Saturday, September 26, 2009

Septembarski unos




Sedim za kompjuterom i shvatam da sam proveo citavih 10 minuta u razmišljanju kakav naslov da dam ovom blogu. Ponekad baš nemam inspiraciju pa sam ga nazvao najjednostavnije moguće :-) Nismo baš dugo pisali (ovo svaki put kažem). Razlog tome je možda i to da smo imali dosta zanimljiv mesec, pa nismo ni stigli baš da pišemo. Tek prošle nedelje se vreme pogoršalo, ali pre toga smo imali čitavih 2 nedelje bez kiše...septembar je bio najlepši mesec ovog leta, definitivno. Imali smo gošću prethodna dva vikenda (Željku), tako da smo bukvalno dva vikenda žurkovali. Ona je radila tada dosta bitne ture (npr. koncert U2), pa je mi onda sačekamo nakon posla da proslavimo zajedno :-) Danica radi svaki vikend do sada. Fora je da pošto živi bukvalno 100 metara od posla, kad god im neko od radnika otkaže ili sl. oni zovu nju. To je dobro, jer više para zaradi, ali zbog toga ne možemo baš mnogo vreme da planiramo. No...oboje se nadamo da je ovaj posao privremen i da će uskoro naći nešto bolje. Uff...malo je teško kada se dugo ne piše, pa čovek mora da se seti svega. Elem, malko smo se ponovili. Ja sam uzeo bicikl, da iskoristim malo još ovog lepog vremena. Ovde postoji jedna firma koja izdaje turistima bicikle, quadricikle, rolere itd. i oni svake godine na početku sezone kupe nove bicikle, a na kraju ih prodaju upola cene (isplati im se više, nego da plaćaju magacin godinu dana). Pošto Željka radi za njih, uspeo sam još i mali popust da dobijem. Sve u svemu, nekoliko dana (koliko je Čikaško vreme dozvoljavalo) sam išao na posao biciklom. Eh...kada bih tako mogao stalno, bio bih jako srećan. Fora je da najkraće stignem na posao upravo biciklom (za nekih 25 minuta). Čikago je dosta dobar za vožnju, jer ima dosta biciklističkih traka i staza (kad kažem traka, mislim na bukvalno traku na putu koja je rezervisana samo za bicikliste i automobili tu ne smeju da voze). U samom špicu ti bukvalno pretičeš sve redom. Svaki dan preteknem bar dve osmice, a osećaj koji u tom momentu kada je obiđem doživim je neopisiv. Sve bih onako da se okrenem i isplazim se...ali ne uradim to naravno :-) Do posla imam nekih 7km, tako da dnevno se pređe 14km što je malo i dobrog treninga. Pored bicikla, kupili smo i novi laptop. Pazarili smo Macbook Pro 13 koji još ne prestaje da nas oduševljava (sada će neki da me mrze :-)). Osim što ima lep dizajn, laptop ima bateriju od 7 sati, LED ekran, osvetljenu tastaturu (postoji poseban senzor i svetla se uključuju tek kada nedostaje osvetljenje), kamericu sa jako dobrim kvalitetom slike, najnoviju generaciju trackpad sa gestures...da ovo pojasnim....onaj kvadrat na laptopovima koji služi da pomeraš kurzor na ekranu, ovde je kao jedno veliko dugme. Pri tome prepoznaje gestikulaciju pokreta, ako pritisneš dugme jednim prstom to je levi klik, sa dva desni itd. Ako pomeras jednim prstom, pomera se kurzor, sa dva se skroluje stranica, sa tri listaš...možeš da zumiraš sliku, rotiraš...sve pomocu gestikulacija. On naravno ne koristi M$ njindows, nego derivat unixa Mac OS X. Eh, još kada bi na poslu mogao sa se skinem sa tog windowsa...bio bih najsretniji...a valjda će jednog dana i takav projekat uleteti. Ne znam da li sam pomenuo, ali ja kao napaljeni linuxovac sam jedini windows programer u Čikaškom odeljenju moje firme...svi ostali rade na linuxu. Ok...izvinjavam se, malko sam udavio sa geek stvarima :-)
Srđan nam se doselio u komšiluk (3 bloka od nas), a očekujemo ovih dana i Vlada da se preseli na bukvalno 1 blok odavde.
Sve u svemu, imamo sada kamericu, pa možemo preko skype da se gledamo.
To bi bilo to za ovaj septembarski unos, čitamo se idući put u oktobru :-)

Umalo da zaboravim, položio sam i ja vozački (još jednom da se zahvalim Dejanu koji mi je dao svoj auto da obnovim moje vozačko znanje i Srđanu koji mi je pozajmio njegov kombi za polaganje).
Nadam se da sada neće proći ponovo 10 godina dok ne budem seo ponovo u auto.

