Thursday, July 30, 2009

Random rampage

Ovo je post o jednoj izuzetno sebičnoj osobi, zvanoj Danica Novaković. I pitam se šta mi je sve ovo trebalo u životu, i pitam se zašto se nalazim ovde gde jesam, i pitam se....
Diagnoza: depresija, užas i strahota. Trebalo bi da se radujem. Preselili smo se konačno u drugi stan, danas predajemo ključeve i trenutno smo u stanu koji ima 95 m^2. Sama dnevna soba je veća od stana u kojem sam ja provela ceo svoj život do pre godinu i pol dana. Trebalo bi da sam srećna, ali umesto toga, meni je teško, osecaj ocepljenosti, izgubljenosti, tuge i konstantne nesreće. Znam da je čoveku u biti da je nezadovoljan, i da bi trebalo da budem presrećna sa svime što me okružuje i mojim mužem koji mi je podrška u svemu, ali ne mogu, ne mogu nikako. Prošlo je devet meseci od kako smo se doselili i ja i dalje ne mogu da nadjem posao, nikakav. Pa majku mu njegovu kako šta ja to radim i gde sam zgrešila da to što sam radila prvih par meseci kada su me svi zvali, sada više ne prolazi. Zašto mene stalo prati taj sivi oblak, tuge, nesreće i usamnjenosti. Znam da je sada onome ko čita ovo, jako smešto to šta ja pišem. Neko bi čak rekao ćuti i uživaj, ne radiš ništa. To što ne radim ništa je ono šta me najviše i ubija! U toj kolotečini nekog užasa, ja svaki dan namestim krevet, skuvam ručak, operem sudove, operem veš i šta to, ništa nije teško, ništa nije neznam ni sama koji pridev da mu dam, ali za mene to je kao da služim kaznu i robiju najgoru moguću. I dok ovo pišem suza za suzom roni, neznam kako sebi da pomognem, knedla je negde u grlu zaglavljena i nema pomoc, i nema izlaza, nema ničega. I sada bi ponovo neko rekao "ti nisi normalna, trebala bi da si zahvalna bogu što si uopšte tu", ali ne, ja ne mogu da budem zahvalna jer nisam ispunjena kao osoba. Jer ovo sada je najteži deo mog života do sada, valjda zato što nisam došla do tog "američkog sna", možda zato što kada dođeš ovde i vidiš sve skontaš da je sve to samo holivudska šarena laža, i shvatiš da ovde ljudi idu preko živih ljudi da bi nešto kao uspeli i da borba nikada ne prestaje. Daleko od toga da sam očekivala da ću sve dobiti na srebrnom poslužavniku, ali daleko od toga da svaki moj pokušaj za bilo kakvim poslom bude toliko osujećen da se stvarno zaupitam da li sam ja normalna i shta stvarno nije uredu samnom. Ceo život sam radila "prave" stvari, završila školu i sve po redu i na kraju šta mi to služi? Ništa! Mogu sa diplomom da obrišem dupe i da se samo skenjam kada vidim druge sa dva padeža kako uspevaju u ovome sistemu. Znam vrlo dobro da riba koja pliva uspe, a ona koja ne umre, a ja sam polako potonula dalje nego što sam ikada očekivala.
Na kraju, ništa ovo je još samo jedan malkice mračniji dan u mom životu u četiri zida.
Nikola izvini.

