Thursday, November 27, 2014

Danas kada postajem Amerikanac



Nikada necu zaboraviti momenat kada sam se prvi put prijavio za lutriju. Bese to neke sada vec davne 2005. godine. Cuo sam za lutriju jos par godina pre toga, ali sam mislio da se placa, pa se nisam ni prijavljivao. U svakom slucaju, uvek me je nekako nosila ta misao jednog dana ako dobijem, kako li ce izgledati odlazak? Koliko ce biti tesko spakovati se, sesti u avion i otici na ko zna koliko vremena? Sto sam bio stariji to mi je nekako predstavljalo sve tezu mogucnost da ce se ikada desiti. Ne samo zato sto su sanse male da dobijem, nego zato sto sam vec bio pustio neko "korenje" u Srbiji i sto mi je Amerika postajala vec suvise daleka. I onda se jednog dana to desilo.
Isto tako otkada smo sleteli u Chicago 2008. godine i otkada sam zapoceo ovaj blog, nosila me misao kako li ce izgledati kada postanemo Ameri. I prvo sto mi je padalo na pamet je da cu napisati blog sa gore navedenim naslovom :-) Nazalost, ne pisem vise ni priblizno cesto kao nekada, pa mi je u realnosti trebalo nekoliko meseci. Mislim da ta neka misao je i razlog mozda sto i pisem blog vezan za ovu temu.
Nakon skoro 6 godina, nekako sam se dovoljno odomacio da nisam mislio da ce dobijanje drzavljanstva biti neka velika stvar. Iskreno, sa zelenom kartom si skoro kao drzavljanin. Jedino kada osetis se drugacijim je kada dodju izbori, ne mozes da glasas. Mozda nakon Srbije i onoliko godina bavljenja politikom mi ta cinjenica vise nije ni smetala toliko. U medjuvremenu je i Srbija dobila status normalne zemlje ciji narod moze da se krece slobodno po Evropi. Jedino kada mi je bio zatrebao Americki pasos (a tada ga jos nisam imao) je propustena sansa da putujem u Englesku poslom. Bilo je nesto u zadnji cas i nije se mogla brzo izvaditi viza. Nazalost, Englezi nas jos jedini zezaju od svih evropskih drzava.
No, stigao je i taj dan. Mnogo toga se promenilo od onih prvih dana u hladnom stanu u Chicago. Tada je sve delovalo toliko strano, da sam mislio da verovatno necemo izdrzati ovde ni tih 5 godina dovoljnih za drzavljanstvo. Ali eto, ne samo da smo "izdrzali", vec smo se i odomacili. Tesko bi mi bilo sada i pomisliti da se vratim za stalno.
Pre same ceremonije, moras poloziti neki ispit. U pitanju je neko osnovno znanje iz Americke istorije i samog koncepta funkcionisanja drzave. Kada to polozis za par nedelja ti zakazu ceremoniju i onda ides na predaju "diplome" (drzavljanstva) :-) Tu odmah mozes i da predas za pasos, da se uclanis u stranku, sve zivo. Nazalost, Danica i ja nismo imali isti dan ceremoniju (bilo je nekih dve nedelje razmaka). Ceremonija se sastoji od polaganja zakletve, raznih govora dobrodoslice i kulturno umetnickog programa :-) Veoma interesantno je sto prozivaju svaku drzavu iz koje dolazimo. U Danicinom slucaju su prozvali skoro sve bivse republike stare Jugoslavije i na kraju i samu Jugoslaviju. Jedino nisu prozvali "Serbia & Montenegro" sto je zapravo drzava iz koje mi dolazimo :-) U mom slucaju su izostavili Srbiju, ali su prozvali Jugoslaviju. Kada prozovu tvoju drzavu trebalo bi da ustanes. Tako sam ja ostao da sedim do samog kraja kada je ovaj zavrsio prozivku. Nastala je mala pauza, ljudi svi gledaju u mene i pocinju da se smeju, a ovaj sa pozornice kaze: "i ostale drzave koje nisam prozvao neka ustanu". Bilo je vise smesno nego neprijatno, vidi se da se trude ali jadni ne mogu pohvatati sve nazive nase drzave :-) I tako se i to zavrsilo. Iako sam mislio da se necu nista drugacije osecati, prevario sam se. Postoji taj neki osecaj da sada stvarno tu pripadas. Ne treba ti vise nikakva kartica, nema vise nikakvih procedura, nema vise odbrojavanja, nece ti ovo oduzeti...to je sada to. Naravno, na to sve mozes glasati i imas jos jedan pasos (za svaki slucaj ako se Evropa predomisli, sto nikada nije iskljuceno). Cak moram priznati da mi je i sa Americkim pasosem bilo manje cimanja (pogotovo pri ulasku u Ameriku). Mislio sam da je procedura ista za ove sa zelenim kartama i drzavljanima (posto stojimo u istom redu), ali nije.
