Friday, December 21, 2012

Ostatak godine



Po redosledu, ova tema bi se trebala zvati "Gosti, gosti, gosti - drugi deo", ali je toliko vremena prošlo da sam rešio da objedinim teme. Možda bi mi najbolje bilo započeti ovaj blog sa jednom glupom oktobarskom noći. Seli mi lepo da gledamo filmić uz sir i grožđe, kad odjednom nestade struje. Napolju neko loše vreme, rekoh možda je od toga, ali mi čudno što neki delovi stana imaju, a neki ne. Ja odmah pomislim riknuo osigurač ili nešto slično, međutim Danica oseti da nešto smrdi. Krenemo mi da pratimo trag "smrada" do kupatila, gde imamo šta da vidimo. Zapalio se onaj glupi ventilator (upravo onaj što postoji u kupatilu čisto radi poente tandrkanja i nerviranje osobe u istom). Danica zove vatrogasce, ja pokušavam bezuspešno da ugasim požar sa protiv požarnim aparatom. Kada sam shvatio da to nepomaže napustili smo stan, pritisli dugme za uzbunu i izašli iz zgrade. U roku od par minuta svi stanari su bili napolju, a došlo je 4 vatrogasna kamiona i džip, kao i murija. Požar je ugašen u roku od odmah. U Kaliforniji se zbog zemljotresa sve zida od drveta, tako da su požari žestoka pretnja. Ono što je bilo nama interesantno je da smo baš prethodno veče kupovali neki sef da držimo stvari i ja zapeo da uzmem onaj što štiti od požara :-) Na svu sreću (i efikasnost vatrogasaca), požar se nije proširio, ali su oni morali sekirama da rasture plafone u kupatilu i delom u spavaćoj kako bi se osigurali da je sve stalo (takođe su i kod komšinice nešto rasturali). Nama nije puno otišlo stvari (ono što je bilo u kupatilu), međutim najveći problem je bio u tome što sve smrdi. Najgori deo u svemu tome je što smo morali 8 nedelja biti van stana. Toliko im je trebalo da oni sve to poprave, zamene tepihe, okreče ceo stan itd. Tačnije, najveći deo toga su ovde čekanja na razne procedure, propise i inspekcije. No, mi smo za to vreme živeli na 4 različita mesta. Prvo smo bili kod prijatelja Tanje i Vlade 2 nedelje, potom u nekom produženom boravku (ovo baš glupavo zvuči u prevodu, u principu kao hotel samo imaš i kuhinju), pa smo onda bili kod mog kolege u kući dok je on bio na godišnjem i na kraju 2 noći u hotelu. Verovali ili ne, ali imali smo goste čak i dok smo bili u odsustvu :-) U tom "produženom boravku" su nam dali zapravo trosoban stan. Imali smo dnevnu i dve sobe (svaka sa svojim kupatilom i TV-om) i kuhinju. Taman je Atila ponovo došao u naše krajeve, a mi lepo imali sobu viška. No, sada smo ponovo u našem stanu, počeo godišnji i prva stvar koju radim jeste da napišem ovaj blog dok godina još nije istekla :-)
Elem, da se vratimo nazad na leto. Dve nedelje nakon što je mama otišla, došli su nam Ivan i Miloš u posetu. Obojica su naši drugari iz Novog Sada, jedan živi u Švajcarskoj, drugi u Australiji, pa smo odlučili da se započetak nađemo kod nas i svi zajedno odemo na Defcon (najveća hakerska konferencija na svetu) u Las Vegas. Naravno, sva trojica smo linux geekovi i znamo se preko LUGoNS (Linux User Group of Novi Sad) koju je Miloš osnovao davne 2002 godine. Pre odlaska u Vegas, išli smo u obilasak San Franciska (pogotovo noćnog života u