Tuesday, January 20, 2009

Job Blues

Ravno trideset i tri dana nemam posao. Ne da se ne lažemo nemam posao od kako sam stigla ovamo... ono prehodno necu ni da uzimam za nešto što se može poslom nazvati. I tako posle nekoliko stotina poslatih biografija na razne adrese i tri meseca i pet dana od kako smo došli ja još uvek tražim. Nije sada da nešto izvoljevam pa hocu ovo ili ono. Ne meni se nisu ni javili... mislim oni ozbiljniji, oni koji su mi se javili su samo sitne šrevare i budalaštine sa radom na procenat bez osnovice. Evo danas sam bila na intervju za kasirku u lokalnom marketu .... super je protekao intervju, ali znam kada kažu da će se javiti za sedam dana ili do kraja nedelje to je "šifra" da nisam dobila posao. Nije da ja neznam šta da kažem na intervju-u itekako dobro znam šta treba da kažem jer sam provela dosta vremena istraživajući šta i kako i gde i kako se držati i koje termine koristiti i sve po redu. Šta je tu je moja diploma i moje obrazovanje i radno iskustvo nisu dovoljni već će oni... lepo da me uzmu za početak samo part time pa onda ako se pokažem će mi dati full time poziciju. Jao ne mogu više ni da gledam na spisak poslova na koji sam se prijavila u principu se minimun na pet do deset poslova prijavim dnevno... E da otišla sam i u agencije... oni su tek paćenici... pitaju me da li si se prijavila na career builder (lokalni sajt za zapošljavanje) ja ih gledam i ne verujem... pa ne bi bila ovde da nisam pokušala sve moguće alternative.
Inače koje sve prevare postoje to je neverovatno... evo samo par primera... prijavim se ja lepo za administrativnog asistanta za jednu kompaniju koja prodaje sex toys i sve lepo sa rezimeom ... nazovu oni mene za pet minuta od slanja da su oni sve to lepo primili, ali su upravo popunili poziciju za koju su se oglašavali ... nego ako ja hocu da pokrenem svoj bussines i krenem da valjam sa svog sajta te igračkice a oni da mi budu veleprodaja... šta kao ulaganje je minimalno...
Primer broj dva... super sam im za tu poziciju ... taman kako treba ali nemam znanje iz nekog programa za knjigovodstvo.... ako hocu mogu da od te agencije za zapošljavanje dobijem džabe cd sa knjigom o tom programu samo trebam da platim šiping. Lepo ja ljudima odgovorim da mi ne treba cd ... kada nemam program... ali da sam izuztno kompjuterski pismena pa ako je neophodno uzeću privatne časove. U međuvremenu saznam da ta firma uzme pa za tu porudzbinu ti skine svu svotu novca koju imaš na računu lepo i potencijalno ti pokradae identitet. Posle par dana na moj mail stiže odgovor da je klijent te agencije za zapošljavanje ipak našao nekog drugog ali ako ja hocu da pokrenem svoj biznis može da im se javim.
Primer broj tri... javi mi se firma koja je jako zainteresovana za mene ... kažu da hoce da me prime sve šta treba da uradim jeste da primam čekove na svoj lični račun od njihovih klijenata i ostavljam sebi 5% ... zvuči poznato--- > pranje novca. E da i povr svega mogu i u zatvoru završiti jer neznam odakle to stiže. Ali šta da se radi odavde su krenule sve prevare pa tako i ove .... ko je budala primi se... ja sam bila jednom, ali od tada se i guštera bojim.
Primer broj tri... super plaćen posao virtuelne sekretarice ... plaća se 23 dolara na sat, samo što nisam stigla još da nađem u čemu je caka. Znam samo da je ne legitimna firma jer nema ni zaglavlja korporacije ni imena firme ni ništa. Uguglala sam ženu koja mi je posalal to da hoce da radim za nju ... ispostavilo se da je to ime i prezime strip junaka koji rešava misterije... ovo je inače jedan od osnovnih znakova da se radi o teškoj prevari. Sada kada su me iskontaktirali sa svim mogućim prevarama mislim da je krajnje vreme da se javi neko sa pravim poslom za mene.
U međuvremenu ja počinjem svoj privatni bussines :D "Od autora ... "Tebe slavimo" (ikona koja je osvojila nagradu kulturno prosvetne zajednice Vojvodine 2000. godine ... sa naznakom van konkurencije... trenutno se nalazi u arhivu Vojvodine)... "Smrt bogorodice" (ikona koja je osvojila prvo mesto na takmičenju "Pravoslavlje danas" ) ... stiže sveže i novo!" Krećem ponovo da slikam ikone ako je neko zainteresovan za kupovinu, neka se slobodno javi. Ovo je nešto sa čime sam osvajala prestižne nagrade u Srbiji... slikam organic bojama na prirodnim materijalima vizantijskim stilom. Od reprodukcija do oreginalnih radova. Toliko od mene za sada. Dršte mi palčeve za taj posao...

