Saturday, December 26, 2009

Bozićna dekoracija




Juče nam je baš bio ispunjen dan. Probudili se ujutru, rasanili i pravac bioskop :-)
Išli smo sa Srđanom da gledamo Avatar u IMAX-u. Film stvarno vredi gledati u IMAX bioskopu. Nakon toga su nas Ivana i Žare pokupili i otišli smo u potragu za otvorenim restoranom. Potraga je bila nažalost neuspešna, tako da smo završili u Rock 'n' Roll McDonaldsu (to jedino radi za božić). Posle ručka malo odmor i onda smo išli da se vozamo po okolnim selima i gledamo okićene kuće (neke su stvarno predivne). Krenuli smo od jedne koja je ubedljivo najlepše okićena kuća koju sam u životu video. Prosto neverovatno koliko je neko uložio truda da to sve napravi. Nismo bili jedini, još se par ljudi skupilo da razgledaju (pošto se nalazi blizu većeg puta, pa ljudi skrenu :)). U jednom trenutku je i gazda izašao da šeta kera, ali mi se nije učinilo da mu smeta što se ljudi slikaju oko kuće (čak je bio sav nasmejan i poželeo svima srećan božić). Verovatno mu je i bila namera da bude centar pažnje :)
Snimio sam 2 filmića sa mobilnim i napravili smo par slika....pa rekoh da podelim sa vama :-)

Slike su ovde

A evo i malo snimaka:


Sunday, December 20, 2009

Predbozicna groznica



Evo i mene da se javim nakon dužeg vremena. Generalno, sve mi je teže da nađem vremena za pisanje, a za to su delom krivi netflix i kablovska :-)
Pre par nedelja smo imali goste iz Ohio na spavanju. Bilo nas je ukupno sedmoro spavalo u stanu. Sve ekipa sa foruma :-) Imali smo predivno druženje i sve me je nekako podsetilo na dane Exit-a ili sl. kada je kod mene u Novom Sadu bila slična situacija. Obilazili smo grad, koji je već bio praznično okićen i izgleda stvarno prelepo. Popiti kafu u starbucks na sred Michigan avenije, sesti pored prozora i posmatrati ljude koji su u transu praznične kupovine je osećaj kao iz filmova (pogotovo što božićna muzikica u pozadini svira :)). Kada smo već kod te muzike, Danica je totalno izludela od iste, pošto po ceo dan u radnji mora to da sluša. Meni je sa druge strane ovo najomiljeniji deo godine. Uvek sam voleo novogodišnje praznike i nekako se pompezno osećao oko proslave nove godine. Valjda smo zato i došli na ideju organizovanja iste i radili ono što smo radili. Takođe, ni osećaj nostalgije se tu ne može izbeći. Nekako se čovek seti silnih proslava nove godine koje je imao u životu. Puno nam nedostaje ta cela frka oko organizovanja. Iako je bilo puno stresa, najviše zbog toga što ljudi kupuju karte od 29.12. pa nikada ne znaš da li ćeš se pokriti, nekako u sećanju ostane ono lepo. Vidim da je u Novom Sadu sneg napadao preko kolena...mora da je stvarno lepo. Ovde je malko čudno što se snega tiče, u Chicago ga skoro i nema, ali u predgrađima na svega 10-20 milja je sve belo. Ja jedva čekam da konačno zaveje i da se temperature spuste na sigurni minus, kako bi sneg opstao i kako više ne bi bilo odvratne kiše. Gledamo nekako ove godine da okupimo neko društvo, tako da se nadamo da novu godinu nećemo slaviti sami kao prošle. Nakon više od godinu dana, već smo se toliko prilagodili, da jednostavno činjenica da ćemo ovde možda ceo život provesti ne deluje više toliko teška, mada se i dalje trudim da o tako nečemu ne razmišljam. Svakim danom čovek se hteo - ne hteo sve više otuđuje od onoga što je ostavio. Daljina čini svoje. Ponekad se dese trenuci kada ti je jednostavno teško, ali ti trenuci su sve ređi i sve kraće traju (doduše i sve jačeg intenziteta kada naiđu). Nije to više ono kao na početku, kada ti je teško jer si došao u nešto strano, nego osećanje da si se već ovde toliko prilagodio, da bi ti bilo teško sada ovo da napustiš....u prevodu nisi više ni tu - ni tamo. U zadnje dve nedelje se jedan drugar oženio (još jednom čestitke Goci i Stanku), a Ljilja i Nemanja su dobili trećeg člana porodice (još jednom sve čestitke). Popili smo zajedno po koje preko web kamere, a Marko mu je umesto mene dokusurio majcu :-) Hteli smo da odemo za New York za praznike, ali Danici nisu dali da odsustvuje sa posla (nema cak ni neplaćeni godišnji). To je možda i najteža stvar ovde. Avionska karta je jeftina, ali džaba kada ne mogu ljudi nikako da se skupe da zajedno idu. Valjda će se i to nekako srediti jednog dana. Prošle nedelje smo išli po meso (opet smo napunili zamrzivač), a danas smo Ogi i ja otišli po domaće proizvode (sir, pečenica, zimska salama, ajvar itd). Ja više jedem te naše specijalitete ovde nego što sam ih jeo dok sam bio u Srbiji :-) Generalno, nije nam definitivno dosadno i stalno imamo neka druženja, što nam jako prija. U početku se desilo da i po 3 meseca nigde nismo izlazili i ni sa kim se nismo videli. Moram priznati da je taj period baš bio težak i delovalo je kao da nećemo ovde opstati (šta ćeš kada smo socijalne prirode :-)). Bili smo pre dve nedelje sa mojom firmom na predbožićnoj večeri u jednom poznatom restoranu. Prošli put Danica nije mogla doći jer je bila u LA, tako da je sada prvi put upoznala većinu mojih kolega. Bio je super provod, pogotovo što smo posle toga većina nas otišla na koncert u poznati Čikaški blues klub.
Ja sam posle toga sutradan išao na pred-božićnu proslavu sa članovima lokalno linux udruženja.
Zgrada u kojoj trenutno živimo se u zadnje vreme renovira, tako da će biti stvarno super. Već su nam zamenili tepihe po hodnicima i prefarbali sve. U toku je zamena liftova, a u prizemlju sada imamo veliki TV sa kablovskom, internet i još jedan ogromni touch-screen gde možeš da pregledaš dešavanja, restorane, vremensku prognozu, google maps itd. Takođe nam je sada i interfon jedan veliki touch screen. Potom, organizuju jednom mesečno neka dešavanja za stanare, tako da samo juče ujutru imali besplatan doručak i kafu (kao neko druženje). Kada sam već kod zgrade, pre koji dan smo napokon pogledali film Public Enemies. Oko 15 minuta filma se dešava u našoj zgradi i ispred prethodne zgrade u kojoj smo živeli. Gledati poznate holivudske glumce kako se vijaju po zgradi u kojoj živiš (još i činjenica da se taj događaj stvarno tu desio)...šta reći, osećaj je - neprocenjiv :-)

Slike su ovde

A sada:

Želimo vam svima srećnu novu godinu i božićne praznike



Monday, November 30, 2009

Gostionica Novaković




Znam, sve znam.... nema nas pa nas nema da napišemo po koji red. Evo šta se izdešavalo u zadnjih mesec dana, svaki vikend... postala nam je nekako tradicija da imamo nekoga u gostima, praktično smo usvojili Ognjena koji je tu svaki vikend da nam se pridruži u novim avanturama. Drugar koga smo upoznali preko foruma ZelenaLutrija nam je bio u gostima pre dve nedelje sa svojima, doleteo sa Floride na dva dana :D. Vikend posle toga su Danijela, Dejan, Vuk, Ognjen - naša standardna ekipa .... sa Nikolom išli na Festival svetala. Na povratku kuci su ulovili brazilske pice .... mnogo dobra stvar.... jako liče našim i tako vikend za vikendom.
Prošli četvrtak bio je Thanks Giving day - dan zahvalnosti, prethodne godine smo videli kako to treba da izgleda te smo se upustili u avanturu pripreme i ugošćavanja za ovaj dan. Mi kao pravi doseljenici u tradicionalnom američkom stilu smo spremali Ćurku, sve zajedno sa ruskom salatom, prelivom od brusnica, Gavy prelivom i pire krompirom. Za predjelo, već nekako tradicionalno moj Guacamole sa tortilja čipsom i pileće čorbica od bubaca i srca. Dezert tradicionalni sweet potato pie, komada tri (malko smo se preracunali oko kolicine) i Danijeline sovine oči i išleri. Tri dana pripreme, od same nabavke do potapanja ćurke, blanširanja povrća, da bi se sve završilo celodnevnim ždranjem i igranjem sony play station-a, gde nas je Vuk nadmašio :). Za ćurku smo pride uzeli i novi termometar da znamo tacno kada je gotova naravno Alton Brown-ovi recepti i tehnike su bile ono šta nas je osiguralo da pripremimo prelepi ručak / večeru. Samo pečenje ćurke je bio veći izazov jer nismo očekivali da nam neće stati ni u jednu tepsiju, pa čak ni onu najveću koju smo uzeli za nedaj bože. Tu je nastala improvizacija sa tepsiojom za picu i malo aluminijumske folije, sve u svemu ptica se ispekla dobro, jelo se još bolje a ostataka i za kere ima ;).
Taj dan nekako su svi u turama dolazili prvo Danijela, Dejan i Vuk, pa Srđan i na kraju Ivana i Žarko (Ogi samo si nam ti falio). Tako da se od ranoga jutra do kasne večeri stalno nešto jelo i grickalo :D Dan posle... čuveni crni petak, i meni je bio crni jer sam morala da radim smo jako malo kupovali.... ja sam uzela neki par gumenih čiymica sa vanzemaljcima.... a nikola nešto ponovo budži po kući pa je uzeo dva hard diska.... Danas očekujemo nove goste trebalo bi njih 5 da nam je tu na spavanju.... ja spremila musaku i čorbicu pa cemo da vidimo.
Juče je padao prvi sneg baš onako kao iz filmova veeeeelike pahulje ... ali se nije zadržao :(
Toliko od mene za sada aj uzdravlje!

