Saturday, November 13, 2010

Odlazak na zapad

Napokon nađoh vremena da napišem blog. Ljudi često misle da ne pišem blog, jer nam se život pretvorio u neku monotoniju, pa nemam više tema o kojima bih mogao pisati. Stvar je upravo suportna, mnogo toga nam se dešava u zadnje vreme, a i ono malo slobodnog vremena što imamo, provedemo gledajući TV serije :-) Pored toga, nekako u zadnje vreme Danica i ja se retko viđamo. Ona radi uglavnom popodnevne smene, pa dođe oko 10 sati uveče kući, tako da se preko nedelje ređe viđamo. Vikendom opet, ona bar jedan dan radi 12 sati, a često nema nijedan dan u vikendu slobodan. No, sve će to uskoro da se promeni.
U poslednjih par meseci sam polako počeo da tražim novi posao. Uvideo sam da je momenat preporoda u IT industriji i da se trenutno ono što radim dosta traži. Bio je ovo dosta naporan period. Svima su poznati rigorozni testovi koje velike IT kompanije vrše pri primanju novih radnika. Tako da je ovaj poduhvat zahtevao dosta pripreme i učenja, jer te mogu pitati bukvalno svašta. No, meni je to nekako dobro došlo, taman da se podsetim određenih stvari koje nisam radio još od fakulteta, a i da nekako dobijem uvid kako se to u Americi radi. Naravno, svaka firma je drugačija, tako da su i načini intervjuisanja drugačiji.
No, da skratim priču i pređem na stvar :-) Dobio sam posao senior softver inženjera u Skype-u :-) Verujem da svi koji ovo čitaju su itekako čuli za Skype :-) Ja da budem iskren, još ne mogu da verujem šta mi se dešava. Kao što neki znaju, ja već par godina radim u VoIP (voice over IP, prostim rečima: telefonija preko interneta) industriji, radeći softver za mobilne telefone. Zadnjih više od godinu dana prevashodno radim na android platformi, koja mi se jako sviđa. Preći u najbolju firmu na svetu koja se time bavi i radeći na izuzetno zanimljivim projektima je za mene na neki način ispunjenje sna (bar u profesionalnom smislu). Takođe, prelazim i na višlju poziciju.
Druga stvar je da ćemo morati da se selimo, jer je posao u Palo Alto u Kaliforniji (deo između San Franciska i San Jose, poznatiji kao Silikonska Dolina). Iako smo Danica i ja jako zavoleli Čikago, oboje se radujemo selidbi tamo. Razlozi tome su veliki. Kao prvo, ako si programer u Americi, to je mesto gde želiš da budeš. To je centar sveta. Tu se nalazi sedište većine velikih IT kompanija, a i ostale koje nemaju baš sedište tu, imaju veće razvojne centre. Jednom rečju, za programera taj deo predstavlja isto što glumcu predstavlja Holivud. Drugi razlog odlaska tamo je naravno lepo vreme i predivna priroda. Biće to za nas jedan novi početak i ovog puta se oboje nadamo da će i Danica imati više sreće nego u Čikagu po pitanju posla.
Nedavno mi je brat pomenuo kako bih mogao pisati o tome kako je živeti u Americi. Neko moje viđenje nakon dve godine. Da budem iskren, razmišljao sam o tome da napišem takav blog na našu dvogodišnjicu u oktobru, ali nisam nikako stigao, zbog zauzetosti oko traženja posla, a i puno sam radio u zadnje vreme, jer nam se približavao rok projektu i stavljanje proizvoda na tržište. Ako nekog interesuje ovo je proizvod na kojem sam radio u poslednjih nekoliko meseci.
Pored svega toga, stigao sam početkom oktobra da odem u Milwaukee na barcamp koji oni imaju u najvecem hackerspace-u u Americi. Bilo je predivno kampovanje 2 dana i ekstra druženje. Bio sam i na star trek konvenciji ovde u Čikagu, morao sam da ispunim neke svoje dečačke snove. Trebalo je Leonard Nemoy da prisustvuje (Spok), ali je nažalost u zadnjem trenutku otkazao. Bar sam uspeo videti nekoliko glumaca iz deep space nine serijala :-)
No, ajde da probam neko svoje viđenje amerike ovde da opišem, nadam se da neću previše da smorim.
