Thursday, November 27, 2014

Danas kada postajem Amerikanac



Nikada necu zaboraviti momenat kada sam se prvi put prijavio za lutriju. Bese to neke sada vec davne 2005. godine. Cuo sam za lutriju jos par godina pre toga, ali sam mislio da se placa, pa se nisam ni prijavljivao. U svakom slucaju, uvek me je nekako nosila ta misao jednog dana ako dobijem, kako li ce izgledati odlazak? Koliko ce biti tesko spakovati se, sesti u avion i otici na ko zna koliko vremena? Sto sam bio stariji to mi je nekako predstavljalo sve tezu mogucnost da ce se ikada desiti. Ne samo zato sto su sanse male da dobijem, nego zato sto sam vec bio pustio neko "korenje" u Srbiji i sto mi je Amerika postajala vec suvise daleka. I onda se jednog dana to desilo.
Isto tako otkada smo sleteli u Chicago 2008. godine i otkada sam zapoceo ovaj blog, nosila me misao kako li ce izgledati kada postanemo Ameri. I prvo sto mi je padalo na pamet je da cu napisati blog sa gore navedenim naslovom :-) Nazalost, ne pisem vise ni priblizno cesto kao nekada, pa mi je u realnosti trebalo nekoliko meseci. Mislim da ta neka misao je i razlog mozda sto i pisem blog vezan za ovu temu.
Nakon skoro 6 godina, nekako sam se dovoljno odomacio da nisam mislio da ce dobijanje drzavljanstva biti neka velika stvar. Iskreno, sa zelenom kartom si skoro kao drzavljanin. Jedino kada osetis se drugacijim je kada dodju izbori, ne mozes da glasas. Mozda nakon Srbije i onoliko godina bavljenja politikom mi ta cinjenica vise nije ni smetala toliko. U medjuvremenu je i Srbija dobila status normalne zemlje ciji narod moze da se krece slobodno po Evropi. Jedino kada mi je bio zatrebao Americki pasos (a tada ga jos nisam imao) je propustena sansa da putujem u Englesku poslom. Bilo je nesto u zadnji cas i nije se mogla brzo izvaditi viza. Nazalost, Englezi nas jos jedini zezaju od svih evropskih drzava.
No, stigao je i taj dan. Mnogo toga se promenilo od onih prvih dana u hladnom stanu u Chicago. Tada je sve delovalo toliko strano, da sam mislio da verovatno necemo izdrzati ovde ni tih 5 godina dovoljnih za drzavljanstvo. Ali eto, ne samo da smo "izdrzali", vec smo se i odomacili. Tesko bi mi bilo sada i pomisliti da se vratim za stalno.
Pre same ceremonije, moras poloziti neki ispit. U pitanju je neko osnovno znanje iz Americke istorije i samog koncepta funkcionisanja drzave. Kada to polozis za par nedelja ti zakazu ceremoniju i onda ides na predaju "diplome" (drzavljanstva) :-) Tu odmah mozes i da predas za pasos, da se uclanis u stranku, sve zivo. Nazalost, Danica i ja nismo imali isti dan ceremoniju (bilo je nekih dve nedelje razmaka). Ceremonija se sastoji od polaganja zakletve, raznih govora dobrodoslice i kulturno umetnickog programa :-) Veoma interesantno je sto prozivaju svaku drzavu iz koje dolazimo. U Danicinom slucaju su prozvali skoro sve bivse republike stare Jugoslavije i na kraju i samu Jugoslaviju. Jedino nisu prozvali "Serbia & Montenegro" sto je zapravo drzava iz koje mi dolazimo :-) U mom slucaju su izostavili Srbiju, ali su prozvali Jugoslaviju. Kada prozovu tvoju drzavu trebalo bi da ustanes. Tako sam ja ostao da sedim do samog kraja kada je ovaj zavrsio prozivku. Nastala je mala pauza, ljudi svi gledaju u mene i pocinju da se smeju, a ovaj sa pozornice kaze: "i ostale drzave koje nisam prozvao neka ustanu". Bilo je vise smesno nego neprijatno, vidi se da se trude ali jadni ne mogu pohvatati sve nazive nase drzave :-) I tako se i to zavrsilo. Iako sam mislio da se necu nista drugacije osecati, prevario sam se. Postoji taj neki osecaj da sada stvarno tu pripadas. Ne treba ti vise nikakva kartica, nema vise nikakvih procedura, nema vise odbrojavanja, nece ti ovo oduzeti...to je sada to. Naravno, na to sve mozes glasati i imas jos jedan pasos (za svaki slucaj ako se Evropa predomisli, sto nikada nije iskljuceno). Cak moram priznati da mi je i sa Americkim pasosem bilo manje cimanja (pogotovo pri ulasku u Ameriku). Mislio sam da je procedura ista za ove sa zelenim kartama i drzavljanima (posto stojimo u istom redu), ali nije.