Slike sa Ćurka dana su ovde

Thursday, November 5, 2009

Toledo, OH - Detroit, MI - Windsor, ON - Halloween



Ovih dve nedelje je bilo baš uzbudljivo. Sve je počelo jednog petka pre dve nedelje, kada smo Ognjen i ja krenuli na putošestvije po srednjem zapadu kako to ovde nazivaju :-) Nažalost, Danica nije mogla sa nama, jer je radila (svaki vikend radi...ufff). Spakovali smo se nakon posla i krenuli ka Toledo, Ohio kod Borisa i Maje. Putovali smo malo duže nego što je trebalo, jer nam je na početku GPS bio podešen da obilazi naplatne rampe, tako da je put bio duži za jedno 40 milja (ukupan put skoro 450 km). Prošli smo kroz celu Indijanu i stigli u Ohio negde oko 2 noću po lokalnom vremenu. Domaćini su nas dočekali sa dva ispečena pileta i gomilom piva :) Tako smo se lepo najeli i divanili do ranih jutarnjih sati. Ujutru (ako se podne jutrom može nazvati) smo svi zajedno nastavili dalje. Sledeća stanica bio je Detroit, nekih 75 milja udaljen od Toleda. Dužinom skoro celog puta se nalaze fabrike automobilske industrije. Već pri ulazu u Detroit se vide napuštene kuće i zgrade (neke čak i popaljene, kako se ne bi skitnice useljavale). Prizor je bukvalno užasan. Sam centar grada je izuzetno lep i moderan. Visoke zgrade, a između njih ide monorail daleko moderniji od onog u Čikagu. Međutim, osim par skitnica sa kapuljačama na glavi, nismo zatekli živu dušu u tom gradu. Kola prolaze, ali na ulici nema nikoga. Nema kafića, nema ništa...pusto. Dok smo se šetali ugledali smo na zemlji razbijeno staklo i rukavicu (verovatno neko razvaljivao auto), pa smo odlučili da se ne zadržavamo mnogo (naš auto je bio jedini na parkingu), kako nas ne bi zatekla ista sudbina. Kanada se nalazi bukvalno preko puta grada (deli ih most, a može se i tunelom ispod jezera ići). Ko je gledao film Bowling for Columbine, u jednom delu Michael Moore objasnjava razliku između Windsora u Kanadi i Detroita. Neverovatan kontrast, a tako su blizu jedan drugog. Uputili smo se ka Kanadi (čisto da pređemo granicu, jer nam se može :)) tunelom. Prelazak je bio više nego interesantan. Ognjen vozi kola koja su (kao i on) registrovani u državi Vašington 2000 milja odatle. On ima bosanski pasoš, Boris Jugoslovenski, a Maja i ja Srpski. Pri tome smo na carini kao objašnjenje rekli da idemo u Kanadu na svega par sati da se promuvamo, nemamo nikog, eto idemo da vidimo Windsor. Totalno su se zbunili. Odveli nas postrance, 5 carinika nam je gledalo kola, a Ogi je odgovarao na pitanja savršeno :) Prvo je rekao da smo iz iste zemlje, što je Kanađanku totalno zbunilo jer gleda 3 različita pasoša. Onda su nas pitali odakle se znamo...."Pa sa internet foruma zelene lutrije. Znate mi smo dobili zelenu kartu na lutriji". Na to je Boris na srpskom rekao "ja nas ne bi pustio da sam na njenom mestu" :) Šta reći, ali je situacija bila više nego komična. Pošto su videli da smo ok, poslali su nas u ured da nam i tamo pregledaju dokumenta. Tu smo zatekli gomilu amiša koji se raspravljaju sa carinicima, jer (koliko smo načuli) nemaju dokumentaciju sa slikom. Sve u svemu, pustili su nas da uđemo. Windsor je totalna suprotnost od Detroita. Mali gradić, ljudi šetaju, prepun kockarnica i striptiz klubova. Već na ulazu se vide reklame klubova koji nude Absinth koji je zabranjen u Americi. Bukvalno grad greha, gde je stopa kriminala mala :) Malko smo se prošetali i slikali (lepo se vidi skyline Detroita). Posetili smo i Cezar hotel/kockarnicu i jeli u libijskom restoranu. Došlo vreme za povratak, ovog puta preko mosta. Ambasador most je stvarno predivan. Na carini nazad smo uspeli proći bez većih problema :) Sve što smo imali je pivo koje ima da se kupi i u americi, ali po jeftinijoj ceni :)
Na povratku u Toledo prošli smo kroz čuvenu osmu milju u Detroitu. Ono je užas...svaka 10 kuća je možda naseljena. Sivilo, tuga i bluz. Amerika kakvu je čovek vidi u najgorim filmovima. Generalno, ljudi žive tek negde 15 milja od centra grada. U Toledu smo kasnije nastavili priču uz večericu i pivo. Nedelja je bila dan za razgledanje Toleda. Sreli smo se sa još jednim forumašem Stefanom i otišli u razgledanje grada. Jesen je stvarno lepa u Ohio. Boje lišća su gotovo nestvarne. Videli smo centar, prošetali se malo uz reku, a posle smo otišli do botaničke bašte. Ne znam šta drugo reći, osim da smo stvarno uživali u prirodi. Kasnije smo otišli do Maje na posao (radi u jednom baru), pa smo tu i ručali. Sve što je lepo brzo prođe, pa je tu došao i momenat da se oprostimo od naših domaćina. Čekao nas je dug put nazad u Čikago (a Ognjena još duži do Ottawa).
Iduće nedelje sam posetio jednu zanimljivu konferenciju u Motoroli. Trenutno se nalazim na novom uzbudljivom projektu (razvijam istu aplikaciju, ali ovog puta za android). Ovo mi jako prija, em zato što je platforma dosta zanimljiva, em zato što konačno mogu da radim na Linuxu :) U svakom slučaju, na konferenciji sam upoznao mnogo zanimljivih ljudi iz tog sveta, a i uspeo malo da se poigram sa Motorolinom novim čedom (Droid) koji tek treba da izađe na tržište ovih dana.
U petak smo Danica i ja išli na koncert Type O Negative. Grupa za kojom sam sekao vene u srednjoj školi. Uvek su mi bili nekako mistični i čudni. Ono što je zanimljivo je da su ovde svirali u jednom klubu, tako da je atmosfera bila super...što bi naši rekli, domaća atmosfera. Ovo im je bila neka mini turneja pred Halloween. Nakon toga smo otišli u SKC (Srpski Kulturni Centar) gde su neki brazilci svirali. Kada smo ušli bilo je svega petoro ljudi...taman pomislih, neće ništa biti od toga. Međutim, bend je imao i dvoje plesača (jednog lika i Brazilku), koji su do kraja napravili urnebes. Da ne kažem da su nekako saznali i da mi je rođendan (pošto je prošla ponoć), pa mi je onda ceo bend odsvirao rođendansku pesmicu :) To je inače bila i pred halloween žurka, pa je većina ljudi došla u kostimima. Uspelo je i da se napuni mesto do kraja.
Stigao je i Halloween iliti moj rođendan :) Pošto je Danica u subotu radila popodnevnu smenu, ove godine nismo uspeli da odemo na paradu :-( Danica mi je za rođendan uzela sat i jednog oooogromnog medu, koji nam je postao novi član porodice. On sa nama gleda TV, surfuje netom itd :) Danica se maskirala u vampiricu, ja sam bio mračni lord, a Ogi je obukao plašt iz filma scream, dok je masku nosio u rukama...veoma interesantno smo izgledali...ko neki satanisti. Tako smo se uputili ka baru. Usput smo naleteli na jednu glumicu iz serije Bones koja je bila u obližnjem hotelu par zgrada od nas i kada nas je videla takve u onom mraku samo je prokomentarisala "Izgleda da sam isuviše stara za ovo" :-) Naš lokalni bar Friars Tuck nas ni ovog puta nije izneverio. Žurka je bila totalno luda. Ostali smo do ko zna koliko ujutru (bio se i sat pomerao). Upoznali mnoge nove ljude, zezali se, pili...ma sve u svemu baš odličan provod. Pošto mi je bio rođendan, morao sam da pijem iz ovcinog dupeta. U kafani je tradicija da svakome za rođendan uzmu naduvanu ovcu, stave joj u dupe čašicu jagermeistera, cela kafana ti otpeva pesmicu i potom svi viču "suck that ass" dok ispijaš :)
Ufff....baš sam se raspisao, hteo sam ovo sve u par blogova da napišem, ali nikako da stignem...

Sve u svemu...evo i sličica:
Slike iz Toleda su na Majinom albumu ovde
Slike sa Halloween su ovde

A evo i filmića kada mi čestitaju rođus:



PS> Istrosila nam se baterija za sat na aparatu, pa su datumi na slikama iz 1980 godine. Zato su cesto slike totalno ispremestane i van konteksta :( Treba da pazarimo novu bateriju.

Sunday, October 25, 2009

Year One



Te davne 2008 15. oktobra mi smo krenuli na put za US (u pozadini ide Seasons in the sun - Terry Jacks). Posle pedesetak postova i 13000 posetilaca hvala vam na pomnom pracenju, savetima, podrsci i svemu po redu.
Cudno je kako za ovih godinu dana ne osecam da sam nesto bitno u pogledu karijere postigla, a imam utisak da mogu bolje i vise. Veci deo godine sam imala titulu domacice :) to je donelo sa sobom i moje usavrshavanje u kuhinji od corbi, kineskih jela, gibanice, pa do domaceg leba i sarmi. Sada konacno znam sve zivo da kuvam i da pravim i ne plasim se ni jednog novog recepta :D.
Zao mi je sto posle godinu dana nisam u mogucnosti da se vratim za Srbiju i mnogo mi nedostajete svi vi .... znate koji ;). Samo prilagodjavanje novom sistemu, svetu i svemu je nesto sto se nikako ne treba olako prihvatati. Neverovatno kako se covek prilagodi na te male svakodnevne stvari ... godinu dana nisam videla klasicnu srpsku bravu... ovde su sve one okrugde i da mogu se obiti sa kreditnom karticom kao u filmovima :D sve te sitnice koje su tako smesne mi sada dok pisem ovaj blog nedostaju jako. Nedostaje mi espresso u R-u, setnja po Strandu i kada krene da duva onaj povetarac sa Dunava, pogled sa moje terase, miris Fruske gore i puno toga. Pitaju me cesto kada ces za Srbiju .... Stvarno neznam, ali kada se ukaze sansa dolazim :D
Za ovih godinu dana uspeli smo od praznoga stana doci do skoro opremnjenog.... jos uvek nam nedostaju neke stvarice, ali idemo mic po mic. Putovalo se puno i na sve strane, stekla neka nova prijateljstva i sta vise da kazem. Dobro smo, mozemo da se snadjemo, trebace nam jos malko vremena da stanemo na noge, ali mislim da se krecemo u dobrome pravcu :D. I dalje me ova Amerika iznenadjuje i dalje zelimo hocemo i mozemo :D


E sada mali flashback na poslednjih mesec dana.... ja i dalje radim... ali i trazim novi posao, jer mi se neshto ne cini najlepsom perspektiva koju vidim ovde sa ovom firmom... krenula sam da volontiram u SKC-u (Srpskom Kulturnom Centru) pravimo Sprsko mesto bez narodnjak, malko i kulture ... dedera ;) nekako me to prati poslednjih par godina... bez narodnjaka znate na shta mislim. Stalno nam je neko u gostima.. tako da je i to zabava na svoj nacin....
veci stan + dusek na naduvavanje = mnogo gostiju, a i zabave. Nikola je bio na potpisivanju knjige poznatog kuvara, upoznao glavom i bradom coveka uz kojeg smo naucili da kuvamo ... Alton Brown-a. Spremamo se polako za Halloween i nove zurke.

Toliko od mene za sada.

Sunday, October 11, 2009

Baka Cica - In Memoriam



Prošlo je već dve nedelje otkako je umrla baka, a ja nikako da sednem i sklopim par rečenica o njoj. Ne znam ni sam zašto, ali nekako mi je teško da pišem o njoj. Verovatno zato što ima toliko toga da se kaže, da bih mogao do sutra pisati, a opet ne bih znao odakle da počnem. Jedino što mi je drago je što sam uspeo još jednom da je vidim letos kada sam bio u Srbiji. Imala je divan život i zavidnu starost (89 godina). Uspela je da doživi da joj deca imaju oko 60 godina, najstariji unuk 34, a jedan se i oženio. Svi smo izašli na dobar put, a deca su već eto pred penziju. Da smo malko "brži" doživela bi i praunučad. Do zadnjeg trenutka bila je okružena porodicom i prijateljima. Voleo sam jako da odlazim u Sentu kod nje, pogotovo u srednjoj skoli kada sam bio toliko otuđen od okoline u Novom Sadu, da sam odlazio za Sentu skoro svaki vikend. Uvek bi me dočekali topli sendviči u petak uveče, a za subotu i nedelju bi ona i Vaja spremali šta god bi poželeo. Vrata njene kuće su uvek bila otvorena za sve, od komšiluka do mojih drugara koji su često sa mnom dolazili u Sentu. Svaki put kada bi se vratili iz noćnog života u sitne sate, iako bi se trudili da je ne probudimo...to je bilo gotovo nemoguće. Čim bi stigli iz njene spavaće sobe bi se čulo "Hoćete li sladoled? Hoćete li nešto da vam spremim da jedete? Jeste gladni? Gde ste bili? Kako je bilo?". Jednostavno joj ništa nije bilo teško kada su unuci u pitanju. Kad god pomislim na nju prvo čega se setim je njen glas kada mama i ja taman stignemo u Sentu i zazvonimo na vrata. Uvek se čuo njen uzbuđen glas sa druge strane "Evo ih! Stigli su!" dok bi se sa Vajom utrkivala ko će pre stići da otvori vrata (tu je Vaja uvek bila pobednik). Kao mali sam redovno sa njom i dedom gledao filmove. Pošto je deda bio slabijeg vida, ona bi čitala ceo film. Najsmešnije mi je tu uvek bilo što deda na pola filma zaspi u fotelji, a ona to ne primeti nego nastavi da čita :-)
Ostavila je divan trag u životima svih koji su je poznavali. Mnogi ljudi kraj detinjstva smatraju momenat kada napune 18, neki kada odu u vojsku, neki kada se ožene. Za mene njen odlazak predstavlja kraj detinjstva i presrećan sam što je trajalo 31 godinu. Bako, hvala ti za to.

