Thursday, December 25, 2008

Merry Christmas


Evo mene nakon dužeg vremena da se malko javim. Izdešavalo se dosta toga...uff....treba se sada svega i setiti :-) Pa da krenemo, dok je Danica bila odsutna imali smo proslavu božića u firmi. Već pred kraj radnog vremena smo počeli zalivati sa pivom, da bi kasnije prešli na šampanjac....i to ni manje ni više, no originalni Dom Perignon deset godina star...oko 150$ boca :-) Moram priznati da fino udara :) Primili smo i lepe poklone od firme...termos za kafu sa logom firme, malo slatkiša i gift cards za best buy i starbucks :) Posle smo otišli na večeru u neki španski ekskluzivni restoran. Hrana je bila fantastična (pogotovo predjelo). Nemam pojma ni šta sam naručio...znam samo da je među sastojcima pisalo "fufu" i da mi je to bilo toliko smešno, da sam morao poručiti :) Veći restoran od tog nisam u životu video...ima nekoliko sektora različito uređenih...neki je više u varijanti bara, deo gde smo mi bili je više za jelo....ali je ogromana hala. Dopalo mi se i to da (za promenu) nije imao televizor :) Posle večere par nas je otišlo u noćni život. Konačno sam bio u klubu gde ima svirka i gde nema (verovali ili ne) nijedan televizor....ufff...kakvo olakšanje. Naravno, do takvog kluba se može doći isključivo kolima, jer se nalazi u nekoj industrijskoj zoni. Slike sa ove večeri ću poslati čim pokupim od kolege (ja nisam slikao, jer je aparat bio sa Danicom na putu za Nešvil :)). Bile su dve svirke....pa....gledao sam i bolje...autorski bendovi su bili u pitanju, tako da su mi pesme bile totalno nepoznate.
Većinu vremena ovde provodim posao-kuća-poslovi oko kuće-playstation u slobodno vreme :)
Generalno, dosta vremena mi prolazi u odlazak na posao i dolazak. Dnevno izgubim minimum sat i po, a često i 2 sata. Fora je što sam u NS-u u zadnje vreme radio u centru i što sam većinu stvari tamo obavljao, pa sam se nekako na to i navikao. Pre koji dan je bus bio skoro prazan i stigao je za 10 minuta....toliko je ustvari potrebno vremena da se stigne do moje firme, tako da ona nije ustvari bas toliko daleko, samo je prevoz užasan. Autobus staje na svakim (ali bukvalno, bez preterivanja) 10 metara...u zavisnosti da li ima nekog na stanici i da li neko želi da siđe. Tako da kada je bus pun....majko mila. Voz ide dijagonalno i po ovim temperaturama ga izbegavam. Recimo da je firma južno od mene...ja moram da idem na zapad na stanicu, da bi voz otišao skroz na jugo-istok, da bih kasnije opet morao zapadno 300 metara do firme....jedino što kod te šeme znam da mi sigurno treba između 50 min i sat vremena, jer voz nema zastoj u saobraćaju :)
Tako da je dan u šemi, ustanem 6:30-7h, doručkujem i spremim se...putovanje...stignem na posao pre 9h...radim do 18h (nekada i duže)...kući budem oko 19h. Vikendi često prolete, jer nam do prodavnice i nazad (kad idemo u nedeljni šoping) treba oko 3-4 sata. Od toga sat i po putujemo tamo-nazad....a sat i po smo u prodavnici :) Nedostaje mi jako da mogu posle posla da odem 100m u svoju kafanu ili LUGoNS kada je okupljanje...da sretnem prijatelje i popijem po koje pivo :) Pogotovo što si ponekad baš u tom fazonu (kada je posao prošao jako uspešno ili neuspešno). Eh kada bih mogao ovde živeti, a u Novom Sadu i Senti izlaziti...
Inače, firma nam je dala raspust...tako da sam na raspustu od danas do 5. januara. Nisam toliki odmor imao već 2 godine i bio mi je preko potreban. Nameravam da ležim i igram sony. Dosta mi je avantura i planiranja i trčanja i ludila... Poznavajući sebe, teško ću to ostvariti (pogotovo sa praznicima koji dolaze)...ali trudiću se. Ovaj vikend imamo već planove....ali sam od nedelje free.
Celog života sam gledao one američke božićne filmove i sanjao da jednom budem ovde u sred toga. Moram priznati da sam ovde video najmanje tog božićnog duha. Danas je eto božić...i iako nema žive duše na ulici, marketi, restorani...ma sve bre radi. Sve su to indusi, meksikanci i sl. Robovlasničko društvo u punom jeku....nema odmora za radničku klasu.
Proslavu nove godine na centralnom trgu (koliko sam čuo) organizuje samo NY. Chicago to nikada nije imao. Vidim par reklama za neke žurke, ali nema te groznice kao u NS. Samim tim ni ja to ne osećam (ali nimalo) i to strašno nedostaje, jer je ovo uvek bilo moje omiljeno doba godine i nova godina mi je uvek predstavljala veliku radost (pa pobogu...organizovao sam je u svojoj kući bar 3 puta, a posle toga sa Danicom "Lavirint" tri puta). Kada već spomenuh Lavirint...eh....ljudi šalju pisma, raspituju se...hoće li biti ove godine :) Čuo sam da Exit pomaže gradu organizaciju nove godine, biće disco stage, hard rock stage....zvuči poznato? :-) Čuo sam i da dovode Neđu Kostića....o bože...vrati radikale :) Nedostaje mi užasno organizacija te nove godine...moram priznati da mi je to bio najveće uzbuđenje (i gubljenje živaca) i posao koji sam najviše voleo da radim. Da sam samo znao da će se karte rasprodati, ceo posao bi bio čist užitak...ovako su se malo gubile godine života u živcima...ali šta ćeš i to je deo posla. Nadam se jednog dana povratak tako nečemu...možda čak i ovde u USA.
Sinoć je ovde bilo badnje veče i mi smo pekli proju, pili eggnog i gledali Batman-The Dark Knight na Blue Ray. Film je fantastičan, a naravno odmah su se i prepoznali poznati delovi Čikaga...hehehe...Čikago je Ghotam City :) Posle sam gledao i kako je snimano i lokacije...onaj deo gde stalno jure ispod metroa (bruce se tu spuca sa lambordžinijem da bi zaštitio onog lika što hoće da otkrije batmanov identitet)...e taj voz što jurca iznad...to je braon linija kojom idem na posao i redovno prolazim tuda :) Tačnije, danicina bivša firma je pola bloka odatle :) .
Danas smo pravili neko fino kinesko jelo i tako...uživamo. Kada sam već pomenuo filmove, interesantno je da se u Čikagu najviše reklamiraju filmovi koji su ovde snimani :)
U subotu bi trebali da idemo do prijatelja u predgradja...otići ćemo usput do IKEA, a i malo da vidimo one kućice u predgradjima kako su okićene...kaže Dejan da su kao iz filmova.
Umalo da zaboravim, raditi ovde kao radnik u nekoj od trgovina pred božić mora da je prava noćna mora. Znači u svim radnjama se stalno vrte božićne pesme po ceo dan....da poludiš....i to još od početka decembra.
Probleme sa internetom još imam....ako neko hoće (ima živaca i volje) može da pročita moje jadikovanje na forumu ovde
Jao...pa ja nisam pričao o temperaturama....ufff..baš se toga dosta izdešavalo. Ovo je najhladniji decembar u Čikagu u zadnjih 20 godina. Di baš nas potrefio....ako išta....sada znam kako je najgore...a i to nije tako strašno. Temperature su ovih dana padale i do -21. Kada se to kobinuje sa vetrom koji duva...dobije se situacija da ako hodaš suprotno od vetra, suze u očima počinju da se lede. Brada mi se smrzne za par sekundi. Jednom sam zaboravio rukavice kada sam išao na ručak. Nisam se baš dobro sporazumeo sa kolegama da zapravo nosimo hranu da jedemo u firmi. Tako sam ja izašao napolje sa hladnim pićem u rukama u ala McDonalds pakovanju....ruka je počela da se ledi nakon 5 metara....nakon 15 nokti su počeli da plave i da boli....užas....morao sam da bacim piće...jedva stigoh do firme...na svu sreću nije daleko. To je bila lekcija za ubuduće :) Snega naravno ima...baš je preključe bila mećava. Ulice se relativno čiste. Vozačima je lako, nama pešacima je malo problem. U centru čiste i trotoar ko svet, ali ima mesta gde propuste. Onda se dešava da imaš dubok smrznut sneg na -18 i jednu liniju kojom možeš da ideš....nogu pred nogu, ko na žici...i to sve džombe...lako se da slomiti noga ako se malo zateturaš. Još veći problem su prelazi, jer onaj debil sa grtalicom očisti put i nabaca sneg sastrane...onda taj sneg ostane na pešačkom...pa krene da se topi, pa ledi...grozno je tih 2-3 metra. Velik je problem i kada se ulazi u bus, jer kreten sa grtalicom i stanice zatrpa. Kad god to vidim, setim se onog vica bosanca u kanadi (otud i koristim reč grtalica :)). Naravno, vozač izađe tada u susret i "klekne" sa busem...da...ovde bus može da kleklne :) Zapravo spusti se na predlji desni točak, da olakša starijim ljudima da uđu (ili meni sa kolicima iz šopinga). Takođe postoji i rampa na izvlačenje za invalide. To ima svaki bus. Busevi su im stvarno preterani što se toga tiče. Sada ću valjda za raspust imati vremena pa jedan blog i o tehnologiji da pričam.
Imali smo probleme sa grejanje i prozorima (nisu dihtovali dobro). Postoji i slika kako nam se fino iznutra zaledilo...možete je ovde pogledati. Jedan dan nam je pala temperatura u stanu na 13 stepeni. Drugi put ću o grejalici pričati...to je posebna tema...ionako je ovaj blog već predugačak.

Nego...

Porodica Novaković vam svima želi Srećan Božić i Novogodišnje praznike. Da u novoj 2009-oj ostvarite sve svoje želje i snove.

Nastavite da čitate naš blog...i šaljite komentare. Jer kao što vi nas pratite i očekujete novi post, tako i mi pratimo ovaj blog i očekujemo komentare....to nam dođe kao neki feedback od vas.
Hvala vam još jednom svima koji nas redovno pratite....jer ovaj blog nam puno znači kao kontakt sa vama.
Do idućeg posta...

Thursday, December 18, 2008

90210 & Neshvill :)

Za sve one koji se ne sećaju to je Beverly Hills :D. Za vikend sam imala jedno divno opuštanje sa Žanom i Zokijem, naravno sa sve nabadalicama domaćom pitom i pidžama party.... Žana me je pozvala da prespavam kod njih za vikend ali je tu nastao samo jedan mali problem nismo spavali nikako. Žana i ja smo ćaskale celu noć uz jako dobro Jamajkansko pivo Red Tape .. podseća na ova naša, a flaša podseća užasno na one od mukodina. Zoki nam je ujutro, kao pravi domaćin, napravio kajganu i ondak je usledilo razgledanje Hollywoda. Bulevar zvezda, Rodeo dr, Beverly dr, za sve one ne upućene glavno stecište svih koji kupuju užasno užasno skupe stvarčice i gde je između ostalog sniman i pretty woman. Slike slede ovde :D Ovom prilikom pride treba da se zahvalim Zani i Zokiju na njihovom divnom tushu koji se moze koristiti kao oni iz Srbije regularno, ljudi moji koji je to osecaj kada se mozes istusirati ko svet.
Još malo sreće i radosti :D Stigla sam čak da pogledam i 3rd. Str. to je jedno prelepo šetalište u Santa Monici, obično bendovi tu sviraju po ulici i prelelpo izgleda ali pošto sam išla direkt iz kancelarije nisam ponela foto aparat nažalost da uslikam fontane u obliku dinosaurusa i sve stvarčice koje su intresting. Povrh svega bili smo u Aple pane-u to je hamburgerija sa najboljim hamburgerima u kraju koji se prave po istoj recepturi kao i davne 1918.
Tek predzadnji dan boravka u safari inn-u sam saznala da je gomila poznatih filmova snimana upravo ovde
Fast fwd. Petak jutro pripreme... poletanje... LA-Denver-Neshvill
Neshvill ... srce i dusa coutry muzike. Jooj loodog li grada. Naravno da je u neshvill-u dozvoljeno da se pusi u skoro svim barovima, .... Josh su im loodje devojke... upoznala sam jedno 3 ribe isto vece... kada smo sleteli... Svi su loodi za muzikom, stilom zivota i za duhom koji nosi ovaj grad. Nekako se oseti da ovo mesto ima josh uvek dushu... i da ljudi ovde misle srcem a ne glavom :). Subota... konferencija o tome kako biti uspesan i bogat u ovom poslu sve zajedno sa vecerom uvece ...
Nedelja... spremanje i polazak kuci... Home sweet home Kako mi je milo i drago bilo da se vradim... konacno sam skontala da mi je ovo kuca... to je jako cudan osecaj... sve nesto imam utisak kao da sam nesto privremeno ovde kada na kraju cove skonta da mu je ovo stvarno prava kuca... cudan je nacin na koji mozak procesira ovaj tip informacija.
Na kraju danas sam dala otkaz i trazim ponovo posao. Bilo je jedno lepo iskustvo i putovanje i svasta nesto ali nije bilo novaca... tako da trazimo nesto novo.