Saturday, July 11, 2009

Srbija drugi deo i povratak u USA


Wow....baš je prošlo vreme od starog bloga. Svaki put obećam sebi da ću se truditi cešće da pišem i svaki put napravim još veću pauzu. Posle toga je teško nekako povratiti osećanja od pre 3 nedelje.
Srbija je bila lep provod, mada je daleko od reči "odmor". Proletelo je munjevitom brzinom i nekako imam osećaj da sam najviše postigao one prve dve nedelje dok sam radio. Kada je stiglo vreme za godišnji odmor, prvih par dana sam bio u Senti, a posle je sve nekako teklo sa gomilom slatkih obaveza, da bi kulminiralo jedne noći (3-4 dana pred povratak) gde sam uganuo nogu...i time završio svoj godišnji. Ako išta...tih par dana sam bar malo odmorio. Žao mi je samo što dosta ljudi nisam ni stigao da vidim, što nisam uspeo da vozim kola i što nisam uspeo da napravim ispraćaj sa prijateljima zadnji vikend. Ima još jedna stvar koju sam shvatio tek kada sam se vratio....da nisam nijednom bio u Dunavskoj ulici. Sram me bilo. Bio sam dva puta na dunavu sa Ljijom, Nemanjom i ekipom da se vozamo čamcima do mačka, pa roštilj. Isto tako, sa Draganom i Jutkom...čamac...tisa...zaustavi se motor na pola tise i skači u reku. To smo često radili ko klinci i baš mi je to mnogo nedostajalo. Šta reći, ali neke stvari sam u ovih mesec dana doživeo, što ni u Srbiji nisam imao godinama. Recimo opet sam uspeo užu ekipu iz osnovne da vidim...videli smo se zadnji put pre mog odlaska vamo, a pre toga se nismo skupili godinama. Više se skupljamo otkada sam ovde, nego pre. Trebalo je da bude i skup razreda iz osnovne, ali nas je kiša u tome zaustavila. Ma šta reći...kafane, prijatelji, provodi...bilo je jako lepo. Put nazad je bio zanimljiv zbog moje zeznute noge i 2 presedanja. U Parizu su me dočekali sa kolicima :-) Kada sam stigao kući i video nogu svu u modricama...rekoh najebo sam. Ali ok...evo nakon 2 nedelje jedva da bol i osetim...da je ne ureknem...kuc kuc kuc. Povratak nazad...hmm...jako čudan osećaj...jako čudan. Ti se "vraćaš" u Ameriku. Nema više one uzbudjenosti odlaska u nešto novo. Sva osećanja su totalno pobrkana. Čovek se ovde nekako navikne...i onda ode i ponovo se sa svim prijateljima i rodjacima sretne...opet se nekako ta rana otvori...opet bude teško. Međutim, oseti se kada se vratiš da su se baterije nostalgije napunile...i da sada možemo dalje ponovo. Nije mi trebalo puno vremena da dodjem k sebi. Moguće da je svaki put povratak ovamo sve teži, a opet...kada se vratiš...brže sve to preboliš...jer je ovde sada kuća.
Otkada sam se vratio stalno sam u nekoj frci, zato i nisam napisao ovaj blog do sada. Otkazali smo naš stančič od avgusta, jer su nam povećali rentu...a za te pare možemo da nađemo stan sa uključenim grejanjem. To je ovde najbitnija stvar. Zime su hladne, a računi za gas ili u našem slučaju struje mogu biti poprilični. Hteli smo da promenimo i kraj u kojem živimo za jedan isto tako popularan (ali ne tako nafuran) koji mi je čak i bliži poslu. Nažalost...to nikako nismo uspeli. Ameri su vrlo interesantni sa stanovima...ali vrlo. Ja u Srbiji nikada nisam iznajmljivao stan i stvarno ne znam kakva su tamo iskustva, ali šta su ovde ljudi u stanju da iznajmljuju...e to je strašno. Kao prvo, kraj u koji smo želeli da se selimo je dosta zeznut. On jeste bezbedan, ali dva bloka levo ili desno i možeš se naći u dosta lošem kraju. I tako ljudi iz tih krajeva napišu da je zapravo Wicker Park...a ono...veze nema. I odemo ti mi tako par puta...pa naiđeš na super stan...ali loš kraj ubi bože. Ili naiđeš na super stan...ali se u zgradu ulazi iz prolaza sa strane širokog metar-metar i po....i svi...ali svi prozori iz stana gledaju na taj prolaz. Tako ti prozori iz dnevne gledaju u komšijine (možeš rukom dodirnuti ako se malo bolje ispružiš), a ostale sobe u zid. Sivi odvratni zid. Svetlost 0. To su dobri stanovi, ostali su bili ok svetlost i kraj, ali stan je rupa kakve nema. Probali smo i preko agencija da tražimo, pa smo videli par u kraju koji su jeftiniji (ali recimo kuhinja bude ultra mala i u dnevnu bi jedva stao naš nameštaj itd). Razlog zašto tražimo veći jednosobni ili dvosobni su gosti. Ako čovek hoće da mu ljudi dolaze, mora im obezbediti i gde da spavaju, jelte :-). E sada...moglo bi to i u tim manjim stanovima, ali je problem što smo se mi zaljubili u naš nameštaj...i nekako nam se ne odriče toga. Ustvari...može nam se :). Nakon zilion opcija, sve je palo na 2 stana. Jedan je u zgradi preko puta nas (gde se snimao film public enemies)...onako jednosoban ali ogroman (90 kvadrati) i super izgleda....inače, to je u srbiji dvosoban...ovde se samo spavaće sobe računaju. Nije puno skuplji od onih koji su 30% manji. Drugi stan je čista ušteda....na drugom kraju grada. Tj. nalazi se na samoj severozapadnoj ivici. Stan je ogroman (trosoban po evrposki plus odvojena kuhinja i zatvorena terasa) i ima čak i struju uključenu u rentu. Blizu se nalaze vozovi, sa kojima u relativno ok vremenskom periodu mogu stići do posla. Blizu je radnja i to je to. Kraj je sigruan, ali nema ništa....za sve se pale kola....