Saturday, September 26, 2009

Septembarski unos




Sedim za kompjuterom i shvatam da sam proveo citavih 10 minuta u razmišljanju kakav naslov da dam ovom blogu. Ponekad baš nemam inspiraciju pa sam ga nazvao najjednostavnije moguće :-) Nismo baš dugo pisali (ovo svaki put kažem). Razlog tome je možda i to da smo imali dosta zanimljiv mesec, pa nismo ni stigli baš da pišemo. Tek prošle nedelje se vreme pogoršalo, ali pre toga smo imali čitavih 2 nedelje bez kiše...septembar je bio najlepši mesec ovog leta, definitivno. Imali smo gošću prethodna dva vikenda (Željku), tako da smo bukvalno dva vikenda žurkovali. Ona je radila tada dosta bitne ture (npr. koncert U2), pa je mi onda sačekamo nakon posla da proslavimo zajedno :-) Danica radi svaki vikend do sada. Fora je da pošto živi bukvalno 100 metara od posla, kad god im neko od radnika otkaže ili sl. oni zovu nju. To je dobro, jer više para zaradi, ali zbog toga ne možemo baš mnogo vreme da planiramo. No...oboje se nadamo da je ovaj posao privremen i da će uskoro naći nešto bolje. Uff...malo je teško kada se dugo ne piše, pa čovek mora da se seti svega. Elem, malko smo se ponovili. Ja sam uzeo bicikl, da iskoristim malo još ovog lepog vremena. Ovde postoji jedna firma koja izdaje turistima bicikle, quadricikle, rolere itd. i oni svake godine na početku sezone kupe nove bicikle, a na kraju ih prodaju upola cene (isplati im se više, nego da plaćaju magacin godinu dana). Pošto Željka radi za njih, uspeo sam još i mali popust da dobijem. Sve u svemu, nekoliko dana (koliko je Čikaško vreme dozvoljavalo) sam išao na posao biciklom. Eh...kada bih tako mogao stalno, bio bih jako srećan. Fora je da najkraće stignem na posao upravo biciklom (za nekih 25 minuta). Čikago je dosta dobar za vožnju, jer ima dosta biciklističkih traka i staza (kad kažem traka, mislim na bukvalno traku na putu koja je rezervisana samo za bicikliste i automobili tu ne smeju da voze). U samom špicu ti bukvalno pretičeš sve redom. Svaki dan preteknem bar dve osmice, a osećaj koji u tom momentu kada je obiđem doživim je neopisiv. Sve bih onako da se okrenem i isplazim se...ali ne uradim to naravno :-) Do posla imam nekih 7km, tako da dnevno se pređe 14km što je malo i dobrog treninga. Pored bicikla, kupili smo i novi laptop. Pazarili smo Macbook Pro 13 koji još ne prestaje da nas oduševljava (sada će neki da me mrze :-)). Osim što ima lep dizajn, laptop ima bateriju od 7 sati, LED ekran, osvetljenu tastaturu (postoji poseban senzor i svetla se uključuju tek kada nedostaje osvetljenje), kamericu sa jako dobrim kvalitetom slike, najnoviju generaciju trackpad sa gestures...da ovo pojasnim....onaj kvadrat na laptopovima koji služi da pomeraš kurzor na ekranu, ovde je kao jedno veliko dugme. Pri tome prepoznaje gestikulaciju pokreta, ako pritisneš dugme jednim prstom to je levi klik, sa dva desni itd. Ako pomeras jednim prstom, pomera se kurzor, sa dva se skroluje stranica, sa tri listaš...možeš da zumiraš sliku, rotiraš...sve pomocu gestikulacija. On naravno ne koristi M$ njindows, nego derivat unixa Mac OS X. Eh, još kada bi na poslu mogao sa se skinem sa tog windowsa...bio bih najsretniji...a valjda će jednog dana i takav projekat uleteti. Ne znam da li sam pomenuo, ali ja kao napaljeni linuxovac sam jedini windows programer u Čikaškom odeljenju moje firme...svi ostali rade na linuxu. Ok...izvinjavam se, malko sam udavio sa geek stvarima :-)
Srđan nam se doselio u komšiluk (3 bloka od nas), a očekujemo ovih dana i Vlada da se preseli na bukvalno 1 blok odavde.
Sve u svemu, imamo sada kamericu, pa možemo preko skype da se gledamo.
To bi bilo to za ovaj septembarski unos, čitamo se idući put u oktobru :-)

Umalo da zaboravim, položio sam i ja vozački (još jednom da se zahvalim Dejanu koji mi je dao svoj auto da obnovim moje vozačko znanje i Srđanu koji mi je pozajmio njegov kombi za polaganje).
Nadam se da sada neće proći ponovo 10 godina dok ne budem seo ponovo u auto.

Sunday, September 6, 2009

Tour de Chicago



Evo da se malo javimo nakon skoro dve nedelje :)
Život je ovde toliko prešao u normalu, da čovek u potpunosti izgubi osećaj gde se nalazi. Tek ponekada dok sediš u busu na povratku sa posla (dok gubiš vreme), ti dođe ta misao "čekaj, pa ja živim u americi....oduvek sam hteo ovde da dođem...a sada živim ovde". U Srbiji sam proveo čitav jun, međutim već mesec dana po povratku u Chicago ceo taj put mi je delovao kao neko bledo sećanje. Kao nešto što se dogodilo pre godinu-dve, a ne pre mesec dana. Ko da sam bio nedelju dana tamo, a ne mesec. Stvarno je proletelo...a čovek valjda čim stigne se odmah uklopi nazad u ovaj ritam života. Jedino je osećaj nostalgije nekako blaži. Valjda to tako ide...valjda tako treba, ne znam. Kako li će biti tek za koju godinu? Bojim se o tome i da mislim. Pre nedelju dana su nam došli novi poznanici iz Novog Sada u goste. Upoznali smo se na dobrom starom forumu zelenalutrija.com, a oni su se doselili u Ohio nekoliko meseci posle nas. U petak se okupila malo forumaška ekipa, pa smo se zapili...bogami do 4 ujutru :-) Celu subotu smo posle bili na nogama....obilazeći što je više moguće od grada. U tom obilaženju posetili smo mesta na kojima ni mi još nismo bili. Jedno od tih je Hancock Center , koji je cetvrta zgrada po visini u svetu. Popeti se do gore je moguće na 2 načina. Jedan je da se plati karta za opservatoriju, a drugi je da se ode u restoran 2 sprata niže. Ovaj drugi je i jeftiniji i lepši, pa smo se na taj potez odlučili. Uđeš u lift u prizemlju i nakon tridesetak sekundi izađeš na 96-om spratu. Pri tome ti se uši začepe jedno tri puta. Otvore ti se vrata lifta, a ispred tebe pogled na jezero. Osećaj je stvarno neverovatan. Dan je bio stvarno lep, a zavrišili smo ga posetom našem omiljenom pub-u :-) Maja i Boris su ujedno mogli da vide i kako se u Čikagu u jednom danu promene 4 godišnja doba. Deo dana je bio vruć, deo smo se smrzavali, a uveče je padala neka kiša koja je više ličila na susnežicu (da...dobro ste čuli. susnežica u avgustu). U nedelju smo otišli do čuvene prodavnice "Prodavnica" i obskrbili se svim i svačim (između ostalog i džak brašna za domaći hleb). Posle smo sa Danijelom i Dejanom svratili do jednog od najvećeg tržnog centra u Americi. Majko mila što je to veliko....a i opasno po novčanik :-) Nakon toga.....ćevapi sa kajmakom u američkim porcijama....pa krempita :-)
Inače, stekli smo još jedno novo društvo. U pitanju su naši studenti koji rade ovde preko leta. Žive dve ulice od nas, a upoznali smo ih preko Danicine asistenkinje kada je bila tu. Društvo je stvarno super i jako se lepo provodimo. Većina njih vozi rikše na udarnim mestima u gradu, tako da smo imali i taj užitak...da se vozimo rikšom u centru (Željka, hvala ti još jednom na ovome). Bila je tu i jedna super žurka (Željkin rodjendan). Jedan dan smo išli na neki Čikago Air and Water show. Bilo je lepo, ali nas je na kraju zahvatila žešća kiša (verovali ili ne). Posle tog dana temperature su padale i na 12 stepeni u avgustu mesecu (na ovo su se čak i ljudi iz Čikaga čudili). Polako počinjem da ćutim o svom novootkrivenom talentu prizivanja kiše, da me ne bi isterali iz grada :-)
Eto toliko ovog puta. Slike ovog puta nisam morao da kačim, Maja je to uradila umesto mene :-) Kliknite ovde

Friday, August 21, 2009

Ja Vozac i Radnik



Konacno sam se zaposlila, weeee posle devet meseci konacno i meni nesto malko da svane. Elem, pored toga sam polozila i vozacki tako da vise nisam "invalid". Ucenje voznje na automatiku i polaganje je neshto shto je ovde neopisivo lako, barem tako kazu. Za vikend nam dolazi drustvo iz Ohio-a... nasi novosadisti. Pravimo u petak zurku, kanda je krenuo jedan jako pozitivan period... da kucnem u drvo. Javim se sa novim dogodovsitama od iduce nedelje.
Aj uzdravlje.

Tuesday, August 11, 2009

Lolla nije Exit



Moram sada da ovo izblogujem, zaboraviću kasnije.
Petak 7. avgust, 2009.
Odlazak na Lollapaloozu da malko vidimo kakvi su festivali u US. Naravno da je kiša padala ceo dan, i naravno da nisam uspela da pronadjem nigde kabanice jer su sve bile rasprodate. Sva sreća pa su nam u Nikolinoj firmi dali džakove za djubre, to smo lepo prekrojili u kabanice pod popularnim nazivom "recycled couture". Jako je teško objasniti ljudima koji nisu osetili šta znači da na 25 stepeni ti umireš do sparine jer je vlažnost vazduha 85% a u isto vreme pada kiša i neznaš da li si mokar od kiše ili od znoja. Elem, pod punom ratnom opremom uputimo se iz Nikoline kancelarije na festival. Bez mnogo čekanja odma smo ušli i pravac piće da utvrdimo cene. Lula ima cene koje su pristupačne svima po redu, $5 domace pivo, $8 strana i velika piva i to sve u limenkama. Cena pića u kafanama je od 5-8 dolara zavisi kako gde. Nema ko šta da te dere nešto nenormalno kao što je to slučaj na Exitu pa ti moraš da se dovijaš na sve moguće načine kako da prošvercuješ pice jer nemaš novaca za pivo od 250 dinara ;). Cena festivalskih majci je oko 25 dolara što je jeftinije nego na Eixtu. Redovi za toalet... isti su i tamo i vamo... i amerikanci su ljudi. Ali zato dobiješ uz festivalski program i 30 pesama sa iTunes za dž. Za razliku od Exita, Lollapaloza ima samo 8 stejdževa, i traje u toku dana od 11 pre podne do 10 uveče, a posle toga kuci na benko. Malkice smo se stigli promuvati po festivalu, pre glavnih zvezda. U pozadini se probijao Peter Bjorn and John... završavali su svoj koncert sa njihovim mislim jedinim hitom Young Folks. Nikolu je interesovao samo Sony Play Station Stage i šator sa konzolama i najnovijim igricama. Šta se još u šatoru izdešavalo treba on da vam priča. Posle testiranja igrica pokupili smo još po jedno pivo i nastavili na Depeche Mode ... nismo se probijali u prve redove, ali smo bez neke prevelike muke stigli na mesto koje je sasvim pristojno izgledalo, taman onako da vidiš lepo i binu i ljude na bini, ali da je tu i platno. Nekim čudom bili smo višlji od 90% publike pa je pogled bio savršeno ne ometan. Slike i snimci slede na kraju svaki dalji komentar je nepotreban.
Subota 8. avgust, 2009.
Naš drugar Dejan iz Glen Dejl Hajtsa...ex Carols Stream je krenuo na časove voznje kamiona u gradu i sada je svaki vikend blizu nas. Uz malo nagovaranja uspeli smo i Danijelu da dovučemo, sve zajedno sa malenim Vukom :D Nismo planirali, ali smo ovaj vikend svi zajdeno završili na plaži, čak sam i prstiće pokvasila... jao kako je hladna voda. Posle duge šetnje uz plažu vratimo se kući i taman krenem da spremam neku večericu... popularne srbitose... buritos na srpski način. Kako sam posegnula za jednim tanjirom, otkači se cela polica i vecina posuđa mi je otišla u param parčad. Ubeđena sam duboko da duh Džona Dilindžera još uvek hoda ovim hotelom.
Nedelja 9 avgust, 2009.
Odmaranje, uživanje i razvlačenje po stanu. Kupili smo ventilator, Nikola je stvorio strasnu vezu sa istim... a i meni kreće da se sviđa. Nismo mu još uvek dali ime... ali mislim da će uskoro biti kršten. Naravno da je uvek koliko para toliko i muzike, te sam ga već u ponedeljak nosila na zamenu, neki deo je fabricki bio defektan pa nije skalamerija dobro radila
Ponedeljak 10 avgust, 2009.
Moja bivša asistentkinja sa svojim mužem nam je došla u goste... nekim poslom je bila u konzulatu i mi je pozovemo da navrne i prenoći. Mmalko da se družimo, a i da vide ovaj deo Chicago. Od kako smo se doselili nam kuća nije bila puna sa toliko ljudi, došli su nam pride Žare, Ivana i tašta sa kojima se dugo dugo dugo nismo videli, Srđan, neke Vukicine nove prijateljice i još jedan drugar... puna kuća ljudi... jao sreće i radosti. A sve je krenulo nekako navrat, na nos od samoga jutra mog obilaska prodavnica, pa Vuka najavi da će ranije doći pa pravi muffine pa jao.... na svu sreću stignem sve živo i samo u jednom momentu onako spontano svi krenu da dolaze i wow... konačno sam posle dugo vremena imala baš onaj stari osećaj kućnih žurki... podsetilo me na Srbiju. Vukica i njen mužić nisu hteli na kraju da ostanu da prespavaju već su pravac posle žurke put pod noge, tj. auto pod noge i pravac La Fajet. Nikola i ja smo ostali srećni zbog žurke i novog društva, zbunjeni kako je sve kratko trajalo i umorni posle dugooog dana.
Utorak 11. avgust, 2009.
Danas pišem ovaj blog i imam zakazane časove voženje za 12 i 30 danas po prvi put sedam u auto za volan, neka mi je bog u pomoći.
Vratila sam se sa voznje wooohooo nisam nikoga zgazila idemo dalje novi casovi i sve po redu :D
Slike od Zurke i Druzenja sa Danijelon, Dejanom i Vukom su ovde
Slike sa Lollapalooze su ovde