E sada na kraju evo slika ko svet
Ovde, OVDE i ovde

Tuesday, December 9, 2008

A sada malo...tehnjika

Prodje više od nedelju dana da ništa nisam napisao...šta ćeš...taki je život, nije da nemam vremena da pišem, nego se jednostavno nije mnogo toga izdešavalo. Naravno, probao sam dosta nove klope, ali me već sramota da blogujem o hrani :-) Ljudi će pomisliti da se u Americi samo jede. Šta ćeš kada sam laloš i voledem da probavam svašta novo od hrane. U petak su me kolege sa posla odveli u kinesku četvrt na dim sum. Kineska četvrt izgleda impresivno (idući put ću napraviti fotografije, sada je aparat kod Danice u LA-u). Interesantno je da se odmah pored kineske četvrti nalaze opet neki projekti (ghetto), tako da je mix crnaca i kineza dosta zanimljiv na ovom mestu :) Inače, ovo je bio moj prvi izlet u južni deo Čikaga. Taj dan je temperatura bila -14...brrr....i duvao je neki vetar...čoveče, oči ti se mrznu, a obraze ni ne osetiš...ljudi idu ko nindže umotani :) Generalno, meni se to više sviđa nego trenutno kako je....danas otoplilo, pa ceo dan kiša, pa uveče na to sneg, pa bljuzga. Sada je fino napadao (mada snega nikad dosta), samo još da ne raste temperatura neko vreme i divota. Ako išta mrzim od vremena, to je onda kiša. U subotu sam bio da posetim linux user group grada Čikaga. Svoje utiske sam opisao na listi uprave LUGoNS-a, ali sam odlučio da pismo (malo izmenjeno) kopiram ovde na kraju bloga. Osim toga, red bi bio malo i o tehnjici da pričam :)...ipak sam ja programer. U pismu sam više opisivao moj utisak o njihovim studentima informatike i moje mišljenje o našem obrazovanju, tako da mi nemojte zameriti što je i koja psovka uletela, jednostavno nisam mogao da se suzdržim.
Elem....danas nam je zbog korupcije uhapšen guverner Ilinoisa, gosn Blagojević.....bez reči... ustvari, imam reči, ali ih ovde ne prenosim, jer bi zvučalo ovako "Gde ja od cele amerike dođoh baš u psovka državu u kojoj je naš psovka psovka psovka političar guvnerner psovka psovka psovka psovka..." :-). Takođe, iako sam rekao sebi da neću da se nerviram oko problema u Srbiji, jer imam dovoljno svojih ovde, nisam mogao da izdržim kada sam čuo da Novi Sad više nema nijedan bioskop. To je stvarno strašno, ali dalo se očekivati. I, naravno, nisu krivi ni divx ni dvd format, niti ceo svet zbog toga....krivi su ljudi koji su zvezda film vodili i niko više osim njih. Toliko je imbecilna situacija sa tim zvezda filmom da ne želim reči ovde trošiti...ne isplati se.
Uveli smo novi internet, pošto ovo što imamo (što je uračunato u rentu)....pa recimo da verujem da ni u avganistanu ne postoji tako loš provajder. Prevarili su me za to najstrašnije (mogu samo na web da idem i to je to....sve ostalo je blokirano)....ali vratiću im milo za drago, samo da nabacim stalni računar, ima da skidam linux dvd-ove svih distribucija po ceo dan...da im zagušujem protok. U svakom slučaju, sutra mi kreće 6 MBita od AT&T-a....dsl modem/wifi router je već kod mene. Nisam nikada pisao o tehnologiji ovde...jedan od idućih blogova moram posvetiti tome.
A sada sledi pismo (i još jednom se izvinjavam na psovkama):

Juce sam bio na sastanku Chicago lug-a, pa rekoh da prenesem svoje utiske :-)
Prvo smo imali predavanja od 15h, a posle smo otisli u jednu kafanu, pa drugu kafanu :-)
Oni nemaju svoje prostorije, nego predavanja drze na institutu za umetnost. Broj clanova lug-a je kao nas (ako ne i manji)...a ako pri tom uporedis da chicago ima stanovnika koliko i nasa drzava...onda smo mi dobri :-)
Jedina razlika je sto su ovde svi clanovi geekovi....ili admini ili programeri (uglavnom studenti, ali ima i ljudi od 50 godina). Sva predavanja su iskljucivo strucna i ne jebu zivu silu :-) Moguce da im je zato i broj clanova tako mali.
U svakom slucaju, likovi su krajnje interesantni. Svi imaju neke otkacene frizove i izgledaju ko neki hakeri iz filmova. Predavanja su bila vise nego interesantna. Ono sto je dobro je da se sva predavanja snimaju i kasnije kace na web (http://chiglug.blip.tv/posts?view=archive&nsfw=dc) ...mislim da bi bilo jako dobro da pogledate neka od njih jer su zanimljiva (pogotovo jedno koje je juce bilo, ali jos nije okaceno). Imali smo tri predavanja (od toga 2 su drzali clanovi, a jedno gost). Prvo je bilo vezano za web development i neki novi cool framework (nitrogen) koji koristi neki jezik iz 89-e (erlang) koji je napravljen u ericsson-u (ovi moji sa posla znaju taj jezik). Cilj je naravno praviti web aplikacije bez gnjavljenja sa html-om i java scriptom. Drugo predavanje je bilo vezano za cross-site scripting (XSS) i odbrana od napada (tu je neki lik sa faksa prikazivao svoj rad koji je bio da izmene konqueror browser i naprave zastitu za XSS...to oni rade na faksu ovde :)). Generalno, nijedan od tih likova nije web developer, sto je bilo interesantno jer su o tome drzali radionicu :). E sad...poslednje predavanje je drzao gost, covek koji 20 godina radi kao admin. Ovde se to zove IT guy :) Imas sistem admina, network admina i storage admina....a ako je to jedna osoba onda je to IT guy (bar sam ja tako shvatio...ili je network admin IT guy). U svakom slucaju, covek danas radi za jednu firmu i posao mu je da kao konsultant pomaze u projektovanju data centra velicine 4000 servera i vece :-) Trenutno radi sa apple-om, hp-om, ibm-om i cisco-om. Kaze da radi kao konsultant jer ima 3 dece i ne moze vise 70-75 sati nedeljno da radi. Ovde se admini inace ubijaju od posla, od toga deo provode radeci, deo eksperimentisu (ali imaju i opremu za to, pa ko ne bi toliko visio u labu). Ovo predavanja obavezno pogledajte, jako je zanimljivo jer covek opisuje bukvalno kako projektovati velike sisteme...od rasporeda ormara, do nacina povezivanja kablova itd. Takodje je dosta pricao o cloud computing-u. Inace lik je poceo da radi sa 19 na univerzitetu, bio je next step admin :) Ovde je next step bio dosta rasprostranjen, jer i ovi moji sa posla ga stalno pominju. Neverovatno je koliko neki raritet kod nas je ovde cesta pojava i kako debilno zvuci kada ja kazem da mi imamo jedan next step sparc V box u labu....kao ono...cool :-) ko da sam mu rekao da imamo 386 sa msdos-om u labu :) A kod nas to egzotika.
Isto tako sam video koliko mi pojma nemamo, nazalost. Nismo mi glupi, nego nam je obrazovanje golo govno....ali bukvalno golo govno. Njihov drzavni faks ovde je daaaaleko ispred nekog naseg pmf-a ili ftn-a. Stvari koje oni tamo rade (i opremu koju koriste), prosto neverovatno. O adminima da ne govorim (ajd programer mozes postati od kuce, samo ti komp treba)...jednostavno ovi ljudi za ucenje koirste opremu kakvu nasa drzava ne poseduje (ili ih ima u nekim firmama 1 komad u produkciji...najo igranje). Jednostavno, nema ni od koga da ucis kod nas. Za admine je ovde raj doci definitivno.....ma dodje mi da se prekvalifikujem :)
Naravno, poznavanje cisco je ovde "is a must" i to cak i na faksu radis, tako da...ko sto rekoh...mi smo za ove losi. I onda kada se setim 80% nasih studenata koji zavrse faks i ne znaju komp da upale kada mi budu sve ponosni "ja imam fakultet"...ma imas ti bre p***u materinu. Ili jos bolje kada mi kod nas kazu kako je americko obrazovanje "lose" i kako su u americi svi "glupi" i kako nas covek kada dodje u usa....u covece...on napravi ludilo...svi se oduseve. Oduseve se mozda jer si 100 u glavu za one iz indije. Naravno, opste obrazovanje po pitanju geografije i istorije je sranje, ali zato znas jako dobro da radis svoj posao....sto je po meni bitnije. Kada sam im rekao kako biflacimo napamet 300 teorema i dokaza za jedan ispit (tacnije pola)....gledali su me kao kretena....ono...koji k***c to radite? Toga ovde nema....oni ovde to vreme provedu na nekom projektu. I sto je najgore sa 22 umeju da drze prezentacije bez mucanja i sranja...a mi prvu tek na diplomskom drzimo u zivotu.
Morao sam da se izjadam, jer se ovde malo osecam jadan....
Najzalije od svega mi je sto nisam imao priliku da ovde studiram ili sto nisam dosao ranije u USA.

Veliki pozdrav iz Chicaga.
Nikola.

PS> Inace kada smo presli u pub, najo prica o linuxu i sl...fudbal, neki gledaju evropski, neki americki....jebote, ovde i najjaci geekovi ne mogu bez fudbala....pa ne mogu da verujem. Mrzim sport, osnovacu drustvo ljudi koji mrze da gledaju sport.

Sunday, December 7, 2008

LA confidential


Kao što svi već uveliko znaju ja sam već nekoliko dana u Los Angeles-u, radim od jutra do prekosutra. Nikako da se nakačim na neki normalan net i postujem ko svet :/ stoga evo kako je sve krenulo:



Novembar 30.



Evo jednog bloga iz aviona, znam da neće biti objavljen odma ali da dan neku retrospektivu na jučerašnji za mene strašno stresan dan. Kada padneš u kandže robovlasničkog (kapitalističkog) sistema postoje razne opsanosti koji se moraš čuvati. Moja brzopletost me je dovela do toga da se zaposlim za firmu koja blago rečeno izrabljuje ljude, rade po ceo dan za procenat koji nekada možda i ne dođe. Teško mi je trenutno jer smo planirali da ćemo stati na noge sa mojom platom barem nekako, kad ono zajeb žešći. Nema nikakve minimalne plate već samo procenat koji je za moje prve dve nedelje bio $60. Definitivno menjam firmu, ovakav nesporazum i zajeb u životu nisam doživela, ali čovek se uči dok je živ. Sada sam još dve nedelje u ovoj firmi, celu noć sam se razmišljala šta i kako da radim. Imam taj put u LA, ali sa druge strane nemam razloge zašto da ostanem u ovoj firmi jer su me tako zajebali. Za ove dve nedelje odlučila sam da tražim drugi posao i šaljem biografije, a da potom ako ništa ne uspe od toga lepo odem u neki od lokalnih butika ili prodavnica i zaposlim se tamo, jer mi je ovo bio najlošiji potez u životu. Trenutno mogu da iskoristim što god je moguće više od ovog puta, moram da napravim što god je više moguće prodaja, da bi mogla da ispoštujem barem malo onaj tv koji smo uzeli i sony playstation 3.
Sada mi samo ostaje da uživam u pogledu iz aviona još nekoliko sati dok ne stignemo i da se u potpunosti posvetim poslu da bi mogla da imam što veći profit (kao da do sada to nisam radila, samo mi nekako nije išlo za rukom). Negde na pola puta polako shvatam opasnosti svih zamki američkog sistema.
Naravno da sam ponela losa kojig mi je kolja doneo iz kanade, mislim da mi sada još više nedostaje. Priroda odavde iz ove perspektive izgleda preterano, prelećemo sve te ogromne pustoši, prelepe planine i sve brazde koje prate to, Možete barem malko pogledati na slikama koje sam napravila, znam da to ne može da dočara ono šta se vidi. Evo za 20 minuta slećemo i nadam se da će mi možda ova promena atmosfere dati malko više sreće sa tim prodajama.



Decembar 01.



E evo ga konačno smo tu i svesni toga. Sedim u bašti lokala koji nam je pored posla, pijem konačno pravi espreso u pravoj šoljici. Čoveče ne mogu da verujem konačno sam uspela da pronađem dobar espreso i da nije u nečemu plastičnom. Ovde je prelepih 25 stepeni celzijusa, a u Čikagu pada sneg. Naravno kakva firma takav i smeštaj takva i organizacija. Umesto u Holiday in-u završili smo u Hollywood in – u i to south side. Nije strašno ništa samo što nas tri delimo jednu sobu na dva kreveta, ja sam se uspela izboriti da imam svoj krevet za sebe :D. Danas imamo puno stvari da naučimo ovde se sve radi na totalno drugačiji sistem, treba se i u to sve uklopiti. Juče nismo mogli da pronađemo gde nam se nalazi smeštaj pa smo na ceremonijalni doček sa ručkom i predavanja došli direkt sa aerodroma. Sinoćke sam bila kod Žane i Zokija na rođendanskoj žurci :D. Malo toplog dočeka nikada nije na odmet naročito kada je sa hajnekenom :D.



Decembar 04.
Nema puno sreće nas u grupi niko nije uspeo u toku jednog dana da napravi više od jedne prodaje, svi su nesto skenjani jbg nema para :(.
Nadam se da će se danas nešto promeniti kada krenemo jer "No one say no on friday". Svu su nešto pokunjeni, ne znamo sa ovim ljudima, kanda su malko retardirani. Kao iz onog filma dude where is my car. Dude! Sweet! mislim ko da pričaš sa nečim što nema veze sa vezom moraš em sporo da pričaš i da objašnjavaš sve kao detetu. Jbg takva je situacija, svi su nešto letargični po ovom vremenu. Jedina stvar koja me ovde jako plaši su novogodišnji ukrasi i džingl bels bez snega, kao iz nekog lošeg horor filma.


