Sunday, November 30, 2008

Kume, ja imam veći...

...televizor naravno :-)
Inače to je ovde prosečan :-(

Evo konačno mene sa svim obećanim slikama i sl. Ovog puta smo se malčice ponovili. Svake godine u petak nakon dana zahvalnosti, određene radnje se otvaraju u 5 ujutru i taj dan imaju gomilu stvari na veeelikom popustu (dok traju zalihe). U Americi se taj petak zove black friday (verovatno zato što rikneš čekajući u redu) i on započinje božićnu rasprodaju. Ljudi se ispred prodavnica okupljaju već oko 23h prethodnog dana i čekićaju do jutra. Neki ponesu šatore i sl. Takođe tog dana su sve prodavnice ukrašene za božić (i očigledno puštaju samo božićne pesme unutra). Iako nismo planirali neki šoping, prethodnog dana smo se preračunali i shvatili da smo povratili novac koji smo do sada trošili ovde (a Danicina plata još nije ni stigla) i da bi mogli da se počastimo. Od svih tih prodavnica koje prave rasprodaju, BestBuy (poznata prodavnica tehničke robe) nam se nalazi jako blizu. Nije nam padalo na pamet da čekamo u redu toliko dugo (a ja nisam ni mogao od posla), nego...ako ima...ima. I tako ti Danica se prošeta negde oko 8h i naiđe na zadnji TV koji smo hteli u zalihama :) U svakom slučaju, pazarili smo 40 inch (100 cm) LCD TV Samsung 1080p, predivnu žensku torbu za laptop i Sony plastation 3 (i HDMI kablove naravno) :-)
Jooooj....kakvo ludilo. Uz sony smo dobili i blue ray film Casino Royale....čoveče kako to izgleda. Ovde inače imaju i HD kanale preko antene, a cela država se u februaru prebacuje na digitalnu TV (analogna se kompletno ukida). Krevet nismo pazarili jer smo odlučili da to uradimo 15 dec, kada se oporavimo od ovog i kada Danica dodje iz LA-a. Ko veli...ovo je sada na popustu. Sve mi je to delovalo nekako nerealno, otišao u radnju i pazario...bez kredita, bez ičega...i ono kao...za 2 nedelje ćemo se oporaviti :) Ja ovakve stvari samo impulsivno mogu uraditi, suviše mi ovo nerealno bilo....nisam se dovoljno namučio. Naučio sam da se uvek moram toliko namučiti oko ovakvih stvari, da mi prosto...presednu. Danica je pokušala da mi objasni da to ne mora uvek tako biti i da mi se mogu lepe stvari dešavati bez mučenja....ali, nažalost...bio sam u pravu.
Danica je sutra dan saznala da ona nema platu u firmi (kako je mislila), nego samo procenat...i da je za ovaj mesec zaradila....daleko ispod federalnog minimuma....recimo da prosjak ovde više zaradi. Ono što je ona mislila da joj je plata, je ono što se od nje očekuje da proda.
Tako to biva kada se previše sniva...
Mnogo je rasprave usledilo posle toga da li da ide u LA ili ne. Na kraju smo ipak odlučili da ode i vidi to (makar je džabe put dobila od firme), ali kada se vrati ako nema "očekivanu" prodaju...pravac wallgreen, wallmart...šta god. Može bilo koji posao, jedini uslov je da nema reči "marketing", "executive", "manager" i "accountain" u sebi. Trebaju nam pare, ne titule i mudroserstva. Kada se zarade pare, onda možemo eksperimentisati...sada je ovako. Generalno, shvatio sam da ovde ropstvo je i dalje legalno, jedino nije više ograničeno samo na crnce i ne uključuje više da roba moraš makar da hraniš (jer ovo što je ona zaradila, nebi samo nju uspelo da prehrani duže od 2 nedelje...a di je sve ostalo). Generalno, koliko sam ljut na one prevarante od njenih šefova, toliko sam ljut i na nju što je pustila da joj drugi tumače ugovor, što se nije dovoljno udubila u njega i što je govorila stvari sa sigurnošću, za koje nije sigurna. Ali je bar jedna stvar naučena iz ovog. Jednog dana kada budemo imali para, možemo otvoriti firmu i ne plaćati radnike. Raditi isto što i ovaj njen gazda. Očigledno je ovde reč "federalni minimum" nešto sa čime s opropštenjem ne možeš ni dupe obrisati. Generalno, za ovakav posao su ti male šanse kada stigneš, jer te šalju u krajeve gde ti treba specijalna dozvola da uđeš, gde kuće koštaju preko 1 milion dolara i gde ljudi zovu policiju kada vide crnca (nekog lika iz njihove ekipe). Teško ćeš tim fašistima nešto prodati sa stranim akcentom. Možeš verovatno, ali se moraš mnogo truditi. Da ne kažem da je imala dosta prodaja ljudima koji nisu uspeli da prođu proveru kreditne istorije (a žive u takvom kraju)....pa samim tim i prodaja nije bila validna. Treba za taj posao dosta i sreće. Ne želim dalje da ulazim u to....nadam se da će se Danica lepo provesti u LA i da će uspeti neke parice da zaradi. Spavaćemo i dalje na "govancetu" (tako nam se zove futon) ... još ko za koliko, ali šta je tu je. Imaćemo makar ovaj TV i zabavu za zimu....a sada malo štednja. Stvar nije kritična (ako se zadrži na ovome), ali će krevet morati da sačeka.
Ko zna, možda joj malo sada i krene nakon ovoga (dobije malo jači stimulans da ljudima proda to šta već prodaje). Na sve to su nas zvali iz elektro distribucije...pošto nemamo kreditnu istoriju, moramo dodatnih 140$ depozita ostaviti.... :-(
Sinoć smo imali goste. Bili su nam Miloš, Dejan i njihove lepše polovine u poseti. Pravio sam proju sa sirom. Bilo nam je jako lepo....ovakve stvari nam ovde baš fale i mnogo prija kada se ovako skupimo i izdivanimo.
A sada, obećane sličice:
Slike sa festival of lights (parada koja ide i pali božićna svetla po Mičigen aveniji (Magnificent Mile)) su ovde.
Slike sa thanksgivig, zajedno sa slikama naše kupovine su ovde

Nažalost....sada vidim da slike iz ottawa-e još fale...nisam još stigao da ih prebacim (čitaj: zaboravio sam)...tako da će to biti u sledećem blogu, zajedno sa slikama od sinoć koje su još u aparatu sa Dašom sada negde već u LA-a.

Friday, November 28, 2008

Kada kreneš da živiš ozbiljno u Americi

U podnaslovu svakodnevni život dvoje zaposlenih ljudi u teškom kapitalizmu.