istom), kao i silikonske doline (i noćnog života u Palo Alto). Bilo nam je ludo i nezaboravno. Što se Vegasa tiče, zna se...o tome se puno ne priča....pogotovo ne javno :-) Reći ću samo da je konferencija bila veoma poučna i da smo stekli nova prijateljstva. Bili smo na svim žurkama (od bazena do kluba na otvorenom na 50 spratu hotela). Naravno, defcon sam organizuje nekoliko žurki na noć. Danica nam se priključila u subotu, pa smo zajedno svi u ponedeljak išli u obilazak Huverove brane i Grand Canyon-a (nažalost samo onaj najbliži deo Vegasu, koliko se može postići za jedan dan). Ivan je potom produžio na put oko sveta,  a Miloš je ostao još 2 nedelje kod nas u Kaliforniji. Nakon toga nam je u poseti bio Antony (burazer iz Engleske) sa svojom devojkom. Oni su bili na road trip preko cele Amerike i svratili su na par dana kod nas. Nažalost sa njima nismo uspeli puno vremena provesti, jer su bili preko radne nedelje.
Nakon toga smo išli u Čikago za "dan rada" (ovde se to slavi u septembru). Pozvani smo na svadbu naših prijatelja, koje smo upoznali u Kaliforniji, ali su oboje iz okoline Čikaga. Taman eto prilike da posetimo i staro društvo. Šta reći, kad god se sretnemo uvek se zalije... Ne znam ni odakle tu da krenem, ali kao što se da predpostaviti bilo nam je ekstra. Prosto ne mogu da poverujem da smo u Kaliforniji isto toliko koliko smo bili u Čikagu. Vreme baš leti.
Imali smo priliku i prvi put da budemo na venčanju u Americi. Mislim da sam u nekom već blogu Oliverovu prosidbu opisivao :-) Ujedno smo imali i čast da se vozimo prvi put proširenom limuzinom sa mladoženjom. Svadba je bila super, mix naše i američke. Nakon svadbe, žurka se nastavila u okolnoj diskoteci. E tu sam video nešto što sam mislio da u životu neću videti. Ogromna diskoteka u centru Čikaga, unutra dve bine. Na jednoj tuče kolo, a u drugoj trubači (valjda pobednici Guče). Nakon tih trubača, puštala se domaća muzika do 4 ujutru. No, uz ekipu kakvu smo mi imali, bilo je ekstra :-)
Potom nam je došao moj drugar i kolega iz ranih dana Eipix-a, Visla. On je isto dobio na lutriji i doselio se u Ameriku sa svojom ženom. Prvih dve nedelje su bili kod nas. Taman dovoljno da odličan programer nađe dobar posao u ovom delu Amerike :-)  Nakon toga su nam u posetu došli moja tetka, teča i drugi burzer iz Engleske. Sa njima se isto jako dugo nismo videli i baš mi je drago da su nam bili u poseti. Posle moje mame, oni su prvi članovi porodice koji su nas posetili. Naravno, kada se čovek ne vidi tako dugo temama nema kraja i tih par dana je proletelo. U međuvremenu ja sam dobio nalog da poslovno letim za Prag, tako da smo bukvalno svi zajedno otišli na aerodrom. Oni nazad kući u Britaniju, a ja u Prag. Šta reći za Prag. Bio sam toliko blizu kuće, a ipak toliko daleko. I opet sam leteo preko Minhena za vreme Octoberfest-a drugu godinu zaredom, a nisam posetio festival. E Nikola, kazni se :-) U svakom slučaju, u Pragu sam dosta radio, ali sam imao i dovoljno vremena da razgledam. Grad je predivan, ali moram priznati da ti turistički delovi su mi malko pretrpani. Svojevremeno mi je jedan drugar rekao da je Prag najlepši