value="always"><embed src="http://www.youtube.com/v/y2vEq0Xsm3w&hl=en_US&fs=1&" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" height="344" width="425"></embed></object>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-64922344673673504122009-12-20T15:55:00.000-08:002009-12-24T18:09:06.201-08:00Predbozicna groznica<a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgb7O1ho51Nh6x_ZK3s-pEeSmutp55jVRVDhS3STuH4brPg8uYGCuQw_ctlnZO7ZIbzyGyzlSdc1nsksjs9yPggGd8rptS5BFa-ZE90KQbzuLzuxEQdCs_sh7zinlpXYYFCSvLb5JAvvTnA/s1600-h/IMG_8099.JPG"><img style="margin: 0px auto 10px; display: block; text-align: center; cursor: pointer; width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgb7O1ho51Nh6x_ZK3s-pEeSmutp55jVRVDhS3STuH4brPg8uYGCuQw_ctlnZO7ZIbzyGyzlSdc1nsksjs9yPggGd8rptS5BFa-ZE90KQbzuLzuxEQdCs_sh7zinlpXYYFCSvLb5JAvvTnA/s320/IMG_8099.JPG" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5418989678948581874" border="0" /></a><br /><br />Evo i mene da se javim nakon dužeg vremena. Generalno, sve mi je teže da nađem vremena za pisanje, a za to su delom krivi netflix i kablovska :-)<br />Pre par nedelja smo imali goste iz Ohio na spavanju. Bilo nas je ukupno sedmoro spavalo u stanu. Sve ekipa sa foruma :-) Imali smo predivno druženje i sve me je nekako podsetilo na dane Exit-a ili sl. kada je kod mene u Novom Sadu bila slična situacija. Obilazili smo grad, koji je već bio praznično okićen i izgleda stvarno prelepo. Popiti kafu u starbucks na sred Michigan avenije, sesti pored prozora i posmatrati ljude koji su u transu praznične kupovine je osećaj kao iz filmova (pogotovo što božićna muzikica u pozadini svira :)). Kada smo već kod te muzike, Danica je totalno izludela od iste, pošto po ceo dan u radnji mora to da sluša. Meni je sa druge strane ovo najomiljeniji deo godine. Uvek sam voleo novogodišnje praznike i nekako se pompezno osećao oko proslave nove godine. Valjda smo zato i došli na ideju organizovanja iste i radili ono što smo radili. Takođe, ni osećaj nostalgije se tu ne može izbeći. Nekako se čovek seti silnih proslava nove godine koje je imao u životu. Puno nam nedostaje ta cela frka oko organizovanja. Iako je bilo puno stresa, najviše zbog toga što ljudi kupuju karte od 29.12. pa nikada ne znaš da li ćeš se pokriti, nekako u sećanju ostane ono lepo. Vidim da je u Novom Sadu sneg napadao preko kolena...mora da je stvarno lepo. Ovde je malko čudno što se snega tiče, u Chicago ga skoro i nema, ali u predgrađima na svega 10-20 milja je sve belo. Ja jedva čekam da konačno zaveje i da se temperature spuste na sigurni minus, kako bi sneg opstao i kako više ne bi bilo odvratne kiše. Gledamo nekako ove godine da okupimo neko društvo, tako da se nadamo da novu godinu nećemo slaviti sami kao prošle. Nakon više od godinu dana, već smo se toliko prilagodili, da jednostavno činjenica da ćemo ovde možda ceo život provesti ne deluje više toliko teška, mada se i dalje trudim da o tako nečemu ne razmišljam. Svakim danom čovek se hteo - ne hteo sve više otuđuje od onoga što je ostavio. Daljina čini svoje. Ponekad se dese trenuci kada ti je jednostavno teško, ali ti trenuci su sve ređi i sve kraće traju (doduše i sve jačeg intenziteta kada naiđu). Nije to više ono kao na početku, kada ti je teško jer si došao u nešto strano, nego osećanje da si se već ovde toliko prilagodio, da bi ti bilo teško sada ovo da napustiš....u prevodu nisi više ni tu - ni tamo. U zadnje dve nedelje se jedan drugar oženio (još jednom čestitke Goci i Stanku), a Ljilja i Nemanja su dobili trećeg člana porodice (još jednom sve čestitke). Popili smo zajedno po koje preko web kamere, a Marko mu je umesto mene dokusurio majcu :-) Hteli smo da odemo za New York za praznike, ali Danici nisu dali