Sunday, January 18, 2009

Zima, zima...pa neka je...

Ove nedelje smo preživljavali najhladnije dane koje je Čikago ikada osetio. Temperatura se spuštala i do -28 celzijusa, što je sa efektom vetra (koji stalno duva) oko -40. Prozori su nam se bili smrzli iznutra. Opšti haos u gradu, deca nisu išla u školu itd. Ja sam u petak uspeo da izdejstvujem da radim od kuće. Meni je ovo nekako bilo zanimljivo iskustvo, pošto nisam nešto zimogrožljiv. Iskreno, ako bih mogao da biram između dva ekstrema (ovoga i plus 40), onda definitivno biram -40. Osećaj je veoma interesantan. Izađeš napolje i za 5-10 sekundi...tj...čim ti zune vetar u lice, dlake na bradi se smrznu (pogotovo što ima šal okolo, pa se sve lepo kondenzuje od disanja i stvori voda koja se smrzne). Imaš osećaj da su ti dlake na bradi male iglice. Lice ako nije pokriveno...heh...možeš imati žešćih problema. U početku ni ne osetiš da je tako hladno...ali čim si malo duže napolju (duže od minut)...shvatiš o čemu se radi. Ruke ako su nepokrivene se smrznu za dvadesetak sekundi. Jednostavno, svi smo se kao deca igrali napolju u snegu dok se ne smrznemo, a na ovoj temperaturi se taj efekat postiže za nekih pola minuta.
Na to sve dolazi avantura sa autobuskom linijom 8. Ovo najneverovatniji bus koji sam u životu video. Svaki dan ja kada se vraćam sa posla ja moram da trčim za njim. Uvek se sretnemo na istoj raskrsnici i onda ide sprint od 100 metara. Uglavnom te vozač vidi i sačeka (nisu kao oni naši). Ovo se uvek dešava, ma kad god se ja vraćao sa posla (6,7,8 sati...nije bitno). Do sada sam imao samo 2-3 izuzetka, kada sam ga čekao pola sata....oba izuzetka su se desili na temperaturama nižim od -15. Ovaj zadnji put je bilo baš zeznuto.
Ne znam, čujem da se ljudi smrzavaju u Srbiji na preko -10...ono kao...ludilo...ovde se čovek valjda navikne da je -15 ok. Pretpostavljam da je onima u Sibiru -25 ok.
Uspeli smo nabaviti kartu za The Killers i idemo u utorak. Karte su već odavno rasprodate, ali je Danica uspela da nadje od nekog lika 2 karte, koji je odustao...čovek nije hteo ni da zaradi na tome. Tako da smo kupili karte za prvi sektor od bine po normalnoj ceni, inače su ih na ebay prodavali i za 150$ po karti (mi smo platili 59$). Jako sam uzbuđen zbog ovoga, jer ih dosta slušam i baš sam razmišljao kada sam dolazio ovamo, da bi bilo super ići na njihov koncert (ne dolaze baš mnogo u evropu).