zimi, moguće da je u pravu. Daleko manje turista, a i mogu samo zamisliti kako te zgrade izgledaju pod snegom...mora da je predivno. Kao i uvek, prednost poznavanja ljudi u gradu je i mogućnost da vidiš stvari iz ugla onoga ko tu živi, kao i da posetiš restorane i klubove gde izlaze lokalci. Češka kuhinja je dosta slična našoj Vojvođanskoj ( da ne kažem miksu austrougarske i srpske). Ako već nisam bio kući, bar sam se najeo domaće kuhinje (gulaš, bečka, restovana džigerica i sl). U svakom slučaju, bilo mi je predivno i voleo bih da me malko češće šalju na poslovni put :-) I to bi bilo to....te nedelje kada sam se vratio desio se taj požar. Nažalost, morali smo da otkažemo posetu prijatelja iz Sakramenta koji su ovde isto preko lutrije.
Mislim da sam opisao glavne događaje koje smo imali u drugom delu godine, naravno pored toga bilo je bezbroj žurki i zezanja, proslava mog rođendana, halloween i sl. Kada smo već kod mog rođendana, iako je bio u po radne nedelje, naše društvo je odlučilo da me poseti baš na taj dan i čestitaju. Neki su vozili i po 50km da bi došli na svega 2 sata. Mi smo tada bili u onom "produženom boravku". Hvala vam puno ljudi, mnogo mi je to značilo.
Pošto su majstori morali da farbaju i menjaju tepihe, povratak u stan bio je kao da se ispočetka useljavamo. Sve stvari su u kutijama i sl. Naravno, još nismo sve ispakovali. Da budem iskren, malko mi je više muka toga. Ah, valjda će jednom doći dan da pišem ovde da smo kupili kuću :-) Za sada gledam gde i kako na godišnji. Nekako u ovoj godini nismo puno išli bilo gde. Par tih produženih vikenada i to je to. Toliko smo pravili planove da se na kraju ništa nije obistinilo. I eto, nalazimo se ovde već 4 godine i još nijednom nismo otišli na neko pravo letovanje. To definitivno mora da se promeni u 2013. Za početak ove praznike nećemo biti ponovo kući, nego idemo na Lake Tahoe (jezero na lokalnoj planini svega 3-4 sata vožnje odavde). Tu se nalaze veliki skijaški centri (bila je čak i olimpijada sedamdesetih). Bićemo tu par dana da učimo snowboarding. Ja sam zadnji put išao na zimovanje sa 9 godina, a ni Danica ni ja niti skijamo niti bilo šta vezano za te sportove...tako da...videćemo....ja bih jako voleo da naučimo. Nedavno smo sa Vislom išli na klizanje. Ja se nisam klizao 20 godina, a pre toga sam stalno klizao. Onda je došao glupi rat i nije bilo leda godinama. Kažu ljudi da se to nikada ne zaboravi. Nije baš tako, ali ima neke istine u tome. Doduše, klizaljke koje se ovde iznajmljuju su 10x gore od naših.
Iduće godine bi trebalo da dobijemo državljanstvo (ako ne iduće onda na početku 2014). Vreme baš leti, izgleda mi kao juče kada smo tek stigli. Sa druge strane, toliko se čovek navikne da već odavno vidim sebe kao osobu koja je ovde. Ne znam kako to drugačije da opišem. Dok sam bio u Srbiji, Novi Sad mi je uvek izgledao kao poznat. Kada bih otišao u neku zemlju u posetu sve je delovalo strano, nepoznato, tuđe. Često sam se divio nekim stvarima i čak i poželeo tamo da živim, ali i dalje je to bilo tuđe. E pa, sada ovde osećam ko Novi Sad. Jednostavno, više nije tuđe. Zapravo, mnogo toga se promenilo.