Dosli su i prvi izbori, gde sam naravno iskoristio priliku da glasam. Iz perspektive Srbije, uvek sam mislio da ljudi ovde ne glasaju zato sto ih nista ne interesuje po pitanju politike jer samo gledaju Discovery kanal i ne znaju ni ko im je predsednik. Lagao bih ako bih rekao da toga nema, ali mislim da je mozda glavni razlog taj sto je ovde glasanje (bar po mom misljenju) daleko ozbiljnije nego u Srbiji. Kod nas uglavnom odaberes naklonost nekoj stranci (odnosno lideru iste) i onda glasas svuda za njih i to je to. U pojedinim slucajevima (kao sto je izbor za predsednika) glasas za ime, sve ostalo je glasanje za stranke ili liste gradjana. Ovde je to skroz drugacije. Kao prvo, imas federalni nivo (US), pa state nivo (Kalifornija), pa na kraju lokalni nivo. Da ne idem u detalje, uglavnom glasas za imena (iako pored pise partijska pripadnost). Naravno, osim poslanika koje mi biramo u Srbiji, ovde se biraju i sudije i razni odobri i svasta nesto. Pored toga ima gomila predloga za koje se glasa u obliku referenduma. Mi smo se jako retko susreatali sa tim u Srbiji (ja se secam svega dva: da li da damo kosovo i novi ustav). Ovde toga ima daleko vise (u CA je ovog puta bilo 6-7). E sada, posto ima toliko toga, ti lepo dobijes literaturu pred izbore u posti. Tu imas za svakog kandidata po nesto, za svaki predlog ponekad i nekoliko strana objasnjenja, statistike, prednost i mane, koja grupacija je protiv i zasto, koja grupacija je za i zasto, gde da procitas vise o tome itd. Sve u svemu, sve je servirano na taj nacin da se prosto osecas posramljeno da izadjes na izbora, a ne uputis se bar malo u to o cemu se radi. Za to naravno treba vremena. Cesto se parovi podele u tim, jedan gleda predloge za referendum, drugi ove kandidate itd. Naravno, ne voli svako ovim da se bavi (ja prvi nisam neki ljubitelj vise, ostavio sam dvadesete u politici), tako da cesto ljudi jednostavno i ne glasaju. Takodje, glasanje je ovde utorkom, ali mozes glasati i postom ako ne mozes doci taj dan. Kao osoba koja je radila nekada na izborima, mere bezbednosti su mi bile vise nego smesne. Nema ovde spriceva i skenera, pa cak ni licnu kartu ne dajes. Imas neku glasacku karticu, ali mozes i bez toga (no onda moras znati dosta licne podatke). To bi bilo to.
Kod nas inace sve po starom, bili smo na letovanju, ja sam pre novog posla uspeo da skoknem do Srbije (o ovome cu verovantno poseban blog pisati), ocekujemo da nam se familija uskoro prosiri pa smo jako oko toga uzbudjeni. :-) Snega naravno ponovo nema na planini (svi znamo uzrok), tako da ja po obicaju kukam o problemima prvog sveta kao sto je taj sneg, automehanicari i gradski prevoz. Iskreno, bas mi fali taj sneg i hladnoca u ovo doba godine. Stizu nam praznici koji uvek deluju nekako cudno u Kaliforniji. Sve okiceno, a napolju toplo. Sta ga znam, ja nisam nikada imao one snove "Nova godina na Havajima". Nije mi nova godina lepa ako nije hladna i nema snega. Znam da vecini ljudi ovo zvuci skroz suludo, ali sta cu kada volem sneg :-)