Prvo kada čovek dođe u Ameriku, mnogo brzo ukapira da je ovo jednostavno drugačiji svet. Naši ljudi su mi to često pominjali, ali uvek sa nekom negativnom konotacijom. Takođe, iako smo svi svesni veličine ove države, iz nekog razloga ljudi u Srbiji (a i ja sam bio takav) vole da određeni stereotip primene na sve "amere". Kao i svuda u svetu i ovde je razlika u mentalitetu velika između ljudi koji su odrasli i žive u velikom gradu, od ljudi koji su odrasli u predgrađu, a pogotovo od ljudi koji su odrasli u nekim malim selima, koji su odaljeni po 300-400 kilometara od prvog većeg grada. Da ne govorim razliku u mentalitetu ljudi između tih gradova, kao i država u Americi. Način života jednog Njujorčanina je za 180 stepeni drugačiji od nekog iz Los Anđelesa. Kada bih čak i pokušao primeniti neke stereotipe, morao bih se zadržati na Čikago i to na kraj u kojem ja živim, kao i eventualno ljude i kolege koje poznajem iz predgrađa. Taman kada sam pomislio da svi u Čikagu (i muško i žensko) obožavaju da gledaju utakmice bejzbola i fudbala, upoznao sam amere koje to apsolutno ne interesuje :-)
Da ne govorim i rasnu razliku koja itekako postoji u mentalitetu. No, neću toliko da se osvrćem na ljude. Dovoljno je reći da sam ovde upoznao isto toliko različitih ljudi koliko i tamo. Postoji neki stereotip prosečnosti i ovde i u Srbiji. Ovde je samo taj stereotip malko drugačiji....ljudi su nekako smireniji. Možda to odsustvo emocija deluje nama hladno u početku, ali verujte mi kada kažem da ima itekako mnogo prednosti u svakodnevnom životu. Mnoge konfliktne situacije se mnogo lakše rešavaju. No, društvo koje ja imam je skroz otkačeno i super. Ako odem u lokalni pub, znam da ću naići na nekog poznatog i da se uvek super provedem. Imam ekipu linuxovaca sa kojima često viđam. Kolege na poslu su super. Ne znam šta reći, ljudi ko ljudi. Kako u Srbiji, tako i ovde. Opuštajuće je jedino da nisu toliko opterećeni politikom. Nisam rekao da su neobavešteni, samo jednostavno ne pričaju o tome non-stop. Kada ostanu bez posla ili teže žive, ne kukaju o Obami, Blagojevicu i ostalima, neko se trude da nešto urade što će im rešiti situaciju. Takođe, puno energije troše na sopstveno usavršavanje i neke svoje projekte. Govorim naravno o svojoj okolini. Nekim ljudima se prosto divim koliko su inovativni i koliko su u stanju da završe ono što su započeli. Mislim da je to deo obrazovanja ovde, obrazovanja koji možda nama nedostaje....nestao je nekako dok smo učili koliko ima ovaca u australiji...i slične gluposti. Tačno je da ljudima geografija nije jača strana, ali zato svako svira neki instrument. Svaki dan u autobusu ili vozu gledam gomilu ljudi sa iPhone i nekim apple proizvodom u ušima, ali zato bar 30% autobusa čita knjigu.