ŽELIMO VAM SVIMA SREĆAN BOŽIĆ I NOVOGODIŠNJE PRAZNIKE.
NEKA VAM 2013 BUDE PUNA NOVIH AVANTURA, SREĆE, ZDRAVLJA i LJUBAVI. 

Ajd....do idućeg posta :-)

Slike iz praga su ovde, ostatak je ovde

Friday, August 31, 2012

Gosti, gosti, gosti - prvi deo (mamina poseta)

Konačno nađoh malo vremena da osvežim ovaj blog. U principu, kao što naslov kaže, imamo mnogo gostiju ovog leta. Prvo je bila mama dva i po meseca, a već nakon manje od 2 nedelje stigli su nam drugari iz Švajcarske i Australije. Naravno, to su drugari još iz Novog Sada, ali smo ko u Bajaginoj pesmi se raštrkali na sve strane. Sada čekam burazera da dođe iz Engleske koji je na turneji po Americi.  On će biti sa nama par dana, a posle mi idemo za Čikago gde smo pozvani na venčanje naših prijatelja, ali smo produžili boravak kako bi se videli i sa ostalim prijateljima.
 Za ovih četiri meseca smo stigli puno toga da vidimo. Kao i uvek, neke stvari čovek prvi put vidi tek kada mu stignu gosti. Stvarno ne znam zašto je to tako, ali znam da nismo jedini kojima se to dešava.
Prvi deo je bila mamina poseta od dva i po meseca. Obilazili smo San Francisko uzduž i popreko, posetili akvarijum u Montereju, bili na jedrenju po zalivu, išli u Santa Cruz, vozili se PCH i CA-9, obilazili sve znamenistosti u dolini, išli u kuću koja se nalazi na špici serije Dinastija (Filloli garden) itd. Usput smo naravno pravili i nekoliko žurki kod nas na bazenu. Po tradiciji svaki put kada dođe mama vodimo je nekud van naše okoline. Prošli put je to bio New York, ovog puta Los Angeles. Prijatelji su nas pozvali da dođemo kod njih sa mamom, a taman su i njima roditelji bili u poseti. Bilo nam  je predivno, a i mama je imala svoje vršnjake da se druži :-)
Do LA smo išli malko dužim putem kako bi usput svratili do Avilla Beach i Santa Barbare, tako da nam je sam put uzeo dobar deo dana. Nažalost, nismo imali vremena da idemo ponovo PCH jer bi za tako nešto trebalo više od jednog dana. Prijatelji su nas dočekali sa gibanicom, a onda je kao i uvek usledila priča i pijanka do jutarnjih sati :-) Vodili smo mamu da vidi Hollywood, Santa Monica itd, a jedan dan smo svi zajedno išli u Long Beach na vožnju brodićem da gledamo kitove i delfine (od toga smo videli gomilu delfina, ali kitovi nisu hteli da nas počaste svojim prisustvom). Ovo je bilo veoma uzbudljivo sa obzirom da se brod cimao žešće dva sata dok konačno nismo stigli do tih delfina, ali isplatilo se. Nisam u životu video toliko delfina, stvarno su fantastični u toj svojoj igri. Bilo nam je stvarno prelepo u LA, jedino žalim što nisam stigao da se okupam u okeanu (baš mi nedostaje, prošlo je dve godine od prošlog puta).
Tih dva i po meseca su proleteli (kao i celo ovo leto uostalom) i došlo je vreme da ispratimo mamu kući. Bilo je teško kao i prošli put (verovatno i teže). To što se nećemo videti možda godinu dana uopšte nije ono što mi najteže pada, već to da kada se idući put budemo videli nećemo biti isti ljudi...bićemo stariji. Svi ljudi stare i sa godinama to nekako sve teže i teže pada. Nekako mi deluje da što smo stariji godine sve brže prolaze, a mi sve više starimo iz godine u godinu. Sve je to normalno i nekako se to starenje ne primeti toliko kada se redovno viđamo sa najbližima. Ono što je problem je kada se ne vidimo tako dugačak period, onda se te promene daleko više osete. Upravo to je najveće prokletstvo kada emigriraš tako daleko.
Od ostalih događanja u tom periodu, uspeli smo konačno malo da sredimo stan. Okrečili smo zidove, kupili nešto novog nameštaja i stan konačno više ne deluje kao nešto privremeno. Valjda nam je uvek potrebno godinu dana da donesemo odluku da li ćemo duže ostati na istom mestu, a do tada mi se nekako ne ulaže previše. Nedavno je i poslednja prepreka prevaziđena koju nisam voleo kod ovog stana. Uspeli smo se dogovoriti sa gazdom da zamenimo šporet iz ranih šezdesetih koji je jedva radio za novi šporet i mikrotalasnu. Sad je kuhinja ko bombonica :-) Pisaću kasnije o ovom projektu više, jer je bilo interesantnih stvari.
Ponovili smo se i što se tiče auta. Izdržali smo koliko smo mogli sa jednim autom, bilo je vreme da se uzme i drugi. Pošto živimo u Kaliforniji, a i već imamo veliki sedan, odlučili smo da uzmemo manji kabriolet. Sada svaki trenutak uživamo otvorenog krova :-)
Kao što sam već pomenuo, ovo leto mi je bukvalno proletelo. Kažu to je tako kada se zabavljaš. Sa jedne strane nisam uspeo da odradim nijednu stvar koju sam namerio ovog leta (i koje sam toliko iščekivao), a sa druge strane desilo se toliko toga da mi je ovo leto učinilo jednim od najboljih u životu (ako ne i najbolje). Što bi mudra izreka rekla "život je ono što nam se dešava dok pravimo druge planove".
Sledi nastavak...

