Thursday, March 26, 2009

Ocajna Kucanica



Posle tri meseca i nebrojeno mnogo poslatih prijava za posao (sada pricamo o cifri koja je blizu hiljadu) ja jos uvek trazim posao. Jedino polje na kojem sam napredovala je kuvanje. Sta sam ranije znala da napravim hm... recimo da sam znala da zeznam i jaje na oko... pre neki dan sam pravila sarme po prvi put u zivotu... o ukusu moze Kolja da svedoci :). Prosli vikend smo po prvi put jeli burek :D huh... meni su oci bile vece od stomaka pa sam uzela 3 tepsije bureka, samo nam je jogurt falio. Sto se tice mog kuvanja do sada sam usavrsila raznorazna nasa i internacionalna jela shto je kao neki plus. Ja bih radije bila babasera nego se igrala domacice, ali sta je tu je ne mogu od ovoga da pobegnem.
Svasta sam nesto ocekivala kada dodjem ovamo, ali da cu postati domacica kada se preselim u ameriku stvarno nisam. Sve zivo sam isporbala od direktnog odlaska u firme, kontaktiranja agencija za zaposljavanje do redovnog prijavljivanje... i nista nije upalilo do sada, imala sam jedan intervju u Millenium parku (nema potrebe za podrsku sada su mi javili da sam odbijena). Sve svoje "strane" sam iskoristila, od one inzenjerske do administrativne, ali do sada nista se nije dogodilo. Ako neko misli da ja sada ono kao uzivam grdno se vara, trazenje posla je za mene puno radno vreme. Ustajem svako jutro u sest ujutro, kafa dorucak, i trazim poslove i prijavljujem se na njih puno radno vreme, ako imam nesto da kuvam to obavim, ali od ponedeljka do petka ja sam za kompjuterom i prijavljujem se na poslove. Ponekad pomislim sta sam se ja koji ocin selila vamo? Svi misle sada kao amerika propada, ali nije bas tako, ako imas posao onda mozes i relativno normalno da zivis. Kada pogledam, kozni namestaj, tv, ogroman krevet, SPS3 i sve te divne predmete smo mi uspeli da uzmemo od samo jedne plate za par meseci.
Nekako smo malko nostalgicni, nedostaje nam drustvo, nedostaju nam zurke po Novom Sadu, nedostaje nam mnogo stvari, ali sa druge strane ne bi u Srbiji nikada mogli da sa nasim platama uzmemo namsetaj, zivimo kao podstanari i svu tu silnu tehniku... ali nikada.
Inace ovde zima nikako da prodje za vikend se ocekuje sneg, ajde malko tog lepo vremena... cudno koliko je hladno i vetrovito.
Par slicica

Thursday, March 19, 2009

Irac na jedan dan


Zeleno volim te zeleno, zeleni ljudi na ulicama od ranoga jutra, zelene kuce i barovi, zelena reka. Tako otprilike izgleda Chicago za vikend pre St. Patrick's Day-a.
Subota jutro budimo se ... spremanje na brzaka i pakujemo se za paradu ... treba stici na vreme nishta da se zaobidje. Izlazimo na ulicu i gomile ljudi stoje u redovima za kafu. Bahanalije su krenule josh od petka vece i to se ne prestaje ceo vikend sve do samoga praznika. Reke ljudi idu ka centru grada obuceni u zeleno, ali ono onako smaragdno da bi stigli na bojenje Chicago reke u zeleno i naravno na paradu. Mi nismo omashili da se okitimo malko .. onako praznicno videcete na slikama dole. Nema veze da li si irac ili ne bitno je da imas taj duh u sebi. Javi ti se zelja za noshenjem kilta, dokolenica i sviranje gajdi uz zeleno pivo i fish 'n' chips.
Nazalost nismo uspeli da vidimo kako konkretno boje reku.. neko nam je usput ispricao da ispustaju neki narandzasti prashak i u dodiru sa vodom reka postaje smaragdno zelena. Zatekli smo reku tako cudesno obojenu.Ulice uz reku su za ovu priliku pretvorene u pesacku zonu policija te ljubazno zamoli da samo uslikas (sebe, reku i sve po redu) i nastavish dalje... da se ne bi stvarala prevelika zadrzavanja.
Cudnovato zelena reka stvarno probudi neko odusevljenje kao da je magicno nesto u vazduhu. Posle zelene reke nastavili smo u potragu za paradom. Naleteli smo usput na najveci funkcionlani mobilni telefon na svetu i sa njega mozes da zoves ljude najduze 2 minuta... ali oni zadrzavaju pravo da tvoj poziv uvrste u reklamni materijal. Nikola je nazvao Dejana ali se nisu bas najbolje sporazmeli jedan je prico na engleskom drugi na srpskom, a ja se nisam mogla prestati smejati tako da je to sve uslovilo relativno los snimak.
Na paradu smo stigli taman na sami pocetak. Nazalost sa pogresne strane smo bili... na mestu gde se ona zavrsavala. Uspeli smo videti dosta dobro mnogoborjne marsirajuce bendove sa raznih fakulteta i shkola. Gajdashi su i dalje bili najimpresivnija stvar koju covek moze da vidi.
Pregladneli posle parade smo navrnuli u nas lokalni bar gde se sluzilo fish 'n' chips na fejk novinama... tradicionalno jelo za ovaj praznik sa naravno zelenim pivom. Bolju ribu u zivotu nisam jela tako socnu a tako meku prste da polizes. Naravno pijani ljudi su se teturali ulicama sve opste narodno veselje na sve strane. Nedelju jutro smo na tv-u videli intervju sa jednim od glavnih gajdasa iz one parade na kojoj smo bili, fazon je da lik nije irac vec iz Holandije, ali je bitko kako on to kaze da je ovo Amerika i da svako radi ono shta mu se prohte :D (tako on svira i uziva u Irskoj kulturi).
Dobra je mnogo stvar biti irac na jedna dan u americi.
U nedelju smo ugostili Ivanu i Zareta, a Kolja je bio glavni shef za terijaki piletinu ;)
Nas celukupan dozivljaj okolo ovog praznika se zavrsio sinoc uz zvuke tradicionalne irske muzike i Riverdance (Nikola Hvala ti na ovome :D).
Slike Od St. Patrick's Day