Došla je subota, Žana i Zoki su me pokupili posle posla i provozali smo se po Sunset bulevaru Mulolland dr. i Beverly hillsu. Za početak evo nekoliko slika iz aviona i sa prethodnog okupljanja ovde

Sunday, November 30, 2008

Kume, ja imam veći...

...televizor naravno :-)
Inače to je ovde prosečan :-(

Evo konačno mene sa svim obećanim slikama i sl. Ovog puta smo se malčice ponovili. Svake godine u petak nakon dana zahvalnosti, određene radnje se otvaraju u 5 ujutru i taj dan imaju gomilu stvari na veeelikom popustu (dok traju zalihe). U Americi se taj petak zove black friday (verovatno zato što rikneš čekajući u redu) i on započinje božićnu rasprodaju. Ljudi se ispred prodavnica okupljaju već oko 23h prethodnog dana i čekićaju do jutra. Neki ponesu šatore i sl. Takođe tog dana su sve prodavnice ukrašene za božić (i očigledno puštaju samo božićne pesme unutra). Iako nismo planirali neki šoping, prethodnog dana smo se preračunali i shvatili da smo povratili novac koji smo do sada trošili ovde (a Danicina plata još nije ni stigla) i da bi mogli da se počastimo. Od svih tih prodavnica koje prave rasprodaju, BestBuy (poznata prodavnica tehničke robe) nam se nalazi jako blizu. Nije nam padalo na pamet da čekamo u redu toliko dugo (a ja nisam ni mogao od posla), nego...ako ima...ima. I tako ti Danica se prošeta negde oko 8h i naiđe na zadnji TV koji smo hteli u zalihama :) U svakom slučaju, pazarili smo 40 inch (100 cm) LCD TV Samsung 1080p, predivnu žensku torbu za laptop i Sony plastation 3 (i HDMI kablove naravno) :-)
Jooooj....kakvo ludilo. Uz sony smo dobili i blue ray film Casino Royale....čoveče kako to izgleda. Ovde inače imaju i HD kanale preko antene, a cela država se u februaru prebacuje na digitalnu TV (analogna se kompletno ukida). Krevet nismo pazarili jer smo odlučili da to uradimo 15 dec, kada se oporavimo od ovog i kada Danica dodje iz LA-a. Ko veli...ovo je sada na popustu. Sve mi je to delovalo nekako nerealno, otišao u radnju i pazario...bez kredita, bez ičega...i ono kao...za 2 nedelje ćemo se oporaviti :) Ja ovakve stvari samo impulsivno mogu uraditi, suviše mi ovo nerealno bilo....nisam se dovoljno namučio. Naučio sam da se uvek moram toliko namučiti oko ovakvih stvari, da mi prosto...presednu. Danica je pokušala da mi objasni da to ne mora uvek tako biti i da mi se mogu lepe stvari dešavati bez mučenja....ali, nažalost...bio sam u pravu.
Danica je sutra dan saznala da ona nema platu u firmi (kako je mislila), nego samo procenat...i da je za ovaj mesec zaradila....daleko ispod federalnog minimuma....recimo da prosjak ovde više zaradi. Ono što je ona mislila da joj je plata, je ono što se od nje očekuje da proda.
Tako to biva kada se previše sniva...
Mnogo je rasprave usledilo posle toga da li da ide u LA ili ne. Na kraju smo ipak odlučili da ode i vidi to (makar je džabe put dobila od firme), ali kada se vrati ako nema "očekivanu" prodaju...pravac wallgreen, wallmart...šta god. Može bilo koji posao, jedini uslov je da nema reči "marketing", "executive", "manager" i "accountain" u sebi. Trebaju nam pare, ne titule i mudroserstva. Kada se zarade pare, onda možemo eksperimentisati...sada je ovako. Generalno, shvatio sam da ovde ropstvo je i dalje legalno, jedino nije više ograničeno samo na crnce i ne uključuje više da roba moraš makar da hraniš (jer ovo što je ona zaradila, nebi samo nju uspelo da prehrani duže od 2 nedelje...a di je sve ostalo). Generalno, koliko sam ljut na one prevarante od njenih šefova, toliko sam ljut i na nju što je pustila da joj drugi tumače ugovor, što se nije dovoljno udubila u njega i što je govorila stvari sa sigurnošću, za koje nije sigurna. Ali je bar jedna stvar naučena iz ovog. Jednog dana kada budemo imali para, možemo otvoriti firmu i ne plaćati radnike. Raditi isto što i ovaj njen gazda. Očigledno je ovde reč "federalni minimum" nešto sa čime s opropštenjem ne možeš ni dupe obrisati. Generalno, za ovakav posao su ti male šanse kada stigneš, jer te šalju u krajeve gde ti treba specijalna dozvola da uđeš, gde kuće koštaju preko 1 milion dolara i gde ljudi zovu policiju kada vide crnca (nekog lika iz njihove ekipe). Teško ćeš tim fašistima nešto prodati sa stranim akcentom. Možeš verovatno, ali se moraš mnogo truditi. Da ne kažem da je imala dosta prodaja ljudima koji nisu uspeli da prođu proveru kreditne istorije (a žive u takvom kraju)....pa samim tim i prodaja nije bila validna. Treba za taj posao dosta i sreće. Ne želim dalje da ulazim u to....nadam se da će se Danica lepo provesti u LA i da će uspeti neke parice da zaradi. Spavaćemo i dalje na "govancetu" (tako nam se zove futon) ... još ko za koliko, ali šta je tu je. Imaćemo makar ovaj TV i zabavu za zimu....a sada malo štednja. Stvar nije kritična (ako se zadrži na ovome), ali će krevet morati da sačeka.
Ko zna, možda joj malo sada i krene nakon ovoga (dobije malo jači stimulans da ljudima proda to šta već prodaje). Na sve to su nas zvali iz elektro distribucije...pošto nemamo kreditnu istoriju, moramo dodatnih 140$ depozita ostaviti.... :-(
Sinoć smo imali goste. Bili su nam Miloš, Dejan i njihove lepše polovine u poseti. Pravio sam proju sa sirom. Bilo nam je jako lepo....ovakve stvari nam ovde baš fale i mnogo prija kada se ovako skupimo i izdivanimo.
A sada, obećane sličice:
Slike sa festival of lights (parada koja ide i pali božićna svetla po Mičigen aveniji (Magnificent Mile)) su ovde.
Slike sa thanksgivig, zajedno sa slikama naše kupovine su ovde

Nažalost....sada vidim da slike iz ottawa-e još fale...nisam još stigao da ih prebacim (čitaj: zaboravio sam)...tako da će to biti u sledećem blogu, zajedno sa slikama od sinoć koje su još u aparatu sa Dašom sada negde već u LA-a.

Friday, November 28, 2008

Kada kreneš da živiš ozbiljno u Americi

U podnaslovu svakodnevni život dvoje zaposlenih ljudi u teškom kapitalizmu.

Kalup polako kreće da se oblikuje prema nama, tj. mi prema kalupu. Huh baš dugo nismo blogovali. Da krenem od događaja koji obeležavaju prethodne nedelje. Bila sam po prvi put na kuglanju. Da baš onako kao iz filmova šurnaes traka za kuglanje, iznajmljene patike i jeftine cene oko 5 dolara po osobi za sat vremena. Kada sam kolegama iz kancelarije objasnila da u zivotu nisam kuglala, zaprepašćeno su me gledali kao da sam, ne iz drugog dela zemljine kugle, već iz drugog dela svemira. U pravom američkom duhu nije potrebna neka posebna kondicja za ovaj sport, već samo tehnika. Smisao nije čak ni u igri već u aktivnostima koje prate ovakav tip okupljanja, ispijanje piva u velikim količinama i grickanje pilećih krilaca. Glavni deo večeri je naravno granny bowling, specijalna tehnika kuglanja koja zahteva da se kugla podigne sa puno uzdisaja i baci sa obe ruke i mučeničkom facom. Kada osoba koristeći ovu tehniku pogodi sve kegle ceo tim tapše grenny po dupetu u znak odobravanja. Fotografija sa ovog okupljanja (team night) nažalost nemam, jer je foto aparat za to doba bio kod Nikole u Kanadi.
Nisam mogla da dočekam da se Nikola vrati iz Kanade... doneo mi je svašta lepoga :D od javorovog sirupa pravog kanadskog preko raznoraznih zimskih čajeva i djakonija do malog preslatkog krpenog Los-a koji mi je trenutno najbolji drugar. Tih dve nedelje što smo bili razdvojeni mi je užasno teško palo. Nisam ni sanjala da cemo biti dve nedelje razdvojeni, potom tako kratko zajedno i onda ponovo dve nedelje odvojeni. Nekako ono čega sam se najviše bojala pri dolasku ovamo je bilo da ćemo se non stop razdvajati zbog posla se polako i obistinilo.
Evo treba da krenem da se pakujem u nedelju, ranom zorom, putujem za Los Anđeles - (nag)radno putovanje sa firmom na dve nedelje, a posle toga nastavljam direktno dva dana u Nešvil na kongres.
Imamo još dobrih vesti. Stigao nam je konačno zeleni karton, ta prelepa kartica sa hologramima na sve strane i malom koverticom koja služi za čuvanje iste jao sreće i radosti. Neverovatno, ali su nam oboma izdali zelene karte do 2018. godine, od svih ljudi do sada smo čuli da obično nosiocu zelene karte izdaju na deset godina, a supružniku na dve godine i posle dve godine produže na još deset. Izvadili smo konačno i naše non drives ID, ili ti Lične karte. Otišli smo da otvorimo i združeni žiro račun, i da konačno gradimo našu kreditnu istoriju. Čoveku ovde u proseku treba 7 godina da bi izgradio dobru kreditnu istoriju. Ovo je izuzetno bitno jer bez kreditne istorije čovek ovde ne postoji, ne može gomilu stvari i povlastica da dobije i jednostavno nije čovek.
Svake srede kao što sam već rekla imamo veče kada se svi iz firme družimo i obično oni koji mogu dovedu svoje bolje polovine na ta druženja. Ovu sredu ja sam dovela Nikolu :D, nije mi jasno zašto, ali svi su imali neku neobjašnjivu potrebu da Nikoli objasne zašto mene cene kao osobu i šta im se to sviđa od mojih osobina. Da li je to neki način iskazivanja kurtoazije ili čega nije mi jasno, i svi su naravno nasmešeni odmah i sve po redu, nisu to oni o kojima smo ranije pričali fake smajlovi ali... nešto mi tu nije štimalo.
Juče smo proslavili Thanksgiving sa mojim kolegama sa posla. Oni su rešili da prave Dan zahvalnosti za sve "bezkućnike". Ovaj praznik ima za svrhu besomučno prežderavanje u nekoliko tura sa pauzama za dremku i poneki film.
Na meniju za ovaj praznik kod Tori i Brajana uz pomoć glavne kuvarice Boni su bili za
-Predjela: ranorazni egzotični sirevi sa pršutom i kobasicom urolanom u biber uz dodatak voća i krekera, čips i umak od pavlake i belog luka
-Glavno jelo: ćurka pečena sa glazurom od putera i jabuka
-Prilozi: Slatki krompir zapečen sa suvim grožđem, salata od boranije sa slaninom i maslinama, krompir pire klasičan, i salata od ananasa i svašta nečega (ne mogu više ni tačno da se setim kako se zove) sve služeno sa mesom, umaka od ćurećeg pečenja sa šećerom zakuvan da se zgusne i nadev od ćurke (koji se sastojao od govile različitog voća i povrća).
-Dezert: Naravno pita od bundeve.
Glavno jelo i prilozi znam da zvuče nekako slatkasti, ali su svi jako dobro iskombinovani i skopljeni u preteranu kombinaciju ukusa. Moram priznati da do sada nisam imala priliku da uživam u toliko različitim ukusima sa toliko kontrasta. Moram im se svima ovom prilikom zahvaliti bez obzira na to što ovo ne mogu da pročitaju. Celokupan užitak upotpunili su i preslatki kućni ljubimci dva boksera koji se ponašaju kao dva deteta i moraju da pozdrave svakog gosta sa skakanjem i ljubljenjem po celom licu. Nešto sam se sada puno raspisala, nije ni čudo kada tako dugo nisam pisala. Slike možete pogledati u sledecem blogu.