Sunday, September 6, 2009

Tour de Chicago



Evo da se malo javimo nakon skoro dve nedelje :)
Život je ovde toliko prešao u normalu, da čovek u potpunosti izgubi osećaj gde se nalazi. Tek ponekada dok sediš u busu na povratku sa posla (dok gubiš vreme), ti dođe ta misao "čekaj, pa ja živim u americi....oduvek sam hteo ovde da dođem...a sada živim ovde". U Srbiji sam proveo čitav jun, međutim već mesec dana po povratku u Chicago ceo taj put mi je delovao kao neko bledo sećanje. Kao nešto što se dogodilo pre godinu-dve, a ne pre mesec dana. Ko da sam bio nedelju dana tamo, a ne mesec. Stvarno je proletelo...a čovek valjda čim stigne se odmah uklopi nazad u ovaj ritam života. Jedino je osećaj nostalgije nekako blaži. Valjda to tako ide...valjda tako treba, ne znam. Kako li će biti tek za koju godinu? Bojim se o tome i da mislim. Pre nedelju dana su nam došli novi poznanici iz Novog Sada u goste. Upoznali smo se na dobrom starom forumu zelenalutrija.com, a oni su se doselili u Ohio nekoliko meseci posle nas. U petak se okupila malo forumaška ekipa, pa smo se zapili...bogami do 4 ujutru :-) Celu subotu smo posle bili na nogama....obilazeći što je više moguće od grada. U tom obilaženju posetili smo mesta na kojima ni mi još nismo bili. Jedno od tih je Hancock Center , koji je cetvrta zgrada po visini u svetu. Popeti se do gore je moguće na 2 načina. Jedan je da se plati karta za opservatoriju, a drugi je da se ode u restoran 2 sprata niže. Ovaj drugi je i jeftiniji i lepši, pa smo se na taj potez odlučili. Uđeš u lift u prizemlju i nakon tridesetak sekundi izađeš na 96-om spratu. Pri tome ti se uši začepe jedno tri puta. Otvore ti se vrata lifta, a ispred tebe pogled na jezero. Osećaj je stvarno neverovatan. Dan je bio stvarno lep, a zavrišili smo ga posetom našem omiljenom pub-u :-) Maja i Boris su ujedno mogli da vide i kako se u Čikagu u jednom danu promene 4 godišnja doba. Deo dana je bio vruć, deo smo se smrzavali, a uveče je padala neka kiša koja je više ličila na susnežicu (da...dobro ste čuli. susnežica u avgustu). U nedelju smo otišli do čuvene prodavnice "Prodavnica" i obskrbili se svim i svačim (između ostalog i džak brašna za domaći hleb). Posle smo sa Danijelom i Dejanom svratili do jednog od najvećeg tržnog centra u Americi. Majko mila što je to veliko....a i opasno po novčanik :-) Nakon toga.....ćevapi sa kajmakom u američkim porcijama....pa krempita :-)
Inače, stekli smo još jedno novo društvo. U pitanju su naši studenti koji rade ovde preko leta. Žive dve ulice od nas, a upoznali smo ih preko Danicine asistenkinje kada je bila tu. Društvo je stvarno super i jako se lepo provodimo. Većina njih vozi rikše na udarnim mestima u gradu, tako da smo imali i taj užitak...da se vozimo rikšom u centru (Željka, hvala ti još jednom na ovome). Bila je tu i jedna super žurka (Željkin rodjendan). Jedan dan smo išli na neki Čikago Air and Water show. Bilo je lepo, ali nas je na kraju zahvatila žešća kiša (verovali ili ne). Posle tog dana temperature su padale i na 12 stepeni u avgustu mesecu (na ovo su se čak i ljudi iz Čikaga čudili). Polako počinjem da ćutim o svom novootkrivenom talentu prizivanja kiše, da me ne bi isterali iz grada :-)
Eto toliko ovog puta. Slike ovog puta nisam morao da kačim, Maja je to uradila umesto mene :-) Kliknite ovde