Evo i malo slika od ovog leta i jeseni ovde

Monday, June 2, 2014

Nakon pet godina - drugi deo


Stigao decembar i sa njim prvi sneg na planini. Drugarica je dobila kuću na vikend od prijatelja direkt pored ski lifta, pa je celo društvo provelo predivan vikend negde polovinom decembra. Nakon toga smo išli na malko više dana pred božić. Danicinom tati se tada već dosta pogoršalo stanje, ali smo već uplatili to zimovanje tri meseca ranije, pa smo odlučili da ipak idemo. To je jedna od stvari na koju se nakon pet godina u Americi još ne mogu navići. Ja uglavnom planiram godišnji do 3 meseca unapred. Ne samo godišnji, bilo šta. Ameri planiraju od 12 meseci pa nadalje. Nekada mi nije čak jasno ni kako uspevaju da kupe karte toliko unapred. Isto važi i za koncerte, ako hoćeš da ideš na neki koncert, šest meseci unapred se kupuju karte i period u kojem možeš da kupiš kartu varira izmedju 2 milisekunde i max par sati. Posle toga možeš samo od preprodavaca da kupiš kartu po 4x većoj ceni. No, da se vratim na temu. Otišli smo na to zimovanje gde smo obišli 2 velika skijališta na kojima prethodno nismo bili. Za vikend nam se pridružilo društvo i sve u svemu bilo nam je jako lepo. Krug prijatelja u Bay Area je sve veći i veći. Dosta starog društva sa zelenalutrija.com foruma (koji se pojavljuju u ranijim blogovima) se nedavno preselilo u ove krajeve. Ovo definitivno postaje najbolja destinacija ako si u IT industriji. Dočekasmo i novu godinu, ove godine u malko većem društvu, bio je tu i drugar iz Seattle. Jedan Shiba Inu pas se bio izgubio i došao je do nas. Ja pitomijeg kera u životu nisam video. On je nas usvojio :-) Gazdu smo tek sutradan uspeli naći. Taman kada smo već počeli da kuvamo planove ko će da ga zadrži :-)
I tako dođosmo do tog kobnog momenta kada su nam javili da je Danicin tata umro :-( Uspeo je da izdrži da dočeka novu godinu i onda nas je drugog januara napustio. Prokleti rak. Danica je otišla ponovo za Srbiju na nedelju dana da sahrani oca. Mislim da je suvišno i pisati koliko joj je bilo teško. To je još jedna od onih stvari koje posebno padaju teško kada si tako daleko. Još pamtim zadnju noć kada smo bili u Srbiji i opraštali se sa njim. Zagrliš voljenu osobu i znaš da je to zadnji put. Postoji uvek ona nada u tebi da ce biti bolje, ali u principu znaš da su male šanse za to. Nažalost, velik broj ljudi nije u stanju ni da priušti da ode i provede neko vreme sa voljenima kada se ovako nešto desi. Mi smo zahvalni da smo barem to uspeli. 
U januaru sam i ja odlučio da nakon tri godine napustim Skype/Microsoft i posvetim se malko svojim projektima. Napravim malo pauzu od rada u korporaciji i pokušam sa drugom da napravimo nešto naše. Da budem iskren, ideja je bila da prvo neko vreme odmorim od svega. Da napravim jedno mesec dana onako raspust (kao što smo imali u školi). Da igram igrice, kuvam i snowboardujem. No, drugar je dao otkaz u skoro isto vreme kada i ja, pa smo krenuli odmah da radimo. Pomeren je odmor za neki drugi put. U svakom slučaju je mentalni odmor ne biti svaki dan zakrčen u saobraćaju na putu do posla i nazad. Uzeti sate i dane kada ti treba i sl.
Sama zima nije bila onakva kako se očekivalo, tačnije baš obrnuto. Ovo je bila najsušnija godina u istoriji otkada se meri. Snega uopšte nije bilo ceo januar, tek u februaru je počelo nešto da pada. No, na svu sreću posle je trajalo dosta dugo (do kraja aprila). Ja sam se trudio da iskoristim sezonu maksimalno. Odlazio sam često i u toku nedelje kada ima manje ljudi i kada je jeftinije (još jedna prednost fleksibilnog radnog vremena). Valjda kada kreneš da se baviš stvarima kao što je snowboarding u tridesetim, želiš da postaneš dobar što pre. Da što pre možeš sa drugarima zajedno da ideš na staze. U februaru sam jednom otišao sam na planinu. To je nešto što sam mislio da nikada neću uraditi. Video sam jednom devojku u bolnici prošle godine koja je bila sama. Slomila je nogu. Meni se jedino vrtelo kroz glavu, kako će se ona sada vratiti nazad? No, u jednom momentu je bilo ili idem sam, ili neću ići iduće 2 nedelje...pa sam se odlučio da ipak odem sam pa šta bude. I baš taj put mi je "kliknulo". Mogu reći da sam za ta dva dana postao snowboarder. Valjda je potrebno neko vreme i vežba da se stvori memorija u mišićima, a ujedno da i ti ovladaš strahom. No, posle ta dva dana sam stvarno počeo da uživam u ovom sportu. Svaki idući put je bilo sve bolje i bolje i mogao sam ići sa drugarima bez da me iko čeka. Takođe, osećaj da neku novu veštinu savladaš je izuzetan. Do kraja proleća smo otišli nekoliko puta, a zadnji put smo iznajmili opet veliku kuću sa hot tub i imali prelep vikend. I tako prođe ova zima i rano proleće. 
Otišli smo nekoliko puta ne pešačenje po okolnim planinama. Priroda je ovde stvarno fantastična. Baš ovaj vikend smo bili kod prijatelja u LA i moram priznati da vožnja kabrioletom duž Kalifornije je posebno iskustvo. Uglavnom uzmemo duži put nazad (ali lepši). I nakon tri godine ne prestajem da se divim lepoti ove zemlje. I svaki put kada vidim tu prirodu, činjenica da "ovde mi živimo" mi donese osmeh na lice. Leto je sve bliže, prave se planovi.... 