No, da se ja vratim na temu života :-) Način na koji ja posmatram ameriku je iz perspektive IT zaluđenika. Tako da mogućnosti da posedujem ili isprobam stvari koje tek izađu (ne moram čekati lokalnog švercera, pa onda hakera da razvali spravu za naše tržište) je ekstra. Nekome to nije bitno. Potom, plaćanje svega preko interneta, kupovina preko interneta i ostale blagodeti interneta puno mi znače. Uplatnica ne znam ni kako izgleda. Lične karte, vozačke dozvole i ostale birokratije se čekaju od 5 minuta do max sat vremena i nije procedura koja ti stalno treba (imam osećaj da sam u srbiji provodio 2 nedelje godišnje na ovakve gluposti). Kada se seliš, uplatiš preko interneta 1$ i sva pošta ti se prosleđuje na novu adresu. Sva ova tehnologija ima prednost da olakša čoveku život. I nije u pitanju samo tehnologija, imamo i mi tehnologiju...nego volja da se to organizuje kako treba. Postoje naravno i negativne strane uređene države. Recimo da smo sada u periodu kada treba otkazati stan pre roka i time prekrišiti sporazum, sto zahteva mnogo glavobolje.
Ima puno toga što mi se ovde sviđa i malko je možda zato i teško to opisati. No, ima par stvari koje mi se ne sviđaju. Živeti u velikom gradu je iskustvo za sebe. Međutim, svega par velikih gradova su ono što bi mi rekli "urbani". Ostatak je kompletno raširen i više podseća na selo od milion stanovnika, nego grad. Ista stvar važi za mala mesta i predgrađa. To je nešto gde ne znam kako bih uspeo da se uklopim. Nažalost, većina stanovništva upravo tu živi. Mnogo je teško imati decu u gradu. Najbolje škole i sl. se upravo nalazi u tim predgrađima, a sa druge strane dosta je i bezbednije. Odlazak na posao iz predgrađa u centar grada i nije toliko zapetljan, međutim teško je ako je obrnuto. To bi podrazumevalo da prvo moraš otići u centar grada do železničke stanice, pa na voz koji te odveze u po nedođije...i onda ti treba auto da stigneš kud si namerio. Druga varijanta bi bila ići kolima, pa ti provedi 3-4 sata dnevno zaglavljen u gužvi. Ima ljudi koji i to rade....mesec-dva provode godišnje u automobilu. Druga stvar kod tih manjih mesta je što to nije ko naš futog ili begeč. Ovde ne možeš ama bukvalno ništa bez auta. Ide put, pa pored apartmani....najo pešačenje. Uglavnom imaju neki centar grada, veličine 100 metara kvadratnih i to je to. Sve ostalo su kuće i kuće i kuće i kuće i apartmanska naselja. Nemaš gde tu da pešačiš....prva radnja ti par kilometara...a i ne možeš stići do iste bez automobila. Nema onih malih radnjica i sl. Sve je to nekako previše rašireno, a ta mesta se spajaju jedna u drugo, da ne znaš ni kada prvo počinje, drugo završava....niti koja je razlika između istih. Što je najgore, neka od tih mesta imaju i preko 100.000 stanovnika i dalje izgledaju tako. Onda roditelji vode svoju decu od 15 godina do lokalnog Mall-a (kao naš merkator) i oni se tu druže i idu na sladoled. Nema tu trčanja i jurcanja i krađe zelenih kajsija.
Noćni život ko i da ne postoji. Moraš se odvesti kolima do puba na po puta i onda jedan uvek ne može da pije. Izem ti provod. Nažalost i mi ćemo sada morati preći u jedno manje mesto zbog posla. Ono što je jedino pozitivno je da je tu univerzitet, pa uglavnom takva mesta su malo življa. Gledaćemo tu da budemo za početak, pa ako nam se baš ne bude svidelo, skontaću neku varijantu da živimo u San Francisku. Jedina prednost života u tim mestašcima je što ako želiš nekud da ideš, ne moraš da se "izvlačiš" iz grada, što nekada ume da potraje.
Eto, to je jedina veća stvar koja mi se ovde ne sviđa i sa kojom čovek kad-tad mora da se susretne. Sve ostalo je super :-)
Nisam stavio nikakve slike na ovaj post, jer ne želim da kasnim opet 2 nedelje sa objavom, tako da idući post će biti dodatak sa slikama.