Monday, August 3, 2009

Selidba


Malčice smo se ponovili, promenili smo stan :-) Od svih onih opcija o kojima sam pričao, na kraju smo odabrali zgradu prekoputa (onaj bivši hotel gde je sniman public enemies - tzv Sherone Apartments). Sama selidba je bila mnogo veća avantura nego što smo mislili. Uspeli smo da nabavimo određena pomagala pri selidbi, tako da nije bilo previše naporno. Prvo su nam se neki idijoti sa kamionima uparkirali u prolaz i blokirali zadnji ulaz od zgrade. Zbog njih smo morali skroz okolo da idemo. E onda dolazi na red teretni lift nove zgrade. Koliko sam čuo, lift je izmišljen u Čikagu. Ovaj koji se nalazi u našoj novoj zgradi je verovatno bio prvi prototip :-). Izgledao je kao u horor filmovima sa metalnim ogradama i otvorenim plafonom. Prva tura je uspešno prenešena, ali smo se na putu ka dole uspeli zaglaviti. Probasmo sve moguće i nemoguće, ali lift nije hteo ni da makne. E rekoh, sada smo nadrljali. Danica (inače jedina osoba koja nije bila u liftu) je zvala hitnu službu naše nove zgrade (koja mora biti dostupna 24/7), ali joj se sekretarica javila. Potom sam ja nazvao vatrogasce :-) Razgovor je bio kao u filmovima, ono "drž se druškane....stižemo da te izbavimo odatle". Još smo se mi onako u liftu zezali "sada kada dođu sa onim sirenama". Upravo to se i desilo. Za oko minut-dva su se čule sirene i stigli vatrogasci sa najvećim njihovim kamionom. Ušli su u zgradu, čula se neka nenormalna lupnjava....odjednom se začulo neko zujanje i lift proradio. Problem je bio u tome što je neko pokušao da otvori vrata u podrumu i lift se automatski zaustavio. Ali svaka čast ovim ovde vatrogascima, stvarno su hitri. Mi čak nismo ni zvali broj za hitne slučajeve, a stigli su za oko dva minuta. Ovi naši se naravno nisu ni javili, nego su sutra Danicu pitali kako smo se izbavili. Moram priznati da iako je stan predivan i to sve, mnogo im je nemaran menadžment u odnosu na prethodnu zgradu, gde su stvarno bili besprekorni. Puno hvala Vladi, Srđanu i Danijelu na pomoći oko selidbe. Žao mi što se sve tako odužilo, pa niko nije ostao na pivu i pici kasnije :-(. Inače, već prve noći smo zaboravili da zaključamo vrata od stana (u prethodnom stanu su se sama zaključavala), pa su nam upali neki meksikanci. Ljudi rade na renoviranju stana pored nas, pa su malo pobrkali lončiće :-) Moram priznati da se pored toga tripujemo da ima duhova u zgradi :-)
Uveli smo i novu kablovsku. Sada imam 16 MBit-a internet (download i 6 MBit upload) :-). Pored toga, imamo HD-DVR (mogućnost snimanja, pauziranja itd programa) i uzeli smo malo jači paket kako bih ja imao SyFy (nekadašnji Sci-Fi). Takođe smo uzeli i HBO (nije mi preko potreban, ali nam je došao kao promocija na godinu dana). Naravno, većina kanala je u HD-u. Iju kakvo ludilo :-) Na ovo se čovek lako navuče. Više uopšte ne gledam tv normalno, nego samo snimam...i onda lepo preskačem reklame. Mogu da snimam 2 kanala istovremeno. A čak kada ni to sve nije dosta, imaš On-Demand. Većina filmova se tu papreno naplaćuje, ali redovno imaju i dosta lepu kolekciju džabe filmova, kao i tv serija. Pored toga, i ja sam se na poslu ponovio. Menadžer nam je prešao u drugu firmu (što mi je baš žao, jer je mnogo cool lik i totalni zajebant) i oslobodio je svoju kancelariju. Jedan kolega iz prodaje je prešao u njegovu kancelariju, a ja sam dobio koleginu. Sada imam svoju kancelariju sa pogledom na Hancock tower sa jedne strane i Sears (od nedavno Willis) tower sa druge strane. Moram reći da uživam dok traje :-)
U nedelju smo se čuli sa Mandićima da idemo zajedno na plažu. Oni su krenuli oko 12 i stigli do nas nesto pre 3 popodne, jer su se zakrčili na autoputu. Onda smo svi zajedno seli u kola i krenuli ka plaži. Fora je da nisam znao koliko nam je plaža blizu (mislio sam da je mnogo dalja), pa smo se zeznuli i krenuli kolima. Obišli smo prvo jednu plažu tražeći mesto za parkiranje, pa potom drugu plažu i na kraju završili kući nešto pre 5. Toliko od plaže. Što je najgore, čak i da smo došli na plažu....teško da bi se okupali, jer je voda navodno izuzetno hladna. Nema veze, barem smo se videli i malko prošetali.
Ono što je najgore u ovom gradu je činjenica da je ovo amerika i da ti kola trebaju, a kada ih imaš, ne možeš ih nigde parkirati. Izlazak iz grada ka zapadnim predgrađima....moraš proći jedan autoput koji je zakrčen 24/7. To je stvarno muka, ali za razliku od Novosađana ili Beograđana, stanovnici Čikaga se ne bune. Oni se inače za ništa ne bune. Imaju jednog gradonačelnika 20 godina, pre toga njegov ćale bio 20 godina...itd. Sada ovaj odlazi u penziju, pa odlučio da se nakrade tako što je npr. prodao sve parking satove privatnoj firmi na 70 godina i sl. Ma ceo grad se rasprodaje. Ali to nikoga ovde ne dotiče...to je jednostavno tako. Nemojte me pogrešno razumeti....ameri umeju da prave žestoke proteste kada je u pitanju ubijanje pasa u severnoj koreji, ili pak lov na kitove, ili ozonski omotač....ali kada je u pitanju njihov grad i svakodnevni život, to ih uopšte ne dotiče.
Tako sam ja rešio da auto neću ni kupovati. Jednostavno, ne isplati mi se. Mnogo su me naši kritikovali na početku kako pazarim u skupim radnjama (tipa Jewels i sl)...ma osećao sam se kao neki debil i osoba koja se razbacuje sa parama. Postoje razne naše, meksičke i poljske radnje na ivici grada koje su jeftinije. Tačnije, nije tamo sve jeftinije, neke stvari jesu, ali ne dovoljno da bih zbog toga auto kupovao. Ja sam se sa Dejanom nakupovao mesa za idućih šest meseci u Indijani. To sam dakle sredio. Ostaje mi povrće itd. Pa da kupujem u najskupljoj radnji, proći ću možda 100$ mesečno skuplje (ne verujem ni da je toliko). Koliko košta rata za kola + osiguranje + benzin + ne daj bože da zvekne nešto + parking. Sigurno više od 100$ mesečno. Jednostavno, ne živim u predgrađu, a čak i da imam kola ne bih mogao sa njima na posao (osim ako nisam spreman 300$ mesečno da dam za parking na poslu + 170$ kod mene). U principu....ne isplati se. Ima ovde neki zip car, tako da ću se na to pretplatiti kada dobijem dozvolu. Taman dovoljno da jednom u par meseci odem u Costco, i jednom mesečno u Jewels po vodu i sokove. Mislim da smo Danica i ja nekako osuđeni da nemamo kola u životu. Najviše će mi faliti kola za neku avanturu vikendom (odlazak negde itd). Ali šta da radimo...tako je...kako je. Ne vredi mi samo zbog toga davati 500$ mesečno. Ma videću....bar u početku ovako...
Inače, ovde su stalno neki festivali u našem kraju. Bukvalno svaki vikend :-)

Toliko za sada.

--- Dodatak ---
Pošto je prošlo nedelju dana otkada je blog napisan, a nije objavljen (kao i uvek, problem sa slikama), rekoh da dodam nove vesti. Danica i ja smo položili pismeni test za vožnju i sada imamo neku dozvolu da vozimo u prisustvu nekog drugog vozača. Od utorka Danica kreće na vožnju, a ja ću se malo nekuda provozati i polagati...glupo mi da plaćam tako skupo časove, ipak sam već to jednom položio. Jaoj kako je to ovde sve jednostavno. Otišli smo u DMV (SUP) da promenimo adresu na ličnoj karti i polažemo test za vožnju. Čekali smo čitavih 1 minut, onda smo otišli do šaltera i dali novu adresu, pogledali na neki aparat koji ti proverava vid, otišli na kasu da platimo, dali su nam test, seli pored na stolicu, polagali, odmah ti na licu mesta pregleda...i to je to. Ceo cirkus trajao ukupno pola sata. Da ne kažem da su pitanja toliko jednostavna, samo ti treba malo zdrave logike. Osim toga, bila nam je ove nedelje i godišnjica zabavljanja (7 godina :)). Večeras palimo na Lollapalooza festival, na koncert Depeche Mode. Napolju naravno pada kiša....hoću da popizdim. Ako zbog ičega želim da pobegnem iz ovog grada, a to je onda zbog 9 meseci kiše :-( Mrzim kišu...

Slike se nalaze ovde

Fali još jedan snimak iz lifta kada smo se zaglavili, koji moram pokupiti od Srđana.

Thursday, July 30, 2009

Random rampage

Ovo je post o jednoj izuzetno sebičnoj osobi, zvanoj Danica Novaković. I pitam se šta mi je sve ovo trebalo u životu, i pitam se zašto se nalazim ovde gde jesam, i pitam se....
Diagnoza: depresija, užas i strahota. Trebalo bi da se radujem. Preselili smo se konačno u drugi stan, danas predajemo ključeve i trenutno smo u stanu koji ima 95 m^2. Sama dnevna soba je veća od stana u kojem sam ja provela ceo svoj život do pre godinu i pol dana. Trebalo bi da sam srećna, ali umesto toga, meni je teško, osecaj ocepljenosti, izgubljenosti, tuge i konstantne nesreće. Znam da je čoveku u biti da je nezadovoljan, i da bi trebalo da budem presrećna sa svime što me okružuje i mojim mužem koji mi je podrška u svemu, ali ne mogu, ne mogu nikako. Prošlo je devet meseci od kako smo se doselili i ja i dalje ne mogu da nadjem posao, nikakav. Pa majku mu njegovu kako šta ja to radim i gde sam zgrešila da to što sam radila prvih par meseci kada su me svi zvali, sada više ne prolazi. Zašto mene stalo prati taj sivi oblak, tuge, nesreće i usamnjenosti. Znam da je sada onome ko čita ovo, jako smešto to šta ja pišem. Neko bi čak rekao ćuti i uživaj, ne radiš ništa. To što ne radim ništa je ono šta me najviše i ubija! U toj kolotečini nekog užasa, ja svaki dan namestim krevet, skuvam ručak, operem sudove, operem veš i šta to, ništa nije teško, ništa nije neznam ni sama koji pridev da mu dam, ali za mene to je kao da služim kaznu i robiju najgoru moguću. I dok ovo pišem suza za suzom roni, neznam kako sebi da pomognem, knedla je negde u grlu zaglavljena i nema pomoc, i nema izlaza, nema ničega. I sada bi ponovo neko rekao "ti nisi normalna, trebala bi da si zahvalna bogu što si uopšte tu", ali ne, ja ne mogu da budem zahvalna jer nisam ispunjena kao osoba. Jer ovo sada je najteži deo mog života do sada, valjda zato što nisam došla do tog "američkog sna", možda zato što kada dođeš ovde i vidiš sve skontaš da je sve to samo holivudska šarena laža, i shvatiš da ovde ljudi idu preko živih ljudi da bi nešto kao uspeli i da borba nikada ne prestaje. Daleko od toga da sam očekivala da ću sve dobiti na srebrnom poslužavniku, ali daleko od toga da svaki moj pokušaj za bilo kakvim poslom bude toliko osujećen da se stvarno zaupitam da li sam ja normalna i shta stvarno nije uredu samnom. Ceo život sam radila "prave" stvari, završila školu i sve po redu i na kraju šta mi to služi? Ništa! Mogu sa diplomom da obrišem dupe i da se samo skenjam kada vidim druge sa dva padeža kako uspevaju u ovome sistemu. Znam vrlo dobro da riba koja pliva uspe, a ona koja ne umre, a ja sam polako potonula dalje nego što sam ikada očekivala.
Na kraju, ništa ovo je još samo jedan malkice mračniji dan u mom životu u četiri zida.
Nikola izvini.