PS> Ovog puta sam odlučio da blog objavim što pre, pa makar još nemao spremne slike. Cilj mi je da počnem malo češće da pišem blog. Ono što je problem sa današnjim aparatima je da čovek samo škljoca, a onda su ti potrebni sati da napraviš mali odabir slika. U svakom slučaju, ovo će me valjda naterati da i slike što pre objavim :-)

Sunday, March 4, 2012

Nakon dužeg vremena




Prođoše dva godišnja doba otkada sam zadnji put pisao. Da budem iskren, ove godine u Kaliforniji smo zimu osetili samo po tome što je dan bio kratak :-) Malo je teže nakon duže vremena setiti se svih događanja, ali potrudiću se. Jesen je nekako proletela (a da budem iskren i zima je). Mislim, poznata je činjenica da vreme leti, ali mi se ovaj period nekako čini baš ko da je prozujao. U novembru je kod komšija u poseti bio Srđan, Danicin drugar iz detinjstva, koji je takođe iste godine kada i mi dobio zelenu kartu na lutriji, a on nas je i upoznao sa sadašnjim komšijama :-) Ono što je interesantno je da smo se sa njim zadnji put videli vikend pred odlazak u Ameriku. Tada smo i saznali da je i on dobio zelenu kartu na lutriji i da ce doći mesec dana nakon nas. Istovremeno su kod nas u poseti bili Žana i Zoki, tako da je bilo ludo i nezaboravno :-) Išli smo svi zajedno u razgledanje San Franciska, zezanje, druženje i kako to već ide...jedan predivan vikend. Novu godinu smo takođe dočekali zajedno sa Žanom i Zokijem, i to ponovo kod njih u LA. Išli smo u jedan simpatičan engleski pub u Santa Monici. Verovali ili ne, ali sam opet imao onu infekciju sa okom. Ovog puta je drugo oko bilo u pitanju. Jedina sreća u nesreći je što se ovog puta to desilo 2-3 nedelje pre nove godine, tako da sam do božića i nove godine ozdravio :-) Takodje smo u decembru bili na još jednoj ludoj žurci. Drugar je kupio kuću, pa je imao kako to ovde zovu "housewarming party". Kada kupiš kuću i koliko-toliko je središ, pozoveš nove komšije i svoje prijatelje i napraviš žurku. Bilo je dosta naših ljudi na toj žurci, živa muzika i pečeno prase (možda i najbolje koje sam u životu jeo). Osim žive muzike koja je svirala i domaće i strane stvari, na žurci su bili i trubači. Verovali ili ne, ali nijedan član trubačkog orkestra nije bio iz naših krajeva. Većina su amerikanci, a predvodio ih je azijat :-) Ljudi vole zvuk balkana...odlično su svirali. Ime grupe je Brass Menažeri. Vrhunac večeri bio je kada je drugar zaprosio svoju devojku. Moram priznati da smo za ovih godinu dana stekli puno prijatelja i poznanika ovde. Imamo takođe jedno društvanjce sa kojima često idemo u neke avanture (propraćene uvek žurkama). Jednom smo išli na vožnju kartinga, pa na paintball itd. Trebalo bi uskoro da idemo na neko kampovanje. Inače, najbolji karting u okolini je u našem komšiluku. To mi je jedna od novih zanimacija. Išao sam par puta sa firmom da se trkamo. Kao i uvek, prvi put sam bio predposlednji i opšta katastrofa.....ali se popravljam, zadnji put sam bio srednja žalost :-) Bilo je još mnogo žurki i provoda, daleko od toga da su ovo jedini... :-) Za vreme novogodišnjih praznika smo čuvali mom kolegi morsko prase (najveće koje sam u životu video). To je jedno predivno stvorenje i definitivno nam je učinilo praznike još lepšim i zanimljivijim.
Kao što već mnogi znaju, moju firmu je nedavno otkupio Microsoft, tako da od januara zvanično radim za njih. U prinicpu, i dalje sam u istoj zgradi gde sam i bio i radim ono što sam radio.