Saturday, November 22, 2008

Back to Šikago


Eve mene nazad u USA. Pre nego što večeras odemo na festival Magnificent Mile gde će biti milion svetiljki, rock koncerti i na kraju vatromet, rekoh da malo i ja sumiram utiske svojih prvih mesec dana ovde, a i utiske iz Kanade. Mnogo vas me pitalo kakvi su ovde izlasci i sl. Pa recimo da je to karika koja nedostaje. Ne želim da preaudiciram, jer nisam bio noćnim klubovima, diskotekama i sl...ali ovo gde smo do sada bili nam se nije baš nešto preterano svidelo. Naravno, mnogo toga zavisi i od društva, a mi u većini slučajeva izlazimo sami. Kao prvo, svaki pub u kojem smo bili (osim jednog-dva u Otavi, ali to nije Čikago) se svodi na isto. Gomila 500 inči plazma turbo mega giga TV-a okolo celog bara (pokrivanje 360 stepeni). Osim u WC-u, ne postoji mogućnost da sediš bilo gde u baru, a da ti tv ne zauzima 80% vidika. Na tim televizorima je naravno njihov fudbal (u Kanadi je hokej). Sezona traje 365 dana u godini (ako nije fudbal, biće bejzbol, ako nije to...biće hokej). Utakmice prate svi...mlado, staro, muško, žensko....svi (osim nas koji smo tek stigli vamo). Prosto ne mogu da verujem da je filmska industrija nastala u Americi, čovek bi očekivao da je to ovde najpopularnija stvar...ali nije...daleko je ispod fudbala i bejzbola. Ja nažalost spadam u one koji su i u Novom Sadu čudaci...jednostavno ne pratim ni fudbal, ni košarku, ni tenis, ni odbojku, ni vaterpolo...ama ništa od toga...lično smatram bilo kakvu vrstu zabave (igranje video igre, čitanje knjige, gledanje filma, programiranje, akovanje linuxa, surfovanje webom, odlazak na koncert/pozorište/opera/balet, odlazak u kupovinu namirnica, bacanje đubreta, kuvanje, pranje, čišćenje snega, pisanje ovog bloga, instaliranje windowsa, podešavanje dial-up modema, čitanje udžbenika iz sociologije, kartanje, igranje čoveče ne ljuti se i ostalih ne/društvenih igara (uključujući i FRP) itd.) daaaaleko zabavnijom od gledanja bilo kakvog sporta (da ne pomenem i to koliko je zabavnije provesti to vreme igrajući taj sport, nego gledajući ga). Naravno, kada ovo amerima pomenem oni demantuju i kažu da nisu svi barovi takvi, samo irski pub-ovi. Onda ja pitam da li ima Irski Pub negde sa Irskom muzikom umesto velikih crnja koji našminkani trče za nekom loptom i skaču jedan na drugog usput....e to ne umeju da mi kažu, jer ih to ne interesuje. Onda ih naravno pitam da mi navedu neki pub....i dobijem uvek 2-3 ista imena u Čikagu, poprilično udaljena od mene i za njih mi uglavnom trebaju kola. A čak i da odem to je bluez i jazz za kojim baš i nisam nešto oduševljen. Inače, muzika u ovim NFL/Irskim pubovima je stvarno super...jedini je problem što niko ne obraća pažnju na to....to je sporedna stvar. Do sada smo prošli bar 20 pubova u okolini (negde ušli, negde samo videli spolja situaciju) i svi do jednog su bili kakve sam opisao...samo je jedan u malo manjoj meri takav. Deluje mi da jedan blizu nas možda nije takav...ali još nismo imali vremena da ga istestiramo :)
Sve se nadam da smo u nekom pogrešnom kraju gde su mladi japiji kod kojih je NFL popularan i da negde drugde ima dobrih mesta za izlazak. Danica ima malo više sreće od mene, pa joj je ekipa na poslu dosta mlada i vole da izlaze zajedno...pa ćemo i to videti. Cilj je naći što više društva. Još jedna stvar koju sam slušao u Srbiji je da ameri vole da se odvaljuju od alkohola...e pa ovako...ja još nijednog pijanog amera video nisam. Ama baš nijednog. Nadvuanog jesam, ali pijanog...najo. Video sam ih u Kanadi, ali tamo sam video i preteranu rock svirku, ali u Chicago...najo. Još jedna stvar je da ne treba zaboraviti da smo ostavili pušenje kada smo stigli ovde....pa nekako i sam izlazak je lošiji...uvek ti fali nešto...verovatno bi mi i u srbiji bez cigare izlazak bio bar upola lošiji.
E sada...utisci iz Kanade. Iako dosta stvari deluje isto....po meni ipak postoji velika razlika između Kanađana i USA...ali to može biti i samo subjektivno mišljenje, bazirano na mom iskustvu, ne želim ovde da donosim neke zaključke bez dovoljno podataka. Jednostavno, meni deluje da su kanađani za nijansu "prljaviji". To bi se moglo prevesti i kao "opušteniji" ili "jednostavniji" ili kako god. Takođe mi se svidelo činjenica da je emigracija kod njih deo neke njihove kulture. Kod njih je emigranti čine većinu populacije i to im spada u neki ponos...svi su došli od nekud. Samim tim i restorani neke nacionalne kuhinje deluju mnogo više kao da si baš u toj državi (uključujući i higijenu :)), u Čikagu su mi svi malo amerikanizovani. U Kanadi su više ti restorani pravljeni za ljude te nacije da jedu tu (ako je kineski, pun je kineza i svi pričaju kineski :)). Naravno, Kanađani su me vodili da mi pokažu najbolje iz svog grada i u tome su uspeli. E sada, negativna strana Kanade je....užasno veliki porezi, prohibicija alkohola i cigara...totalna. Cigare sam video da u radnjama drže u nekim limenim boksovima, jer ne smeju biti izložene (ok, više ne pušim...pa me to ni ne interesuje)....a alkohol ne može da se kupi (čak ni pivo). Verovatno postoje neke specijalne radnje za to, ali ja ih nisam video. Recimo da su samo ovo dovoljni razlozi da mi se USA više svidi :).
Što se posla tiče, tamo je ekipa sa kojom radim već mesecima...uglavnom su mladi i skroz ok. Moram priznati da je odlazak tamo bio izuzetno produktivan što se posla tiče i da mi je nekako daleko više prijalo tamo raditi, nego ovde u Čikagu. Ovde su ipak svi na drugom projektu i osećam se malo usamljeno. Neko može reći: "Bole te uvo, niko te ne kontroliše", ali nije u tome poenta. Jednostavno volim timski rad i da se sa ljudima uživo dogovaram šta i kako...a i da mogu sa nekim da podelim uspehe i padove uz pivo posle :-) Imali smo veliki uspeh ove nedelje (konačno je proizvod pušten u prodaju), pa smo u petak malo i slavili...šef naručio tonu pice i doneo 3 gajbe piva :-) Imali smo i jednu prezentaciju svega što je urađeno i šta treba da se uradi u budućnosti. Stvari deluju optimistične...ali nikada se ne zna...možda ih samo predstavljaju tako.
Na slici smo ekipa iz Otave i ja.
Pogledajte sutra-prekosutra blog ponovo...ovde cu staviti link sa još slika, sada nemam vremena.

Wednesday, November 19, 2008

Izlet u Montreal


Još kao mali gledao sam seriju "Les Filles de Caleb" (kod nas poznatija kao Emilie) i bio oduševeljen prirodom Kanade. Inače, to je jedna od dve limunada serije koje sam u životu iz nepoznatog razloga pratio (druga je zlobnica). Iako ne uspeh da odem baš u taj kraj gde je to snimano, bio sam bar u istoj državi (Quebec iliti po naški Kvebek) i rodnom gradu glavne glumice Marine Orsini :-) Znam da ovo malo glupo zvuči, ali mi je kao klincu početkom devedesetih, kada sam pratio tu seriju, taj kraj delovao tako daleko i nedostižno. Kad god pomislim gde bih voleo najviše da živim uvek mi se na trenutak pojavi slika iz te serije, kućica koju su Ovila i Emili imali pokraj jezera u predivnoj šumi. No, eto mene u tom kraju :-) Pre polaska sam dobro proučio grad, zapisao šta sve treba videti i pregledao google earth koliko sam stigao. Jednio sam zaboravio jednu stvar....gde se nalazi autobuska stanica u Montrealu :-) I tako ti ja stigoh...negde. Šta ću...zaustavim prvu osobu "Govorite li engleski?"...najo...sve francuzi. E dođavola, gde mi je sada Vrag da malo parla :). Na kraju nađem nekog ko priča engleski i (naravno) nije iz Montreala, pa me on usmeri na vozača gradskog autobusa. Od tog momenta pa nadalje nisam mogao da verujem na kakvu sam ljubaznost ljudi naišao u Montrealu. Priđem ja vozaču koji sedi u autobusu i čita novine. Pitam ga za smernice (zna engleski malo), kaže on "Sedi, stižemo u centar za 4 min". Ja uđem, rekoh da platim...neda, kaže "mani pare, samo sedi i uživaj". Krenusmo mi, vidim ja ovaj ne staje na stanicama već samo piči. Pita on mene pitanje na koje mi nikada nije bilo teže odgovoriti "Odakle si?". Aaaa...iz Amerike, ali sam i tamo došao pre mesec dana, pa sam u Otavi na poslovnom putu, pa eto mene malo i ovde :) Krene on samnom da divani sve u 16. Odjednom stigosmo negde, on me istovari i pozdravi. Ja se zahvalim, pogledam...broj busa 515, a na stanici staju neki sasvim levi busevi. Ovaj vidim okreće i vraća se odakle smo krenuli. Čovek me lepo istaksirao gradskim autobusom....ne mogu da verujem :-) Samo sam pomislio na one vozače iz GSP-a i uporedio sa ovim...ne...nema šanse. Odem malo da tumaram po centru. Prvo sam otišao u Mcgill college aveniju. Generalno, sam centar čini par ulica koje su prepune robnih kuća...san za ljude koji vole šoping. Ispod njih se nalazi Underground city (podzemni grad). Kada uđeš u robnu kuću, ti si na 3 spratu...prvi i drugi su ispod zemlje i tu se nalazi i metro, a povezani su i sa ostalim robnim kućama, tako da čine čitav jedan grad ispod zemlje. Tu sam naišao i na neki lanac od npr. 50 restorana brze hrane...jedva se odlučih u koji da sednem. Bio bi red kada sam već ovde i da isprobam Poutine, nacionalno jelo Kvebeka. U pitanju je pomfrit preko kojeg se stavi topljeni sir i onda to sve zalije gravy sosom (sos od pečenkine masti). Ukus je kao što se da zamisliti....blagi užas. Fora je da Kanađani u ovim krajevima to obožavaju, a Poutine se u Kvebeku prodaje čak i u McDonaldsu, Burger Kingu i ostalim lancima brze hrane. Inače, Kanađani vole da stavljaju sirće na pomfrit. Tu sam video i da je u toku izložba stvari sa Titanika...valjda ću i na to stići :) Krenem ti ja dalje i naiđem na tourist biro. Tu mi je žena lepo dala mapu i iscrtala kojim putem tačno da idem i šta sve da vidim. Ufff...što volem tako. Sve može da se prepešači, nema muke sa autobusim i metroima. Krenuh onda u avanturu obilaska svega. Otišao sam u stari grad da vidim Notre Dame basilicu. Crkva je predivna. Nisam video puno čuvenih crkvi u svom životu, ali ova je stvarno da ti zastane dah. Ulaz je svega 5$ i uz to dobiješ priču o kompletnoj istoriji crkve i Montreala. Inače u ovoj crkvi se venčala i Celine Dion...čisto ako nekog interesuje :) Ovde sam prvi put zažalio što nemam neki skup foto aparat i što nisam pohađao neke časove fotografije. Definitivno stvar koju treba da uradim u životu. Ovaj mali aparat je dobar za slike iz noćnog provoda, ali za prave stvari...treba i znanje i oprema. Posle crkve sam nastavio da tumaram starim gradom. Prvo sam otišao do luke. Nažalost na ostrvo gde se nalaze eksponati sa izložbe svetskog sajma nisam mogao...daleko je. U svakom slučaju, mogli su se videti i sa luke dosta dobro. U povratku ka centru svratio sam kineski grad. Tu sam morao da probam neki bubble tea (čaj sa mehurićima). U pitanju je neka tečnost (npr. sa ukusom banane), u kojoj se nalaze neke crne bombonice (đavo će ga znati šta je). Ti onda imaš neku debelu slamku i dok uvlačiš tečnost, uvlačiš i te bombonice sa ukusom banane. Lepo je za probati, ali već nakon par gutljaja ti se smuči. Vratio sam se nazad u centar da pogledam izložbu Titanika. Nažalost, nisam smeo da slikam unutra, ali sam uspeo par snimaka (dok me nisu uhvatili) bez blica da napravim. Izložba je bila interesantna, gomila eksponata sa Titanika, prolazi se kroz priču od početka izgradnje istog, pa sve dok nije potonuo. Bilo je čak i par rekonstrukcija kabina i sl. Dosta istorijskih podataka i priče o putnicima. Na kraju izložbe možeš kupiti ugalj koji je bio na Titaniku (koji su izvadili iz mora). Nisam želeo baš da dajem pare na te stvari...nisam toliki fanatik za Titanikom. Karta za izložbu je bila 23$...nimalo jeftino. Svako je dobio kartu u obliku kakva je bila karta na Titaniku sa imenom i prezimenom nekog od stvarnih putnika. Na samom kraju obilaska Montreala, prošetao sam se ulicom St Catherine koja je poznata po 3 stvari: shoping, sex i buffet. U jednom delu je gomila butika, dok su u drugom razni kupleraji, sex prodavnice i buffet restorani (negde čak i sve to na jednom mestu, platiš striptiz i dobiješ besplatan buffet :-) ).
To je to od Montreala. Voleo bih da se jednom vratim i vidim i noćni život po kojem je Montreal takođe poznat. Taj ceo dan je vetar duvao ko sumanut i bilo je ladnoooo (bar nije bilo kiše). U utorak sam se ponovo razboleo, evo sada mi malo bolje kuc, kuc, kuc.
Već sam se uželeo kuće i jedva čekam petak da vidim moju ženicu...