Slike su ovde


Wednesday, March 5, 2014

Nakon pet godina - prvi deo


Prolete opet vreme dok si rekao keks. Dosta se toga izdešavalo, nešto lepo a nažalost nešto i tužno. Ceo jun sam proveo u Evropi. Prvo malo u Pragu nedelju dana, pa dve nedelje u Srbiji, pa opet nedelju dana u Pragu. Pri tom mi se Danica pridružila i došla u Novi Sad na nedelju dana (nažalost nije mogla duže). Bilo je ono "Ajde ja sam već u Evropi, ko zna kada će biti iduća prilika...ajmo sada". Kao i uvek bilo je ludo i nezaboravno. I kao i uvek proletelo je za čas. Prva nedelja u Pragu je padala kiša i grad je bio u pripravnom stanju zbog poplava. Bilo je interesantno, pošto je deo gde se nalaze Skype kancelarije jako blizu reke, tako da osim mene i koleginice niko nije dolazio prva dva dana na posao. Skroz čudan osećaj biti maltene sam u zgradi.
Provod u Srbiji je bio kao i uvek lud i nezaboravan. Dolasci kući u 10 ujutru i slične šeme :-) Proveo sam i par dana u Senti te druge nedelje. Taman je burazer napravio novi čamac i išli smo da se vozamo i gledamo "tisin cvet". U pitanju je mala bubica koja živi svega par sati. Izađe iz reke jednom godišnje, pari se i ugine. Celog života sam odlazio često u Sentu i nijednom nisam imao priliku to da vidim (dosta godina je nije bilo, a kada se ponovo pojavilo uvek sam propustio). Eto, to je valjda neka luda sudbina da sada kada dođem jednom u dve godine vidim i to čudo. Čak smo se i kupali na mestima gde ih baš ima mnogo, jako lepo iskustvo. Nakon toga opet nedelju dana Prag i nazad kući.
Što se leta tiče, skoro svaki vikend je bila neka aktivnost organizovana, tako da je i to proletelo. Čim sam se vratio iz Srbije bio je praznik (4 juli). Skupili smo ekipu kod nas i napravili pool party. Ja sam ovog puta uzeo odbojku za bazen, što je učinilo da žurka bude nezaboravna. Uzmi dobru ekipu, na to dodaj bazen, odbojku i alkohol...ne možeš omanuti :-) Jednog vikenda smo išli na jezero sa ekipom. Bilo je isto tako ludo, ali nažalost samo jedan dan. Nikako da odemo jednom par dana na to jezero. Bilo je još rodjendan, žurki i provoda...a sve je kulminiralo odlaskom u Vegas na venčanje. Drugarica i drug su se venčali, pa se cela ekipa lepo okupila u vegasu. I za kraj bih spomenuo da smo išli na splavarenje koje je svega 2 sata vožnje od nas. To definitivno moramo ponoviti iduće godine. Nama je ovo bio prvi put na splavarenju i bilo je odlično. Nakon toga sam još jednom išao do Praga na nedelju dana. Ko i uvek u Pragu, bilo mi je jako lepo.
I mic po mic dolazimo i do tužnog dela ovog bloga. Danica je konačno sredila vize svojim roditeljima da dođu do nas, rezervisala karte i kada je nazvala da potvrdi ispostavilo se da joj tata ima rak :-( Nažalost, uhvaćen je u četvrtoj fazi sa metastazama. Mislim da je suvišno govoriti o tome koliko nam je ovo teško palo. Samo bih možda izdvojio da je posebno teško Danici bilo to što on nikada neće doći kod nas i videti kako se ćerka snašla i gde živi :-( Ova vest nas je dovela do odluke da odemo ponovo na jesen mesec dana u Novi Sad i provedemo malo vremena sa njim.