Kalup polako kreće da se oblikuje prema nama, tj. mi prema kalupu. Huh baš dugo nismo blogovali. Da krenem od događaja koji obeležavaju prethodne nedelje. Bila sam po prvi put na kuglanju. Da baš onako kao iz filmova šurnaes traka za kuglanje, iznajmljene patike i jeftine cene oko 5 dolara po osobi za sat vremena. Kada sam kolegama iz kancelarije objasnila da u zivotu nisam kuglala, zaprepašćeno su me gledali kao da sam, ne iz drugog dela zemljine kugle, već iz drugog dela svemira. U pravom američkom duhu nije potrebna neka posebna kondicja za ovaj sport, već samo tehnika. Smisao nije čak ni u igri već u aktivnostima koje prate ovakav tip okupljanja, ispijanje piva u velikim količinama i grickanje pilećih krilaca. Glavni deo večeri je naravno granny bowling, specijalna tehnika kuglanja koja zahteva da se kugla podigne sa puno uzdisaja i baci sa obe ruke i mučeničkom facom. Kada osoba koristeći ovu tehniku pogodi sve kegle ceo tim tapše grenny po dupetu u znak odobravanja. Fotografija sa ovog okupljanja (team night) nažalost nemam, jer je foto aparat za to doba bio kod Nikole u Kanadi.
Nisam mogla da dočekam da se Nikola vrati iz Kanade... doneo mi je svašta lepoga :D od javorovog sirupa pravog kanadskog preko raznoraznih zimskih čajeva i djakonija do malog preslatkog krpenog Los-a koji mi je trenutno najbolji drugar. Tih dve nedelje što smo bili razdvojeni mi je užasno teško palo. Nisam ni sanjala da cemo biti dve nedelje razdvojeni, potom tako kratko zajedno i onda ponovo dve nedelje odvojeni. Nekako ono čega sam se najviše bojala pri dolasku ovamo je bilo da ćemo se non stop razdvajati zbog posla se polako i obistinilo.
Evo treba da krenem da se pakujem u nedelju, ranom zorom, putujem za Los Anđeles - (nag)radno putovanje sa firmom na dve nedelje, a posle toga nastavljam direktno dva dana u Nešvil na kongres.
Imamo još dobrih vesti. Stigao nam je konačno zeleni karton, ta prelepa kartica sa hologramima na sve strane i malom koverticom koja služi za čuvanje iste jao sreće i radosti. Neverovatno, ali su nam oboma izdali zelene karte do 2018. godine, od svih ljudi do sada smo čuli da obično nosiocu zelene karte izdaju na deset godina, a supružniku na dve godine i posle dve godine produže na još deset. Izvadili smo konačno i naše non drives ID, ili ti Lične karte. Otišli smo da otvorimo i združeni žiro račun, i da konačno gradimo našu kreditnu istoriju. Čoveku ovde u proseku treba 7 godina da bi izgradio dobru kreditnu istoriju. Ovo je izuzetno bitno jer bez kreditne istorije čovek ovde ne postoji, ne može gomilu stvari i povlastica da dobije i jednostavno nije čovek.
Svake srede kao što sam već rekla imamo veče kada se svi iz firme družimo i obično oni koji mogu dovedu svoje bolje polovine na ta druženja. Ovu sredu ja sam dovela Nikolu :D, nije mi jasno zašto, ali svi su imali neku neobjašnjivu potrebu da Nikoli objasne zašto mene cene kao osobu i šta im se to sviđa od mojih osobina. Da li je to neki način iskazivanja kurtoazije ili čega nije mi jasno, i svi su naravno nasmešeni odmah i sve po redu, nisu to oni o kojima smo ranije pričali fake smajlovi ali... nešto mi tu nije štimalo.
Juče smo proslavili Thanksgiving sa mojim kolegama sa posla. Oni su rešili da prave Dan zahvalnosti za sve "bezkućnike". Ovaj praznik ima za svrhu besomučno prežderavanje u nekoliko tura sa pauzama za dremku i poneki film.
Na meniju za ovaj praznik kod Tori i Brajana uz pomoć glavne kuvarice Boni su bili za
-Predjela: ranorazni egzotični sirevi sa pršutom i kobasicom urolanom u biber uz dodatak voća i krekera, čips i umak od pavlake i belog luka
-Glavno jelo: ćurka pečena sa glazurom od putera i jabuka
-Prilozi: Slatki krompir zapečen sa suvim grožđem, salata od boranije sa slaninom i maslinama, krompir pire klasičan, i salata od ananasa i svašta nečega (ne mogu više ni tačno da se setim kako se zove) sve služeno sa mesom, umaka od ćurećeg pečenja sa šećerom zakuvan da se zgusne i nadev od ćurke (koji se sastojao od govile različitog voća i povrća).
-Dezert: Naravno pita od bundeve.
Glavno jelo i prilozi znam da zvuče nekako slatkasti, ali su svi jako dobro iskombinovani i skopljeni u preteranu kombinaciju ukusa. Moram priznati da do sada nisam imala priliku da uživam u toliko različitim ukusima sa toliko kontrasta. Moram im se svima ovom prilikom zahvaliti bez obzira na to što ovo ne mogu da pročitaju. Celokupan užitak upotpunili su i preslatki kućni ljubimci dva boksera koji se ponašaju kao dva deteta i moraju da pozdrave svakog gosta sa skakanjem i ljubljenjem po celom licu. Nešto sam se sada puno raspisala, nije ni čudo kada tako dugo nisam pisala. Slike možete pogledati u sledecem blogu.