Ah...umalo da zaboravim na glavnu stvar, slike iz Montreala su ovde ... uživajte :-)

Sunday, November 16, 2008

Chicago - prvi mesec

Kako vreme brzo leti, mesec dana sam u Chicago-u. Ovaj moj pobegao od hladnih vetrova. Možda izgleda čudno ali u Ottawi je toplije nego u Chicago-u. Da ne dužim puno za prvih mesec dana uspela sam da se zaposlim :). Radim u Green Light Marketing, firmi koja radi za AT & T B2C (Business to Costumer). Pozicija na kojoj se nalazim (Account executive) nije baš neka, ali od nekud se mora početi. Plata nije bog zna koliko velika, ali postoje lepi bonusi i lepi procenti za koje vredi raditi. Što pre uspem da napravim velik obrt novca za ovu firmu, pre ću uznapredovati i neću se bakćati toliko sa mušterijama, već sa obukom ljudi za ovu istu poziciju. Posle određenog vremena nudi se lepa mogućnost zarade i to je stvarno super :D. Inače je jako jako težak posao kako mentalno tako i fizički. Obilaze se korisnici AT & T lično, pa provodim pola radnog vremena na terenu. Filozofija firme je takva da niko od nas neće večno to raditi već otvoriti svoju firmu koja će se baviti ovom vrstom posla na nekoj drugoj lokaciji. Daju ti keš da otvoriš firmu i dobave ti firmu tipa AT & T, za koju ćeš raditi takav tip posla, što i ne zvuči toliko loše. Na teritoriji US trenutno postoji oko 160 firmi tog tipa i jako je velika potražnja za takvim firmama još. Što se tiče ekipe sa posla svi su jako mladi i komunikativni, a imamo redovna druženja sredom :D. Imam jako veliki probem, svako jutro ustajem u 5 ujutro najkasnije. Bez budilinika, bez ičega sama od sebe ustanem. Dosta sam o tome razmišljala i shvatila da sam u Srbiji u to vreme već uveliko bila na poslu i neki mali klik mi kaži u to vreme "Otvori oči kreći posao!". Dosta o poslu radim svaki dan pa i subotom :(.
Suma sumareta:
Kupili smo nešto nameštaja, posuđa i sitnica.
Još uvek se prilagođavamo na način života ovde, fali nam gomila stvari.
Jako nam fali da odemo na kafu sa nekim .... samo na kafu, ili samo da izađemo u grad na piće i da nam se dogodi neka avantura... toga ovde nema :( svi su kao isprogramirani. Sada mislim da ulazimo u onaj period kada kreće sve da ti fali.
Izbori u hrani, piću garderobi su nepregledni i to je nešto što me uvek može iznenaditi, na šta sve možeš da naletiš, a da pritom nije neki loš plagijat.
Chicago nema veze sa ostatkom Amerike, jedino u ovom gradu možeš da preživiš bez automobila... u ostatku Amerike je to stvarno gotovo nemoguće. I za kraj ljudi hvala vam svima koji pratite ovaj naš blog, jako nam znači svaki vaš komentar.
Ah evo ga konačno krenuo je da pada sneg.

Saturday, November 15, 2008

Ottawa - siva i tmurna


Vreme me ovog puta nije nimalo poslužilo. Prošle nedelje je bilo ok, od ponedeljka će biti suvo, ali zato za vikend...odvratno...kiša i sivilo. I dok sušim ovde svoje stvari na peći (od ruksaka do cipela...sve je mokro), rekoh da ispričam svoj dan. Moj neki zaključak je da ako možete u Kanadu idete u sezoni od sredine decembra do sredine februara. Tada je dovoljno hladno da se čovek može osigurati da su jako male šanse za prokletu kišu, a i gledajući sada ove slike...mogu samo da zamislim kako to sve izgleda pod snegom...mora da je predivno.
Sinoć sam izašao sa Dave-om da vidim malo noćni život Ottawa-e. Prvo smo se našli sa bivšim kolegom na pizza-i, a posle smo otišli u neki lokalni irski pub. Tu je svirao neki band iz Newfoundland-a...moram priznati da su bili jako dobri, a zvuk nikada nisam čuo čistiji u nekoj klubskoj svirci...ih šta ti je amerika (dobri muzičari ovde imaju para za dobro opremu). U svakom slučaju bilo je ok veče (do sada najbolji bar u kom sam bio). Danas sam krenuo u avanturu obilaska Ottawa-e i da kupim kartu za Montreal. Prvo sam obišao Parliament hill (Kanadski parlament, ko ne zna...Ottawa je glavni grad Kanade) koji je stvarno predivan (imao sam osećaj ko da sam u Engleskoj, a ne u Kanadi...nije ni čudo kada su ga Englezi i sagradili :)). Nisam se upuštao u avanturu obilaska unutrašnjosti parlamenta, jer je ovde ove nedelje bio remembers day, pa je parlament posetilo gomila vojnika-guštera i red za karte je bio ogroman, a nigde natpisa koliko košta karta (poznavajući Ameriku do sada...sigurno je bila oko 40$). Inače, Ottawa je malo skuplja od Chicago-a. Pored parlamenta se nalazi predivan zamak, a između su kanali, koji se zimi smrznu i otvoreni su za klizanje (kako to izgleda možete videti ovde). Zato i mislim da je zimi ovde najlepše biti. Posle sam obišao market, koji pomalo podseća na našu pijacu. Pošto se ne snalazim još najbolje sa gradskim saobraćajem, odlučih da krenem peške do autobuske stanice da kupim kartu. Tu sam malo nadrljao. Pešačio sam bar 2-3 km po onoj kiši. Usput sam napravio odmor u indijskom restoranu, tačnije indian buffet. Ako se ne varam buffet je prava reč za švedski sto :)). Platiš 10$ i imaš švedski sto indijske hrane i jedi koliko ti duša ište :). Generalno, sam restoran nije loše izgledao, ali sam ja bio jedini gost (doduše bilo je i neko bezveze vreme između ručka i večere). Videćemo kako će mi stomak to podneti :) Pošto pojma nemam o indijskoj kuhinji, eksperimentisao sam, a na jelima nije pisalo da li je ljuto ili ne....pa sam se par puta opario, ali ništa strašno....samo sam bio sav oznojan dok sam završio :) Stigoh na stanicu sav razvaljen. Em umoran, em pokisao, em oznojan od one indijske kuhinje...ma...grozno. Rekoh kako ću sada stići do hotela, pitaj boga. Naravno, devojka na šalteru je bila jako ljubazna i sve mi je objasnila...a i primila je američke dolare, pa sam tu malo razmenio pare :) Inače, Kanađani često primaju Američke dolare, ali Ameri neće ni da čuju za Kanadske. Tako ti ja pazario kartu za nešto više od 60$...što je ok, jer je na sajtu pisalo 80$. Malo skupo, ali šta ćeš. Iskreno, uopšte mi se sutra ni ne ide u taj Montreal, da nisam kupio kartu, verovatno bi se predomislio. Jednostavno, po ovakvom vremenu mi se samo sedi u hotelu i gleda tv (i piše blog :-)). Ali ajde, bilo bi šteta propustiti. Sutra slike iz sivog i tmurnog Montreala. Ako ova kiša ne prestane do prekosutra da pada...neću otići na posao, već počinjem graditi barku :-)
Slike iz Ottawa-u su ovde

Thursday, November 13, 2008

Ottawa...još nije vidjena


Evo mene ovde već četvrti dan u Ottawa-i, mada još grad nisam video. Planiram za vikend da jedan dan posetim centar grada, a drugi da idem u Montreal, pošto se nalazi blizu. Jedino što sam od ottawa-e video su restorani, a ima ih stvarno dobrih :-) Recimo, juče smo bili u jednom kineskom restoranu koji je bio 80% pun i mi smo bili jedini koji nisu kinezi...čak je i račun bio na kineskom :) Tu sam pio kinesko pivo, moram priznati da nije loše. Danas smo bili u nekom Iranskom restoranu za ručak, a u teksaškom za večeru (koji malko podseća na meksički...nisam još ukapirao razliku između buritosa i teksaškog...ubi me kako se zove njihova palačinka :)). Eto mene opet o klopi...a o čemu drugom, posao vas sigurno ne interesuje :). Nadam se da ću posle vikenda imati nešto interesantnije da pišem. Generalno, iako mi je svaki dan ista šema hotel-posao-restoran-hotel, ne osećam se uopšte loše...baš naprotiv. Nekako mi sve ovo prija i dođe mi ko neki odmor...koji god problem da imaš (osim onog na poslu) ne možeš ga ovde rešiti :). Voleo bih da imam malo više slobodnog vremena, ali to će verovatno biti iduće nedelje. Sutra ovi Ameri odlaze, tako da iduće nedelje ostajem solo bez auta...bojim se da će mi tada biti malo dosadno, no...barem ću se ko svet onda odmoriti. U svakom slučaju, ceo život sanjam da putujem po svetu...pa sam nekako sa ovim putem u duši dosta zadovoljan.
Jedna stvar me ovde dosta iritira i ne verujem da ću se uspeti na to privići. Svi barovi imaju oooogromne plazma televizore na kojima trči neka utakmica (NFL, NHL i sl). Ti televizori se nalaze tako raspoređeni da ne možeš da gledaš negde, a da ti utakmica nije 80% vidokruga. Ameri me uvek tu isprave i kažu...nisu svi barovi takvi, ali ja još nijedan nisam video da nije takav (neki dodše nemaju baš tako velike ekrane...malo su diskretniji). Baš sam jedan dan pomislio "Jao evo bara koji mi se sviđa", imao je samo na jednoj strani monitore...kad...ne lezi vraže...sa moje strane odjednom dođu i dignu platno...projektor...jbg. Naravno, ova priča važi i za Kanadu, ne samo USA. Ovde svi prate te utakmice....svi...ne bitno da li si muško, žensko, geek, ovakav, onakav...svi prate utakmice. Ok...moram priznati da sam bio jedan od retkih u Srbiji kojem je gledanje bilo kakvog sporta spadalo u vrstu najdosadnije moguće zabave.....ali ovi baš preteraše.
Slike od prošlog i ovog bloga se nalaze ovde, a ima i jedan filmić interesantnog aparata za kafu koji imaju u firmi u Ottawa-i.

Tuesday, November 11, 2008

A sada malo...Kanada

Pozdrav svima iz Ottawa-e. Eto mene ovde malo na poslovnom putu od 2 nedelje :-) Nažalost, još nisam stigao da vidim sam grad, jer se posao nalazi u predgrađu u nekom velikom tehnološkom parku (Kanata), koji smatraju za silikonsku dolinu Kanade. Pošto nas je doputovalo troje iz USA, radi troškova nisu nas smestili u hotel koji se nalazi u parku (koji je inače dosta nabudžen), nego smo dobili neke apartmane u gradu. Prednost je što smo u gradu i što smo dobili kola, mana je što treba putovati dosta na posao. E sada, ostatak ekipe ide u petak kući, tako da će mene iduće nedelje vozikati kolege. Ovo bi bila idealna kombinacija da ja imam vozačku dozvolu, jer bi tada imao svoja kola ovde i vozikao se za vikend gde hoću. Ispala je čitava komplikacija oko toga, ali su našli neko rešenje. Još jedna situacija u kojoj sam osećao da sam invalid jer nemam vozačku. Inače mesto gde radim je jako lepo (danas sam video veliku crnu vevericu sa debelim velikim repom). Lepo je bilo i upoznati ljude sa kojima sarađujem od kraja marta od kada sam počeo da radim u counterpath-u. Nažalost i ovde me je dočekalo 60% praznog prostora jer su bila velika otpuštanja iste one nedelje kada i u Chicago-u. Danas sam ručao u Libanskom restoranu (sada će Danica da me ubije). Jeo sam neko jelo čije sam ime momentalno zaboravio, ali je bilo dobro...a porcija tolika da sam fino zamolio da mi pola toga upakuju da imam sutra za ručak :) Inače, ovde se to po restoranima radi...i to nije nikakva sramota. Čak imaju i lepe stiroporne kutije za to.
Apartman u kojem se nalazim ima oooogroman bracni krevet (konačno spavam na krevetu :)), dvosed na razvlačenje, sto i stolice, pisaći sto, tv, kuhinju sa mikrotalasnom, tosterom, grejačem vode, kafematom...ma sto čuda i veeliko kupatilo. Ovo su kao neki executive suites.
Nisam spomenuo kako sam prošao na aerodromu. Dođem ti ja lepo na O Hare i pogubim se totalno. Svi se prijavljuju na neke automate, ali moj kod tu ne važi. Odem, čekam red, dođem do šaltera, crnkinja me pošalje na šalter pored. Stanem tamo, ispred mene jedna osoba, kada je završila ovaj sa šaltera me napadne kako sam ja preskočio red. "Jel ti neko rekao da staneš tu?"...rekoh jeste i pokažem na crnkinju, ovaj nju zove...ona naravno poriče...ok..vidim ima neki poseban red za taj šalter. Kada sam stigao na red (opet kod tog tipa), ovaj krene kako jugoslovenski pasoš a srbija...tu krene standardna procedura objašnjavanja i osećaj kao iz filma Terminal. Onda dođem na drugi red. Tu ti jedna tipična amerikanka pregledava kartu i isprave i ideš na izuvanje i kontrolu. Kada sam stigao ja na red, pogleda mi pasoš i mene i kaže mi da sam ja odabran slučajnim postupkom za dodatni pretres. Generalno, uzme ti kartu i odnese nekom liku i dobijes je nazad kada završe sa pretresom. Nije ništa naročito...malo te ispipaju u posebnoj kabini (ali ti prvo saopšte da si odabran...ko da si dobio milion dolara na lutriji), malo te ispitaju i to je to. Rekoh...ok. Slučajno sam odabran...hahaha :)
U Kanadi nisam imao nekih problema (gde sam inače očekivao probleme, jer još nemam zelenu kartu). Carinik mi uzeo papir koji sam dobio od firme, pitao me šta ću tačno raditi u kanadi...nakon 10 sekundi mog objašnjavanja mi je rekao ...prolazi :).
Nažalost, ništa od slika večeras, jer sam zaboravio foto aparat u kolima...tako da...sutra.
  • Iz USA se moze izaci i pre dobijanja zelene karte (tj. dok si na onoj zameni)
  • Ako imas zelenu kartu, ne treba ti viza za Kanadu i Meksiko :-).