I tako smo sleteli na Surčin ravno 5 godina nakon što smo otišli za Ameriku. S obzirom da je oktobar-novembar mislio sam da će ovog puta drugačije biti. Da će padati kiša, biti hladno i samim tim da će ceo ritam biti nekako mirniji. Da ću imati vremena da npr dovršim ovaj blog koji sam započeo na aerodromu čekajući let za Srbiju. No, evo još ga pišem svega 2 dana pred povratak nazad...i verovatno ga neću okačiti dok se ne vratimo (zbog slika). Vreme je bilo kao da smo došli na leto. Čak je jednom otišlo i na 30 stepeni. Za razliku od svih putovanja, ovog puta sam se nekako lošem vremenu nadao, a dobili smo obrnuto. Elem, to je prouzrokovalo opet dosta brz ritam (brži nego što sam očekivao). Kada nismo provodili vreme sa Danicinim tatom, bili smo sa prijateljima. I pored cele loše situacije, bilo je i jako lepih trenutaka. Npr, iznajmili smo kafić i slavili moj rođendan na veliko...kao nekad. Stigli smo da se vidimo sa skoro svima. Interesantno da se sa nekim ljudima nisam uopšte video sada, a vidimo se kada dođem na nedelju-dve. Proveo sam dosta vremena sa kumom igrajući igre (nešto što dugo zajedno nismo radili). Išao sam jednom i sa školskim drugovima čamcem po dunavu. Stigli smo da odemo i do Sente (nažalost svega na 2 dana).  Miloš je po običaju došao iz Švajcarske, tako da smo se i sa njim videli. Mesec dana je period koji je tako delovao dugačak na početku, a proleteo je dok trepneš. Ne pamtim kada je zadnji put bilo da nisam radio mesec dana. Iskreno, ne sećam se. No, povod dolaska ovog puta nije bio provod nego nešto drugo. Heh, poneo sam laptop a koristio sam ga svega 2-3 puta za mesec dana.
Uglavnom kada dođem u Srbiju, sve bude kao neki Flash. Ne stigne čovek da se osvrne, a dve nedelje već prođe. Ovog puta sam proveo malo više vremena. Sasvim dovoljno da se sada nekako čudno osećam što se vraćam. I opet sam u fazonu "eh da mi je samo još nedelju dana", no kontam da ni nedelju ni dve ne bi bile dovoljne, jer kad tad nazad se mora. Ono što je najteže u tome nije činjenica da idem nazad (iskreno nakon mesec dana jedva čekam da se vratim u naš stan i vidim prijatelje koji nas čekaju tamo), najteže je što ne znaš kada ćeš ponovo doći? Šta će se do tada sve promeniti? Koliko ću tada imati vremena da provedem sa ljudima do kojih mi je stalo? Kada ćemo kum i ja ponovo sesti da okuvamo  neku igricu uz bocu piva i grickalica? Voleo bih i sa burazerom da okuvam neke matore igrice uz koje smo odrasli...hoću li imati vremena za to idući put kada dođem? Hoće li to biti za 2, 4, 10 godina? Možda se to ne bi desilo godinama čak i da živim ovde, ali onda to ne bi bilo zato što nije bilo šanse, već zato što smo radili neke druge stvari. Sa druge strane, interesantno je da se sa ekipom iz osnovne vidim češće otkada sam u Americi nego pre. Ranije smo svi imali neke obaveze i nikako nismo uspeli