Sada tek vidim koliko smo se nekako ovde već odomaćili i koliko život prelazi u monotoniju, kada više ne znam šta ovde da pišem :-) Bojim se samo da ne krenem da se ponavljam i postanem dosadan. Generalno, ja lično ne osećam neku monotoniju....ali tako nekako zvuči. Na proleće će verovatno biti mnogo interesantnije (mnogo više kretanja).
Danica još nije našla posao. Svi su nekako u Srbiji mišljenja (a i ja sam bio), da se u Americi posao lako nalazi. Pa onda dolaze i oni saveti tipa: "Radi bilo šta za početak...". Nema "bilo šta"....nema nikakvog posla. Ne možeš dobiti ni "bilo šta" posao. Evo sada se nadamo da će Danica u utorak uspeti da dobije posao u velikom lancu marketa...da će sa svojom master diplomu uspeti da dobije mesto "pakivača kesa"....mada se i toga bojimo, jer nema profesionalnog iskustva u "pakovanju kesa", kao ni položen sertifikat za to (nisam siguran da postoji, ali poznavajući do sada ameriku, ne bi me čudilo). Jel shvatate ironiju?
Ja ne znam šta oni silni studenti rade u Americi, ali verujem da na neke poslove samo njih primaju...i samo u sezoni...i da je to neko logično objašnjenje....mada moguće je i to da Čikago nije najbolje mesto za traženje posla i da je drugim krajevima amerike bolje.
Mnogi me naši pitaju "da li se oseća recesija?". Pa recimo da je na to odgovor ovako, u Chicago po zvaničnoj statistici ima 7% nezaposlenih. To je podatak koji pokazuje koliko je vlada srbije mala beba u lažima u odnosu na ove frajere. Ako ćemo po našem dosadašnjem viđenju i iskustvu, nezaposlenost je 70%......jer posla nema, a i kada ima, za jedno radno mesto nagrne 1000 njih. Ono što se razlikuje između krize ovde i krize u Srbiji je to da...ako imaš posao...ti i dalje dobro živiš. I dalje postoje otvorena radna mesta sa 150.000$ godišnje platom itd. Čim se "uvališ" negde...tebi je dobro, standard je ok (zavisi od toga šta radiš). Čim nemaš posao, troškovi su ogromni, a posla nema. Nemati posao u Srbiji je daleko lakše nego nemati posao ovde. Naći posao u Srbiji je 100x lakše nego naći posao ovde. Ali ako imaš posao...e onda je ovde bolje....pogotovo ako radiš ono šta voliš. Imaš daleko više šanse i da se dokažeš i da naučiš, da upoznaš razne poznate stručnjake u svojoj profesiji....i naravno, radni uslovi su bolji. Ako si velik stručnjak u nečemu, ovde ćeš naći mesto koje će te tvoje sposobnosti da iskoristi i da te za to plati pošteno, dok u srbiji ipak je daleko od toga. Možda se to najbolje može opisati u muzici....ako si virtuoz u srbiji, ali ne sviraš narodnjake...nećeš se mnogo leba najesti. Ovde ipak nije tako.
Slike koje sam poslednji put zaboravio da okačim su ovde
Opet ima slika koje nisam okačio...ali nešto moram ostaviti i za drugi put :-)