Pošto nam je u februaru bila godišnjica braka, odlučili smo da proslavimo mini godišnjim odmorom (bolje rečeno produženi vikend). Iznajmili smo Chevy Camaro kabriolet i spustili se duž kalifornijske obale do malog mesta zvanog Avila Beach. CA-1, poznatiji kao PCH (Pacific Coast Highway) se smatra najepšim putem u Americi i ide duž obale pacifika (bukvalno uz obalu). Predeli su stvarno fantastični, a mi smo konačno kupili novi aparat (canon powershot s100) da možemo malo lepše slike da pravimo (u zadnjih godinu-dve slikam samo sa mobilnim telefonom). Na svakih par stotina metara može da se stane sa autom i uživa. Gomila prelepih plaža, na kojima često nema žive duše, tako da imaš celu plažu samo za sebe :-). U Avila Beach smo odseli u jednom manjem hotelu koji podseća na hacijendu. Celodnevne aktivnosti su: duga šetnja po plažama i odlazak u obližnja isto tako mala mesta. Kalifornija ko iz filmova....ne znam kako to drugačije opisati, osim da nam je bilo predivno. :-)
Moram priznati da i nakon godinu dana još uvek otkrivam gde mi živimo. Toliko toga ima u okolini da čovek prosto ne poveruje. Veliki je kontrast od života u Čikagu. U Čikagu čak ni nakon dve godine nisam prestao da se divim oblakoderima u centru grada....uopšte arhitekturi. Ali to je otprilike bilo sve, čim izađeš iz grada nije bilo ničega osim ravnice i farmi. Toliko je ravno, da je Vojvodina naspram toga brdovit kraj. U Kaliforniji sa druge strane (osim San Franciska), arhitektura je užas i katastrofa. Da, naravno, ima buržujskih kuća koje su predivne i postoje neki istorijski zamkovi i sl, ali generalno arhitektura zgrada, apratmana i većine kuća je očaj. Ne samo arhitektura, nego i kvalitet gradnje. Deo toga se pripisuje stresnom tlu (imamo mnogo zemljotresa, pa ne mogu da grade od cigle), ali verujem da je u većini slučajeva stresno tlo samo izgovor za očajan dizajn, loš materijal i nikakvu izolaciju. Pogotovo što je vreme lepo, ne moraju previše da se trude da izoluju. Iako živimo u malom mestu, nivo buke je poprilično velik (daleko veći nego što smo imali u centru Čikaga). Recimo da se sve čuje kao da zidovi uopšte ne postoje. To je ono što je loše...i otprilike jedino što je loše. Okean sa jedne strane, zaliv sa druge....između planine. Za pola sata vožnje mogu da planinarim, ili da se sunčam na plaži, ili da zveram po San Francisku itd. I dalje redovno trčim, ne mogu da verujem da sam toliko dugo uspeo da ostanem veran nekoj aktivnosti. Preko zime malo manje, jer rano padne mrak...ali sezona sada polako počinje i vraćam se u formu. Firma nam daje određenu svotu novca godišnje da potrošimo na neku fitnes opremu, tako da sam kupio i novi bicikl. To mi je ujedno i novi hobi, koristim voz+bicikl kombinaciju za putovanje do posla, a preko vikenda se vozam duž obale zaliva. Pre toga sam našao drugi način ubijanja dosade u vožnji zvani audio knjige. Audible.com je stvarno odličan izvor knjiga i nudi povoljnu pretplatu. Eh da sam samo to znao godinu dana ranije, poslušao bih bar još jedno 10 knjiga :-)
Još se nisam upustio u avanturu vodenih sportova, ali to mi je sledeće na listi. Sezona taman počinje za jedno mesec dana i traje 8 meseci.
Eh, umalo da zaboravim. Nakon što je Dezareo napisao članak na njegovom blogu o nama (http://dezareo.com/2011/12/28/novakovici), pročitao sam kako je čovek ostavio pušenje pre 3 godine. Tu sam se podsetio magične knjige koju mi je još par ljudi preporučilo pre nekoliko godina. Pošto smo Danica i ja već odlučili da ostavljamo pušenje, pročitali smo knjigu i evo...već 2 meseca prošlo otkada ne pušimo :-) Tako da, hvala dezareu na tom članku, evo ni mi više ne pušimo :-) Ovo mi je ujedno bila i prva audio knjiga koju sam poslušao :-)

To bi bilo to za ovaj put. Do idućeg piskaranja :-)

Slike su ovde i ovde.