Saturday, November 22, 2008

Back to Šikago


Eve mene nazad u USA. Pre nego što večeras odemo na festival Magnificent Mile gde će biti milion svetiljki, rock koncerti i na kraju vatromet, rekoh da malo i ja sumiram utiske svojih prvih mesec dana ovde, a i utiske iz Kanade. Mnogo vas me pitalo kakvi su ovde izlasci i sl. Pa recimo da je to karika koja nedostaje. Ne želim da preaudiciram, jer nisam bio noćnim klubovima, diskotekama i sl...ali ovo gde smo do sada bili nam se nije baš nešto preterano svidelo. Naravno, mnogo toga zavisi i od društva, a mi u većini slučajeva izlazimo sami. Kao prvo, svaki pub u kojem smo bili (osim jednog-dva u Otavi, ali to nije Čikago) se svodi na isto. Gomila 500 inči plazma turbo mega giga TV-a okolo celog bara (pokrivanje 360 stepeni). Osim u WC-u, ne postoji mogućnost da sediš bilo gde u baru, a da ti tv ne zauzima 80% vidika. Na tim televizorima je naravno njihov fudbal (u Kanadi je hokej). Sezona traje 365 dana u godini (ako nije fudbal, biće bejzbol, ako nije to...biće hokej). Utakmice prate svi...mlado, staro, muško, žensko....svi (osim nas koji smo tek stigli vamo). Prosto ne mogu da verujem da je filmska industrija nastala u Americi, čovek bi očekivao da je to ovde najpopularnija stvar...ali nije...daleko je ispod fudbala i bejzbola. Ja nažalost spadam u one koji su i u Novom Sadu čudaci...jednostavno ne pratim ni fudbal, ni košarku, ni tenis, ni odbojku, ni vaterpolo...ama ništa od toga...lično smatram bilo kakvu vrstu zabave (igranje video igre, čitanje knjige, gledanje filma, programiranje, akovanje linuxa, surfovanje webom, odlazak na koncert/pozorište/opera/balet, odlazak u kupovinu namirnica, bacanje đubreta, kuvanje, pranje, čišćenje snega, pisanje ovog bloga, instaliranje windowsa, podešavanje dial-up modema, čitanje udžbenika iz sociologije, kartanje, igranje čoveče ne ljuti se i ostalih ne/društvenih igara (uključujući i FRP) itd.) daaaaleko zabavnijom od gledanja bilo kakvog sporta (da ne pomenem i to koliko je zabavnije provesti to vreme igrajući taj sport, nego gledajući ga). Naravno, kada ovo amerima pomenem oni demantuju i kažu da nisu svi barovi takvi, samo irski pub-ovi. Onda ja pitam da li ima Irski Pub negde sa Irskom muzikom umesto velikih crnja koji našminkani trče za nekom loptom i skaču jedan na drugog usput....e to ne umeju da mi kažu, jer ih to ne interesuje. Onda ih naravno pitam da mi navedu neki pub....i dobijem uvek 2-3 ista imena u Čikagu, poprilično udaljena od mene i za njih mi uglavnom trebaju kola. A čak i da odem to je bluez i jazz za kojim baš i nisam nešto oduševljen. Inače, muzika u ovim NFL/Irskim pubovima je stvarno super...jedini je problem što niko ne obraća pažnju na to....to je sporedna stvar. Do sada smo prošli bar 20 pubova u okolini (negde ušli, negde samo videli spolja situaciju) i svi do jednog su bili kakve sam opisao...samo je jedan u malo manjoj meri takav. Deluje mi da jedan blizu nas možda nije takav...ali još nismo imali vremena da ga istestiramo :)
Sve se nadam da smo u nekom pogrešnom kraju gde su mladi japiji kod kojih je NFL popularan i da negde drugde ima dobrih mesta za izlazak. Danica ima malo više sreće od mene, pa joj je ekipa na poslu dosta mlada i vole da izlaze zajedno...pa ćemo i to videti. Cilj je naći što više društva. Još jedna stvar koju sam slušao u Srbiji je da ameri vole da se odvaljuju od alkohola...e pa ovako...ja još nijednog pijanog amera video nisam. Ama baš nijednog. Nadvuanog jesam, ali pijanog...najo. Video sam ih u Kanadi, ali tamo sam video i preteranu rock svirku, ali u Chicago...najo. Još jedna stvar je da ne treba zaboraviti da smo ostavili pušenje kada smo stigli ovde....pa nekako i sam izlazak je lošiji...uvek ti fali nešto...verovatno bi mi i u srbiji bez cigare izlazak bio bar upola lošiji.
E sada...utisci iz Kanade. Iako dosta stvari deluje isto....po meni ipak postoji velika razlika između Kanađana i USA...ali to može biti i samo subjektivno mišljenje, bazirano na mom iskustvu, ne želim ovde da donosim neke zaključke bez dovoljno podataka. Jednostavno, meni deluje da su kanađani za nijansu "prljaviji". To bi se moglo prevesti i kao "opušteniji" ili "jednostavniji" ili kako god. Takođe mi se svidelo činjenica da je emigracija kod njih deo neke njihove kulture. Kod njih je emigranti čine većinu populacije i to im spada u neki ponos...svi su došli od nekud. Samim tim i restorani neke nacionalne kuhinje deluju mnogo više kao da si baš u toj državi (uključujući i higijenu :)), u Čikagu su mi svi malo amerikanizovani. U Kanadi su više ti restorani pravljeni za ljude te nacije da jedu tu (ako je kineski, pun je kineza i svi pričaju kineski :)). Naravno, Kanađani su me vodili da mi pokažu najbolje iz svog grada i u tome su uspeli. E sada, negativna strana Kanade je....užasno veliki porezi, prohibicija alkohola i cigara...totalna. Cigare sam video da u radnjama drže u nekim limenim boksovima, jer ne smeju biti izložene (ok, više ne pušim...pa me to ni ne interesuje)....a alkohol ne može da se kupi (čak ni pivo). Verovatno postoje neke specijalne radnje za to, ali ja ih nisam video. Recimo da su samo ovo dovoljni razlozi da mi se USA više svidi :).
Što se posla tiče, tamo je ekipa sa kojom radim već mesecima...uglavnom su mladi i skroz ok. Moram priznati da je odlazak tamo bio izuzetno produktivan što se posla tiče i da mi je nekako daleko više prijalo tamo raditi, nego ovde u Čikagu. Ovde su ipak svi na drugom projektu i osećam se malo usamljeno. Neko može reći: "Bole te uvo, niko te ne kontroliše", ali nije u tome poenta. Jednostavno volim timski rad i da se sa ljudima uživo dogovaram šta i kako...a i da mogu sa nekim da podelim uspehe i padove uz pivo posle :-) Imali smo veliki uspeh ove nedelje (konačno je proizvod pušten u prodaju), pa smo u petak malo i slavili...šef naručio tonu pice i doneo 3 gajbe piva :-) Imali smo i jednu prezentaciju svega što je urađeno i šta treba da se uradi u budućnosti. Stvari deluju optimistične...ali nikada se ne zna...možda ih samo predstavljaju tako.
Na slici smo ekipa iz Otave i ja.
Pogledajte sutra-prekosutra blog ponovo...ovde cu staviti link sa još slika, sada nemam vremena.