Dosli su i prvi izbori, gde sam naravno iskoristio priliku da glasam. Iz perspektive Srbije, uvek sam mislio da ljudi ovde ne glasaju zato sto ih nista ne interesuje po pitanju politike jer samo gledaju Discovery kanal i ne znaju ni ko im je predsednik. Lagao bih ako bih rekao da toga nema, ali mislim da je mozda glavni razlog taj sto je ovde glasanje (bar po mom misljenju) daleko ozbiljnije nego u Srbiji. Kod nas uglavnom odaberes naklonost nekoj stranci (odnosno lideru iste) i onda glasas svuda za njih i to je to. U pojedinim slucajevima (kao sto je izbor za predsednika) glasas za ime, sve ostalo je glasanje za stranke ili liste gradjana. Ovde je to skroz drugacije. Kao prvo, imas federalni nivo (US), pa state nivo (Kalifornija), pa na kraju lokalni nivo. Da ne idem u detalje, uglavnom glasas za imena (iako pored pise partijska pripadnost). Naravno, osim poslanika koje mi biramo u Srbiji, ovde se biraju i sudije i razni odobri i svasta nesto. Pored toga ima gomila predloga za koje se glasa u obliku referenduma. Mi smo se jako retko susreatali sa tim u Srbiji (ja se secam svega dva: da li da damo kosovo i novi ustav). Ovde toga ima daleko vise (u CA je ovog puta bilo 6-7). E sada, posto ima toliko toga, ti lepo dobijes literaturu pred izbore u posti. Tu imas za svakog kandidata po nesto, za svaki predlog ponekad i nekoliko strana objasnjenja, statistike, prednost i mane, koja grupacija je protiv i zasto, koja grupacija je za i zasto, gde da procitas vise o tome itd. Sve u svemu, sve je servirano na taj nacin da se prosto osecas posramljeno da izadjes na izbora, a ne uputis se bar malo u to o cemu se radi. Za to naravno treba vremena. Cesto se parovi podele u tim, jedan gleda predloge za referendum, drugi ove kandidate itd. Naravno, ne voli svako ovim da se bavi (ja prvi nisam neki ljubitelj vise, ostavio sam dvadesete u politici), tako da cesto ljudi jednostavno i ne glasaju. Takodje, glasanje je ovde utorkom, ali mozes glasati i postom ako ne mozes doci taj dan. Kao osoba koja je radila nekada na izborima, mere bezbednosti su mi bile vise nego smesne. Nema ovde spriceva i skenera, pa cak ni licnu kartu ne dajes. Imas neku glasacku karticu, ali mozes i bez toga (no onda moras znati dosta licne podatke). To bi bilo to.
Kod nas inace sve po starom, bili smo na letovanju, ja sam pre novog posla uspeo da skoknem do Srbije (o ovome cu verovantno poseban blog pisati), ocekujemo da nam se familija uskoro prosiri pa smo jako oko toga uzbudjeni. :-) Snega naravno ponovo nema na planini (svi znamo uzrok), tako da ja po obicaju kukam o problemima prvog sveta kao sto je taj sneg, automehanicari i gradski prevoz. Iskreno, bas mi fali taj sneg i hladnoca u ovo doba godine. Stizu nam praznici koji uvek deluju nekako cudno u Kaliforniji. Sve okiceno, a napolju toplo. Sta ga znam, ja nisam nikada imao one snove "Nova godina na Havajima". Nije mi nova godina lepa ako nije hladna i nema snega. Znam da vecini ljudi ovo zvuci skroz suludo, ali sta cu kada volem sneg :-)

Evo i malo slika od ovog leta i jeseni ovde