Thursday, November 6, 2008

Najkraci blog

Danica je danas dobila posao....WEEEEEE!!!!!
Posao joj je jako blizu naseg stana (svega par stanica L-om).
Detalje ce Daša uskoro napisati, da ja ne prepricavam :-)

Wednesday, November 5, 2008

Potera za poslom


Već dve nedelje intezivnog traženja nekog relativno ok posla su me ispraksale na sva neoklasična pitanja:
"Šta očekujete od naše kompanije?" Ovo šta sledi su moja razmišljanja, a ne realni odgovori .... šta da očekujem kada krenem da radim znaću šta da očekujem ... ne mogu da kažem googlevill
"Recite mi nešto o sebi?".... Upravo sam se doselila u Ameriku, pre toga sam radila u jednoj lepoj maloj firmici. Diplomirala - Završila master studije u nekom mestu za koje niste ni čuli univerzitet da ne spominjem. Udala se i sve po redu. 5 Godina radnog iskustva od event planinga do office administration. Šta vam treba više
"Koje su vaše slabe strane?" .... Šta da kažem... nemam slabe strane... lagaću .. imam ih svi ih imamo što me to onda dođavola pitaš....
"Koje su vaše prednosti?"... U odnosu na druge kandidate... otkud znam nisam ih upoznala ili možda mislite na fizičko mentalne prednosti..... mogu da vežem petiljku od višnje u čvor jezikom HA! ... Koliko drugih kandidata može to da uradi? Imam gomilu iskustva a prijavljujem se za pripravnika....
"Gde sebe vidite za pet godina?"... Kako na ovo odgovoriti ...na tvojem mestu... ne ne u penziji ... otkud znam gde ću biti za pet godina biti. Da li ću biti u Americi, Srbiji ili gde god već i da li ću biti živa.... Za pet godina vidim sebe na Forbsovoj listi najbogatijih ljudi ... može tako ;-)
Elem firme su čudne a pitanja još bizarnija. Ali ništa ne prevazilazi odlazak u predgrađa grada Čikaga na razgovor. I tako dođeš do nedođije vozom izađeš i nemaš pojma da li trebaš levo desno pravo nazad gore dole.... Bez obzira na detaljno data uputsva.... kada ti je i put tu na nekih pola kilometra... a trebaš da ideš do prve raskrsnice.... Kaže uputsvo raskrsnice, a ne nadvožnjaka... postoji razlika... ali jbg... i tako se ja motam okolo prepešačim po toj pustoši. Užasno mnogo mi je trebalo da dodjem do Mek Donaldsa i da pitam dalje da put. Sve u svemu nađem firmu... da ne pričam koje su okolnosti... noć veštica ... pada mrak, prazan parking. Da li su ti ljudi u kancelariji još uvek? Pronađem kancelariju pokucam i ima šta da me oduševi ... glas sa druge strane kaže "Trick or Treet?" Weee ima ljudi objasnim kako sam zalutala malko i da sam imala zakazan razgovor pre sat vremena i sve po redu. Odluče oni da me prime i prođe razgovor, ali ništa, nisu se javili. Nisu se ni oni pre toga javili, ni niko sa sajma poslova se nije javio. Imam intervjue svaki dan tako da se dosta praksam, ali jučerašnja avantura mi je sve živo preokrenula. Lepo mi ljudi objasne da ide neka od linija PACE busa tu u njihovo mesto i sve po redu. Ja radi sigurnosti proverim sa Nikolom i njegovom kancelarijom da li se može doci do tamo. Ljudi mi čak i mapu nacrtaju. I krenem ja lepo u 11 pre podne.... Gradski bus (slučano izletim na stanici pre u najgorem kraju Čikaga... nema veze, to iskustvo sam već imala pa šta je tu je. Snima me kamera sa onim rotacioni plavim svetlom, ako mi se nešto dogodi barem će ostati zapis), pa metro do kraja grada tačnije do aerodroma. Potom Pace bus prigradska linija... i stignem ja do nekog tržnog centra i pitam dalje da odem do neke raskrsnice ... ali mi lokalci lepo objasne da nema pešačke staze do tamo gde trebam da odem već da moram da idem još jednim busom. I tako ja krenem i idem i vozi mikana... stigla ja skoro do granice sa Viskonsenom, da dobro ste pročitali GRANICA SA VISKONSENOM... to se sve vodi pod "predgrađem Čikaga". I naravno da sam kasnila na razgovor ... i naravno da me nisu hteli primiti i naravno ... poslovi u predgrađima šta da kažem... a da ne krenem momentalno da psujem. I ko kaže da nema diskriminacije... ima je na sve strane.... Već su me odbili sa nekoliko različitih poslova samo zato što se firma nalazi u nekom od "predgrađa" i do tamo ne ide javni prevoz. Stanovnika u tim "predgrađima" ima skoro koliko i u Srbiji.
Da ne dužim više, danas sam bila na jednom razgovoru koji je dobro prošao za sada... Imam drugu rundu intervjua u trajanju od 7 časova sa jednim od šefova kancelarija te firme, a posle toga imam još jedan probni radni dan. Sve ovo treba da prođe ko svet da bi me tek onda zaposlili kao pripravnika. Nema veze dobra je nagrada na kraju, radi se sa jako velikim fimrama ne mogu ni da spominjem ... jer se više bojim nadati.

Savet: Kada stignete u Ameriku i krenete da tražite poslove, uvek pogledajte gde se firma nalazi, ako je u nekom od predgrađa nemojte to prihvatati ako nemate kola. Nikako nećete stići na vreme nikada, tri dana jahanja do tamo vam treba i nepokretni ste bez kola.

E da za vikend smo bili po prvi put u japanskom restoranu i jeli suši. Jao što je to dobro... Nikoli se posebno svideo wasabi sos. Kuvala sam u Četvrtak prošle nedelje piletinu u slatko kiselom sosu sa ananasom ... super je bilo.. Skontali smo da nema veze ako ne piše na proizvodu da je organski već samo da ne sadrži modifikovane sastojke . Juče je Nikola pravio pasulj :D sa mađarskom kobasicom... polako se prilagođavamo kuvanju ovde i ulazimo u štos sa svime.

Još jedan savet: Što god više poneti začina sa sobom kada dolazite ovamo. Običan lorber je 5 grama $6, svi začini su jako jako skupi, tako da ako išta vredi švercovati to je začin verovali ili ne.

I za kraj kupili smo kočano futon (kauč). Konačno nema više spavanja na podu niti ulubljivanja do zemlje. Našli smo oglas, nazvali lika, otišli do njega pogledali i uzeli. Taksista koji nam je prevozio futon je odma rekao da ga uzima za $25 više nego što smo ga mi uzeli, jer i on traži isto tako. Nismo ga prodali dalje, uz sve zahvalnosti Vladi na pozajmici dušeka na naduvavanje krevet je ipak krevet.
Slike slede Ovde

Saturday, November 1, 2008

Halloween iliti Noc vestica


I dodje taj dan....moj trideseti rođendan. Ufff...ala sam omatoreo...30 čovece. Nekada mi je to bilo tako puno... Kada čovek pogleda decenije, nekako ona druga (od 10-20 godina) najduže traje. Ušao si kao dete, izašao kao čovek. Ova decenija je nekako proletela, a kako drugi kažu...svaka leti sve brže. No...uspeo sam bar neke stvari da ostvarim, koje sam sebi obećao da ću ostvariti do 30 godine. Jedna od njih je da ću do 30 otići iz drzave....:-) Druga je bila da ću završiti faks i naći dobar posao u svojoj struci (a i da ću biti super stručnjak u onome što radim...ovde baš nisam zadovoljan kako sam uspeo, ali verovatno nikaka i neću...taki sam) :-) Treća je bila da ću naći ljubav svog života (i oženiti se njom)...i to se desilo :) E zadnja...zadnja je kobna. Zadnju stvar koju sam rekao sebi je "Ako ne smršaš i ne dovedeš se u formu do 30-e, nikada nećeš". Ja se nekako nadam da ipak hoću, a možda sada budem i više radio na tome...jer nema više onog "ima vremena do 30-e" ;-)
Kako je protekao dan. Ujutru sam došao na posao i zakasnio na razgovor (stigao sam u 8h i 3minute, imao sam razgovor kanadom/srbijom pa se mora ranije doći). Kanda ću petkom morati da se budim u 5:30h, jer u 6h kanda nije dovoljno. Posle toga sam se čuo sa mamom,gde se kod mame internet veza prekinula...i još se nije povratila...tako da nisam mogao nikog više zvati po srbiji (a mama je sada u Senti do srede...tako da do tada ništa). Ok..da skratim...malo posla, malo ping-ponga, malo piva sa kolegama (da proslavimo rođus) i to je to. Svi su taj dan otišli ranije, ja sam ostao među zadnjima do 17h. Onda je admin došao i rekao "Zar ti nemaš neki rođendan da slaviš?...ajd..briši kući". Naravno...planovi za uveče su već bili u toku. Odlučili smo da prvo idemo na paradu kostima u boystown (sve novine su pisale da je to glavni događaj večeri). Tim povodom, morali smo se i mi malo doterati :) Ja sam hteo nešto malo šminke i to je to...ali je Danica odlučila drugačije :) Otišla je u kupovinu...tako da kada sam stigao kući...imao sam šta da vidim. Krenuli smo dosta kasno i stigli (nažalost) skoro na kraj parade. Razlog je bio Danicin intervju, koji je kasnio...ali ona će o tome nekom drugom prilikom. U svakom slučaju, nekako smo upali među učesnike parade, tako da su nas ljudi zaustavljali da se slikaju sa nama :) Iako je bilo neviđeno dobrih kostima...nismo ni mi bili tako loši..privlačili smo dovoljno pažnje :-) Nažalost, na slikama ne izgleda tako dobro, jer blic kvari atmosferu. S obzirom da smo bili u boystown-u, mnogi su mislili da je Danica trandža (transvestit) :-), verovatno zbog visine i načina šminke. Parada je bila divna. Ne znam ni odakle da krenem da pričam. Par hiljada kostimiranih ljudi, ne znaš ko je bolji. Bilo je tako dobrih maski, da čovek ne može da veruje..verovatno su proveli čitav dan stavljajući šminku i sl. Devojke su bile uglavnom u nekom "kurvanjskom" fazonu, pa su to kurva-policajka, kurva-medicinska sestra, kurva-pirat, kurva-snezana, kurva-gejša, kurva-wonder woman, kurva-veštica. Mislim da su nekako medicinske sestre, veštice i pandurke preovladavale :). Malo smo opisivali slike, tako da čitajte opis. Nismo uspeli sve da slikamo...jednostavno ljudi tutnje i dok škljocneš aparatom, maska je ili prošla, ili ti je neko stao ispred. Bilo je stvarno predivno. Fora je u tome da je ceo grad kostimiran. Jednostavno, ako nemaš kostim, totalno ne pripadaš tu (na tebe se gleda ko na nekog turistu). Čak su i voditelji, konobari, ma čitavo osoblje po prodavnicama i sl. bilo kostimirano. Dele se slatkiši i sl, a meni sa kamiona dali čitavu kutiju dvopeka (nešto kao bake rolls). Pazi, dali su mi čitavu kutiju (unutra jedno 15 kesica)...naravno, vuglio sam to neko vreme, ali pošto nisam hteo zbog alavosti da upropastim veče vugleći to...ostavili smo negde. Posle parade, žurka se nastavila po barovima. U jednom su nas slikali za zid (ceo bar ima slike gostiju sa halloween-a). Posle smo se našli sa Milošem i njegovom devojkom i nastavili zajedno provod :). Eto, jednom da imam i takav rođendan :). Moram priznati da mi je taj dan bilo malo teško, jer sam se sećao kako svaki rođendan slavim u Srbiji. Znam da bih sa posla otišao kući, gde bi bila familija na okupu i par prijatelja, a u subotu bi imao linux install day i posle toga pravio rodjendansku žurku. Na svu sreću, moj rođendan pada na halloween, pa je i ovde bilo nekako pompezno i bio je dobar provod :) U svakom slučaju, jedan drugačiji rođendan.
Sada tek polako mi dolazi to da smo se preselili. Do sada mi je ovo delovalo kao neki godišnji odmor, koji traje dve nedelje i u glavi ti je nekako da trebaš da se uskoro vratiš kući...ali oonda se setis da si ti ovde...emigrirao.

Slike od sinoc mozete videti ovde - Prešli smo na google picasa, jer smo imali problema na flickr-u (zbog kojih ovaj blog nije pušten ranije). Ovo ćemo sada probati, pa ako i sa google-om ne bude valjalo....onda će neki hosting da padne.

