Thursday, December 30, 2010

Route 66




Nakon dve nedelje pakovanja i opraštanja sa prijateljima, četvrtak jutro popili smo zadnju kafu u holu naše zgrade, pozdravili se sa menadžmentom, seli u kola i krenuli u avanturu. Tog jutra vreme nam nije išlo na ruku. Vejao je sneg do kasno poslepodne. Jedan deo puta smo krenuli istorijskom rutom, ali nakon što je par grozno velikih kamiona iz suprotnog smera prošlo pored nas i nanelo sav onaj sneg i blato na našu šoferku, odlučili smo da je to poprilično loša ideja i da pređemo na autoput :-) Još sam se pitao šta koji đavo ti kamioni traže na sporednom putu, ali sam kasnije dobio i odgovor da im je to jedan od načina da izbegnu kontrole koje imaju na autoputu. U svakom slučaju, naš prvi stop bila je čuvena statua diva isped kafića "launching pad". Posle toga sledilo je malo vožnje i klizanja po autoputu i prva veća pauza u dixies truck stop, čuveni diner na istorijskoj ruti.
Opet sam krenuo da pišem ovaj blog od početka do kraja, nabrajajući sve moguće dogadjaje kao listu namirnica za radnju. Ova avantura je daleko više od toga. Daleko više od skupine istorijskih mesta koje smo posetili. Za mene je ovo bilo kao neki odlazak u prošlost. Odlazak u doba "baby boom" generacije, pogled na ono što je Amerika nekada bila. Pogled na Ameriku kakvu smo je viđali u filmovima. Kao i svuda u svetu, tako i u Americi su veliki gradovi nekako priča za sebe. Svaki veliki grad ima neku svoju vibraciju, neki svoj šmek. Svaki od njih je drugačiji i svi se oni razlikuju od ostatka Amerike. Ono što čini najlepši deo ovog puta su upravo mala mesta, gde vreme kao da je nekako stalo. Čuveni dajneri (klasični američki restorani) koji i dalje izgledaju kao iz pedesetih godina, i dalje imaju istog gazdu i nisu deo nikakvog velikog lanca. Svi oni vole da dočekaju putnike onako kako dolikuje, da se ispričaju sa njima, poneki daju i neke poklončiće, ispotpisuješ im se po raznih knjigama gostiju koji putuju rutom itd. Da budem iskren, nakon prvog dela puta (u St Louis-u) sam se nosio mišlju da odustanem od svega, jer je vreme stvarno bilo katastrofa. No, Danica me ubedila da ipak nastavimo...i dobro je što je tako, jer nas je većinu puta pratilo dobro vreme. Jedna od interesantnih lokacija u Misuriju bile su Meramec pećine. To su jedine privatne pećine u Americi. Poznate su po svojoj prirodnoj lepoti, kao i po tome da je svojevremeno Jesse James tu sakrivao svoje ukradeno blago. Inače, pećina se pojavljuje u filmovima Lesi se vraća kući i Tom Sawyer. Nažalost u Misuriju sam dobio konjuktivitis, što nas je zaustavilo negde kod granice sa oklahomom, gde smo prespavali u nekom malom motelu. Idući dan smo projurili kroz Oklahomu i gradove kao što su Tulsa i Oklahoma siti. Tu i tamo smo stajali uz put kod radnjica Čeroki indijanaca, ali nismo se nešto previše zadržavali. Posetili smo i muzej Route 66 u Klintonu, a odseli u jednom malom gradiću (bolje reći selu) Elk City. Tamo smo odseli u staroj južnjačkoj kući koju drži jedna porodica i sobe su urađene u različitim temama. Pošto smo bili jedini gosti, mogli smo da biramo sobu, tako da smo odabrali srednji vek. Tu smo se baš lepo odmorili i nakon predivnog doručka uputili dalje. Usledio je Texas. Pošto je bilo već lepo vreme (oko 20 stepeni), tu smo malko više skretali na staru rutu. Mali gradići, gotovo napušteni. U njima se vidi da su nekada bili glavno stajalište na ruti, ali sada su jednostavno propali. Sve je ostalo ko napušteno. Gomila automobila ispred kuća iz pedesetih godina, uništeni od korozije. Stare benzinske pumpe....tu i tamo neki auto prođe ulicom, očekuješ serijskog ubicu da izleti svakog momenta :-) U nekima se nađe i radnja posvećena route 66, ali nije radila u ovo doba godine (ili možda nije radila jer je nedelja...pojma nemam). Posetili smo i najveći krst na svetu, koji je stvarno ekstra urađen, pa potom otišli u Big Texan, restoran/motel koji nudi najveći stejk na svetu besplatno ako ga pojedeš za sat vremena. To je tolika količina hrane, da ne znam da li bih pojeo za 2 dana, ali nađe se koja budala da se upusti u tu avanturu. Posle toga je usledio New Mexico. Veoma je interesantan prelazak između Teksasa i Nju Meksika. Ideš ravnicom, odjedanput mali uspon i sledećeg trenutka se ispred tebe stvori slika divljeg zapada iz kaubojskih filmova. Velike stene od crvenog kamena, a između prerija. U toj preriji šibaju vetrovi kakve u životu nisam osetio, jedva obuzdaš auto da ne poleti. Tu smo usput stali u selo Tucumcari, dosta poznato stajalište na Ruti. Nakon prelaska preko planina, gde je vožnja noću bila izazov koji Danica neće zaboraviti (jer je ona tu vozila), prespavali smo u Albukerkiju. Odlučili smo da ne skrenemo levo, nego da produžimo dalje rutom :-) Idućeg jutra smo otišli da vidimo stari deo grada, koji je fantastičan. Nakon toga smo otišli do Gallup-a, i ručali u čuvenom