Sunday, January 4, 2009

Happy New Year - Part 2



Pošto je Danica većinu stvari opisala, ja ću gledati da budem kratak...kao i uvek :-)
Sa internetom sam se zezao do 31. decembra. Majko moja mila....da mi je neko pričao da je internet u Americi i podrška tako očajna...ne bih verovao. Kasnili su 21 dan, barem 15 puta smo ih zvali telefonom...svaki put bar 45 min priče. Užas. Prvo došao jedan lik i izbrljavio kablove, pa smo imali čak 2 dana internet, pa opet nestao...pa došao drugi lik, koji nije ništa pametno napravio...jer mu ništa nije bilo jasno. Tek sutradan je došao ponovo (ali zbog nekog drugog stanara) i onda mu je bilo jasno da je prethodni lik pobrljavio kablove i isključio nekog da mi mene priključio...ma čitava zbrka. Još nisam siguran da li sve radi kako valja. U svakom slučaju odmor mi je prošao dosta nervirajući se što nemam internet, što ne mogu da se čujem sa svojima zbog toga i što...pa eto....što me AT&T zeza i što se 2x dnevno sa njima svađam preko telefona. Jednostavno, takve su stvari u Americi...uglavnom sve radi iz prve, ali kada ne radi....joooj....muka. Pre par blogova sam dao link na temu gde sam svoje muke detaljno opisao....tu se da videti kako to izgleda...kao u filmovima...pričaš sa mašinom, pa te prebacuju sa jednog lokala na drugi...ma užas.
Nego, da pređem i na vedriju stranu. Danica je već pomenula da je izgubila mobilni...osim što sam poludeo zbog toga, uspela je jedna činjenica da me iznenadi. Ameri su nam sutra za 30 sekundi zamenuli karticu, iako je prepaid. Ovde je i to na ime (sve se špijunira...hihihi), tako da su samo uzeli novu karticu i otkazali staru. Nije to neka komplikovana stvar, ali me fascinira činjenica da su to uradili odmah i džabe....nisu pravili od toga veliki problem kao kod nas. Ja sam joj uz rođendanski poklon pokonio i punjač za stari mobilni koji je zaboravila u Srbiji. Čim je taj mobilni upalila sa karticom iz Srbije u njemu...za 20 sekundi (ali bukvalno) je već neko zvao da se raspituje za doček nove godine u lavirintu :-) AAAaaaa.....baš mi nedostaje ta ludnica.
Kao što ste već mogli čitati, opremili smo se u IKEI. Sada nam je ostalo krevet, pegla i daska za peglanje da možemo da vodimo normalan život. Naravno, fali još gomila stvari (mixer, usisivač i sl), ali ovo je nekako neophodno....od toga krevet predstavlja najskuplju stvar i ako se Danica ne zaposli...bogami...još mesec dana ćemo spavati na "govancetu"....nemojte mi zameriti na jeziku, ali tako zovemo naš futon :-) U neudobnijem futonu u životu nisam sedeo, a kamoli spavao. Ali i to će valjda uskoro da se promeni....sve je to faza i avantura koja se jednog dana priča deci....i opisuje na blogu :-)
Nova godina je protekla začuđujuće lepo. Očekivao sam da ćemo je dočekati kao penzioneri...nas dvoje, sedimo na "govancetu" i gledamo tv......ali na svu sreću nismo. Prvo smo pričali sa društvom koje je u Senti čekalo novu godinu. Oni su se taman spremali za grad, pa smo imali jedno sat vremena video konferenciju. Ovo mi je bilo jako drago...ali ujedno mi je bilo još teže što nisam tamo.
U svakom slučaju....Danica i ja smo se spakovali i otišli u onaj pub o kojem je već Danica pričala...i lepo se proveli. Nije najluđa nova godina koju sam imao u životu, ali nije ni loša....imala je neki svoj šmek. Uostalom, ako nisi sa svojim društvom nova godina može maksimalno biti...prosečna, ma gde se nalazio. Ovde svakako nema tog duha...po meni čak ni za božić. U predgrađima je malo drugačije. sa Dejanom i Danijelom smo se provozali kroz predgradja na putu do IKEA i videli kako ljudi uređuju kuće. Ono je stvarno bajka. Šta su ljudi sve u stanju da naprave....od deda mrazova, irvasa...ma ludilo...cela kuća okićena u lampicama.
Drugog smo Danica i ja odlučili da se malo promuvamo po gradu. Bili smo do Sears Tower-a (sa 527 metara visine, to je najvišlja zgrada u americi, a dugo je bila i najvišlja u svetu). Nismo se ovog puta penjali gore...to ćemo idući put. Posle smo otišli na ručak, pa malo šetnja po milenijum parku. Ne zvuči nešto naročito, ali meni je nekako taj dan baš prijao. Sutra nazad na posao...i sve po starom....baš je proletelo. Baš me interesuje koliko bi čoveku trebalo vremena da kaže....e baš sam se odmorio, spreman sam da radim. Meni ovih dvanaest dana nakon 2 godine nije bilo dovoljno....a valjda odmor i nije odmor kada ostaneš kući (uvek nešto radiš).
Slika sa nove godine i ostalih dogadjaja su ovde

A evo malo i videa koji smo snimili vozeci se braon linijom...prolazeci preko reke Chicago (imam jos dva videa iz ove voznje, koje cu staviti u iducem blogu)

Kratak blog o t-shirt



Pre koji dan mi je Dragan ukazao na blog Eric Sink-a na kojem čovek poklanja majice i šalje džabe, ali samo na teritoriji Amerike. Zapravo, majice nisu džabe, kada primiš majicu, treba da se slikaš u njoj i tu sliku okačiš na svoj blog i staviš Ericov link. I eto...ja to upravo uradio. Ono što je interesantno je činjenica da mi je ova majica stigla za manje od 2 dana. Svaka čast

Eric, tnx for the t-shirt....it's great.