PS> Umalo da zaboravim. Od Danice sam na poklon dobio divan bade-mantil, što mi je definitivno trebalo jer se ujutru smrzavamo (još nismo provadili kako radi grejanje). Nisam ni spomenuo da je americki sistem grejanja i klima prava praistorija za Srbiju. Takve uređaje u Srbiji sam zadnji put video 80-ih godina. Za njih su klima uređaji i grejanje koje mi u srbiji koristimo daleka buducnost...eto jedna stvar gde je srbija daleko ispred amerike. Naravno, kada amere upitaš nešto u vezi toga, oni odgovore da nove zgrade imaju modernu centralizovanu klimu, a ovo...eto stara zgrada. Jedino mi nije jasno, ako je zgrada iz 60-ih...pa što dodjavola mora i klima biti?

Thursday, October 30, 2008

Druga nedelja prodje


Pozdrav svima. Prođe i druga nedelja. Eh...tako će valjda i godine brzo proleteti :) Već smo se malo aklimatizovali ovde, a život nastavlja svojim tokom, pa i ovaj blog počinje sve više da trpi...no...ne damo se :-)
I tako dok iščekujem svoj rođendan, rekoh koju reč malo da napišem. Stigao nam je i SSN još u ponedeljak. Moram priznati, mnogo brže nego što smo se nadali, a danas mi je stigla i prva plata :-) Što se SSN-a tiče, iako ti otkačiš u obrascu da ti se automatski podnese prijava, na nekim aerodromima to ne urade. Chicago O'Hare je jedan od takvih. Generalno, procedura je veoma jednostavna. Odeš sa pasošem u jedan od office u gradu (ima ih dosta), popuniš neki formular (osnovna pitanja, nikakve komplikacije), uzmeš broj, sačekaš (ja sam čekao svega par minuta), predaš...i to je to. U roku od dve nedelje ti stigne SSN na kućnu adresu (nama je stigao za manje od nedelju dana).
Konačno imamo nešto nameštaja. U prethodnom blogu je Danica opisala kako smo nabavili prvu turu (mnogo hvala Dejanu i njegovoj ženici još jednom za to...stvarno su neverovatno zlatni). Pre 2 dana, stigla je i druga tura. Naime, Danica se prijavila na neku freecycle listu. Jedna divna ženica nam je dala kuhinjski sto, 4 stolice, dve fotelje iz 50-ih i stočić lampu. Ustvari, dala nam je još stvari, ali nismo mogli potrpati u auto, pa ćemo to za vikend (mada je i ona zvala da kaže ako bude imala prilike, da će nam doneti na vrata...prosto neverovatno). Ženica je inače policajac, seli se uskoro na floridu (jer ide u penziju), pa ima malo viška nameštaja....pun podrum. Ovog puta glavni akter je bio Vlada, kojem se ovom prilikom neizmerno zahvaljujemo. Uspeli smo sve to nekako da potrpamo u njegovog golfa. Žao mi je što nismo poneli aparat da to slikamo...konstrukcija je bila...prava rumunska...otvoren gepek, sa kanapima vezana zadnja vrata, kako bi sve stalo zajedno sa nama :-) Bogu hvala na ikei, pre polaska smo ispred bakutine kuće rastavili sve što se moglo rastaviti. Napravio sam i par slika kancelarije gde radim. Ovde je sve u znaku halloween. Sutra su velike parade i zurke, a posebno je ova godina interesantna jer 31. pada na petak. Mi smo pazarili samo jednu kostursku glavu, boje za lice i sprej za kosu...pa napravicemo jos nesto. Mozda sutra bude i neke rasprodaje, pa još napazarimo :) Još nemamo pojma ni gde ćemo ići. U Americi otkada smo došli imamo jedan problem koji nismo imali u Srbiji....prevelik izbor. To je toliko velik izbor, da prestaneš da razmišljaš. Recimo da ako imaš jedna vrata gde možeš ući, onda nemaš izbora, ako ih imaš dvoje, onda ti je izbor mali, ako ih imaš 4-5, onda imaš pravi izbor....e sada....ako ih imaš 4538, e jbg...uđeš na prva pri ruci (ili ako ti neko da neki savet), ne možeš ni da pregledaš šta ko nudi. E ovde je baš tako. Sutra ima bar jedno 800 žurki u gradu...svi nude super provod, svuda dj ovaj-onaj, kokteli ovi-oni...bog te pita. Imaš nekoliko parada (noćas smo videli neke lude bicikliste sa nekom njihovom paradom i nekim čudnim biciklima na sprat). Još jedan primer je supermarket. Pravili smo špagete i trebao mi je paradajz sok ili paradajz pire....jedva nađoh. Ustvari, otišao sam u taj deo i video jedno 80 varijacija. Gnječen, mešan, organski, veštački, ovakav, onakav, ovaj začin, onaj začin....ma daj...hoću prokleti paradajz. Što je najgore nisam iz te gomile ništa ni uzeo, kasnije je Danica na nekom sasvim desetom delu naišla na nešto što deluje da je ono što nam treba :) O biranju samih špageta neću ni da govorim....recimo da za dosta stavki provedeš mnogo duže vremena birajući, nego što si planirao :-)
Još malo pa rođendan...ovoga sam se otprilike danas tek setio. Uvek sam bio pompezan kada mi se približavao rođendan...a sada...eto, još jedan dan. Na svu sreću poklapa se sa njihovim praznikom, pa možda i bude sutra lep provod. Eto...još samo krevet/futon da nabacimo i na konju smo :-)
Slicice mozete pogledati ovde

- Pre dolaska vamo mnogi će vam pričati o tome kako možeš da iznajmiš kamiončić za 20$ na dan i fino sve preseliš. To je tačno....ako imaš kreditnu karticu, a pošto si tek stigao...nemaš je...tako da...zaboravite na tu ideju (bar za početak).

- Prosto je neverovatno kada se nađeš u ovako nekom dalekom gradu gde nemaš nikoga, koliko ljudi koje pre toga nikada nisi sreo su spremni da ti pomognu. Drago mi je da takvi ljudi još postoje...i hvala vam još jednom svima.

Tuesday, October 28, 2008

Naš prvi nameštaj


U nedelju smo uspeli da pokupujemo stvari na dva Garadge sejla. Na prvom sam ja uzela kantu za djubre ... konacno da to imamo... i još dve šolje za kafu. Na drugom nismo ni bili licno, već je prijatelj Dejan aka D$D uspeo da kupi za nas mali stočic za sobu na tockice, ili drzac za tv (zavisi ko bi ga za sta koristio), jednu komodicu sa tri fioke na tockice i jedan sto za dvoje. Sve je to bilo na prodaji negde u predgradju (mislim da je Wheaton), ako gresim neko ce me sigurno ispraviti :). Da bi pokupili sve te stvari i videli kako izgleda predgrađe otisli smo Metrom. Naši prijatelji su nas divno ugostili sa pravom šunkom , sirom i kulenom.. pride domaći helb (domaćica je pekla) što bi se ovde reklo organic.
Divoti i sreći nema kraja kada smo doneli nameštaj kući. Isti dan smo se pridružili i grupi freecycle koja ne baca ništa, već daje dalje... po onoj staroj: jednog čoveka đubre je drugog blago . Od jedne tete smo dobili 4 ikeine stolice sa šestougaonim stolom i dve stolice/fotelje za dnevnu sobu weeeeeeeeee... to idemo sada da pokupimo.

...u međuvremenu, tj. juče...
Kao što sam predvidela nisu mi se javili iz firme gde sam prvo konkurisala za posao. tako da sam preduzela raznorazne mere i tehnike za zapošljavanje. Prijavila sam se na Monster.com i otišla na njihov sajam poslova u Holidej in :) - 14. sprat gde se nalazilo 2000 ljudi, od kojih 1500 stoji u redu da uđe na sam sajam. Takav red u životu nisam videla, pa ni u najgore Mloševićevo vreme ... red koji je kao zmija okolo celoga sprata ovog ogromnog hotela.... neverovatno... Na sajmu je vec nekih 15-ak firmi otišlo dok sam stigla da uđem unutra (trebalo mi je barem 1 vremena). Predala sam biografije na 10 firmi. Većina izlagača na sajmu su bile banke i gotovo sve firme su tražile prodavce i ljude na šalteru. To su mi užasno bolidni poslovi (uz dužno poštovanje svima onima koji se bave time) ali ajde dedera, kada sam videla da nemam puno izbora krenula sam svima gde ima iole smisla da ostavljam biografije. Neverovatno je da na tom sajmu ljude koje sam videla su uglavnom stariji od mene i to dosta... Npr. imaju 40 i više godina i nose sa sobom obično 10-ak biografija iz različitih branši i konkurišu za gotovo sve poslove. Upoznala čiku koji ima preko 5 banki sigurno i ima skoro sve moguće sertifikate za microsoft, takođe je bio i računovođa i svašta nešto, ali voli da menja karijere pa je tako ovde došao sa 9 različitih biografija.... :D iz nekoliko različitih branši. Nezaposlenost je ovde užasno velika naročito zbog recesije koja je još uvek u toku. Nadam se da ću uspeti da dobijem posao u jednom dečijem centru gde nisu tražili ono što ja imama od struke, ali je intervju jako dobro prošao. Udaram po svim mogućim frontovim trenutno, pa će nešto da urodi plodom. Prijavila sam se i kod agencije za zapošljavanje.

Prekasno sam saznala za bottomless closet koji se bavi pomoći ženama u tranziciji. Poklanjaju im odela za razgovore za posao. Bez obzira koliko god da ova država izgleda okrutno ovakve stvari su nešto što me izuztno impresionira.

Na kraju, kupili smo hleb da probamo čisto onako kako to izgleda pravi organski bez aditiva i ostalih gluposti. Hleb je kao raj na zemlji. Kuvali smo juče špagete bolonjeze, izuzetno su ukusne bile. Slike ce doci u nekom od komentara

Sunday, October 26, 2008

Hrana, hrana, hrana ...

Eh...ovo je bio zanimljiv vikend, dosta novih stvari, nadam se samo da ću se svega setiti :-)
U petak sam išao sa firmom u jedan mongolski "all you can eat (sve što možeš pojesti..tj jedi koliko hoćeš :))" restoran. Interesantno je da se restoran nalazi odmah do studija Oprah Winfrey (ko ne zna ko je ona, neka google-a). U svakom slučaju, restoran je mnogo interesantan. Imaš ogroman izbor svežeg voća, povrća, mesa, različitih sosova i sl. To se sve nalazi u na jednom ogromnom stolu, zajedno sa kuvanim pirinčem (različitih vrsta), kojekakvim rezancima i sl. Ti uzmeš činiju i kreneš da stavljaš šta ti se sviđa. Kada fino izmiksaš razne stvari, onda staviš i kombinaciju sosova i začina i predaš na pult. Takođe, imaš jedan štapić na kojem piše broj stola i tvoje ime, koji zabodeš u svoju činiju. Oni pokupe tu činiju i peku tvoju mućkalicu na nekom ogromnom roštilju. Kada se ispeče, konobar ti donese za sto. Taj ceo cirkus možeš ponoviti koliko hoćeš puta, i to sve za 10$. Mi smo svi obrnuli 2 porcije. Prvu sam kombinovao na kineski način (malo sam bio pogubljen prvi put :)), a drugu sam stavio kineske rezance, sa ananasom, govedinom, šargarepom, kukuruzom, graškom (ako je to uopšte bio grašak) i dve vrste karija (indijski žuti i tajlandski crveni). Ala je bilo dobro :) Živela Amerika :) Tada sam saznao da je Čikago inače najbolji u USA što se tiče nacionalnih kuhinja. Ovde ima sve... Sada tek vidim koliko je ovde lako ugojiti se...moramo se paziti. Kuvamo što više možemo sami, što manje restorana :) Generalno, Ameri jako vole da idu u teretanu, ali ne zato da bi bili super fit, nego da mogu što više da jedu :) Bar su mi par njih tako rekli...vrištao sam od smeha. Elem, subota je takođe bila zanimljiva. Za doručak smo (konačno) otišli u pravi američki Diner. Sve onako kao u filmovima. Priđe ti odmah neka žena i sipa kafu...i kasnije ti stalno nadopunjuje, nemož joj dokazati da je 2 velike šolje kafe i više nego dovoljno. Naravno, ti platiš samo jednom...dopuna je za dž. Naručili smo neki američki doručak, to je 2 jaja, 2 kobasice, 2 parčeta slanine i 2 palačinke sa šlagom i sirupom od javora. Rasturili smo se tu. Ove palačinke sa javorovim sirupom su stvarno ekstra. Juče je inače počela proslava halloween-a. Sada se sve te džidža bidže mogu naći za jaaako jeftine pare na popustu. To su popusti od 80%. Tako da možeš kupiti neku ekstra masku za 2-3$ koja bi te u Novom Sadu papreno koštala (bar 40e). Mi smo već pazarili par gluposti..čisto da se nađe :). Juče nam je šoping čini mi se bio dosta jeftin..kupili smo puno stvari za 60$. To je 4 pune kese. Uglavnom tako neka kolićina stvari me u merkatoru košta oko 50$, ali smo ovde kupovali i stvari koje tamo nikada ne bismo kupili (npr...veliko pojeftinjenje sira za tople sendviče, jedno pakovanje duplo veće od onog u Srbiji je koštalno malo više od 1$...mi odmah tri pakovanja kupili, sada ne mislimo neko vreme o siru). Naravno, kupovali smo sa karticom za popust i uštedeli nekih 15$. Ovo je već drugi put da štedimo oko 20%, ali biramo stvari koje su na popustu. Zato smo danas kupili hleb od 7$...jes duplo veći od onog u Srbiji..ali 7$. Doduše, moram priznati da je ovo najbolji hleb koji sam u životu jeo...a i navodno nema aditiva i tih gluposti...zato je i skup.
Zanimljiva stvar je bila za ručak. Sada ćemo mi da pravimo jaja sa slaninom. Kupili smo neku slaninu iseckanu na režnjeve (samo takve imaju u američkim radnjama). Još gledali koja je na popustu. Međutim, ono što nismo videli je to da malim slovima pored piše "Maple (Javor)". Kada sam ih stavio u tiganj, a ono krene da mirise na Javorov sirup...majko mila. Pogledam ja bolje, kada ono na slici palacinke sa javorovim sirupom i preko njih slanina. Majko mila....sta sve ovi ameri jedu...
Eh...a tek sinoćni izlazak...e to je bila avantura. Kao prvo, neki pub-ovi već slave noć veštica, iako je to tek u petak. Samim tim na ulicama su bili, batman, superman i cela bratija, kao i razne vile i balerine, ma svega... Krenusmo ti mi u neki novi deo, da malo ispitamo. Kad ono...ne lezi vraže, upadosmo u sam suvi centar boystown-a. Nisam ni znao koliko je to blizu nas. Vijore se gay zastave na sve strane. A pošto je maskenbal...da vidiš tu lepotu. Gejša je matorac od 50 godina, pa onda imaš i sličnu opaticu i sl. Ušli smo u jedan bar za koji je Danica ranije pročitala da je druželjubiv za heteroseksualce. To je bar u koji homoseksualci (tipovi) dovode svoje heteroseksualne prijatelje. Danica je otrpilike bila jedna od 10 devojaka u baru u kojem je bilo bar 500 ljudi. Raspričali smo se sa šankerom koji je bio gay panker :). Tu je bilo interesantno...jako :) Posle mi je neki dvometraš bacao komplimente :). Nakon toga smo otišli u naš stari bar, gde je prelepa crnkinja prišla Danici da joj kaže da je slatka...tako da je i Danica dobila svoju gay porciju za subotu veče :) Ovog puta smo probali japansko pivo i moram priznati da je jedno od najboljih piva koje sam probao.
Osim ovoga, ovi dani su se sveli na moj posao i standardno vijanje nameštaja (igranka bez prestanka, o kojoj više neću ni da pišem). Imam osećaj da ću ovde preskočiti kupovinu auta i odmah preći na kamion...da se više ne mučim :) Ovde je imati vozačku podrazumevana stvar...toliko podrazumevana kao što se podrazumeva da sa svojih 30 godina znaš da čitaš. Možeš iznajmiti kombi za 20$ po danu za prenos robe, a možeš iznajmiti i tim nosača nameštaja i čitavu ekipu za selidbu za milion dolara...ali ono što ne možeš iznajmiti je kombi+vozač kombinaciju (ili ja bar nisam uspeo da nađem). U svakom slučaju...najverovatnije ćemo otići u lokalnu radnju i kupiti najjeftiniji futon sa dostavom za nešto više od 500$.