čak i za odlazak na pranje veša. Morali bih odmah auto nabaciti....jebeni auto kada već moram da psujem....mrzim prokleto prevozno sredstvo. Inače, Danica i ja smo jedini par koji je ikada sleteo u ameriku a da oboje nisu vozači. Da baš nijedan od nas dvoje ne vozi. Zbog toga ćemo morati platiti kaznu u vidu časova vožnje koji papreno koštaju. Zato što si bio siromašan u srbiji, ovde plaćaš penale. Naravno, ako bih i imao auto...izlazak u grad iz tog kraja ne bi postojao...jer meni ne pada na pamet da pijan sedam za volan. Čak smo i to sve voljni da rizikujemo, ali stan nekako smrdi na starost (vidi se da su jako stari ljudi živeli u njemu). Strpali su neku tendu na prozor dnevne, pa nema svetlosti (ameri baš ne vole svetlost) i tepih je dosta prljav (mada su rekli da će očistiti). Ušteda je skoro 3k dolara godišnje i zato se toliko i razmišljamo....a pak sa druge strane jednom sam mlad i sada možemo sebi priuštiti da živimo u popularnom kraju....a za penziju će se uvek naći vremena. Jedino što me u kraju u kom živimo nerivra je što je zajebano se parkirati (Dejan se prošle nedelje vrteo sat vremena i na kraju bio prinuđen da plati parking). Iako je velika ušteda preći u drugi kraj, sa druge strane u ovom kraju možemo kako-tako bez kola još neko vreme....pa ću time uštedeti par hiljada dolara u startu plus par stotina mesečno za ratu i osiguranje :) Hehe...smešna ova amerika, kako god da sračunaš na mostu dobiješ, na ćupriji izgubiš.
Elem, zaboravih da opišem četvrti juli. Danijelina firma je dozvolila radnicima da dovedu porodicu i prijatelje u prostorije firme i odatle posmatraju vatromet za 4. juli. Danijela inače radi u Sears tower na 52. spratu :) Tako smo ti se mi jedini pojavili....i sami u kancelariji posmatrali vatromet sa najvišlje zgrade u USA. Čoveče, on the top of the world :-) Vatromet je bio lep, ali je trajao svega pola sata :(. Posle smo produžili do njih gde smo prespavali i sutradan išli na sabor u gračanicu. Naši tamo organizuju roštiljadu za 4. juli (to se ovde slavi ko kod nas prvi maj). Niko od nas nije tamo nikada bio...pa smo odlučili da odemo i to da vidimo. Bilo je onako kako se i očekivalo. Prodaju se majce obraza, uramljene slike mladića i karadžića itd. Bilo je interesantno videti kako deca naših ljudi koja su rođena ovde, međusobno razgovaraju na engleskom. Interesantno je bilo i gledati kako ta deca igraju folklor (ubijaju). Inače, imanje na kojem se nalazi manastir je ogromno i bez problem se smestilo par hiljada ljudi koji su tu roštiljali. Nažalost, većina ljudi koja je tamo bila...ma sabor pijanstva i kiča. Nije mene to nimalo nerviralo (oguglao sam), mi smo gledali svoja posla....svoj roštilj i lepo smo se bogami i najeli i proveli. Posle smo nastavili kod Danijele i Dejana...gde smo i tu noć prespavali. Baš nam je bio lep vikend. Sada ovaj vikend sam pomagao u organizaciji http://barcampchicago.com Interesantan događaj gde imaš nekoliko prostorija i u svakoj predavanja. Program traje od subote ujutru do nedelje uveče...bez prestanka. Predavanja se prave ad-hoc i svakome je dopušteno da priča 30 minuta. Znači, imaš nešto da kažeš....ubeležiš se na tablu gde je slobodno i to je to. U pitanju je generalno nauka, nisu samo kompjuteri. Desi se nekada da neko drži predavanje o bubnjevima, o puštanju brade i održavanju brkova, astronomija, fizika, hemija itd..ima žene ima sve :). Sve u svemu, dosta zanimljivo i jako mi je drago da sam deo te organizacije. U subotu uveče je žurka posle predavanja, a pivo je džabe :-) Nadam se dobrom provodu....

Posto je blog malo kasnije objavljen (kao i uvek, vise vremena oduzmu slike, nego pisanje) okacio sam i slike sa barcamp-a.

Slike iz Srbije su ovde
Slike sa barcampa su ovde

A evo i jedan mali filmic