Wednesday, May 29, 2013

Living a dream


Evo mene nakon višemesečne pauze. Mislim da je vreme više da prestanem da lažem i sebe i druge i prihvatim činjenicu da pišem blog dva puta godišnje. Stvarno imam želju da to češće radim, ali nikako da se nateram.
Pa da krenemo tamo odakle smo stali. Božićne praznike smo proveli na Lake Tahoe učeći snowboarding. Ovo nam je prvi zimski odmor i bio je definitivno mešavina romantike i avanture. Sa jedne strane tu je bila ta zimska idila koja mi je toliko nedostajala (ja sam jedan od onih retkih ljudi koji zapravo voli sneg). Gotovo svo vreme dok smo bili tamo je padao sneg. Ti mali gradići pod snegom su bukvalno kao u bajci. Imali smo osećaj da smo u nekoj Švajcarskoj, a ne u Kaliforniji. Čak je i arhitektura pomalo takva. Smeštaj je isto bio odličan (koliba sa jakuzi i kaminom). Naravno, morao sam naučiti novu veštinu stavljanja lanaca na gume (i usput da izgubim po koji lanac) :-) Sa druge strane imali smo tu avanturu učenja snowboarding. Ovo je bila lepa mešavina adrenalina, radosti i bola (pogotovo u početku). Kažu da se snowboard brže nauči od skija, ali da je malko bolniji start. Ne znam za skije, ali ovde smo se bogami dobro izlupali. Problem učenja tako nečeg u ovim godinama je to što smo visoki, pa nam je centar gravitacije malko viši. Samim tim smo nestabilniji i kada padnemo daleko su veće šanse za povredu nego kod deteta. Ovde inače deca uče da skijaju odmah nakon što prohodaju (uopšte se ne šalim). Drugi problem koji sam primetio je da se usmeriš nizbrdo i nagneš napred, kada tvoj glupi mozak tera telo da se nagne nazad. U svakom slučaju, to je sve najmanji problem. Ono što je najveći problem u početku je savladati glupi lift (pogotovo u Kaliforniji gde na manjim stazama su liftovi iz 1952. i nemaju čak ni onu prečku ). E taj lift nam je oboma došao glave :-) Tako sam ja prvi zaglavio u bolnici 31. decembra sa zeznutim rebrom, a Danica je negde u martu zeznula trtičnu kost. Oboje smo se skrljali na izlasku sa lifta :-) No, i pored svega toga smo se toliko navukli da smo do aprila išli svaki drugi vikend. Bilo je raznih avantura. Od iznajmljenih kućerdača sa ekipom od 20 ljudi i dobrih žurki do onih varijanti danas na plaži, sutra na planini. Bukvalno :-) To je ono što mi se najviše sviđa u Kaliforniji. Jedan dan sam bio sa firmom u Santa Cruz. Vreme divno i sunčano u februaru. Igrali odbojku na plaži, išli da se vozamo kajak i sl. Sutradan se uputili na planinu na snowboarding.
Sve u svemu, dođe kraj zimske sezone (ova godina je za promenu bila jako suva) i mi odlučismo da odemo negde na letovanje. Već sam i pominjao u prošlom blogu da stalno nešto planiramo, a nikako da se desi. Evo konačno se desilo. Taman za petogodišnjicu braka, odlučili smo da se uputimo ka Francuskoj polineziji. Oboma nam je životna želja bila da vidimo Bora Bora koja inače 10 godina zaredom nosi ili prvo ili jedno od prvih mesta u svim travel magazinima. Malko su na to imali uticaj i naši prijatelji koji vole da idu u te krajeve, a i njihove slike koje smo videli :-) Iskreno, ovo je jedno od onih mesta koje sam jako želeo da posetim, ali nisam verovao da ću stvarno i obistiniti taj san.
Pa da započnem priču. U petak uveče smo imali let do LA, pa odatle do Papeete, Tahiti. Tu smo pristigli oko 5 sati ujutru. Već na carini se nalaze igračice i veliki svirači sa ukulele :-) Bukvalno ti sviraju dok čekaš red za carinu, da ti bude valjda zabavnije :-) Nakon carine dočekali su nas sa onim cvećem oko vrata i uputili nas ka sledećem letu za Moorea. Let je trajao čitavih 7 minuta :-) Tu smo pristigli na svoju prvu destinaciju gde smo proveli 4 dana. Jako je teško opisati sve to u nekoliko rečenica, ali smo stvarno uživali u svakom trenutku. U tom prvom hotelu smo bili u garden bungalov sa pogledom na okean. Hotel ima svoju lagunu, koja je dosta velika i gde smo svaki dan ronili (snorkeling, ne onaj sa bocom....mada smo jedan dan i to radili). Ribica imaš raznih boja koliko nećeš. I dalje mi je teško poverovati kada gledam snimke, ali je bukvalno ko da roniš u akvarijumu....i to onom što smo nekada držali kao screesaver za windows :-) Voda je taman temperature, vidljivost je velika, a boja da ne veruješ. Ono što je najlepše na svim tim polinežanskim ostrvima je da nema toliko ljudi. Nije onako natrpano turistima, kao što je to čest slučaj na popularnim destinacijama. Izađeš na plažu, a tamo svega par ljudi :-) Bukvalno raj na zemlji. U proseku cela Francuska Polinezija ima oko 150.000 turista godišnje, dok Havaji imaju 7.5 miliona. Jedan dan smo uzeli auto i vozali se po ostrvu. Ima mnogo stvari da se obiđe, a najlepše je možda vidikovac koji ima pogled na oba zaliva. Ostrvo je inače u obliku srca (sa ta dva zaliva). Jedan dan smo otišli da gledamo njihov tradicionalan polinežanski ples i večeru gde su igrali najbolji igrači sa svih ostrva. Naravno, završava se sve sa plesom vatre po čemu su čuveni. Ne znam šta je lepše, pevanje ili igranje. Ceo taj šou je bio za nas možda pedesetak, tako da je sve bilo kao u nekom privatnom aranžmanu. Recimo da nam je bilo toliko lepo, da kada je došao dan da se ide za Bora Bora, ja sam bio u fazonu "Znam da treba da idemo na još bolje, ali ja bih ako može samo da ostanem ovde. Ne treba mi ništa drugo" :-)
