Tuesday, August 11, 2009

Lolla nije Exit



Moram sada da ovo izblogujem, zaboraviću kasnije.
Petak 7. avgust, 2009.
Odlazak na Lollapaloozu da malko vidimo kakvi su festivali u US. Naravno da je kiša padala ceo dan, i naravno da nisam uspela da pronadjem nigde kabanice jer su sve bile rasprodate. Sva sreća pa su nam u Nikolinoj firmi dali džakove za djubre, to smo lepo prekrojili u kabanice pod popularnim nazivom "recycled couture". Jako je teško objasniti ljudima koji nisu osetili šta znači da na 25 stepeni ti umireš do sparine jer je vlažnost vazduha 85% a u isto vreme pada kiša i neznaš da li si mokar od kiše ili od znoja. Elem, pod punom ratnom opremom uputimo se iz Nikoline kancelarije na festival. Bez mnogo čekanja odma smo ušli i pravac piće da utvrdimo cene. Lula ima cene koje su pristupačne svima po redu, $5 domace pivo, $8 strana i velika piva i to sve u limenkama. Cena pića u kafanama je od 5-8 dolara zavisi kako gde. Nema ko šta da te dere nešto nenormalno kao što je to slučaj na Exitu pa ti moraš da se dovijaš na sve moguće načine kako da prošvercuješ pice jer nemaš novaca za pivo od 250 dinara ;). Cena festivalskih majci je oko 25 dolara što je jeftinije nego na Eixtu. Redovi za toalet... isti su i tamo i vamo... i amerikanci su ljudi. Ali zato dobiješ uz festivalski program i 30 pesama sa iTunes za dž. Za razliku od Exita, Lollapaloza ima samo 8 stejdževa, i traje u toku dana od 11 pre podne do 10 uveče, a posle toga kuci na benko. Malkice smo se stigli promuvati po festivalu, pre glavnih zvezda. U pozadini se probijao Peter Bjorn and John... završavali su svoj koncert sa njihovim mislim jedinim hitom Young Folks. Nikolu je interesovao samo Sony Play Station Stage i šator sa konzolama i najnovijim igricama. Šta se još u šatoru izdešavalo treba on da vam priča. Posle testiranja igrica pokupili smo još po jedno pivo i nastavili na Depeche Mode ... nismo se probijali u prve redove, ali smo bez neke prevelike muke stigli na mesto koje je sasvim pristojno izgledalo, taman onako da vidiš lepo i binu i ljude na bini, ali da je tu i platno. Nekim čudom bili smo višlji od 90% publike pa je pogled bio savršeno ne ometan. Slike i snimci slede na kraju svaki dalji komentar je nepotreban.
Subota 8. avgust, 2009.
Naš drugar Dejan iz Glen Dejl Hajtsa...ex Carols Stream je krenuo na časove voznje kamiona u gradu i sada je svaki vikend blizu nas. Uz malo nagovaranja uspeli smo i Danijelu da dovučemo, sve zajedno sa malenim Vukom :D Nismo planirali, ali smo ovaj vikend svi zajdeno završili na plaži, čak sam i prstiće pokvasila... jao kako je hladna voda. Posle duge šetnje uz plažu vratimo se kući i taman krenem da spremam neku večericu... popularne srbitose... buritos na srpski način. Kako sam posegnula za jednim tanjirom, otkači se cela polica i vecina posuđa mi je otišla u param parčad. Ubeđena sam duboko da duh Džona Dilindžera još uvek hoda ovim hotelom.
Nedelja 9 avgust, 2009.
Odmaranje, uživanje i razvlačenje po stanu. Kupili smo ventilator, Nikola je stvorio strasnu vezu sa istim... a i meni kreće da se sviđa. Nismo mu još uvek dali ime... ali mislim da će uskoro biti kršten. Naravno da je uvek koliko para toliko i muzike, te sam ga već u ponedeljak nosila na zamenu, neki deo je fabricki bio defektan pa nije skalamerija dobro radila
Ponedeljak 10 avgust, 2009.
Moja bivša asistentkinja sa svojim mužem nam je došla u goste... nekim poslom je bila u konzulatu i mi je pozovemo da navrne i prenoći. Mmalko da se družimo, a i da vide ovaj deo Chicago. Od kako smo se doselili nam kuća nije bila puna sa toliko ljudi, došli su nam pride Žare, Ivana i tašta sa kojima se dugo dugo dugo nismo videli, Srđan, neke Vukicine nove prijateljice i još jedan drugar... puna kuća ljudi... jao sreće i radosti. A sve je krenulo nekako navrat, na nos od samoga jutra mog obilaska prodavnica, pa Vuka najavi da će ranije doći pa pravi muffine pa jao.... na svu sreću stignem sve živo i samo u jednom momentu onako spontano svi krenu da dolaze i wow... konačno sam posle dugo vremena imala baš onaj stari osećaj kućnih žurki... podsetilo me na Srbiju. Vukica i njen mužić nisu hteli na kraju da ostanu da prespavaju već su pravac posle žurke put pod noge, tj. auto pod noge i pravac La Fajet. Nikola i ja smo ostali srećni zbog žurke i novog društva, zbunjeni kako je sve kratko trajalo i umorni posle dugooog dana.
Utorak 11. avgust, 2009.
Danas pišem ovaj blog i imam zakazane časove voženje za 12 i 30 danas po prvi put sedam u auto za volan, neka mi je bog u pomoći.
Vratila sam se sa voznje wooohooo nisam nikoga zgazila idemo dalje novi casovi i sve po redu :D
Slike od Zurke i Druzenja sa Danijelon, Dejanom i Vukom su ovde
Slike sa Lollapalooze su ovde

2 comments:

Leelana said...

Au zeno, ti kad krenes ne umes da stanes :)))
E da, nemo' da pljujes po Exitu odanle (lepo dodji 'vamo da to radis :P). Ove godine pivo bilo 160 dindzi. Nije malo al' nije ni 250 :P

dreamerns said...

Pljuvanje exita je uvek bio hobi novosadjana koji su bili na nekom drugom festivalu....pa sada da se pokazu kako su oni vazni...i naravno, nista kod nas nevalja, trava je zelenija preko itd. E ja vala nisam takav. Mozda je pivo na Lolla jeftinije u odnosu na standard, ali i dalje je Exit 200 u glavu za Lolla. Kao prvo, veci broj bina, sama tvrdjava mi je bolji teren za tako nesto (imas gde da se promuvas, nije monotona livada). Iako je ovde bio Depeche Mode, Lolla uglavnom ima 2 poznata izvodjaca na vece, dok Exit ih ima bar 5-10. I na kraju, Exit traje 4 dana, a Lolla 3. Sto se tice varijante da se Lolla odrzava preko dana, to koliko je lose, toliko je i dobro (odnosno, ima svojih prednosti) :-) O ceni karte ne vredi ni raspravljati. Ne treba izostaviti ni cinjenicu da na Exitu sreces poznate ljude i druzis se sa njima, dok ovde znamo jedino nas iz emigracije koji uopste idu na takve dogadjaje.