Saturday, January 3, 2009

Happy New Year - Part I

Srećna Nova godina svima kojima nisam stigla da čestitam. Jao ljudi moji kako mi nedostaje ta frka ta loodinica to uzbuđenje oko nove godine. Ovde se to jako slabo oseti... veća je frka oko božića i to je to. Nema onog pravog novogodišnjeg duha, malko je to ovde plastično i prazno.
Naše avanture krenule su dva dana posle božića kada smo otišli u kupovinu sa Dejanom i Danijelom. Glavni cilj je bio posetiti Ikea i tržni centar u Šaumburgu, ali pre toga navrnuli do prodavnice na kojoj stoji natpis "PRODAVNICA". Naravno da smo se slikali pored natpisa :). Kako smo ušli u prodavnicu, lik za kasom nas je pitao "Vi niste odavde?" na inteligentna pitanja se uvek odgovara istom merom:"Ne mi smo iz Čikaga :D". Sreće i radosti u prodavnici, od plazma keksa do smokija, bajadere i svega po redu. Odma smo pokupovali suvi vrat, madjarski kulen i ajvar .... stvari koje se retko mogu naći ovde i nastavili put ka Ikea-i. Šta da kažem do tržnog centra nismo ni stigli ... ostavili smo pozamašnu sumu novca u Ikei ali zato smo se nakupovali svih oni sitnih stvarčica koje čoveku trebaju za opremanje doma... od prese za luk do stičića za kafu. Pod nekim interesantnim okolnostima uspela sam da izgubim Nikolin telefon. Džigericu mi je pojeo zbog toga. Naravno uređena prodavnica kao ova ima i sektor lost & found tako da sam ostavila opis telefona i otkazala karticu. Javili su mi se 31. dec. da su našli telefom i da imam rok od 30 dana da ga pokupim :).
28. Dec. 2008. - Moj rodjendan. Namerila cica da pravi tortu i to ni manje ni više nego pesak tortu. Dok sam pronašla puding ccc... naime ovde sve od pudinga instant pudingam koji se prave sa hladnim mlekom do želea pravi jedna te ista firma Jell-o i tako jedan relativno lak zadatak mi je oduzeo nekih sat vremena u prodavnici dok nisam našla puding koji meni treba. Torta je super ispala ali je niko nije jeo za rodjus. Nekim čudnim sticajem okolnosti navrnuo mi je samo Srdjević. Nije bila žurka, ali je bila dobra sedaljka. Dejana je uhvatila kičma... pa on i Danijela nisu mogli.. Karolina je bila na nekom drugom rodjusu... koleginica sa bivšeg posla je u Poljskoj. Nema veze nama je i dalje bilo fun. Ja pekla neke instant mini pice... praktično i simpatično... malko kulena sira i pršute po naški :). Ono šta me je najviše iznenadilo i obradovalo jeste da me je neko zvao za rođendan... i pitao da li ima dočeka NG i ove godine u Lavirintu i da li ima karata još. Lepo sam liku objasnila da organizatori privremeno nisu u državi... tako da neće biti dočeka nažalost. Za tih par dana između rodjendana i nove godine sam poloodela od ljudi koji me zovu za produžetak školovanja, kupovinu magazina i sl. Neko od divnih firmi za traženje posla da li monster ili career builder ili ko god već je prodao moje podatke lepo i sada me maltretiraju svaki dan.. a ja ko na iglama čekam da mi se jave za posao. I tako sve u svemu NG prošla bolje nego što sam se nadala. Otišli smo do lokalne kafane... gde smo se združili sa ekipom koja tu radi. Izbacili nas iz iste u 2 sata ujutro. Ovde je neverovatno da nisu menjali cene nisu ništa promenuli... samo je kafanica okićena i daju se veći tipovi. Dobili smo svu prateću opremu za doček... šešire.. rkalice... klepetalice duvalice ... i trakice za bacanje... na kraju su mi poklonili i helijumske balone kada smo kretali kući. Čudno je jako kako sve prodavnice ovde rade redovno... ne oseti se da je nova godina... svi rade normalne su cene... butici otvoreni do 10 uveče... jako jako čudno. Nema tog duha kao što se osetilo u NS baš mi nedostaje nešta ta Dunavska i Zamaj Jovina okićene tako ... nešto smo postali polako sentimentalni. Čula sam da je Exit organizovao poselo na sajmu i razne stejdževe po gradu... Još jedno podsećanje zašto neću da se vratim.