Wednesday, November 19, 2008

Izlet u Montreal


Još kao mali gledao sam seriju "Les Filles de Caleb" (kod nas poznatija kao Emilie) i bio oduševeljen prirodom Kanade. Inače, to je jedna od dve limunada serije koje sam u životu iz nepoznatog razloga pratio (druga je zlobnica). Iako ne uspeh da odem baš u taj kraj gde je to snimano, bio sam bar u istoj državi (Quebec iliti po naški Kvebek) i rodnom gradu glavne glumice Marine Orsini :-) Znam da ovo malo glupo zvuči, ali mi je kao klincu početkom devedesetih, kada sam pratio tu seriju, taj kraj delovao tako daleko i nedostižno. Kad god pomislim gde bih voleo najviše da živim uvek mi se na trenutak pojavi slika iz te serije, kućica koju su Ovila i Emili imali pokraj jezera u predivnoj šumi. No, eto mene u tom kraju :-) Pre polaska sam dobro proučio grad, zapisao šta sve treba videti i pregledao google earth koliko sam stigao. Jednio sam zaboravio jednu stvar....gde se nalazi autobuska stanica u Montrealu :-) I tako ti ja stigoh...negde. Šta ću...zaustavim prvu osobu "Govorite li engleski?"...najo...sve francuzi. E dođavola, gde mi je sada Vrag da malo parla :). Na kraju nađem nekog ko priča engleski i (naravno) nije iz Montreala, pa me on usmeri na vozača gradskog autobusa. Od tog momenta pa nadalje nisam mogao da verujem na kakvu sam ljubaznost ljudi naišao u Montrealu. Priđem ja vozaču koji sedi u autobusu i čita novine. Pitam ga za smernice (zna engleski malo), kaže on "Sedi, stižemo u centar za 4 min". Ja uđem, rekoh da platim...neda, kaže "mani pare, samo sedi i uživaj". Krenusmo mi, vidim ja ovaj ne staje na stanicama već samo piči. Pita on mene pitanje na koje mi nikada nije bilo teže odgovoriti "Odakle si?". Aaaa...iz Amerike, ali sam i tamo došao pre mesec dana, pa sam u Otavi na poslovnom putu, pa eto mene malo i ovde :) Krene on samnom da divani sve u 16. Odjednom stigosmo negde, on me istovari i pozdravi. Ja se zahvalim, pogledam...broj busa 515, a na stanici staju neki sasvim levi busevi. Ovaj vidim okreće i vraća se odakle smo krenuli. Čovek me lepo istaksirao gradskim autobusom....ne mogu da verujem :-) Samo sam pomislio na one vozače iz GSP-a i uporedio sa ovim...ne...nema šanse. Odem malo da tumaram po centru. Prvo sam otišao u Mcgill college aveniju. Generalno, sam centar čini par ulica koje su prepune robnih kuća...san za ljude koji vole šoping. Ispod njih se nalazi Underground city (podzemni grad). Kada uđeš u robnu kuću, ti si na 3 spratu...prvi i drugi su ispod zemlje i tu se nalazi i metro, a povezani su i sa ostalim robnim kućama, tako da čine čitav jedan grad ispod zemlje. Tu sam naišao i na neki lanac od npr. 50 restorana brze hrane...jedva se odlučih u koji da sednem. Bio bi red kada sam već ovde i da isprobam Poutine, nacionalno jelo Kvebeka. U pitanju je pomfrit preko kojeg se stavi topljeni sir i onda to sve zalije gravy sosom (sos od pečenkine masti). Ukus je kao što se da zamisliti....blagi užas. Fora je da Kanađani u ovim krajevima to obožavaju, a Poutine se u Kvebeku prodaje čak i u McDonaldsu, Burger Kingu i ostalim lancima brze hrane. Inače, Kanađani vole da stavljaju sirće na pomfrit. Tu sam video i da je u toku izložba stvari sa Titanika...valjda ću i na to stići :) Krenem ti ja dalje i naiđem na tourist biro. Tu mi je žena lepo dala mapu i iscrtala kojim putem tačno da idem i šta sve da vidim. Ufff...što volem tako. Sve može da se prepešači, nema muke sa autobusim i metroima. Krenuh onda u avanturu obilaska svega. Otišao sam u stari grad da vidim Notre Dame basilicu. Crkva je predivna. Nisam video puno čuvenih crkvi u svom životu, ali ova je stvarno da ti zastane dah. Ulaz je svega 5$ i uz to dobiješ priču o kompletnoj istoriji crkve i Montreala. Inače u ovoj crkvi se venčala i Celine Dion...čisto ako nekog interesuje :) Ovde sam prvi put zažalio što nemam neki skup foto aparat i što nisam pohađao neke časove fotografije. Definitivno stvar koju treba da uradim u životu. Ovaj mali aparat je dobar za slike iz noćnog provoda, ali za prave stvari...treba i znanje i oprema. Posle crkve sam nastavio da tumaram starim gradom. Prvo sam otišao do luke. Nažalost na ostrvo gde se nalaze eksponati sa izložbe svetskog sajma nisam mogao...daleko je. U svakom slučaju, mogli su se videti i sa luke dosta dobro. U povratku ka centru svratio sam kineski grad. Tu sam morao da probam neki bubble tea (čaj sa mehurićima). U pitanju je neka tečnost (npr. sa ukusom banane), u kojoj se nalaze neke crne bombonice (đavo će ga znati šta je). Ti onda imaš neku debelu slamku i dok uvlačiš tečnost, uvlačiš i te bombonice sa ukusom banane. Lepo je za probati, ali već nakon par gutljaja ti se smuči. Vratio sam se nazad u centar da pogledam izložbu Titanika. Nažalost, nisam smeo da slikam unutra, ali sam uspeo par snimaka (dok me nisu uhvatili) bez blica da napravim. Izložba je bila interesantna, gomila eksponata sa Titanika, prolazi se kroz priču od početka izgradnje istog, pa sve dok nije potonuo. Bilo je čak i par rekonstrukcija kabina i sl. Dosta istorijskih podataka i priče o putnicima. Na kraju izložbe možeš kupiti ugalj koji je bio na Titaniku (koji su izvadili iz mora). Nisam želeo baš da dajem pare na te stvari...nisam toliki fanatik za Titanikom. Karta za izložbu je bila 23$...nimalo jeftino. Svako je dobio kartu u obliku kakva je bila karta na Titaniku sa imenom i prezimenom nekog od stvarnih putnika. Na samom kraju obilaska Montreala, prošetao sam se ulicom St Catherine koja je poznata po 3 stvari: shoping, sex i buffet. U jednom delu je gomila butika, dok su u drugom razni kupleraji, sex prodavnice i buffet restorani (negde čak i sve to na jednom mestu, platiš striptiz i dobiješ besplatan buffet :-) ).
To je to od Montreala. Voleo bih da se jednom vratim i vidim i noćni život po kojem je Montreal takođe poznat. Taj ceo dan je vetar duvao ko sumanut i bilo je ladnoooo (bar nije bilo kiše). U utorak sam se ponovo razboleo, evo sada mi malo bolje kuc, kuc, kuc.
Već sam se uželeo kuće i jedva čekam petak da vidim moju ženicu...