da odsustvuje sa posla (nema cak ni neplaćeni godišnji). To je možda i najteža stvar ovde. Avionska karta je jeftina, ali džaba kada ne mogu ljudi nikako da se skupe da zajedno idu. Valjda će se i to nekako srediti jednog dana. Prošle nedelje smo išli po meso (opet smo napunili zamrzivač), a danas smo Ogi i ja otišli po domaće proizvode (sir, pečenica, zimska salama, ajvar itd). Ja više jedem te naše specijalitete ovde nego što sam ih jeo dok sam bio u Srbiji :-) Generalno, nije nam definitivno dosadno i stalno imamo neka druženja, što nam jako prija. U početku se desilo da i po 3 meseca nigde nismo izlazili i ni sa kim se nismo videli. Moram priznati da je taj period baš bio težak i delovalo je kao da nećemo ovde opstati (šta ćeš kada smo socijalne prirode :-)). Bili smo pre dve nedelje sa mojom firmom na predbožićnoj večeri u jednom poznatom restoranu. Prošli put Danica nije mogla doći jer je bila u LA, tako da je sada prvi put upoznala većinu mojih kolega. Bio je super provod, pogotovo što smo posle toga većina nas otišla na koncert u poznati Čikaški blues klub.<br />Ja sam posle toga sutradan išao na pred-božićnu proslavu sa članovima lokalno linux udruženja.<br />Zgrada u kojoj trenutno živimo se u zadnje vreme renovira, tako da će biti stvarno super. Već su nam zamenili tepihe po hodnicima i prefarbali sve. U toku je zamena liftova, a u prizemlju sada imamo veliki TV sa kablovskom, internet i još jedan ogromni touch-screen gde možeš da pregledaš dešavanja, restorane, vremensku prognozu, google maps itd. Takođe nam je sada i interfon jedan veliki touch screen. Potom, organizuju jednom mesečno neka dešavanja za stanare, tako da samo juče ujutru imali besplatan doručak i kafu (kao neko druženje). Kada sam već kod zgrade, pre koji dan smo napokon pogledali film Public Enemies. Oko 15 minuta filma se dešava u našoj zgradi i ispred prethodne zgrade u kojoj smo živeli. Gledati poznate holivudske glumce kako se vijaju po zgradi u kojoj živiš (još i činjenica da se taj događaj stvarno tu desio)...šta reći, osećaj je - neprocenjiv :-)<br /><br />Slike su <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/PetroviciIValuseciIBozicnaVecera#">ovde</a><br /><br />A sada:<br /><br /><div style="text-align: center;"><span style="font-size:180%;"><span style="font-weight: bold;font-family:georgia;" >Želimo vam svima srećnu novu godinu i božićne praznike</span></span><br /><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjxMCr8AX_u-e_8Fl8S0pfsZPaAplX_AuA2BbZEJOdtIb2uUjRK2k9egb5H47qLCHGR3joURNyZOKYjFjZesbTjDrDHMA2940h3TWg4vAcVDPkG-FBzQ3he7XSlGur5tiX_DfiCip1SUhyphenhyphenf/s1600-h/blue_christmas.gif"><img style="margin: 0px auto 10px; display: block; text-align: center; cursor: pointer; width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjxMCr8AX_u-e_8Fl8S0pfsZPaAplX_AuA2BbZEJOdtIb2uUjRK2k9egb5H47qLCHGR3joURNyZOKYjFjZesbTjDrDHMA2940h3TWg4vAcVDPkG-FBzQ3he7XSlGur5tiX_DfiCip1SUhyphenhyphenf/s320/blue_christmas.gif" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5418987306422967218" border="0" /></a><br /><br /><br /></div>dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-66375264170909910682009-11-30T14:14:00.000-08:002009-12-04T09:03:43.086-08:00Gostionica Novaković<div style="text-align: justify;"><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="http://3.bp.blogspot.com/_eq5yEFbyTV8/SxlA0GFzs5I/AAAAAAAAB80/DQCSwZWpPjo/s1600-h/IMG_8058.JPG"><img style="margin: 0px auto 10px; display: block; text-align: center; cursor: pointer; width: 400px; height: 300px;" src="http://3.bp.blogspot.com/_eq5yEFbyTV8/SxlA0GFzs5I/AAAAAAAAB80/DQCSwZWpPjo/s400/IMG_8058.JPG" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5411427690994709394" border="0" /></a><br /><br /><br />Znam, sve znam.... nema nas pa nas nema da napišemo po koji red. Evo šta se izdešavalo u zadnjih mesec dana, svaki vikend... postala nam je nekako tradicija da imamo nekoga u gostima, praktično smo usvojili Ognjena koji je tu svaki vikend da nam se pridruži u novim avanturama. Drugar koga smo upoznali preko foruma ZelenaLutrija nam je bio u gostima pre dve nedelje sa svojima, doleteo sa Floride na dva dana :D. Vikend posle toga su Danijela, Dejan, Vuk, Ognjen - naša standardna ekipa .... sa Nikolom išli na Festival svetala. Na povratku kuci su ulovili brazilske pice .... mnogo dobra stvar.... jako liče našim i tako vikend za vikendom.<br />Prošli četvrtak bio je Thanks Giving day - dan zahvalnosti, prethodne godine smo videli kako to treba da izgleda te smo se upustili u avanturu pripreme i ugošćavanja za ovaj dan. Mi kao pravi doseljenici u tradicionalnom američkom stilu smo spremali Ćurku, sve zajedno sa ruskom salatom, prelivom od brusnica, Gavy prelivom i pire krompirom. Za predjelo, već nekako tradicionalno moj Guacamole sa tortilja čipsom i pileće čorbica od bubaca i srca. Dezert tradicionalni sweet potato pie, komada tri (malko smo se preracunali oko kolicine) i Danijeline sovine oči i išleri. Tri dana pripreme, od same nabavke do potapanja ćurke, blanširanja povrća, da bi se sve završilo celodnevnim ždranjem i igranjem sony play station-a, gde nas je Vuk nadmašio :). Za ćurku smo pride uzeli i novi termometar da znamo tacno kada je gotova naravno Alton Brown-ovi recepti i tehnike su bile ono šta nas je osiguralo da pripremimo prelepi ručak / večeru. Samo pečenje ćurke je bio veći izazov jer nismo očekivali da nam neće stati ni u jednu tepsiju, pa čak ni onu najveću koju smo uzeli za nedaj bože. Tu je nastala improvizacija sa tepsiojom za picu i malo aluminijumske folije, sve u svemu ptica se ispekla dobro, jelo se još bolje a ostataka i za kere ima ;).<br />Taj dan nekako su svi u turama dolazili prvo Danijela, Dejan i Vuk, pa Srđan i na kraju Ivana i Žarko (Ogi samo si nam ti falio). Tako da se od ranoga jutra do kasne večeri stalno nešto jelo i grickalo :D Dan posle... čuveni crni petak, i meni je bio crni jer sam morala da radim smo jako malo kupovali.... ja sam uzela neki par gumenih čiymica sa vanzemaljcima.... a nikola nešto ponovo budži po kući pa je uzeo dva hard diska.... Danas očekujemo nove goste trebalo bi njih 5 da nam je tu na spavanju.... ja spremila musaku i čorbicu pa cemo da vidimo.<br />Juče je padao prvi sneg baš onako kao iz filmova veeeeelike pahulje ... ali se nije zadržao :(<br />Toliko od mene za sada aj uzdravlje!<br /><br />Slike sa Ćurka dana su <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/ThanksgivingAndBlackFridayShopping11262009#">ovde</a></div>Unknownnoreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-79647801587370929042009-11-05T18:30:00.000-08:002009-11-05T19:54:17.425-08:00Toledo, OH - Detroit, MI - Windsor, ON - Halloween<a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEi2OjtTYnQEkWKpBct8XdsePmyT3TbIHzy9sDCdR0hqT2LYzJRor1i7QZ1lTruj5SPPTa9ex0bBqQjTwXW_sWreedJzPnS4YPuVr9gN1N78cQfKHHzjP7qJvAU_64rM7i05zhECkHo-UTuZ/s1600-h/IMG_7950.JPG"><img style="margin: 0px auto 10px; display: block; text-align: center; cursor: pointer; width: 320px; height: 240px;" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEi2OjtTYnQEkWKpBct8XdsePmyT3TbIHzy9sDCdR0hqT2LYzJRor1i7QZ1lTruj5SPPTa9ex0bBqQjTwXW_sWreedJzPnS4YPuVr9gN1N78cQfKHHzjP7qJvAU_64rM7i05zhECkHo-UTuZ/s320/IMG_7950.JPG" alt="" id="BLOGGER_PHOTO_ID_5400833977142589618" border="0" /></a><br /><br />Ovih dve nedelje je bilo baš uzbudljivo. Sve je počelo jednog petka pre dve nedelje, kada smo Ognjen i ja krenuli na putošestvije po srednjem