Tuesday, March 10, 2009

Ćevapi, nameštaj i tornado

Nedelja jutro, vreme odvratno, kišno i tmurno. Odlučili smo se da kupimo novi nameštaj, jer iz "govanceta" (naš futon) svaki dan ispada po neki deo i vidi se da neće još dugo. Našli smo neku garažnu rasprodaju, gde devojka dosta povoljno prodaje kožni nameštaj godinu dana star (garancija važi još 9 godina). U pitanju je trosed, dvosed, fotelja, otoman, sto za kafu i 2 stočića. Superiška, samo se to sve nalazi na 2 lokacije. Tu dolazi Žare u pomoć sa kombijem. Čovek kada je došao ovde je znao šta ga čeka i odmah je kupio kombi :-) I tako smo ti mi krenuli prvo malo do Žareta na druženje, pa onda na ručak, pa onda na selidbu :). Vreme odvratno, u sred dana skoro mrak, vetar duva ko i obično...kad odjednom se prekine redovan prenos na radiju u kolima. Žare pomislio da mu radio riknuo, kad ono "This is a tornado warning...". E lepo, samo mi još i tornado treba :-) Uvek sam taj tornado gledao kao nešto na Discovery kanalu, daleko od nas....kad eto... Pošto su nabrojali mesta gde će da protrese, rekoh super.....neće on u grad, na šta me je Žare obavestio da je prošle godine prošišao preko jezera 100 metara od naše zgrade. U svakom slučaju, ovaj nas je obišao i raspalio negde na granici Illinois i Indijane, gde je porušio par kućica i neke prikolice...nije niko srećom stradao. Generalno, ne udara tornado u centar grada, ali kada izađeš na čistinu...bogami Illinois nije baš bezazlena država što se toga tiče. U svakom slučaju, nas je pogodila žešća kiša. Za ručak smo taj dan otišli u bosanski restoran na ćevape...ala smo se prebili :-) Restoran je lepo uređen u američkom stilu, međutim svi pričaju srpski i imaju čak i meni na srpskom. Porcije su ogromne i nije mnogo skupo. Peku domaći somun...ma milina. Generalno, ima više tih srpskih/bosanskih restorana, ali svega 2 su dobra...u ostale se ne preporučuje ići (čak znam i ljude koji su se otrovali).
Nakon dobre klope usledio je najteži deo posla....selidba. Otišli smo prvo do devojke da joj platimo i prebacimo fotelju i stočiće. Ovo nije toliko dugo trajalo, međutim tu se već moglo videti da ovo neće biti lak posao. Kiša je toliko napadala da je poplava svuda, pogotovo ispred naše zgrade gde treba sve to da istovarimo. Inače američke kući i manje zgrade imaju hodnike širine pola metra...ali bukvalno. Uglavnom postoji prednji i zadnji ulaz u stan...ne znaš koji je uži i gori. Zadnji ulaz navodno za to služi, jer se tu možeš lepo uparkirati u "back alley" (one male ulice između zgrada gde uvek ide dim iz betona i izgleda jezivo...i u realnosti tako izgleda :-) pogotovo kada pacovi iskaču iz kontejnera...doduše ovo iskustvo smo samo jednom imali ). Stepenice su drvene...ma haos...kada su u Americi već pravili sve veliko, šta im bi da ulaze naprave tako malim. I tako mi odosmo na tu drugu lokaciju i ubismo se dok utrpali nameštaj u kombi nismo. Jedva je stao, morali smo vaditi trosed, pa na njega dvosed u kocku, pa zajedno ugurati u kombi kako bi stalo. Na svu sreću, dok smo se vratili kući stala je kiša, pa je i poplava nestala. Lepo smo to sve istovarili i prešli na sledeću fazu....kako sada namestiti sobu :-) Nakon 800 varijanti koje smo pokušali na kraju smo našli neko relativno ok rešenje...a to je da se i sa troseda i sa fotelje može gledati tv (dvosed je izuzet, jer ako već dodje toliko gostiju da nam dvosed treba, pa nećemo majku mu tv gledati). U principu ona užasna peć nam je najviše smetala...i na kraju smo napravili neki koncept koji doduše najviše od sobe zauzima, ali je jedini normalan moguć raspored (u svim drugim kombinacijama samo je fotelja ili samo trosed bio usmeren ka tv-u). Eto....sada imamo naš prvi kožni nameštaj...nije loš start :-)
Bio nam je U2 sinoć par blokova od nas. Jeo sam svoje nokte, šta da kažem. Kada sam dolazio ovde baš sam mislio kako ću gledati preterane koncerte, a sada sam shvatio da ako stvarno želiš preterane koncerte....e onda je za to Exit festival, Beograd, Budimpešta, Bukurešt i sl. O da....verujte mi tako je. A evo i zašto: Na leto će biti zajednički koncert Elthon John i Billy Joel-a. Ja sam prvi dan prodavanja karata pokušao da uzmem kartu, ali najjeftinija je koštala 250$. Kada sam se kasnije raspitao, rekli su mi da se karte od 50$ rasprodaju u prvih 10 minuta...maximum. Tako sam ja ostao bez te poslastice...elthon john 2 bloka od mene...a ja ne mogu da gledam. U2 je juče boravio u Chicago u jednom poznatom klubu, na žurci zatvorenog tipa. Karte su delili na radiju...i to svega par (šansa da ih dobiješ je manja nego sedimca na lotou u srbiji). Naravno, započeće svoju novu turneju baš ovde u Chicago.....oduvek sam jako želeo da ih vidim. Juče je počela prodaja karata i najjeftinija je bila 333$...i to je bilo 3-4, pa onda ide 500$ i naviše...govorim o GA floor....kod nas zvani parter. E sada, da nisam u Chicago, nego da sam recimo stanovnik Hrvatske (gde će U2 takođe nastupiti), karte bih kupio za bar 10x manju cenu i ne bih morao da se bijem prvi dan prodaje za iste. Koliko god karte za koncerte bile skupe u Srbiji....ipak su u odnosu na Srpsku platu daleko jeftinije nego što su ovde u odnosu na američku platu. Gore sam naveo cene karata bez 1001 provizije koje bi došle nakon kupovine. Tako da...što se koncerata tiče, verujte mi Srbija je mnogo bolji užitak od Amerike. Jeste da ovde više njih dolazi, ali to je još gore....znaš da su tu, ali ne možeš da ideš..užas. Ovo se naravno odnosi na velike zvezde....za manje zvezde se uglavnom mogu i mesec dana unapred kupiti karte.
Slike novog nameštaja su ovde