Ah...umalo da zaboravim na glavnu stvar, slike iz Montreala su ovde ... uživajte :-)

Sunday, November 16, 2008

Chicago - prvi mesec

Kako vreme brzo leti, mesec dana sam u Chicago-u. Ovaj moj pobegao od hladnih vetrova. Možda izgleda čudno ali u Ottawi je toplije nego u Chicago-u. Da ne dužim puno za prvih mesec dana uspela sam da se zaposlim :). Radim u Green Light Marketing, firmi koja radi za AT & T B2C (Business to Costumer). Pozicija na kojoj se nalazim (Account executive) nije baš neka, ali od nekud se mora početi. Plata nije bog zna koliko velika, ali postoje lepi bonusi i lepi procenti za koje vredi raditi. Što pre uspem da napravim velik obrt novca za ovu firmu, pre ću uznapredovati i neću se bakćati toliko sa mušterijama, već sa obukom ljudi za ovu istu poziciju. Posle određenog vremena nudi se lepa mogućnost zarade i to je stvarno super :D. Inače je jako jako težak posao kako mentalno tako i fizički. Obilaze se korisnici AT & T lično, pa provodim pola radnog vremena na terenu. Filozofija firme je takva da niko od nas neće večno to raditi već otvoriti svoju firmu koja će se baviti ovom vrstom posla na nekoj drugoj lokaciji. Daju ti keš da otvoriš firmu i dobave ti firmu tipa AT & T, za koju ćeš raditi takav tip posla, što i ne zvuči toliko loše. Na teritoriji US trenutno postoji oko 160 firmi tog tipa i jako je velika potražnja za takvim firmama još. Što se tiče ekipe sa posla svi su jako mladi i komunikativni, a imamo redovna druženja sredom :D. Imam jako veliki probem, svako jutro ustajem u 5 ujutro najkasnije. Bez budilinika, bez ičega sama od sebe ustanem. Dosta sam o tome razmišljala i shvatila da sam u Srbiji u to vreme već uveliko bila na poslu i neki mali klik mi kaži u to vreme "Otvori oči kreći posao!". Dosta o poslu radim svaki dan pa i subotom :(.
Suma sumareta:
Kupili smo nešto nameštaja, posuđa i sitnica.
Još uvek se prilagođavamo na način života ovde, fali nam gomila stvari.
Jako nam fali da odemo na kafu sa nekim .... samo na kafu, ili samo da izađemo u grad na piće i da nam se dogodi neka avantura... toga ovde nema :( svi su kao isprogramirani. Sada mislim da ulazimo u onaj period kada kreće sve da ti fali.
Izbori u hrani, piću garderobi su nepregledni i to je nešto što me uvek može iznenaditi, na šta sve možeš da naletiš, a da pritom nije neki loš plagijat.
Chicago nema veze sa ostatkom Amerike, jedino u ovom gradu možeš da preživiš bez automobila... u ostatku Amerike je to stvarno gotovo nemoguće. I za kraj ljudi hvala vam svima koji pratite ovaj naš blog, jako nam znači svaki vaš komentar.
Ah evo ga konačno krenuo je da pada sneg.

Saturday, November 15, 2008

Ottawa - siva i tmurna


Vreme me ovog puta nije nimalo poslužilo. Prošle nedelje je bilo ok, od ponedeljka će biti suvo, ali zato za vikend...odvratno...kiša i sivilo. I dok sušim ovde svoje stvari na peći (od ruksaka do cipela...sve je mokro), rekoh da ispričam svoj dan. Moj neki zaključak je da ako možete u Kanadu idete u sezoni od sredine decembra do sredine februara. Tada je dovoljno hladno da se čovek može osigurati da su jako male šanse za prokletu kišu, a i gledajući sada ove slike...mogu samo da zamislim kako to sve izgleda pod snegom...mora da je predivno.
Sinoć sam izašao sa Dave-om da vidim malo noćni život Ottawa-e. Prvo smo se našli sa bivšim kolegom na pizza-i, a posle smo otišli u neki lokalni irski pub. Tu je svirao neki band iz Newfoundland-a...moram priznati da su bili jako dobri, a zvuk nikada nisam čuo čistiji u nekoj klubskoj svirci...ih šta ti je amerika (dobri muzičari ovde imaju para za dobro opremu). U svakom slučaju bilo je ok veče (do sada najbolji bar u kom sam bio). Danas sam krenuo u avanturu obilaska Ottawa-e i da kupim kartu za Montreal. Prvo sam obišao Parliament hill (Kanadski parlament, ko ne zna...Ottawa je glavni grad Kanade) koji je stvarno predivan (imao sam osećaj ko da sam u Engleskoj, a ne u Kanadi...nije ni čudo kada su ga Englezi i sagradili :)). Nisam se upuštao u avanturu obilaska unutrašnjosti parlamenta, jer je ovde ove nedelje bio remembers day, pa je parlament posetilo gomila vojnika-guštera i red za karte je bio ogroman, a nigde natpisa koliko košta karta (poznavajući Ameriku do sada...sigurno je bila oko 40$). Inače, Ottawa je malo skuplja od Chicago-a. Pored parlamenta se nalazi predivan zamak, a između su kanali, koji se zimi smrznu i otvoreni su za klizanje (kako to izgleda možete videti ovde). Zato i mislim da je zimi ovde najlepše biti. Posle sam obišao market, koji pomalo podseća na našu pijacu. Pošto se ne snalazim još najbolje sa gradskim saobraćajem, odlučih da krenem peške do autobuske stanice da kupim kartu. Tu sam malo nadrljao. Pešačio sam bar 2-3 km po onoj kiši. Usput sam napravio odmor u indijskom restoranu, tačnije indian buffet. Ako se ne varam buffet je prava reč za švedski sto :)). Platiš 10$ i imaš švedski sto indijske hrane i jedi koliko ti duša ište :). Generalno, sam restoran nije loše izgledao, ali sam ja bio jedini gost (doduše bilo je i neko bezveze vreme između ručka i večere). Videćemo kako će mi stomak to podneti :) Pošto pojma nemam o indijskoj kuhinji, eksperimentisao sam, a na jelima nije pisalo da li je ljuto ili ne....pa sam se par puta opario, ali ništa strašno....samo sam bio sav oznojan dok sam završio :) Stigoh na stanicu sav razvaljen. Em umoran, em pokisao, em oznojan od one indijske kuhinje...ma...grozno. Rekoh kako ću sada stići do hotela, pitaj boga. Naravno, devojka na šalteru je bila jako ljubazna i sve mi je objasnila...a i primila je američke dolare, pa sam tu malo razmenio pare :) Inače, Kanađani često primaju Američke dolare, ali Ameri neće ni da čuju za Kanadske. Tako ti ja pazario kartu za nešto više od 60$...što je ok, jer je na sajtu pisalo 80$. Malo skupo, ali šta ćeš. Iskreno, uopšte mi se sutra ni ne ide u taj Montreal, da nisam kupio kartu, verovatno bi se predomislio. Jednostavno, po ovakvom vremenu mi se samo sedi u hotelu i gleda tv (i piše blog :-)). Ali ajde, bilo bi šteta propustiti. Sutra slike iz sivog i tmurnog Montreala. Ako ova kiša ne prestane do prekosutra da pada...neću otići na posao, već počinjem graditi barku :-)
Slike iz Ottawa-u su ovde