Eh...eto...nismo pisali dva-tri dana, ali se sve nadoknadilo :)

Naravno, ima i slika...one su ovde

PS> Sada je malo drugacije, jer sam saznao da na u****om flickr-u moram da platim za preko tri seta. Vidim ja da cu morati svoj blog i gallery negde da postavim, ovo sve flickr, picasa i sl. ne valjaju nista

Friday, October 24, 2008

Chicago - dan osam - Noodle Soup

Juce sam postala zrtva pravog stila američki kupovine.... Trebala sam samo da uzmem jednu karticu za mob sa što manje kredita.... i znam da mi to treba, ali u međuvremenu prodavac me ubedi da meni to ustvari ni ne treba već da treba da uzmem broj koji ce mi biti validan na godinu dana... Umesto da kupim lepo karticu za $15 uzelal sam onu koja je $100 jbg.... Šta da kažem osim prevarili su me!... Mogu da se vratim u prodavnicu i da tražim svoj novac nazad ... Prvi put sam se opekla o to "kupuj na široko i naveliko jer se jedino tako i isplati!"
Naravoučenije: Obavezno ako vam se i dogodi da vas smute za neki super preterani dil... uzmite lepo racu i stvar i vrnite je u prodavnicu bez ljutnje.... "Eto deco tako to biva kada se puno pije" - Jaganjac iz epizode pij to pi**o nemoj da te prebijem. Više ovako trošenje necu da spominjem donosi damo lošu karmu treba ovako stvari izblokirati.... ovu epizodu dobro zapamtiti i paziti na sledeceg dilera u prodavnici :D
Ovaj nastavak nema veze sa prethodnom pričom ali me mrzi da u svaku stvarčicu stavljam u zaseban blog te ovako priča ide:

Ja stvarno nemam pojma sa engleskim jezikom ... ali ozboljno bila sam ubeđena godinama da je Noodle Soup supa sa knedlama, ako nas je neko negde nekada učio.... Medjutim Noodle soup su rezanci sa malo supe i to ne ovi naši tradicionalni, vec neki cik cak rezanci... Ovi rezanci sa supom se mogu spremati na različite načine u mikro talasnoj sa malko vode ili kuvati sa malo vode tako da se na kraju dobije ogromna količina testa sa malko supe. Danas sam se uputila u avanturu kuvanja ovakve supe... lepo pakovanje... sa detaljnim uputstvom. Svaka čast tim amerima za sve imaju izuzetno jednostavna uputstva... Lepo se uzme pakovanje tih rezanaca stavi u kljucalu vodu i doda pakovanje praška koje dolazi sa tim rezancima. To pakovanje daje ukus, masnocu i sve po redu za govedju supu. Na kraju se dobije voda sa rezancima i ukusom govedine ... ovo je loš pokušaj kopije instant supe. Kada sam zavrsila sa kuvanjem skontala sam da mi nemamo kutlaču! Nekako smo to prevideli da kupimo... kako ta supa izgleda servirano možete videti ovde Polako krecem da shvatam koliko mi fale neke stvarčice od kuće šta bi dala sada za pradajiz čorbu sa knedlama ih.....


Na kraju jedna tužna stvar....
In memoriam Mita
Moj Dimitrije aka Mita sa svojih 2,7 godina je uginuo sinoć u Novom Sadu.... Bio je divan mali glodar, najumiljatija životinjica te vrste sa kojom sam se ikada susrela. Voleo je da uskače u ruke i da se mazi ... nikada nije grizao niti cvilao ... Jako smo ga voleli i jako će nam nedostajati.

Wednesday, October 22, 2008

Chicago - sedmi dan - prva nedelja ode...

Prođe i prva nedelja u Americi. Bolje rečeno...prolete...
Prvobitne strasti su se malo stišale...život se polako vraća u normalu, ako se to tako može nazvati (šema: posao-kuća-šetnja-spavanje). Vreme je možda da se malo sumira ovo što smo do sada doživeli i prikažu neke pozitivne/negativne stvari. Nameštaja još nema...a kada će...ne znamo :) Krenuo bih prvo o opisu ljudi koje svakodnevno srećem u zgradi, na putu do posla i sl. Neko moje prvo zapažanje samih amerikanaca i njihovog stila života. Kao prvo, žene....nije da ste naše, nego što ste najlepše (ok...i Šveđanke su lepe...pitajte kuma ako ne verujete :)) Osim onih preteranih devojaka koje je Danica videla u firmi gde je konkurisala (koje ja nisam video), jedinu preteranu ribu koju sam ovde video...bila je tip....tj...trandža :) Šalim se (ustvari i ne baš....bila je napucana riba iz daleka, ali kada se približio/la, jbg...uplašili smo se). Ok...ima slatkih devojaka, ali nisam još do sada video nijednu za koju bih rekao...woow. Tipovi su inače skroz druga priča. Gomila preterano napucanih fit tipova na sve strane. Ovo je definitivno raj za Danicu :). Ok dosta o ovome u braku smo :) Eh...a moda...e to tek treba videti. Ovde je moda da ribe nose ogromne crne naočare za sunce stalno....ali stalno (jutro, dan, noć). To je onaj tip naočara koji se može videti u filmovima da žena strpa kada ima modricu na oku ili se previše napila prethodno veče. I naravno, za kraj....svi nose iPod ili ekvivalent (ali obavezno od Apple-a). Takođe je interesantno da svi vugle neku kafu ili sok. Neki kupuju starbucks i sl...a neki imaju metalni termos. Stil života je...bacanje para. Ali majke mi....čak su mi i Ameri to rekli "Ahh...they are Americans, they like to through there money away". Znači iako ima kafe na poslu (za dž.) koja je od starbucks-a, on će ipak otići u starbucks da pukne 3$ za istu kafu :) Šalu na stranu, ali čini mi se da dosta slabo misle o dolaru, za ralzliku od evropljana. Takođe još jednu stvar nisam prokljuvio...a odakle im toliko para? Kanda su svi u konstantnom kreditu...ali i to je stil života ovde. U svakom slučaju...ne deluje mi teško uklopiti se :)
Ok....ajde da malo sumiramo i stavimo šta nam se ovde sviđa:
Kraj u kojem živimo je predivan. Divan je za šetnju i danju i noću. Iako je Čikago izuzetno urbana sredina, ovde se osećam kao u nekom idiličnom omanjem gradiću (danas smo se igrali sa malim zekom koji je bio na travici ispred zgrade...šta dalje reći). Oduvek sam mislio da je ovo jedan veliki...ogromni prljav grad (nekako mi je poređenje uvek išlo sa Beogradom), ali prevario sam se. Daleko je čistiji od Novog Sada (barem centar i ovaj deo gde mi živimo). Ok...ima opasnih delova i sl...ali...ko je ikada u Novom Sadu onako turistički išao u Bangladeš? Mislim...koji ćeš tamo? Ja u životu nisam bio tamo iako ceo život živim u Novom Sadu...e tako i ovde sa tim delovima. Količina prodavnica i ostalog (samo u našem kvartu) je neopisiva. Tek kada sam ovo video shvatio sam da pojma nisam imao šta znači reč "potrošačko društvo". Kako bih pokušao (samo pokušao) preneti sliku...recimo da u našoj okolini od 200-300 metara ima (bez preterivanja) npr. 30 pekara, 50 restorana (od brze kuhinje, do pravih...od toga bar 6 japanskih, 3-4 meksička, kojekakvi burgeri, indijska, kineska, tajlandska, skampi, ovako-onako...specijalizovani za supe...ma nema kraja), 2 robne kuće, 20 prodavnica (veličine naših većih diskonta...neke rade 24h), pa onda prodavnice garderobe, nameštaja...ma ne mogu ni opisati. Recimo da ima 3 (koliko sam ja video) samo prodavnice kostima. Jedna od njih je baš ogromna (ej makice...imaju maske Slipknot-a :)). Prodavnica kompjutera BestBuy koja je veličine Merkatora (samousluge, ne cele robne kuće), bong shop...ma ljudi...ne mogu se svega ni setiti...svaki dan bar tri puta prođem jednom ulicom i svaki put se zabezeknem (otkud ova radnja ovde, nisam ranije primetio) i sl. Pa onda kafeterije, jumba juice, dunkin donuts...ma daj...ne vredi. Svi voze (za nas) dobra kola...ali to je već opšte poznata priča, u to ne vredi ni zalaziti.
Šta je negativno? Hmm...nema kineskih radnji..ili ih mi bar nismo videli. Ima stvari na popustu koje su kod nas skupe (npr garderoba), a ovde možeš naći za male pare, međutim....stvari na koje smo navikli da su jeftine, su ovde užasno skupe. To su upravo te stvari koje mi kupujemo po kineskim radnjama i koje nama u ovom trenutku najviše trebaju. Recimo da im je jedna bezvezna šolja na rasprodaji 5$. Sve te sitne gluposti se kreću preko 20,30, pa bogami i do 100$. Mali jastuk, 15$..set noževa sa stalkom 200-300$. Mi još nismo uzeli ni plastičnu kantu za đubre, jer mi treba vremena da se osvestim, da ću za to morati 20-30$ da dam. Onda recimo, da kupiš perecu ili kafu za poneti, moraš da izdvojiš najmanje 3$. Za dve takve kafe ti možeš u restoranu pored da jedeš...gde je tu logika nije mi jasno. Ne želim ništa da preudiciram, videćemo kroz par meseci kada oboje (daj bože) budemo radili i kupili stvari za normalan život...onda ćemo tek da vidimo kakav je standard...do tada...

Mi smo ovde tek nedelju dana i ovo su neki prvi utisci sumirani. Baš me interesuje kako ćemo razmišljati kroz par meseci, jer sam već osetio neke promene u nama u odnosu na onaj prvi šok.

Savet za danas :)

- U svakoj od većih prodavnica (Jewels, CVS i sl) postoje kartice za popust (kao, član si kluba kupaca i sl). Ove kartice su (uglavnom) besplatne i obavezno ih uzimajte. Za njih nije potrebna (verovali ili ne) kreditna kartica ili ssn. Dele ih samo tako. To je način kako da te veliki brat posmatra (da prate šta kupuješ, čak i kada kešom plaćaš). Mene lično za to zabole, koristim google, tako da već sigurno sve znaju o meni. Generalno, popusti su ponekad jaaako velik...minimum ćeš 10% uštedeti, a na neke stvari možeš i 60-70%.


Mala digresija na ovo. Nismo imali karticu i kupovali smo 2 limenke nekog zelenog čaja (jedan je koštao 99 centi bez poreza). Žena nas na kasi: pita da li imamo karticu? mi kažemo ne...ali hoćemo da apliciramo, i ona nam odmah naplati sa popustom. Cena je bila za obe limenke (sa uračunatim porezom) 1.33$, umesto ~2.20$.