zapadu kako to ovde nazivaju :-) Nažalost, Danica nije mogla sa nama, jer je radila (svaki vikend radi...ufff). Spakovali smo se nakon posla i krenuli ka Toledo, Ohio kod Borisa i Maje. Putovali smo malo duže nego što je trebalo, jer nam je na početku GPS bio podešen da obilazi naplatne rampe, tako da je put bio duži za jedno 40 milja (ukupan put skoro 450 km). Prošli smo kroz celu Indijanu i stigli u Ohio negde oko 2 noću po lokalnom vremenu. Domaćini su nas dočekali sa dva ispečena pileta i gomilom piva :) Tako smo se lepo najeli i divanili do ranih jutarnjih sati. Ujutru (ako se podne jutrom može nazvati) smo svi zajedno nastavili dalje. Sledeća stanica bio je Detroit, nekih 75 milja udaljen od Toleda. Dužinom skoro celog puta se nalaze fabrike automobilske industrije. Već pri ulazu u Detroit se vide napuštene kuće i zgrade (neke čak i popaljene, kako se ne bi skitnice useljavale). Prizor je bukvalno užasan. Sam centar grada je izuzetno lep i moderan. Visoke zgrade, a između njih ide monorail daleko moderniji od onog u Čikagu. Međutim, osim par skitnica sa kapuljačama na glavi, nismo zatekli živu dušu u tom gradu. Kola prolaze, ali na ulici nema nikoga. Nema kafića, nema ništa...pusto. Dok smo se šetali ugledali smo na zemlji razbijeno staklo i rukavicu (verovatno neko razvaljivao auto), pa smo odlučili da se ne zadržavamo mnogo (naš auto je bio jedini na parkingu), kako nas ne bi zatekla ista sudbina. Kanada se nalazi bukvalno preko puta grada (deli ih most, a može se i tunelom ispod jezera ići). Ko je gledao film Bowling for Columbine, u jednom delu Michael Moore objasnjava razliku između Windsora u Kanadi i Detroita. Neverovatan kontrast, a tako su blizu jedan drugog. Uputili smo se ka Kanadi (čisto da pređemo granicu, jer nam se može :)) tunelom. Prelazak je bio više nego interesantan. Ognjen vozi kola koja su (kao i on) registrovani u državi Vašington 2000 milja odatle. On ima bosanski pasoš, Boris Jugoslovenski, a Maja i ja Srpski. Pri tome smo na carini kao objašnjenje rekli da idemo u Kanadu na svega par sati da se promuvamo, nemamo nikog, eto idemo da vidimo Windsor. Totalno su se zbunili. Odveli nas postrance, 5 carinika nam je gledalo kola, a Ogi je odgovarao na pitanja savršeno :) Prvo je rekao da smo iz iste zemlje, što je Kanađanku totalno zbunilo jer gleda 3 različita pasoša. Onda su nas pitali odakle se znamo...."Pa sa internet foruma zelene lutrije. Znate mi smo dobili zelenu kartu na lutriji". Na to je Boris na srpskom rekao "ja nas ne bi pustio da sam na njenom mestu" :) Šta reći, ali je situacija bila više nego komična. Pošto su videli da smo ok, poslali su nas u ured da nam i tamo pregledaju dokumenta. Tu smo zatekli gomilu amiša koji se raspravljaju sa carinicima, jer (koliko smo načuli) nemaju dokumentaciju sa slikom. Sve u svemu, pustili su nas da uđemo. Windsor je totalna suprotnost od Detroita. Mali gradić, ljudi šetaju, prepun kockarnica i striptiz klubova. Već na ulazu se vide reklame klubova koji nude Absinth koji je zabranjen u Americi. Bukvalno grad greha, gde je stopa kriminala mala :) Malko smo se prošetali i slikali (lepo se vidi skyline Detroita). Posetili smo i Cezar hotel/kockarnicu i jeli u libijskom restoranu. Došlo vreme za povratak, ovog puta preko mosta. Ambasador most je stvarno predivan. Na carini nazad smo uspeli proći bez većih problema :) Sve što smo imali je pivo koje ima da se kupi i u americi, ali po jeftinijoj ceni :)<br />Na povratku u Toledo prošli smo kroz čuvenu osmu milju u Detroitu. Ono je užas...svaka 10 kuća je možda naseljena. Sivilo, tuga i bluz. Amerika kakvu je čovek vidi u najgorim filmovima. Generalno, ljudi žive tek negde 15 milja od centra grada. U Toledu smo kasnije nastavili priču uz večericu