Thursday, November 13, 2008

Ottawa...još nije vidjena


Evo mene ovde već četvrti dan u Ottawa-i, mada još grad nisam video. Planiram za vikend da jedan dan posetim centar grada, a drugi da idem u Montreal, pošto se nalazi blizu. Jedino što sam od ottawa-e video su restorani, a ima ih stvarno dobrih :-) Recimo, juče smo bili u jednom kineskom restoranu koji je bio 80% pun i mi smo bili jedini koji nisu kinezi...čak je i račun bio na kineskom :) Tu sam pio kinesko pivo, moram priznati da nije loše. Danas smo bili u nekom Iranskom restoranu za ručak, a u teksaškom za večeru (koji malko podseća na meksički...nisam još ukapirao razliku između buritosa i teksaškog...ubi me kako se zove njihova palačinka :)). Eto mene opet o klopi...a o čemu drugom, posao vas sigurno ne interesuje :). Nadam se da ću posle vikenda imati nešto interesantnije da pišem. Generalno, iako mi je svaki dan ista šema hotel-posao-restoran-hotel, ne osećam se uopšte loše...baš naprotiv. Nekako mi sve ovo prija i dođe mi ko neki odmor...koji god problem da imaš (osim onog na poslu) ne možeš ga ovde rešiti :). Voleo bih da imam malo više slobodnog vremena, ali to će verovatno biti iduće nedelje. Sutra ovi Ameri odlaze, tako da iduće nedelje ostajem solo bez auta...bojim se da će mi tada biti malo dosadno, no...barem ću se ko svet onda odmoriti. U svakom slučaju, ceo život sanjam da putujem po svetu...pa sam nekako sa ovim putem u duši dosta zadovoljan.
Jedna stvar me ovde dosta iritira i ne verujem da ću se uspeti na to privići. Svi barovi imaju oooogromne plazma televizore na kojima trči neka utakmica (NFL, NHL i sl). Ti televizori se nalaze tako raspoređeni da ne možeš da gledaš negde, a da ti utakmica nije 80% vidokruga. Ameri me uvek tu isprave i kažu...nisu svi barovi takvi, ali ja još nijedan nisam video da nije takav (neki dodše nemaju baš tako velike ekrane...malo su diskretniji). Baš sam jedan dan pomislio "Jao evo bara koji mi se sviđa", imao je samo na jednoj strani monitore...kad...ne lezi vraže...sa moje strane odjednom dođu i dignu platno...projektor...jbg. Naravno, ova priča važi i za Kanadu, ne samo USA. Ovde svi prate te utakmice....svi...ne bitno da li si muško, žensko, geek, ovakav, onakav...svi prate utakmice. Ok...moram priznati da sam bio jedan od retkih u Srbiji kojem je gledanje bilo kakvog sporta spadalo u vrstu najdosadnije moguće zabave.....ali ovi baš preteraše.
Slike od prošlog i ovog bloga se nalaze ovde, a ima i jedan filmić interesantnog aparata za kafu koji imaju u firmi u Ottawa-i.

Tuesday, November 11, 2008

A sada malo...Kanada

Pozdrav svima iz Ottawa-e. Eto mene ovde malo na poslovnom putu od 2 nedelje :-) Nažalost, još nisam stigao da vidim sam grad, jer se posao nalazi u predgrađu u nekom velikom tehnološkom parku (Kanata), koji smatraju za silikonsku dolinu Kanade. Pošto nas je doputovalo troje iz USA, radi troškova nisu nas smestili u hotel koji se nalazi u parku (koji je inače dosta nabudžen), nego smo dobili neke apartmane u gradu. Prednost je što smo u gradu i što smo dobili kola, mana je što treba putovati dosta na posao. E sada, ostatak ekipe ide u petak kući, tako da će mene iduće nedelje vozikati kolege. Ovo bi bila idealna kombinacija da ja imam vozačku dozvolu, jer bi tada imao svoja kola ovde i vozikao se za vikend gde hoću. Ispala je čitava komplikacija oko toga, ali su našli neko rešenje. Još jedna situacija u kojoj sam osećao da sam invalid jer nemam vozačku. Inače mesto gde radim je jako lepo (danas sam video veliku crnu vevericu sa debelim velikim repom). Lepo je bilo i upoznati ljude sa kojima sarađujem od kraja marta od kada sam počeo da radim u counterpath-u. Nažalost i ovde me je dočekalo 60% praznog prostora jer su bila velika otpuštanja iste one nedelje kada i u Chicago-u. Danas sam ručao u Libanskom restoranu (sada će Danica da me ubije). Jeo sam neko jelo čije sam ime momentalno zaboravio, ali je bilo dobro...a porcija tolika da sam fino zamolio da mi pola toga upakuju da imam sutra za ručak :) Inače, ovde se to po restoranima radi...i to nije nikakva sramota. Čak imaju i lepe stiroporne kutije za to.
Apartman u kojem se nalazim ima oooogroman bracni krevet (konačno spavam na krevetu :)), dvosed na razvlačenje, sto i stolice, pisaći sto, tv, kuhinju sa mikrotalasnom, tosterom, grejačem vode, kafematom...ma sto čuda i veeliko kupatilo. Ovo su kao neki executive suites.
Nisam spomenuo kako sam prošao na aerodromu. Dođem ti ja lepo na O Hare i pogubim se totalno. Svi se prijavljuju na neke automate, ali moj kod tu ne važi. Odem, čekam red, dođem do šaltera, crnkinja me pošalje na šalter pored. Stanem tamo, ispred mene jedna osoba, kada je završila ovaj sa šaltera me napadne kako sam ja preskočio red. "Jel ti neko rekao da staneš tu?"...rekoh jeste i pokažem na crnkinju, ovaj nju zove...ona naravno poriče...ok..vidim ima neki poseban red za taj šalter. Kada sam stigao na red (opet kod tog tipa), ovaj krene kako jugoslovenski pasoš a srbija...tu krene standardna procedura objašnjavanja i osećaj kao iz filma Terminal. Onda dođem na drugi red. Tu ti jedna tipična amerikanka pregledava kartu i isprave i ideš na izuvanje i kontrolu. Kada sam stigao ja na red, pogleda mi pasoš i mene i kaže mi da sam ja odabran slučajnim postupkom za dodatni pretres. Generalno, uzme ti kartu i odnese nekom liku i dobijes je nazad kada završe sa pretresom. Nije ništa naročito...malo te ispipaju u posebnoj kabini (ali ti prvo saopšte da si odabran...ko da si dobio milion dolara na lutriji), malo te ispitaju i to je to. Rekoh...ok. Slučajno sam odabran...hahaha :)
U Kanadi nisam imao nekih problema (gde sam inače očekivao probleme, jer još nemam zelenu kartu). Carinik mi uzeo papir koji sam dobio od firme, pitao me šta ću tačno raditi u kanadi...nakon 10 sekundi mog objašnjavanja mi je rekao ...prolazi :).
Nažalost, ništa od slika večeras, jer sam zaboravio foto aparat u kolima...tako da...sutra.
  • Iz USA se moze izaci i pre dobijanja zelene karte (tj. dok si na onoj zameni)
  • Ako imas zelenu kartu, ne treba ti viza za Kanadu i Meksiko :-).