I dođe ta Bora Bora na red. Nakon skoro godinu dana planiranja, analiziranja i godine sanjarenja. Let je trajao nekih 2 sata (usput smo stali na još jedno ostrvo). Inače, čim čovek izađe iz tih luksuznih hotela, sve je tamo jako ruralno. U čekaonici na aerodromu recimo trče kokoške. Ovi ispisuju karte, nema nikakvi skeneri i gluposti, hemijskom ti odštiklira čiča kartu i izađeš napolje na pistu da se ukrcaš u propelerac. I stigosmo na Bora Bora. Tu nas je dočekalo osoblje hotela sa opet onim vencom od cveća što ti stave oko glave i prevezli nas čamcem do hotela. Kada već spomenuh taj venac. Tamo ima raznog cveća, ali Tiare i Plumeria dominiraju. To tako lepo miriše, da nije ni čudo što ga svi stavljaju za uvo i nose ceo dan. Inače prave i ulje i pekmez od toga, preterano je. Pomenuo sam da su nas prevezli čamcem do hotela. U pricnipu Bora Bora je ostrvo vulkanskog porekla, a oko njega se nalaze mala ostrvca (motu) koja su nastala od mrtvih korala. Polinežani inače imaju dve reči za ostrvo, upravo razlikujući tip ostrva. Većina tih hotela, kao i aerdorom se nalaze na motu (ta mala ostrvca). Naravno, to sve okružuje koralni greben i time je sve odvojeno od okeana. Oko tih ostrvca je voda dosta plitka i tu je ta čarobna tirkizna boja. Da, to stvarno izgleda kao na slici. Mi smo ovog puta bili u bungalovu iznad vode i to bungalov na kraju pontona (tako da smo imali pogled na ostrvo sa jedne strane, a sa druge na ostrvca i pučinu). Probudiš se ujutru, izađeš na privatnu terasu a oko tebe tirkizno more...i onda skontaš da si u raju. Naš hotel je bio na jednom od tih malih ostrvca, na kojem nije bilo bukvalno ništa osim tog našeg hotela. Inače su to sve dosta mali hoteli u poređenju sa hotelima klasičnog tipa, nema nikakve zgrade ili sl, nego nekih 80 bungalova i to je to. Neki bungalovi su na vodi, neki na ostrvu. Mi smo u našem imali stočić za kafu koji je od stakla i ispod se vidi koral i ribice oko istog. Takvi su nam bili i noćni stočići. Napolju smo imali privatnu terasu, a ispod nje je kao mali dok sa tušem i stepenicama do vode. Uglavnom smo vreme tu provodili ili na plaži hotela, koja je predivna. Prosto čovek ne veruje da je tamo. Upravo na toj plaži su slikane neke od onih fotografija oko kojih sam balavio i stavljao ih za wallpaper. I sada si upravo tu...i dalje ne verujem :-) Jedan dan smo otišli na turu oko ostrva i ronjenje usput. Tu smo imali prilike da hranimo ribice (koji ima jako jako mnogo i sve te grickaju dok ti uzimaju hranu iz ruke). Takodje smo imali bliski susret sa ražom, koja voli da se mazi :-) Danica se tu bila malko uplašila, jer joj je Steve Irwin bio u glavi svo vreme. Ko što svi znaju, ja imam poseban dar da me kišni oblak prati gde god da idem. Ni ovaj put nije bilo ništa drugačije (ali se ne bunim, jer smo imali divno vreme na Moorea i bar dva lepa dana na Bora). Nažalost, baš taj dan kada smo išli u obilazak je bilo dosta loše vreme. More je isto bilo malko uzburkano pa nismo uspeli da vidimo Manta Rays. Jedan dan smo išli kajakom oko našeg ostrva. To je stvarno bila lepa avantura. Jedan deo ostrva je skroz u koralima, pa je bilo malko zeznuto manevrisati okolo istih. Vozaš se kajakom, predivne plaže...i nigde nikog :-) Opet sa jedne strane nije bilo korala nego je pesak i tirkizna boja dokle god ti oko vidi. Samo iskočiš iz kajaka i bućneš se. Bili smo od druga pozajmili podvodno kućište, tako da imam lepih slika i snimaka ispod vode. Nažalost naša kamera nije baš najbolje dočarala tu tirkiznu boju, ali sam na sreću nosio još jednu kameru od druga gde su boje približnije. Ono što nijedna kamera ne može dočarati je noć i pun mesec iznad Bora Bora ostrva, a more na mesečini kao da isijava zeleno. Jedan od najlepših momenata tog putovanja je bio upravo to prvo veče na Bora Bora na terasi, ali to nažalost nisam uspeo da pretočim u fotografiju kako treba. Neke stvari treba da ostanu samo u sećanju.
I stigoh do kraja i ovog bloga. Za nedelju dana idem u Prag poslom, pa onda ću malko navratiti u Srbiju na 2 nedelje. Jako se radujem toj poseti. Tu će mi se i Danica pridružiti. Ne mogu da verujem da je prošlo već skoro 2 godine otkada smo bili. Vreme leti...

Slike sa snowboarding-a su ovde
Slike sa Moorea i Bora Bora su ovde