Saturday, July 11, 2009

Srbija drugi deo i povratak u USA


Wow....baš je prošlo vreme od starog bloga. Svaki put obećam sebi da ću se truditi cešće da pišem i svaki put napravim još veću pauzu. Posle toga je teško nekako povratiti osećanja od pre 3 nedelje.
Srbija je bila lep provod, mada je daleko od reči "odmor". Proletelo je munjevitom brzinom i nekako imam osećaj da sam najviše postigao one prve dve nedelje dok sam radio. Kada je stiglo vreme za godišnji odmor, prvih par dana sam bio u Senti, a posle je sve nekako teklo sa gomilom slatkih obaveza, da bi kulminiralo jedne noći (3-4 dana pred povratak) gde sam uganuo nogu...i time završio svoj godišnji. Ako išta...tih par dana sam bar malo odmorio. Žao mi je samo što dosta ljudi nisam ni stigao da vidim, što nisam uspeo da vozim kola i što nisam uspeo da napravim ispraćaj sa prijateljima zadnji vikend. Ima još jedna stvar koju sam shvatio tek kada sam se vratio....da nisam nijednom bio u Dunavskoj ulici. Sram me bilo. Bio sam dva puta na dunavu sa Ljijom, Nemanjom i ekipom da se vozamo čamcima do mačka, pa roštilj. Isto tako, sa Draganom i Jutkom...čamac...tisa...zaustavi se motor na pola tise i skači u reku. To smo često radili ko klinci i baš mi je to mnogo nedostajalo. Šta reći, ali neke stvari sam u ovih mesec dana doživeo, što ni u Srbiji nisam imao godinama. Recimo opet sam uspeo užu ekipu iz osnovne da vidim...videli smo se zadnji put pre mog odlaska vamo, a pre toga se nismo skupili godinama. Više se skupljamo otkada sam ovde, nego pre. Trebalo je da bude i skup razreda iz osnovne, ali nas je kiša u tome zaustavila. Ma šta reći...kafane, prijatelji, provodi...bilo je jako lepo. Put nazad je bio zanimljiv zbog moje zeznute noge i 2 presedanja. U Parizu su me dočekali sa kolicima :-) Kada sam stigao kući i video nogu svu u modricama...rekoh najebo sam. Ali ok...evo nakon 2 nedelje jedva da bol i osetim...da je ne ureknem...kuc kuc kuc. Povratak nazad...hmm...jako čudan osećaj...jako čudan. Ti se "vraćaš" u Ameriku. Nema više one uzbudjenosti odlaska u nešto novo. Sva osećanja su totalno pobrkana. Čovek se ovde nekako navikne...i onda ode i ponovo se sa svim prijateljima i rodjacima sretne...opet se nekako ta rana otvori...opet bude teško. Međutim, oseti se kada se vratiš da su se baterije nostalgije napunile...i da sada možemo dalje ponovo. Nije mi trebalo puno vremena da dodjem k sebi. Moguće da je svaki put povratak ovamo sve teži, a opet...kada se vratiš...brže sve to preboliš...jer je ovde sada kuća.
Otkada sam se vratio stalno sam u nekoj frci, zato i nisam napisao ovaj blog do sada. Otkazali smo naš stančič od avgusta, jer su nam povećali rentu...a za te pare možemo da nađemo stan sa uključenim grejanjem. To je ovde najbitnija stvar. Zime su hladne, a računi za gas ili u našem slučaju struje mogu biti poprilični. Hteli smo da promenimo i kraj u kojem živimo za jedan isto tako popularan (ali ne tako nafuran) koji mi je čak i bliži poslu. Nažalost...to nikako nismo uspeli. Ameri su vrlo interesantni sa stanovima...ali vrlo. Ja u Srbiji nikada nisam iznajmljivao stan i stvarno ne znam kakva su tamo iskustva, ali šta su ovde ljudi u stanju da iznajmljuju...e to je strašno. Kao prvo, kraj u koji smo želeli da se selimo je dosta zeznut. On jeste bezbedan, ali dva bloka levo ili desno i možeš se naći u dosta lošem kraju. I tako ljudi iz tih krajeva napišu da je zapravo Wicker Park...a ono...veze nema. I odemo ti mi tako par puta...pa naiđeš na super stan...ali loš kraj ubi bože. Ili naiđeš na super stan...ali se u zgradu ulazi iz prolaza sa strane širokog metar-metar i po....i svi...ali svi prozori iz stana gledaju na taj prolaz. Tako ti prozori iz dnevne gledaju u komšijine (možeš rukom dodirnuti ako se malo bolje ispružiš), a ostale sobe u zid. Sivi odvratni zid. Svetlost 0. To su dobri stanovi, ostali su bili ok svetlost i kraj, ali stan je rupa kakve nema. Probali smo i preko agencija da tražimo, pa smo videli par u kraju koji su jeftiniji (ali recimo kuhinja bude ultra mala i u dnevnu bi jedva stao naš nameštaj itd). Razlog zašto tražimo veći jednosobni ili dvosobni su gosti. Ako čovek hoće da mu ljudi dolaze, mora im obezbediti i gde da spavaju, jelte :-). E sada...moglo bi to i u tim manjim stanovima, ali je problem što smo se mi zaljubili u naš nameštaj...i nekako nam se ne odriče toga. Ustvari...može nam se :). Nakon zilion opcija, sve je palo na 2 stana. Jedan je u zgradi preko puta nas (gde se snimao film public enemies)...onako jednosoban ali ogroman (90 kvadrati) i super izgleda....inače, to je u srbiji dvosoban...ovde se samo spavaće sobe računaju. Nije puno skuplji od onih koji su 30% manji. Drugi stan je čista ušteda....na drugom kraju grada. Tj. nalazi se na samoj severozapadnoj ivici. Stan je ogroman (trosoban po evrposki plus odvojena kuhinja i zatvorena terasa) i ima čak i struju uključenu u rentu. Blizu se nalaze vozovi, sa kojima u relativno ok vremenskom periodu mogu stići do posla. Blizu je radnja i to je to. Kraj je sigruan, ali nema ništa....za sve se pale kola....čak i za odlazak na pranje veša. Morali bih odmah auto nabaciti....jebeni auto kada već moram da psujem....mrzim prokleto prevozno sredstvo. Inače, Danica i ja smo jedini par koji je ikada sleteo u ameriku a da oboje nisu vozači. Da baš nijedan od nas dvoje ne vozi. Zbog toga ćemo morati platiti kaznu u vidu časova vožnje koji papreno koštaju. Zato što si bio siromašan u srbiji, ovde plaćaš penale. Naravno, ako bih i imao auto...izlazak u grad iz tog kraja ne bi postojao...jer meni ne pada na pamet da pijan sedam za volan. Čak smo i to sve voljni da rizikujemo, ali stan nekako smrdi na starost (vidi se da su jako stari ljudi živeli u njemu). Strpali su neku tendu na prozor dnevne, pa nema svetlosti (ameri baš ne vole svetlost) i tepih je dosta prljav (mada su rekli da će očistiti). Ušteda je skoro 3k dolara godišnje i zato se toliko i razmišljamo....a pak sa druge strane jednom sam mlad i sada možemo sebi priuštiti da živimo u popularnom kraju....a za penziju će se uvek naći vremena. Jedino što me u kraju u kom živimo nerivra je što je zajebano se parkirati (Dejan se prošle nedelje vrteo sat vremena i na kraju bio prinuđen da plati parking). Iako je velika ušteda preći u drugi kraj, sa druge strane u ovom kraju možemo kako-tako bez kola još neko vreme....pa ću time uštedeti par hiljada dolara u startu plus par stotina mesečno za ratu i osiguranje :) Hehe...smešna ova amerika, kako god da sračunaš na mostu dobiješ, na ćupriji izgubiš.
Elem, zaboravih da opišem četvrti juli. Danijelina firma je dozvolila radnicima da dovedu porodicu i prijatelje u prostorije firme i odatle posmatraju vatromet za 4. juli. Danijela inače radi u Sears tower na 52. spratu :) Tako smo ti se mi jedini pojavili....i sami u kancelariji posmatrali vatromet sa najvišlje zgrade u USA. Čoveče, on the top of the world :-) Vatromet je bio lep, ali je trajao svega pola sata :(. Posle smo produžili do njih gde smo prespavali i sutradan išli na sabor u gračanicu. Naši tamo organizuju roštiljadu za 4. juli (to se ovde slavi ko kod nas prvi maj). Niko od nas nije tamo nikada bio...pa smo odlučili da odemo i to da vidimo. Bilo je onako kako se i očekivalo. Prodaju se majce obraza, uramljene slike mladića i karadžića itd. Bilo je interesantno videti kako deca naših ljudi koja su rođena ovde, međusobno razgovaraju na engleskom. Interesantno je bilo i gledati kako ta deca igraju folklor (ubijaju). Inače, imanje na kojem se nalazi manastir je ogromno i bez problem se smestilo par hiljada ljudi koji su tu roštiljali. Nažalost, većina ljudi koja je tamo bila...ma sabor pijanstva i kiča. Nije mene to nimalo nerviralo (oguglao sam), mi smo gledali svoja posla....svoj roštilj i lepo smo se bogami i najeli i proveli. Posle smo nastavili kod Danijele i Dejana...gde smo i tu noć prespavali. Baš nam je bio lep vikend. Sada ovaj vikend sam pomagao u organizaciji http://barcampchicago.com Interesantan događaj gde imaš nekoliko prostorija i u svakoj predavanja. Program traje od subote ujutru do nedelje uveče...bez prestanka. Predavanja se prave ad-hoc i svakome je dopušteno da priča 30 minuta. Znači, imaš nešto da kažeš....ubeležiš se na tablu gde je slobodno i to je to. U pitanju je generalno nauka, nisu samo kompjuteri. Desi se nekada da neko drži predavanje o bubnjevima, o puštanju brade i održavanju brkova, astronomija, fizika, hemija itd..ima žene ima sve :). Sve u svemu, dosta zanimljivo i jako mi je drago da sam deo te organizacije. U subotu uveče je žurka posle predavanja, a pivo je džabe :-) Nadam se dobrom provodu....

Posto je blog malo kasnije objavljen (kao i uvek, vise vremena oduzmu slike, nego pisanje) okacio sam i slike sa barcamp-a.