Thursday, November 6, 2008

Najkraci blog

Danica je danas dobila posao....WEEEEEE!!!!!
Posao joj je jako blizu naseg stana (svega par stanica L-om).
Detalje ce Daša uskoro napisati, da ja ne prepricavam :-)

Wednesday, November 5, 2008

Potera za poslom


Već dve nedelje intezivnog traženja nekog relativno ok posla su me ispraksale na sva neoklasična pitanja:
"Šta očekujete od naše kompanije?" Ovo šta sledi su moja razmišljanja, a ne realni odgovori .... šta da očekujem kada krenem da radim znaću šta da očekujem ... ne mogu da kažem googlevill
"Recite mi nešto o sebi?".... Upravo sam se doselila u Ameriku, pre toga sam radila u jednoj lepoj maloj firmici. Diplomirala - Završila master studije u nekom mestu za koje niste ni čuli univerzitet da ne spominjem. Udala se i sve po redu. 5 Godina radnog iskustva od event planinga do office administration. Šta vam treba više
"Koje su vaše slabe strane?" .... Šta da kažem... nemam slabe strane... lagaću .. imam ih svi ih imamo što me to onda dođavola pitaš....
"Koje su vaše prednosti?"... U odnosu na druge kandidate... otkud znam nisam ih upoznala ili možda mislite na fizičko mentalne prednosti..... mogu da vežem petiljku od višnje u čvor jezikom HA! ... Koliko drugih kandidata može to da uradi? Imam gomilu iskustva a prijavljujem se za pripravnika....
"Gde sebe vidite za pet godina?"... Kako na ovo odgovoriti ...na tvojem mestu... ne ne u penziji ... otkud znam gde ću biti za pet godina biti. Da li ću biti u Americi, Srbiji ili gde god već i da li ću biti živa.... Za pet godina vidim sebe na Forbsovoj listi najbogatijih ljudi ... može tako ;-)
Elem firme su čudne a pitanja još bizarnija. Ali ništa ne prevazilazi odlazak u predgrađa grada Čikaga na razgovor. I tako dođeš do nedođije vozom izađeš i nemaš pojma da li trebaš levo desno pravo nazad gore dole.... Bez obzira na detaljno data uputsva.... kada ti je i put tu na nekih pola kilometra... a trebaš da ideš do prve raskrsnice.... Kaže uputsvo raskrsnice, a ne nadvožnjaka... postoji razlika... ali jbg... i tako se ja motam okolo prepešačim po toj pustoši. Užasno mnogo mi je trebalo da dodjem do Mek Donaldsa i da pitam dalje da put. Sve u svemu nađem firmu... da ne pričam koje su okolnosti... noć veštica ... pada mrak, prazan parking. Da li su ti ljudi u kancelariji još uvek? Pronađem kancelariju pokucam i ima šta da me oduševi ... glas sa druge strane kaže "Trick or Treet?" Weee ima ljudi objasnim kako sam zalutala malko i da sam imala zakazan razgovor pre sat vremena i sve po redu. Odluče oni da me prime i prođe razgovor, ali ništa, nisu se javili. Nisu se ni oni pre toga javili, ni niko sa sajma poslova se nije javio. Imam intervjue svaki dan tako da se dosta praksam, ali jučerašnja avantura mi je sve živo preokrenula. Lepo mi ljudi objasne da ide neka od linija PACE busa tu u njihovo mesto i sve po redu. Ja radi sigurnosti proverim sa Nikolom i njegovom kancelarijom da li se može doci do tamo. Ljudi mi čak i mapu nacrtaju. I krenem ja lepo u 11 pre podne.... Gradski bus (slučano izletim na stanici pre u najgorem kraju Čikaga... nema veze, to iskustvo sam već imala pa šta je tu je. Snima me kamera sa onim rotacioni plavim svetlom, ako mi se nešto dogodi barem će ostati zapis), pa metro do kraja grada tačnije do aerodroma. Potom Pace bus prigradska linija... i stignem ja do nekog tržnog centra i pitam dalje da odem do neke raskrsnice ... ali mi lokalci lepo objasne da nema pešačke staze do tamo gde trebam da odem već da moram da idem još jednim busom. I tako ja krenem i idem i vozi mikana... stigla ja skoro do granice sa Viskonsenom, da dobro ste pročitali GRANICA SA VISKONSENOM... to se sve vodi pod "predgrađem Čikaga". I naravno da sam kasnila na razgovor ... i naravno da me nisu hteli primiti i naravno ... poslovi u predgrađima šta da kažem... a da ne krenem momentalno da psujem. I ko kaže da nema diskriminacije... ima je na sve strane.... Već su me odbili sa nekoliko različitih poslova samo zato što se firma nalazi u nekom od "predgrađa" i do tamo ne ide javni prevoz. Stanovnika u tim "predgrađima" ima skoro koliko i u Srbiji.
Da ne dužim više, danas sam bila na jednom razgovoru koji je dobro prošao za sada... Imam drugu rundu intervjua u trajanju od 7 časova sa jednim od šefova kancelarija te firme, a posle toga imam još jedan probni radni dan. Sve ovo treba da prođe ko svet da bi me tek onda zaposlili kao pripravnika. Nema veze dobra je nagrada na kraju, radi se sa jako velikim fimrama ne mogu ni da spominjem ... jer se više bojim nadati.

Savet: Kada stignete u Ameriku i krenete da tražite poslove, uvek pogledajte gde se firma nalazi, ako je u nekom od predgrađa nemojte to prihvatati ako nemate kola. Nikako nećete stići na vreme nikada, tri dana jahanja do tamo vam treba i nepokretni ste bez kola.

E da za vikend smo bili po prvi put u japanskom restoranu i jeli suši. Jao što je to dobro... Nikoli se posebno svideo wasabi sos. Kuvala sam u Četvrtak prošle nedelje piletinu u slatko kiselom sosu sa ananasom ... super je bilo.. Skontali smo da nema veze ako ne piše na proizvodu da je organski već samo da ne sadrži modifikovane sastojke . Juče je Nikola pravio pasulj :D sa mađarskom kobasicom... polako se prilagođavamo kuvanju ovde i ulazimo u štos sa svime.

Još jedan savet: Što god više poneti začina sa sobom kada dolazite ovamo. Običan lorber je 5 grama $6, svi začini su jako jako skupi, tako da ako išta vredi švercovati to je začin verovali ili ne.