da se organizujemo po nekoliko godina (uvek je neko falio). Nije bilo pravog povoda dok ja nisam odlazio u Ameriku (a kasnije dolazio iz iste). Pa pošto smo se počeli češće viđati, onda smo se opet zbližili. Nekako sam valjda sentimentalniji postao prema nekim starim danima otkada sam otišao, moguće jer do novih nije stiglo. Ja kada dođem pamtim ono što je bilo pre 5, 10 i više godina. Što duže budem bio odsutan, to će se ta brojka uvećavati. Možda bih mogao ovo da sumiram u to da mi u životu pamtimo zajedničke aktivnosti. Pogotovo ako su to bili prijatni momenti u kojima smo se mnogo smejali. Kada dođeš jednom u dve godine na svega nedelju-dve, ti ne stigneš da stvoriš nove aktivnosti sa prijateljima. Stignete da popijete po koje pivo i ispričate se šta ima novo. To je to. Ako provedeš malo duže vremena sa njima onda stigneš i da se prisetiš aktivnosti, ali ne baš i da stvoriš nove. Bar ne mnogo novih. Ovog puta sam ostao prvo pune dve nedelje, pa potom mesec dana i presrećan sam jer sam upravo uspeo to...da stvorim nove aktivnosti sa starom ekipom :-)
Što se Novog Sada tiče, ovaj grad se totalno promenio. Već kada sam odlazio više nije bio što je nekada, ali sada se još više promenio. Van noćnog života (koji je i dalje extra), sve je nekako nabijeno automobilima, nervoznim vozačima, sve je ubrzano, kriminal nikada jači (ljudi su počeli da se boje da šetaju gradom). Iskreno, podseća me na sve ono što smo nekada tvrdili za Beograd i zbog čega isti nisam nikada voleo. Sa druge strane Senta se usporila. Malko je sporija od ritma koji meni prija, ali mi odlazak tamo dođe kao melem za dušu. Žao mi je samo što nikada ne stignem više vremena tamo da provedem.
No, sve je to jako subjektivan pogled osobe koja sve gleda kroz neki svoj mehurić. Meni je jako lepo ovde upravo zato što iz tog mehura ne moram da izlazim. Kontam kada bih morao bio bi suočen sa onom gorčinom koju osećam kod mnogih, gorčinom zbog koje sam jednog dana pre pet godina napustio ovu zemlju. Sve je super dok imaš para i slobodnog vremena i dok ne moraš da diluješ sa našim bolnicama, čekanjima u redovima, birokratijom i sistemom koji ne samo da ne funkcioniše nego je u stanju da od trivijalne stvari pojede čoveku dane i živce.
Voleo bih i ovom prilikom da se zahvalim svima koji su bili uz nas ovih mesec dana. Hvala što ste nam učinili boravak divnim i pored teških okolnosti zbog kojih smo ovde. Hvala vam na novim avanturama koje ćemo pamtiti.

Toliko do sledećeg pisanja (a ako nastavim ovim tempom, do tada ćemo već biti Ameri).

Slike prvi deo su ovde, a slike iz ponovne posete Srbiji su ovde.

PS> Ove godine sam uzeo sezonsku za Tahoe i zimovanje je već ubeleženo u kalendar. Jedva čekam nove avanture :-)

Ovaj blog je napisan jos u novembru i ja sam hteo da ga korigujem malko. Posto je proslo vec 4-5 meseci od tada i ja ga jos nisam korigovao, mislim da stvarno nema smisla da ga ne objavim. Zato sam nazvao prvi deo, sledi uskoro i drugi.