Slike iz Srbije su ovde
Slike sa barcampa su ovde

A evo i jedan mali filmic

Wednesday, June 10, 2009

Povratak u Srbiju

Ponekad se stvari suviše brzo dešavaju, pa čovek ne stigne na vreme ni sve da zapiše. Ovaj blog trpi sve više iako se stalno trudimo da održimo tempo jednonedeljnog pisanja. U svakom slučaju sklopile se kockice da šef iz Kanade dolazi u posetu Srbiji, pa eto i meni prilike da zamolim da malo dođem i radim iz Novog Sada, a potom produžim sa godišnjim. Iako još nisam planirao da se vraćam, sada se ukazala prilika da ostanem mesec dana....pa ko veli da iskoristim. Danica nažalost nije mogla doći samnom :-( Ovo je inače dosta uobičajena pojava kod emigranata koji idu preko bare, da prvi put dođu odvojeno. Kupio sam kartu bukvalno deset dana pred odlazak i sve je bilo na frku (ko i uvek). Neki od vas su znali da dolazim, ali većini nisam javio (a u tu grupu spadaju i moji roditelji :)) Hteo sam da bude malo iznenađenje. Diverzija je bila postavljena, brat je javio mojoj mami da dolazi u subotu prepodne (kako bi ona bila kući i sa skuvanim ručkom očekivala nekog :). Ja sam se u petak javio pre poletanja čisto da čujem kako je (to je bilo 19h u Srbiji). Krenuo sam u petak 17:15h po lokalnom vremenu, a u Srbiju sam stigao u subotu oko podneva. Jat-leg je stvarno zeznut kada se leti ka istoku. Negde oko 20h je počeo da pada mrak, da bi već oko 22:30h počelo da sviće. Oko jedan ujutru sam sleteo u Pariz gde je već bilo 8h. Stvarno interesantno iskustvo. Pri sletanju na Surčin preleteli smo ceo Beograd, a meni je on delovao kao selo....šta amerika učini čoveku po pojmu veličine. Sletanje iznad LA ili Čikaga uvek traje prvo 15 minuta letom iznad grada. Čim smo sleteli prvu stvar koju sam video bio je jedan smešan lik u IMT traktoru iz '70-ih godina koji je čekao da pokupi kofere...a ja počeo da se smejem ko lud...odmah sam nekako pomislio "evo ih naši" :) Carinik me je naravno zaustavio da me pretrese, ali nije pravio velik problem (uspeo sam nekako da se izvučem...tog dela sam se najviše plašio). Sačekali su me AxeZ i Dragana (kojima se ovim putem još jednom zahvaljujem), kao i Ivanina mama koja je došla da pokupi paketić od ćerke. Moram priznati da sam ovde iz nekih nepoznatih razloga bio skroz pogubljen. Sve je poznato...ali nekako i strano....bog te mazo, naviko si se tamo. Još čudnije, nisi se vratio u Srbiju, nego došao u Srbiju. Već odavno poznata činjenica da moj dolazak donosi kišu nije ni ovde izneverila. Već 20 minuta nakon sletanja počela je da pada kiša, koja nije prestajala par dana....a ni od tada još nije bio nijedan potpun dan bez kiše. Mislim da ću na povratku uzeti dodatni posao kao dodol....prizivam kišu po pustinjama amerike :-) Došli smo do mamine kuće pre 14h...i ja sam je ispred kapije nazvao sa AxeZ-ovog mobilnog. Prvo sam joj rekao da sedne i da imam jaaako lepu vest....a to je da sam ispred kapije. Moram priznati da je iznenađenje u potpunosti uspelo...rasplakala se od sreće :).
Prvi utisci su bili skroz čudni. Odrastao sam u tom stanu i osećao sam da mi je to sve poznato...ali je bio i neki čudan tu osećaj, kao da nije moje. Doduše, nakon svega 2-3 dana sam se skroz privikao i sada je kao da nisam ni odlazio...ustvari...malo je drugačije. Stvari koje su umele da mi idu strašno na živce, sada nekako posmatram dosta hladno i ravnodušno. Jedan primer, krenuo sam u trafiku da kupim neke stvarčice. Trafika se nalazi preko puta mene, ali je od kiše koja pada čitavih sat vremena, ulica već bila skroz poplavljena. Ranije bih počeo da psujem i grad i ove što zidaju zgrade kako su uništili puteve, a nisu popravili itd. Sada sam samo gledao kako da pređem ulicu i ostalo me nije interesovalo. Već prvo veče je stigao Dragan, skupila se ekipa i otišli smo u R na hladan jelen :) E tu tek nastaje pravo čuđenje. Društvo je počelo da me zadirkuje jer sam kanda pokupio beogradski akcenat. Kanda moja prilagodljivost sredini nije uvek tako dobra...voleo bih ako išta da zadržim svoj jezik i akcenat koliko god mogu. Naravno, počeo sam i ja da koristim amerikanizme (kako se ovo zove?) od reči...na šta su me takođe zezali. Trebalo je par dana da aklimatizujem akcenat nazad :)
Od tada je prošlo evo već skoro dve nedelje. Vreme užasno leti (pogotovo sada dok radim svaki dan do 18h). Nisam se stigao još svima ni javiti (nadam se samo da se nećete naljutiti ako ste jedan od tih....trudim se maksimalno da sve vidim). Do sada sam išao na koncert Atheista (i video legendu nik slotera lično :)), bio jedan ceo dan sa Ljiljom i Nemanjom na mačkovom sprudu (e ovo je falilo), stigao malo da se okupim sa drugarima iz osnovne (pravićemo još jedno veće okupljanje), naravno....ekipa iz firme i doživljaji sa njima koji su mi nedostajali (a sada su još i pojačani Stankovim prisustvom), lugons..stigao sam na poslednje predavanje pred letnju pauzu, što mi je bilo jako drago. Jedva čekam taj godišnji odmor, a onda ću malo i u Sentu da obiđem sve tamo. U petak....12.jun idem na koncert osmi dan u Route66...yeah. Slike za sada nisam okačio, nisam ih još ni svukao sa aparata...pa ću objaviti ovaj blog bez njih da nebi kasnilo previše :).
Ajd uzdravlje... :)

Thursday, May 28, 2009

Memorial Day / Dan Mladosti


Memorial day se ovde slavi u znak sećanja na sve američke pale borce od prvog svedskog rata pa na ovamo. Ovo je takodje i neradan dan, te smo resili da ga iskoristimo na najbolji moguci nacin... izelt. Secanje na pale američke borce i dan mladosti. Putevima boraca krenuli smo ka nacionalnom parku Starved Rock.
Čudan je sam dolazak do parka... ideš autoputem kroz ravnicu, ničega ni nalik na vidiku, dodješ do info štanda za nacionalni park, daju ti mapu i kreneš... kada ono sve od drveta stepenice... popločani putići... neverovatno. Ideš tako korz šumicu i dodješ do prelepih vodopada i stena. Putevi do vidikovaca su popločani, ovo su takođe i zaštićena staništa beloglavih orlova. Za razliku od njih, putevi do vodopada su bili mnogo interesantniji, ali i bltaviji. Malo je reči koje mogu da opišu tu prirodu. Posetili smo 2 vidikovca i dva vodopada... za ostalo nismo imali više vremena, jer je polako krenula da pada noć.
Ajmo sada malo zanimljivih cinjenica o ovome mestu, Sarved Rock je stanište indijanaca, a tragovi o tome vode čak i 8000 god. P.N.E., inače je pre toga tu bio glečer otale dolaze i lepe stene. Francuzi su rešili da sagrade tvrđavu i time označe da je to njihova teritorija, ali indijanci koji su ipak bili tu prvi su uspeli da isteraju francuze. Ovo je izuzetno značajno strateško mesto na reci Illinois. Tvrđava koja se tu nalazila je rane 1720 uspela da nestane, ostale su samo poneke stepenice. Prve mirovne poduhvate na ovoj teritoriji je sproveo popa La Salle. U to doba jedinica trgovine u ovome područiju je bila koža dabra. Od 18 kanjona na ovoj teritoriji mi smo posetili kao što sam ranije spomenula samo 2. Beloglavi orlovi su bili istrebljeni sa ovog staništa, ali su 1997 pokrenuli ponovno nastanjivanje i dobili zvanje nacionalnog parka, a samim tim i zaštitu države. Ovo mistično i magično mesto je stecište preko 20 različitih vrsta ptica. Pored prelepe prirode starved rock je poznat po mnogobrojnim bizarnim ubistvima. Brošure koje se dele na info štandu su zastarele i na njima i dalje piše da je guverner države Rod R. Blagojevich. ;)
Na povratku smo svratili u malo mestašce u kome je Abraham Linkoln održao svoj prvi govor, malko se islikali ručali i put pod noge, nazad kući. Magična priroda, svež vazduh i dobra šetnja su nam svima tako dobro došli da smo u povratku kući skoro svi bili totalno očarani i uspavani.
Slike slede ovde

Monday, May 18, 2009

Sedam meseci




Mala retrospektiva na ono sta nam se izdešavalo u poslednje vreme. Krenuli smo konačno mic po mic da izlazimo, idemo na koncerte, posećujemo žurke i uživamo. Za ovih mesec dana bili smo na jednoj underground žurci (nezna se ništa do par dana pred žurku) organizuju je slobodni umetnici, a te žurke su im način finansiranja. Ova žurka konkretno je druga u nizu i nije nešto preterano uspela, jer ... naravno da je padala kiša. Planirano je da bude veći deo žurke bude na otvorenom tj. krovu zgrade, a drugi deo da bude u zatvorenom sa lokacijom u staroj industrijskoj zoni. Dođeš na zadnji ulaz, ime ti je na spisku, dobiješ narukvicu da možeš da se šetaš. Unutra smo mi jedini izgledali kao da ne pripadamo, drugar koji nas je pozvao, nije rekao koji je to tačno tip žurke. Upali smo na jedan suludi rejv gde su svi u nekom excentričnom over the top fazonu, od pankera do go go plesača, slikara koji su radili body paint na devojkama bez top-a itd. Prođe se zatvoreni deo i izađe se na krov... a tu jedan šank sa isključivo makrobiotičkim napitcima od raznoraznih klica, do trave ... one prave engleske ili kentucky blue zavisi kako kad... ljudi to uzmu i melju i piju... ovo mi ni dan danas nije jasno. Postoji na više mesta po gradu, a i u popularnom lancu napitaka od svežeg voća ovo kao neki extra napitak... piti travu, ne i dalje ne razumem. Šank je služilo pored te trave i gomila drugih napitaka servirana u kokosu, sa različitim namenama, ali se nismo upuštali u eksperimentisanje. Sve u svemu jedno interesantno iskustvo. Pored ove žurke imali smo nekoliko poseta blues barovima sa našim novim drugarom Srđanom. On je glavni krivac našem oživljenju iz "mrtvih", gotovo 3 meseca pre toga nismo nigde izlazili ni ništa... samo kuća ... a ko bi i izlazio po večnoj zimi, koja dosta dugo ovde traje. Osim žurke i raznoraznih izlazaka bili smo i na koncertu Tarje Turunen u House of Blues. Mala koncertna dvrana House of Blues je pravljena u stilu starih pozorišta sa balkonima i ložama na 3 sprata. Nije bilo nikakvog obezbedjenja, vec direkt publika na podijumu do bine. Dve predgrupe i na kraju Tarja :). Ono što se nije moglo zaobići je količina sedih glava na ovome koncertu. Kolja je prokomentarisao crnac na metalu e sada sam video sve, moj odgovor na to ... bakuta japanka ... na metal koncertu e sada sam videla sve ;). Bili smo u nekom 4 redu bilo nam žao da se guramo sa bakama i dekama. Na kraju koncerta dobili smo karte za iduću nedelju i koncert Napalma... Nemanja izvini, ali nismo mogli otići bio je tornado watch. Tako to ovde mal' mal' pa neko nevreme, minus temperature, a tek pre par dana je krenulo konacno lepo vreme - čitaj ima preko 15 stepeni u toku dana konačno :D. Srđana smo upoznali sa našim lokalnim kafanicama ... proteklih par nedelja sa njime smo bili jedan dan na foto sešnu... videćete sličice. Ovaj vikend smo iskoristili za mali izlet do Indijane... čuvenih dina i maloga mestašca Valparaiso. U ovome putošestviju smo prešli jedan od najvećih mostova sa najskupljom putarinom u okolini od samo $6. Most su uspeli da privatizuju pa nemaju nadležnosti nad putarinama koje se tu naplaćuju, nešto me podseća na nekoga... never mind. Usput smo prošli Geri koji je trenutno grad duhova, a poznat je po tome što je Dučić tu sahranjen, pre nego što su ga iskopali i vratili za srbiju. Super izgledaju plaže (dine) uz jezero i Chicago negde daleko sa druge strane jezera. Posle kratkog stopa na dinama nastavili smo put Valpariso-a, jednog idiličnog malog gradića sa simpatičnim starim zgradicama i puno sitnih prodavnica, što se ovde retko može videti. Nismo uradili svoj domaći zadatak i pogledali šta tačno treba ovde da se poseti, pa samim time šetnja po ovom graiću nije imala nešto puno smisla, osim interesantne arhitekture, ali eto bili smo malko van države. Sada planiramo nova putošestvija, za memorijal day ... ali otom potom.
Umalo da izostavim.... bili smo na Geek Social Networkig event-u. Koncert i druženje svih vrsta geekova uz projekciju najnovijeg Star trek filma....Upoznali smo na tom dešavanju i dečka koji je rođen u Srbiji, ali je ceo svoj život u US .. lepo se izdivanili i povezali :). Svi učesnici su takođe učestvovali u tomboli i naravno kako mene uvek nešto hoce... dobila sam Poster novog filma Terminator, podlogu za miša i Geek majcu powerd by M$ ;). Nisam nosila na sve žurke i dešavanja foto aparat tako da fali fotografija
Slike slede ovde, ovde i ovde

Wednesday, April 22, 2009

Surfin' USA 2

Kako ko meni bilo jako hladno ;)