Monday, March 9, 2009

In Memoriam



Moja baka sa tatine strane umrla je kada sam bio još jako mali, svega par meseci, međutim imao sam tu sreću da sa mamine strane imam dve bake. Jedna je bila mamina mama, a druga mamina tetka Vaja, koja se nikada nije udavala i nije imala dece, pa je bakinu decu prihvatila kao svoju. Kada sam kretao za Ameriku, njoj je to nekako najteže palo, kao da je znala da se više nećemo videti. Još se sećam koliko je plakala kada smo Danica i ja bili zadnji put kod nje. Ja sam nekako bio ubeđen da ćemo se još videti....ali...pogrešio sam.
Iako znam da su obe bake stare, nekako mi je bilo teško da prihvatim da neće stalno biti tu...uvek su bile tu...otkad znam za sebe. Svega par dana ranije sam je nazvao. Opet sam mislio da ću je još koji put čuti i da to nije zadnji put....opet sam pogrešio. Žao mi je samo što nisam stisnuo ono snimanje razgovora, pa da nekako imam ubeleženo...makar taj zadnji razgovor sa njom. Sam razgovor je tekao uobičajeno...ali je imao neki čudan ton. Kao i uvek, jedva sam čekao da se razgovor završi, ne zato što ne želim sa njom da pričam, nego zato što ne znam šta da kažem...kako da kažem "Biće bolje" kada znam da neće, ili pak "ozdravi", kada znam da je to skoro nemoguće. Šta uopšte reći? Jedino što sam mogao da kažem je da odgovaram na njena pitanja vezana za moje zdravlje. Da joj kažem da mi je ovde lepo i da smo se snašli. Da joj kažem da ću uskoro doći, iako znam da ona to neće doživeti...pa opet...čak je i u meni ta nada postojala da ću je još jednom videti.
Imala je lep život, doživela je zavidnu starost i na kraju krajeva, nije se puno mučila. To su stvari koje trebaju da nas teše, da nam daju neko logično objašnjenje za sve...ali na kraju krajeva, kada nam neko drag umre....njega više nema. Najteže je to što ću jednog dana imati decu, koja nju neće poznavati...a činila je toliko velik deo mog života...