I za kraj kupili smo kočano futon (kauč). Konačno nema više spavanja na podu niti ulubljivanja do zemlje. Našli smo oglas, nazvali lika, otišli do njega pogledali i uzeli. Taksista koji nam je prevozio futon je odma rekao da ga uzima za $25 više nego što smo ga mi uzeli, jer i on traži isto tako. Nismo ga prodali dalje, uz sve zahvalnosti Vladi na pozajmici dušeka na naduvavanje krevet je ipak krevet.
Slike slede Ovde

Saturday, November 1, 2008

Halloween iliti Noc vestica


I dodje taj dan....moj trideseti rođendan. Ufff...ala sam omatoreo...30 čovece. Nekada mi je to bilo tako puno... Kada čovek pogleda decenije, nekako ona druga (od 10-20 godina) najduže traje. Ušao si kao dete, izašao kao čovek. Ova decenija je nekako proletela, a kako drugi kažu...svaka leti sve brže. No...uspeo sam bar neke stvari da ostvarim, koje sam sebi obećao da ću ostvariti do 30 godine. Jedna od njih je da ću do 30 otići iz drzave....:-) Druga je bila da ću završiti faks i naći dobar posao u svojoj struci (a i da ću biti super stručnjak u onome što radim...ovde baš nisam zadovoljan kako sam uspeo, ali verovatno nikaka i neću...taki sam) :-) Treća je bila da ću naći ljubav svog života (i oženiti se njom)...i to se desilo :) E zadnja...zadnja je kobna. Zadnju stvar koju sam rekao sebi je "Ako ne smršaš i ne dovedeš se u formu do 30-e, nikada nećeš". Ja se nekako nadam da ipak hoću, a možda sada budem i više radio na tome...jer nema više onog "ima vremena do 30-e" ;-)
Kako je protekao dan. Ujutru sam došao na posao i zakasnio na razgovor (stigao sam u 8h i 3minute, imao sam razgovor kanadom/srbijom pa se mora ranije doći). Kanda ću petkom morati da se budim u 5:30h, jer u 6h kanda nije dovoljno. Posle toga sam se čuo sa mamom,gde se kod mame internet veza prekinula...i još se nije povratila...tako da nisam mogao nikog više zvati po srbiji (a mama je sada u Senti do srede...tako da do tada ništa). Ok..da skratim...malo posla, malo ping-ponga, malo piva sa kolegama (da proslavimo rođus) i to je to. Svi su taj dan otišli ranije, ja sam ostao među zadnjima do 17h. Onda je admin došao i rekao "Zar ti nemaš neki rođendan da slaviš?...ajd..briši kući". Naravno...planovi za uveče su već bili u toku. Odlučili smo da prvo idemo na paradu kostima u boystown (sve novine su pisale da je to glavni događaj večeri). Tim povodom, morali smo se i mi malo doterati :) Ja sam hteo nešto malo šminke i to je to...ali je Danica odlučila drugačije :) Otišla je u kupovinu...tako da kada sam stigao kući...imao sam šta da vidim. Krenuli smo dosta kasno i stigli (nažalost) skoro na kraj parade. Razlog je bio Danicin intervju, koji je kasnio...ali ona će o tome nekom drugom prilikom. U svakom slučaju, nekako smo upali među učesnike parade, tako da su nas ljudi zaustavljali da se slikaju sa nama :) Iako je bilo neviđeno dobrih kostima...nismo ni mi bili tako loši..privlačili smo dovoljno pažnje :-) Nažalost, na slikama ne izgleda tako dobro, jer blic kvari atmosferu. S obzirom da smo bili u boystown-u, mnogi su mislili da je Danica trandža (transvestit) :-), verovatno zbog visine i načina šminke. Parada je bila divna. Ne znam ni odakle da krenem da pričam. Par hiljada kostimiranih ljudi, ne znaš ko je bolji. Bilo je tako dobrih maski, da čovek ne može da veruje..verovatno su proveli čitav dan stavljajući šminku i sl. Devojke su bile uglavnom u nekom "kurvanjskom" fazonu, pa su to kurva-policajka, kurva-medicinska sestra, kurva-pirat, kurva-snezana, kurva-gejša, kurva-wonder woman, kurva-veštica. Mislim da su nekako medicinske sestre, veštice i pandurke preovladavale :). Malo smo opisivali slike, tako da čitajte opis. Nismo uspeli sve da slikamo...jednostavno ljudi tutnje i dok škljocneš aparatom, maska je ili prošla, ili ti je neko stao ispred. Bilo je stvarno predivno. Fora je u tome da je ceo grad kostimiran. Jednostavno, ako nemaš kostim, totalno ne pripadaš tu (na tebe se gleda ko na nekog turistu). Čak su i voditelji, konobari, ma čitavo osoblje po prodavnicama i sl. bilo kostimirano. Dele se slatkiši i sl, a meni sa kamiona dali čitavu kutiju dvopeka (nešto kao bake rolls). Pazi, dali su mi čitavu kutiju (unutra jedno 15 kesica)...naravno, vuglio sam to neko vreme, ali pošto nisam hteo zbog alavosti da upropastim veče vugleći to...ostavili smo negde. Posle parade, žurka se nastavila po barovima. U jednom su nas slikali za zid (ceo bar ima slike gostiju sa halloween-a). Posle smo se našli sa Milošem i njegovom devojkom i nastavili zajedno provod :). Eto, jednom da imam i takav rođendan :). Moram priznati da mi je taj dan bilo malo teško, jer sam se sećao kako svaki rođendan slavim u Srbiji. Znam da bih sa posla otišao kući, gde bi bila familija na okupu i par prijatelja, a u subotu bi imao linux install day i posle toga pravio rodjendansku žurku. Na svu sreću, moj rođendan pada na halloween, pa je i ovde bilo nekako pompezno i bio je dobar provod :) U svakom slučaju, jedan drugačiji rođendan.
Sada tek polako mi dolazi to da smo se preselili. Do sada mi je ovo delovalo kao neki godišnji odmor, koji traje dve nedelje i u glavi ti je nekako da trebaš da se uskoro vratiš kući...ali oonda se setis da si ti ovde...emigrirao.

Slike od sinoc mozete videti ovde - Prešli smo na google picasa, jer smo imali problema na flickr-u (zbog kojih ovaj blog nije pušten ranije). Ovo ćemo sada probati, pa ako i sa google-om ne bude valjalo....onda će neki hosting da padne.

PS> Umalo da zaboravim. Od Danice sam na poklon dobio divan bade-mantil, što mi je definitivno trebalo jer se ujutru smrzavamo (još nismo provadili kako radi grejanje). Nisam ni spomenuo da je americki sistem grejanja i klima prava praistorija za Srbiju. Takve uređaje u Srbiji sam zadnji put video 80-ih godina. Za njih su klima uređaji i grejanje koje mi u srbiji koristimo daleka buducnost...eto jedna stvar gde je srbija daleko ispred amerike. Naravno, kada amere upitaš nešto u vezi toga, oni odgovore da nove zgrade imaju modernu centralizovanu klimu, a ovo...eto stara zgrada. Jedino mi nije jasno, ako je zgrada iz 60-ih...pa što dodjavola mora i klima biti?