Neću ponavljati one događaje koje je Nikola vec opisao, bez obzira što se jedna stvar iz dva ugla ne može isto posmatrati. U decembru sam upoznala Žanu i Zokija, a kada sam Kolji objasnila da dva dana nisam spavala jer smo non stop pricali i svašta nešto radili nije mi baš verovao. Sada ih je upoznao i totalno mu je jasno zašto, kako, zbog čega i sve po redu. Taj put u LA za mene je svaki put neka nova avantura toliko ne zamisliva da ja ostajem svaki put bez teksta.
Elem priče koje fale u prethodnom blogu slede dalje
1. Ready, set & go - i da je samo tako lako. Taman se spakovali, izašli napolje da proverimo kakvo je vreme kad ono čarobnih 3 stepena, ali ima nešto sunca pa je ok. Odemo na bus, presednemo na moju taličnu plavu liniju naravno da nam pobegne ispred nosa, jedva stignemo na aerodrom, omašimo gejt ali nema veze. Moja avantura tu tek počinje, kao svaki savesni gost ja ne mogu praznih ruku da idem nekome u kuću, te sam ponela umesto standard kafe, vina, bombonjere štagod već... jedan divan porcelanski set za suši. Nisam htela da rizikujem da se to sve porazbija u kargo-u, pa sam ponela sve to onako fabrički upakovano u svom ručnom prtljagu. Pored seta našlo i par sitnih stvarčica, moje papuče nešto garderobe i ona upakovana majca u obliku aviona (pogledaj sliku 1 iz prethodnog bloga). Na rengenskom snimku suši set izgleda kao ubojito oružije naročito to što su tu neki štapići i oni mene stave na detaljan pregled. Nije to toliko strašno koliko je ono šta je usledilo. Tipični rednek krene da mi raspakuje ručni prtljag, a pritom ti ne smeš ništa da pipneš niti da pripomogneš. Trebalo mu je nekih 25 min da samo prokljuvi kako se guma u koferu otkopčava. Zatim je lepo uzeo neki štapić sa nekom tkaninom na kraju i detaljno prešao sa time preko seta i one majce upakovane u oblik aviona... to je upresovano i vakumirano pa izgleda mnogo sumnjivo. Kada je završio sa time stavio je tkaninu na testiranje i vidim ja mali onako monitor i ispisuje svašta nešto, krene testing for c4, antrax, itd. Zanči sumnjiva sam kao terorista sa svojim suši setom, ajde nekako pretrpim to sve, idemo dalje, daj da što pre jedemo, jer je ostalo još samo 45 min do leta. Odemo u neki expres restoran ja ne mogu da odolim piletini u sosu od narandži. Taman dok sam jela zadnji zalogaj padne mi u krilo parče mesa i isfleka mi moje nove pantalone :(. Ovo nije ni delić onoga šta je usledilo u avionu. Taman sve stigli došlo vreme ukrcavanja i super relativno brzo smo ušli. Smestim svoj "teroristički" kofer iznad glave, sela lepo, uzela svoju knjigu.... kada osetim nešto mi hladno sedište... hm kako to... stavim ruku izmedju dupeta i stolice kada ono sve živo je mokro. Da li se neko upiškio ili je neko prosuo nešto nemam pojma, ali moje celo dupe je bilo mokro. Pozovem stjuardesu da joj objasnim šta se dešava i ona kaže nije problem zamenićemo sedište imamo višak istih, što Kolja nije baš najbolje razumeo pa je mislio da će da me sele negde. Odma se on pobuni kako želi da oboje sedimo zajedno, stjuardesa opet ponovi to o menjanju sedišta i kako imaju višak istih uze i iščupa sedište. Sva sedišta su na čičak u avionima i tako se lako vade :D. Meni su dali da se poslužim toaletom u biznis klasi da bi se sredila (jeste duplo veći wc nego ovi za obične smrtnike). Smirim se ja nekako posle svega živoga. U letu je usledio najduži zalazak sunca ikada... citavih 3 sata smo bili u zalasku sunca :D.
Sada Fast forward, docekali nas domaćini, ugostili, pili jedva spavali plaže, šetnje sve po redu...
2. Surfin' USA - Kolja uživa u talasima pacifika, pirka vetrić ... Žana i ja sedimo grickamo čips i komentarišemo čuvare plaže, i našu pamelu. Kada u jednom momentu samo čujemo gužvanje kesa i krik galeba... i onako ne veruješ očima. Galeb je nama iza leđa uspeo iz torbe u jednom potezu da otme celo pakovanje čipsa... snimci su na Koljinom prethodnom postu. Krenuli onako lepo da kljucaju kesu otvorili je, i bezobrazno se svađaju. Ko je glavni ko se prvi dočepao kese ko šta... gledam u looodilu i ne verujem i dlaje. Drugari naši galebovi lepo uhvate za jedan kraj i tresu kesu... ajde lepo u kontejner baci kada završiš reče Žana. Ali nije to kraj... drugu kesu čipsa... mi stavimo u zip lock pakovanje dok smo se prosetali nešto po plaži. Ne lezi vraže... oni uzeli i tu drugu kesu i krenuli kljuc kljuc... neces vala... ovaj put ih je Žana oterala. Neverovatni su kako se prikradu, kako su domišljati i kako tačno znaju šta je kesa čipsa bila otvorena ili ne. Moj zaključak je da znaju da čitaju.
Dalje ide Fast Forward druženje uživanje .... svašta jako jako lepoga.....
I na kraju u pravome Hollywood stilu mi samo ostaju reči Humphrey Bogarta

Friday, April 17, 2009

Surfin' USA



Ponekad prođe dve nedelje i ja nemam šta da pišem na ovom blogu. Ovog puta to nije slučaj, baš naprotiv, u prethodnih nedelju dana mogao bih svaki dan da pišem bar dve strane. Sada je malo teže to sve nekako sumirati. Šta reći osim "bilo nam je predivno", ili je pak "nestvarno" prava reč. Pa da krenemo polako...
Petak jutro, prognoza na TV-u "Danas je predivan dan u Chicago, svo loše vreme preselilo se u LA"....a meni u glavi pesma "..everywhere you go, always take the (good) weather with you...". Počeo sam da se već smejem, jer mi je već odavno poznata činjenica da se svet vrti oko mene (hehehe...koji egotrip). Na svu sreću, nije bilo tako strašno. U Kaliforniji loše vreme je 20 stepeni i malo duva vetar, što je i dalje daaaleko bolje nego u Chicago. Spakovali smo se i krenuli na aerodrom dosta ranije. Prvo nam je bus proleteo ispred nosa, a potom je sledeći putovao 45 minuta relaciju koju uglavnom pređe za 15. O mom baksuzu za osmicu sam već odavno pričao, ali nisam spomenuo Danicin baksuz za plavu liniju. Nije nas izneverio ni ovog puta...voz nam je pobegao ispred nosa. Stigosmo na aerodrom, omašili terminal. Na karti mi ne piše koji je terminal, a na aerodromu jednostavno nema zaposlenih ljudi. Nikakve informacije...ništa. Šta da radim, vidim jedan ulaz na kojem je upozorenje da je strogo zabranjeno nezaposlenima da uđu....pa se uputim direktno tamo. Odmah me obezbeđenje zaustavi na vratima, taman da ih pitam šta mi treba :-) Lepo nam oni objasne da nam je terminal na suprotnom delu aerodroma....trči, jurcaj...stigosmo nekako. Prolaženje kroz kontrolu je isto bilo zanimljivo, ali će o tome Danica više reći. Onog trenutka kada smo uzleteli iz Čikaga, ostavili smo lošu sreću za nama i sve je nadalje išlo ko po loju.
Sletanje u LA je jedan od najlepših prizora u mom životu. Nažalost, moja kamera to nije mogla da snimi. Sletali smo noću, a grad ispod je delovao tako nestvarno....wow. Jednostavno veliki gradovi se dobro vide i sa velike visine, a avion ih dosta dugo preleće....taj prizor je bukvalno neopisiv. Naši domaćini su nas dočekali na aerodromu i odmah smo odjurili do njihovog stana da što pre započnemo ludi vikend :-) Stančič u zgradici koja podseća na grčko primorje, miris okeana, palme na sve strane. Za večeru kajmak (ali pravi, ne onaj kaj-mak), kobasica, slanina, vruć lebac i ćevapi :-) Tu je naravno i domaća kruška za aperitiv, a posle pređosmo na pivo. Razgovoru nikada kraja....pa smo tako dočekali jutro. Svega par sati spavanja i odosmo u provod. Prvo promenada u Santa Monici koja pomalo podseća na La Ramblu, pa na plažu. Peščana plaža široka oko 300 metara, spasilačke kućice iz kojih očekuješ da svaki sekund izlete Mič Bjukenon i Pamela, zatalasn pacific i Santa Monica pier sa strane i galebovi na sve strane. Ispred plaže male slatke kućice. Predivno je slaba reč da to opiše (kao i većinu stvari koje smo tamo doživeli). Malo smo oladili noge u okeanu, pa nastavili šetnju po pier-u uz neki meksički slatkiš čije ime ne mogu da zapamtim. Posle smo odšetali do originalnog hotela Kalifornija...opevanog u pesmi Eagles-a. Sada mi je i jasno što odatle ne možeš otići :). Posle ovog usledilo je obilaženje Beverly Hills-a, Rodeo dr, Sunset blvd i Santa Monica blvd. Velike buržujske kuće ne vredi ni komentarisati...eh da mi je par miliončića da tu živim :)
Usledilo je ručak, spremanje, zagrevanja, pa izlazak u Hollywood, na bulevar zvezda. Celog života gledamo taj bulevar zvezda na televiziji, kao i Kodak theatre na dodeli oskara. Nekako sam uvek mislio da je to neki napucani kraj, međutim istina je sasvim suprotna. To je jedan od lošijih krajeva Hollywood-a, a ja sam ga valjda video u najgorem trash izdanju u jedan ujutro vikendom. Parkirali smo se baš ispod Kodak-a i već na stepenicama do gore primetim gomilu pijanih ljudi koji teturaju. Kada smo izašli napolje, a ono...gomila pijandura, na jednom ćošku neki pankeri traže koji dolar za piće. Preko puta liquer store ispred kojeg se loče najstrašnije....ma spadali smo u 10% ljudi tamo koji nisu totalno navareni. Još smo kao razmišljali da uđemo u neku diskoteku, ali više je bila za pijane klince, pa smo preskočili (što je dobro, jer se uskoro zatvorila). Flaše na putu, meksikanci prodaju hot-dog na ulici koji ne mirišne uopšte primamljivo...ma sve što ne očekuješ od bulevara zvezda. Naravno, preko dana to sve drugačije izgleda. Koliko me taj prizor razočarao, toliko me i oduševio...jer je ipak nekako prirodan..nije izveštačen i napucan (osim za dodelu oskara :)). Krenuli smo dalje za potragom kluba u koji da izađemo, međutim bilo je već kasno i svi su se zatvarali. Stali smo na kratko ispred nekog rock kluba na sunset blvd koji je bio totalno u glam fazonu. Ispred kluba je stajala gomila ljudi (jer se klub zatvorio), sve metalci, ali kao sa slike. Odeća im je sa takvim stilom, kao da su svi neke rock zvezde. Ovde brale i motoraši izgledaju ko sa postera Harly Davidson. Sve ima stila...i to mi se jako sviđa. Žao mi je što tu nisam napravio par fotki ljudi, jer ih je vredelo videti. Naravno, vratili smo se kući i pijanka je trajala do jutarnjih sati :).
Nedelja je bio dan za obilazak plaža. Vožnja pacific coast highway (popularno zvan PCH) sve do Malibu. Prošetali smo jednom od najpoznatijih plaža za surfovanje na svetu (Zuma beach, Malibu). Gomila surfera u vodi koji kao mali pingvini čekaju talas da bi na njemu surfali do obale. E to je život :-) Potom smo otišli do jednog restorana ispred kojeg su bila parkirana sve neka napucana kola (lamborghini, ferarri itd) i u koji nas nisu pustili jer tobož nismo imali rezervaciju. Tip je bio malo smešan jer je rekao "prebukirani smo, bašta ne radi...a unutra su sve porodični ljudi koji su došli da slave uskrs". Kakvi crni porodični ljudi u dvosedima. Vidiš jednog paparazzo ide i slika kola....ma sve je jasno...neko uleteo i platio da se zatvori restoran. Malo smo tu popizdeli i otišli do susednog restorana koji ima pogled na okean i u koji primaju i običnu raju :-). Naravno, na meniju razne papazjanije od morskih plodova. Jedeš i gledaš okean ispred sebe...i plaže na malibu. Posle ručka, idemo u potragu za Hollywood znakom. Ja sam uvek mislio da se to vidi iz celog LA-a, međutim nije tako. Dosta je teško naći onaj pogled koji se pojavljuje u filmovima. To je jedan mali putić na hollywood hills. Naravno, google nam je bio u pomoći, a i Lola (Žanin i Zokijev GPS za kola). Čovek bi pomislio da tamo sve vrvi od turista, ali nije tako baš zbog činjenice da je taj pogled teško naći. Kada smo stigli nismo znali šta je lepše, pogled na znak ili kraj u kome smo se našli. Jedan miran kraj sa jako divnim kućicama i predivnim pogledom...po meni mnogo lepši od Beverly Hillsa. Naravno, ni tu kuće nisu bagatela...i tu ima poznatih glumaca i sl. Posle toga je usledila večerica, pa ponovo pijanka. Zoki je morao na posao, pa je ranije legao....a Žana i mi smo legli kada je on ustao :-)
Ponedeljak je bio dan za kupanje. Ja sam uprkos lošem vremenu odlučio da se odvažim i upustim u avanturu kupanja u okeanu. Poneli smo male daske (za surfere amatere) i pravac Santa Monica beach. Ulazak u vodu je bio zeznut, ali kada se jednom navikneš... Bacao sam se sa onom daskom po talasima, a bogami bacali su se i oni na mene. Ko je tu bitku dobio...ne znam, ali znam da je meni bilo preterano. Obožavam talase. Na plaži se u to vreme događala zanimljiva stvar o kojoj će Danica više reći, jer je bila prisutna. Nakon kupanja otišli smo da se presvučemo na pier. Ja onako sa šorcem u ruci i obmotan šarenim peškirom ulazim u muški wc, jadan nemajući pojma šta me čeka. Mušli wc ima par pisoara i dva prava wc-a, od kojeg je jedan jaako mali da bi se ja presvukao, a drugi je za invalide. Rekoh, sačekaću taj za invalide da se oslobodi. Ljudi u wc uglavnom ulaze i obave šta treba, ne osvrćuči se na okolinu...svi osim mene koji čekam na taj invalidski wc. A u invalidskom wc-u neki tip onako viri mu glava iznad sa pogledom na susedni wc. Još meni u glavi "kako ovaj to piša...šta radi on jebote". Otvaraju se vrata od wc-a i meni u vidik upadne tip koji sa oproštenjem onaniše. Pomerim se nekako u stranu da to ne vidim i čekam...kad u to proviri ovaj sa penisom u ruci i zove me da mu se pridružim. Istrčao sam iz wc-a psujući čitavu američku belu bolesnu naciju, na šta me Žana odvela u susednu kućicu u kojoj je policijska stanica. Tu sam ti ja lepo panduru objasnio sve u detalje šta se desilo, gde me ovaj odmah pitao da li hoću da ga tužim. Dok je policija stigla do wc-a, ovaj je već utekao.
Ok...ovo mi nije trebalo.
Vratili smo se kući i popili još jednu kaficu. Zoki se taman vratio sa posla i onda smo svi zajedno se uputili na Mulholland Drv. Osim istoimenog filma od Davida Linča, pogled sa Mulhollanda na LA se često pojavljuje u filmovima...uglavnom tu neki baja dovede đevojku da je zavede :-) Pogled je stvarno predivan...a Zoki je sa svojim foto aparatom uspeo da uhvati deo čarolije. Posle smo otišli kući i ovog puta malo ranije legli (oko 2-3).
Utorak je bio dan za Universal Studios.
Još kao klinja sam gledao na televiziji kakve sve atrakcije imaju u tom zabavnom parku (ako se to tako može nazvati) i oduvek sam želeo da to vidim. Šta da kažem, uvek sam bio pompezan po pitanju tehničkih dostignuća. Odlučili smo da odemo prvo u posetu studijima, dok je još rano i nema gužve...a i sam vodič preporučuje da se to prvo obavi. U pitanju je vozić koji vas vozi kroz hale u kojima se snimaju poznati filmovi/serije, kao i spoljne scenografije (ufff...koji glup prevod). Dok se vozimo, vodič priča koji su se sve filmovi tu snimali, a na ekranu se puštaju isečci istih. Osim prolaženja kroz scenografije, ima tu malo i interakcije, pa vam tako krenu rušiti most na kome se vozić nalazi (interesantan efekat), ili još bolje uđete u tunel koji deluje kao da se okreće i oko vas su bube iz filma mumija. Na jednom delu rade scenu poplave, dok na drugom vodič/mojsije diže vodu da vozić prođe i sl. Prolazili smo kroz razne scenografije, od meni interesantnih je bila kompletna wisteria lane ulica iz serije "Desperate Housewifes" (Očajne kućanice), zatim scena rasturenog Boeing 747 iz filma War of the Worlds (Rat svetova) itd. Lista je poprilično podugačka.
Nakon zanimljivog obilaska scenografije usledila je radionica specijalnih efekata (kroz 3 scene prikazuju kako se rade specijalni efekti u hollywood-u). Tu je Danica bila dobrovoljac i glumila je u par scena, dok sam ja davao glas za neke filmiće hihihi. Nakon toga smo otišli na vatrene efekte iz filma "Backdraft". Ovo je stvarno bilo ludo, jer smo stajali kao u nekoj fabrici koja je krenula naglo da se pali, gomila eksplozija koje na kraju kulminiraju kranom koji se otkači i krene da pada na publiku, kao i rušenje mosta na kojem publika stoji (onako malo se izlomi....čisto da probudi adrenalin). Sve je naravno urađeno jako realno. Posle smo otišli do Jurassic parka da malo oladimo. U pitanju je vožnja čamcem kroz park i pećine, koja se na kraju završava padanjem niz tobogan u vodu....da ne kažem da si na kraju skroz mokar :-) Ali ono...u kaliforniji smo...osuši se čovek brzo. Nažalost većinu ovih vožnji nismo pravili snimke, delom zato što je negde zabranjeno, a delom zato što većina vožnji ima neko polivanje vode uključeno. Otišli smo dalje do Terminator 2. U pitanju je bioskop gde ti daju one cvikere za 3D (ali ne one koje smo ko klinci u srbiji koristili za ajkulu i strava u ulici brestova...daleko bolji efekti od toga). Ovde je bila mešavina filma sa 3D scenama (npr.....T1000 direktno izlazi iz platna sa onim istopljenim rukama koje mašu tebi ispred nosa...to bukvalno tako izgleda), zatim pravih glumaca, specijalnih efekata...robota...ma ludilo. Posle toga smo otišli na još moderniju varijantu Shreka 4D. Isto je u pitanju takav bioskop, samo još moderniji...sedišta se pomeraju, prska te voda kada ovaj kine u filmu, kada jašu kočijama sve se trese, kada je magla...osetiš i ti maglu. Jako je ovo teško opisati, ali verujte mi kako je to sve usinhronizovano, osećaj je neverovatan. Ako vas ne interesuju scenografije, hollywood i sl....zbog ovog i dalje preporčujem da posetite Universal. Posle ovog smo gledali kaskadersku predstavu Waterworld, gde je ceo grad ko na filmu urađen. Jurnjava čamcima, skakanje, eksplozije...sve je tu :) Inače, celu scenu rade poznati kaskaderi iz serija CSI, CSI:MIAMI i sl. Nakon toga, otišli smo na Simpsons ride. Ovo je takođe bilo fantastično. Ceo doživljaj otkada čekaš u red dok ne sedneš na vožnju. Inače, svuda gledaju da vas zabave dok čekate u redu....i to su dosta dobro organizovali. Kod simpsonova vas uvode u priču vezanu za vožnju...naravno sve na šaljiv način. U pitanju je vožnja gde max 8 ljudi sedne u neka kola, koja su na hidraulici. Ta kola se dignu i svuda je okolo platno, kao da si u crtanom filmu. Potom krene luda roller coaster vožnja. Naravno, hidraulika na kolima radi svoj posao, da se osećaš kao da si stvarno u filmu. Opet, teško je opisati...treba doživeti.
Nakon ovoga je usledila kuća strave :-) Osim raznih vožnji, u Universalu je ceo taj park odrađen sa scenografijom iz filmova, a određeni glumci su i obučeni kao poznate ličnosti i šetaju parkom. Tako vas može mumija usput ćapiti iza leđa, ili pak Merlin Monro da pozira ispred vas :-)
Tu su i blues brothers koji imaju svoj show na svakih sat vremena. Ceo taj park se nalazi na brdu i izgrađen je u dva nivoa, tako da ima fenomenalan pogled (pogotovo dok se šetate između nivoa). Ispred grada je napravljeno šetalište prepuno svetlećih reklama i tematskih prodavnica i kafića. Naravo, ne može se sve stići videti u jednom danu...jer je park ogroman.
Posle obilaska Universala usledila je još jedna neprospavana noć uz tamburaše, piće i polemiku do jutra :)
LA je bio jedno predivno iskustvo zahvaljujući našim domaćinima Žani i Zokiju koji su nas tako divno dočekali, ugostili i sve nam pokazali. Imali smo jedno predivno druženje, koje jedva čekam da se ponovi...sa velikom nadom da će idući put biti uskoro u Čikagu.