i pivo. Nedelja je bila dan za razgledanje Toleda. Sreli smo se sa još jednim forumašem Stefanom i otišli u razgledanje grada. Jesen je stvarno lepa u Ohio. Boje lišća su gotovo nestvarne. Videli smo centar, prošetali se malo uz reku, a posle smo otišli do botaničke bašte. Ne znam šta drugo reći, osim da smo stvarno uživali u prirodi. Kasnije smo otišli do Maje na posao (radi u jednom baru), pa smo tu i ručali. Sve što je lepo brzo prođe, pa je tu došao i momenat da se oprostimo od naših domaćina. Čekao nas je dug put nazad u Čikago (a Ognjena još duži do Ottawa).<br />Iduće nedelje sam posetio jednu zanimljivu konferenciju u Motoroli. Trenutno se nalazim na novom uzbudljivom projektu (razvijam istu aplikaciju, ali ovog puta za android). Ovo mi jako prija, em zato što je platforma dosta zanimljiva, em zato što konačno mogu da radim na Linuxu :) U svakom slučaju, na konferenciji sam upoznao mnogo zanimljivih ljudi iz tog sveta, a i uspeo malo da se poigram sa Motorolinom novim čedom (Droid) koji tek treba da izađe na tržište ovih dana.<br />U petak smo Danica i ja išli na koncert Type O Negative. Grupa za kojom sam sekao vene u srednjoj školi. Uvek su mi bili nekako mistični i čudni. Ono što je zanimljivo je da su ovde svirali u jednom klubu, tako da je atmosfera bila super...što bi naši rekli, domaća atmosfera. Ovo im je bila neka mini turneja pred Halloween. Nakon toga smo otišli u SKC (Srpski Kulturni Centar) gde su neki brazilci svirali. Kada smo ušli bilo je svega petoro ljudi...taman pomislih, neće ništa biti od toga. Međutim, bend je imao i dvoje plesača (jednog lika i Brazilku), koji su do kraja napravili urnebes. Da ne kažem da su nekako saznali i da mi je rođendan (pošto je prošla ponoć), pa mi je onda ceo bend odsvirao rođendansku pesmicu :) To je inače bila i pred halloween žurka, pa je većina ljudi došla u kostimima. Uspelo je i da se napuni mesto do kraja.<br />Stigao je i Halloween iliti moj rođendan :) Pošto je Danica u subotu radila popodnevnu smenu, ove godine nismo uspeli da odemo na paradu :-( Danica mi je za rođendan uzela sat i jednog oooogromnog medu, koji nam je postao novi član porodice. On sa nama gleda TV, surfuje netom itd :) Danica se maskirala u vampiricu, ja sam bio mračni lord, a Ogi je obukao plašt iz filma scream, dok je masku nosio u rukama...veoma interesantno smo izgledali...ko neki satanisti. Tako smo se uputili ka baru. Usput smo naleteli na jednu glumicu iz serije Bones koja je bila u obližnjem hotelu par zgrada od nas i kada nas je videla takve u onom mraku samo je prokomentarisala "Izgleda da sam isuviše stara za ovo" :-) Naš lokalni bar Friars Tuck nas ni ovog puta nije izneverio. Žurka je bila totalno luda. Ostali smo do ko zna koliko ujutru (bio se i sat pomerao). Upoznali mnoge nove ljude, zezali se, pili...ma sve u svemu baš odličan provod. Pošto mi je bio rođendan, morao sam da pijem iz ovcinog dupeta. U kafani je tradicija da svakome za rođendan uzmu naduvanu ovcu, stave joj u dupe čašicu jagermeistera, cela kafana ti otpeva pesmicu i potom svi viču "suck that ass" dok ispijaš :)<br />Ufff....baš sam se raspisao, hteo sam ovo sve u par blogova da napišem, ali nikako da stignem...