Slike iz LA-a


Snimci iz LA-a

Za one koji vise vole embedded:


PS> Izvinjavam se što ste ovoliko dugo čekali na blog, ali prebacivanje slika, komentarisanje i kačenje videa je odnelo dosta vremena... Uglavnom je to uvek razlog kašnjenja bloga.

Sunday, April 5, 2009

Od kafane do kafane



Nedelja veče....pada sneg. O da, niste pogrešili, ne čitate neki blog iz arhiva. Danas je peti april :-) Kad će više to proleće. Nadam se da će napokon stići proleće u Chicago nakon našeg izleta u CA gde je trenutno leto :-)
Beše ovo uzbudljivih nedelju dana. Prošli petak nas je Vlada ponovo pozvao na neku žurku. Standardna procedura, poneseš pivo, uđeš kod totalno nepoznate osobe u stan (pri tom se vlasniku ni ne javiš, jer nemaš pojma ko je vlasnik), nađeš nekako kuhinju da strpaš pivo u friz (ako ima mesta), otvoriš pivo i gledaš ima li poznatih :-) Naravno, kada Vlada dođe upozna nas sa vlasnikom kojem onda čestitamo rođendan. Poznati ljudi sa prethodne žurke, neki prilaze i pitaju te "Ko je ovde gazda?". Onda nam je nekako lakše...nismo jedini padobranci na žurci. Ustvari, ovde valjda svi tako prave žurke, pozovu prijatelje i prijatelje prijatelja....i let's party. Žurka je bila naravno super...detalje nećemo na blogu. Sutradan nam je došao novi poznanik Daniel iz Barselone da okuša Danicinu sarmu. Prvo što je video kada je ušao je pingvin kojeg mi je Danica poklonila i pitao da li je to Tux? Čovek je hemičar, a eto koristi linux već jako dugo. Tek smo tada imali teme za priču. Radnu nedelju ćemo da preskočimo, tu nema ništa zanimljivo, osim da sam ove nedelje konačno uspeo da pobedima Sanga u ping pongu. Ostatak je već uvek isti: trči za prokletom osmicom, osmica ponekad pobegne ispred nosa, ako nema vatrogasca da spašava, ideš na voz. Radi radi radi. Povratak sa posla, trčanje sa mosta da bi uhvatio osmicu...klackanje do kuće. I sada neka mi neko kaže da ne treniram ništa...sprintam svaki dan za prokletom osmicom ko nenormalan :)
Stigao i drugi vikend. U subotu sam išao na opensource konferenciju koja se organizuje svake godine na univerzitetu (naravno, usput mi je pobegla osmica ispred nosa). Bilo je super, upoznao sam dosta novih ljudi, kao i večih faca u opensource i linux svetu. Na takvom jednom mestu shvatiš u potpunosti zašto si u Americi i šta je ono što si želeo od ove države (osim boljeg standarda). Napisaću posebno pismo o tehničkim detaljima vezano za konferenciju (da ne smaram sve sa tim), koga više interesuje može pogledati na sajtu flourishconf.com
Posle konferencije krenuli smo do druge zgrade univerziteta na pivo i pizza. Čim smo izašli iz prve zgrade osmica je begala...na šta sam joj ja pokazao šipak...hehe ne trebaš mi sada, džabe ti. Družio sam se najviše sa standardnom ekipom linux udruženja iz Čikaga, koji su imali i svoj štand. Moram dodati još jednu zanimljivost koju sam video, a to je štand vojne akademije, za kojim su bile dve devojke. Nije mi bilo baš najjasnije šta oni tu traže, pa rekoh da ispitam. U pitanju je letnji kamp koji akademija organizuje i na koji se studenti mogu prijaviti. Za vreme leta odeš malo u prirodu, malo trčiš i vereš se, malo učiš da programiraš i elektroniku. Interesantna stvar, moram priznati. Dobio sam i dosta poklona, između ostalog i Sun microsystems klompe, koje su odlične. Majce naravno nije ostalo u mojoj veličini (Ameri isto kanda ne kontaju da treba praviti 20x više xl i xxl majci od ostalih).
Nakon piva i pice, Danica i ja smo otišli do Miloša i Karoline. Tu smo malo pili i diskutovali (ko što je obećao na forumu :)). Posle smo se svi zajedno uputili do kluba "Boem" u Čikagu, gde je svirao Čikago Band. Kada sam ušao, nisam mogao da verujem...kao da sam ušetao u klub B u Novom Sadu. Pevaljka ala Karleuša arlauče poznate nam narodnjake, tip sa milion sintisajzera i mikrofonom oko glave....klasika. Bilo je interesantno videti takvu atmosferu i onda skrenuti pogled na prozor kroz koji se vide tipične američke kuće. Mislio sam da ću imati onaj isti osećaj kao i svaki put kada zalutam na takva mesta. Ustvari, mislio sam da ću imati malko drugačiji osećaj, umesto "Hoću da pobegnem odavde" da imam "Aha da, od ovog sam pobegao". Međutim, nisam se tako osećao...bilo je više zezancija kao 2 puta kada smo se napili sa Damirom i završili u aquariusu. Imaš neki osećaj da nisi tako daleko. Nemojte me pogrešno razumeti, nije me nostalgija tako udarila da počinjem slušati narodnjake, jedino što kada uđeš na takvo mesto u Čikagu...pa...nekako manje iritira nego ranije. Pomalo i žalim većinu ljudi koje sam tu video...izgubljeni u vremenu i prostoru, nesposobni da se uklope. U svakom slučaju, mi smo se dobro zezali :-) Srđeviću, nemoj sada da prođe opet par meseci da se ponovo vidimo.
Nedelja, standardno igranje RE5 sa kumom preko mreže. Joooj....sutra opet posao...ma nije to što je posao, nego prokleta osmica...:-(

Slike sa zurke

Slike sa izlaska

Slike sa konferencije