<br /><br />Sve u svemu...evo i sličica:<br />Slike iz Toleda su na Majinom albumu <a href="http://picasaweb.google.com/zmayonee/DetroitWindzorIToledo#">ovde</a><br />Slike sa Halloween su <a href="http://picasaweb.google.com/DreamerNS/Halloween20091105#">ovde</a><br /><br />A evo i filmića kada mi čestitaju rođus:<br /><br /><object height="344" width="425"><param name="movie" value="http://www.youtube.com/v/Ifez8dgRbu4&hl=en&fs=1&"><param name="allowFullScreen" value="true"><param name="allowscriptaccess" value="always"><embed src="http://www.youtube.com/v/Ifez8dgRbu4&hl=en&fs=1&" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" height="344" width="425"></embed></object><br /><br />PS> Istrosila nam se baterija za sat na aparatu, pa su datumi na slikama iz 1980 godine. Zato su cesto slike totalno ispremestane i van konteksta :( Treba da pazarimo novu bateriju.dreamernshttp://www.blogger.com/profile/11716710583391160540noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-2029584896901570918.post-67841816351839007712009-10-25T13:23:00.000-07:002009-10-28T19:55:34.715-07:00Year One<div style="text-align: justify;"><div style="text-align: justify;"><a onblur="try {parent.deselectBloggerImageGracefully();} catch(e) {}" href="http://photos-d.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc1/hs221.snc1/6835_1254399521697_1280821521_764820_4301117_n.jpg"><img style="margin: 0px auto 10px; display: block; text-align: center; cursor: pointer; width: 482px; height: 361px;" src="http://photos-d.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc1/hs221.snc1/6835_1254399521697_1280821521_764820_4301117_n.jpg" alt="" border="0" /></a><br /></div><br />Te davne 2008 15. oktobra mi smo krenuli na put za US (u pozadini ide Seasons in the sun - Terry Jacks). Posle pedesetak postova i 13000 posetilaca hvala vam na pomnom pracenju, savetima, podrsci i svemu po redu.<br />Cudno je kako za ovih godinu dana ne osecam da sam nesto bitno u pogledu karijere postigla, a imam utisak da mogu bolje i vise. Veci deo godine sam imala titulu domacice :) to je donelo sa sobom i moje usavrshavanje u kuhinji od corbi, kineskih jela, gibanice, pa do domaceg leba i sarmi. Sada konacno znam sve zivo da kuvam i da pravim i ne plasim se ni jednog novog recepta :D.<br />Zao mi je sto posle godinu dana nisam u mogucnosti da se vratim za Srbiju i mnogo mi nedostajete svi vi .... znate koji ;). Samo prilagodjavanje novom sistemu, svetu i svemu je nesto sto se nikako ne treba olako prihvatati. Neverovatno kako se covek prilagodi na te male svakodnevne stvari ... godinu dana nisam videla klasicnu srpsku bravu... ovde su sve one okrugde i da mogu se obiti sa kreditnom karticom kao u filmovima :D sve te sitnice koje su tako smesne mi sada dok pisem ovaj blog nedostaju jako. Nedostaje mi espresso u R-u, setnja po Strandu i kada krene da duva onaj povetarac sa Dunava, pogled sa moje terase, miris Fruske gore i puno toga. Pitaju me cesto kada ces za Srbiju .... Stvarno neznam, ali kada se ukaze sansa dolazim :D<br />Za ovih godinu dana uspeli smo od praznoga stana doci do skoro opremnjenog.... jos uvek nam nedostaju neke stvarice, ali idemo mic po mic. Putovalo se puno i na sve strane, stekla neka nova prijateljstva i sta vise da kazem. Dobro smo, mozemo da se snadjemo, trebace nam jos malko vremena da stanemo na noge, ali mislim da se krecemo u dobrome pravcu :D. I dalje me ova Amerika iznenadjuje i dalje zelimo hocemo i mozemo :D<br /><br /><br />E sada mali flashback na poslednjih mesec dana.... ja i dalje radim... ali i trazim novi posao, jer mi se neshto ne cini najlepsom perspektiva koju vidim ovde sa ovom firmom... krenula sam da volontiram u SKC-u (Srpskom Kulturnom Centru) pravimo Sprsko mesto bez narodnjak, malko i kulture ... dedera ;) nekako me to prati poslednjih par godina... bez narodnjaka znate na shta mislim. Stalno nam je neko u gostima.. tako da je i to zabava na svoj nacin....<br />veci stan + dusek na naduvavanje = mnogo gostiju, a i zabave. Nikola je bio na potpisivanju knjige poznatog kuvara, upoznao glavom i bradom coveka uz kojeg smo naucili da kuvamo ... Alton Brown-a. Spremamo se polako za Halloween i nove zurke.<br /><br />Toliko od mene za sada.<br /><br /></div>Unknownnoreply@blogger.com4