El Rancho hotelu, gde su svojevremeno boravile zvezde kaubojskih filmova koji su se snimali u okolini. Priroda je usput stvarno predivna i teško za opisati rečima. Sledeću noć smo proveli u Winslow Arizona. Tu smo odseli u jednom predivnom hotelu, koji je restauriran pre deset godina. Nekada je to bio najluskuzniji hotel na pruzi Santa Fe (Čikago - Los Anđeles). Držao ga je Fred Harvey koji je gradio hotele duž te pruge, odmah pored željezničkih stanica. Postoji i priča o konobaricama iz tog perioda, tzv Harvijeve devojke. U njemu su odsedali razne poznate ličnosti od Ajnštajna do Howard Huesa, koji su odatle išli na izlete po "divljem zapadu". Sada ga drži jedna porodica, koja je od hotela bukvalno napravila muzej umetnosti. Stvarno predivno izgleda. Restoran je jedan od vrhunskih, a hotel se našao na listi u national geographic ediciji "1000 mesta koje treba videti pre smrti". Voz od Čikaga do LA i dalje staje ispred tog hotela. Samo mesto inače ima još jednu slavu. Pominje se u pesmi groupe The Eagles - Take It Easy. Zbog te pesme je u centru grada napravljena statua koja odslikava reči pesme. Šta ćeš, ljudi pokušavaju da na razne načine privuku turiste, otkada je Ruta 66 prestala da funkcioniše. Odatle smo produžili dalje ka Flagstaff-u. Kada smo se popeli tamo delovalo je da ćemo moći stići do grand kanjona, ali nažalost, na putu do istog je opasno počeo sneg da veje i morali smo da odustanemo. Tako blizu, a tako daleko. Da smo otišli, bili bi zarobljeni par dana na planini. Nešto valjda mora ostati i za drugi put. Taj dan smo odseli u nekom od onih starih motela u selu Seligman. To mestašce je skroz u duhu Route66. Tačnije, cela priča oko istorijske rute je i započeta u tom selu. Tu je živeo berberin Angel Delgadillo, koji je započeo celu priču. Posle toga, otišli smo do Kingmana, pa onda na neki ranč u po pustinje. Da bi se do ranča stiglo, moralo se voziti 35 kilometara zemljanim putem. Sam ranč izgleda fenomenalno. Svi gosti se drže ko jedna porodica. Mnogo lepo. Nema nigde ništa, samo pustinja i planine na vidiku. Obezbeđeni su ti tri obroka, a 2x dnevno se jašu konji. Ja sam prvo mislio da će nas ovako neiskusne staviti na uzicu i da ćemo onako vezani ići, ali umesto toga smo dobili 5 minuta treninga i odmah na konja. Pošto su moje moći da donesem kišu gde god da krenem već poznate, ovog puta sam uspeo to i u pustinji da potvrdim. Taman kada smo se trebali krenuti nazad na ranč, počela je kiša. Dok smo stigli bliže ranču spustilo se nebo i više nisam znao jel to kiša pada ili led. Danica i ja pokisli ko miševi, totalno nepripremljeni za jahanje. U tom momentu Danicin konj stao i neće dalje. Okrenuo dupe kiši i ne mrda. Vodič ubedi danicu da ga šutne, na šta je konj krenuo jedno par metara i onda se ubacio u galop :-) Potom smo vodič i ja vijali Danicu u galopu, koja je neuspešno pokušavala da obuzda konja. Konj je stao kada je došao do ranča :-) Sve u svemu....avantura. Te noći su došli neki kauboji da nam sviraju (jedva su se probili do ranča, jer je put već bio potopljen). Sutra dan je bilo još jedno jahanje (ovog puta po lepom vremenu) i onda pravac LA. Usput smo stajali na par mesta u Kaliforniji, između ostalog i do čuvenog Bagdad Cafe (gde je sniman i istoimeni film), koji se nalazi u sred pustinje. Uveče stigosmo do naših domaćina i tu je krenulo slavlje.
Nažalost već sutradan se meni moj konjuktivitis vratio, ali ovog puta mnogo gore. Zatvorilo mi se skroz oko, pa sam izgledao ko Roki na kraju prvog dela. Otišli smo u hitnu na kraju, gde su me pitali "šta si radio?", rekoh "ništa...u tome je i problem :-)". Dobio baja sve moguće antibiotike da pije 10 dana....tako da nije bilo ništa od alkohola za novaka :-( Osim tog problemčića koji se na kraju rešio (kuc kuc kuc), imali smo divan doček i super provod sa našim domaćinima kojima se još jednom zahvaljujem što su nas primili :-) Nakon LA sledilo je još jedno putovanje do severa Kalifornije. Tu smo morali 700km da pređemo za pola dana, tako da nismo se nešto previše zadržavali. Put kroz Kaliforniju je stvarno predivan, prosto uživanje za vožnju.
I tako smo mi ovde već dve nedelje u Palo Alto. Većinu vremena smo proveli tražeći stanove. Ovde je daleko gori izbor nego u Chicago, a cena isto tako daleko veća. Pogotovo je u januaru teško naći bilo šta pristojno, a često i kada nađeš, budeš odbijen. Problem je da dobru ponudu svi žele, i onda se pravi selekcija, a prioritet naravno imaju amerikanci koji su na istom radnom mestu duže vreme i koji su u prethodnom stanu proveli više godina. Na kraju je odluka pala na jedan sladak stančić u samom centru Burlingame. Pomogli su nam naši novi prijatelji, a uskoro i prve komšije :-) To je jedno slatko malo mestašce blizu San Franciska. Biće malo zeznuto meni u početku, jer ću morati putovati 35 km na posao (dok ne naviknem).
Na poslu je sve ekstra za sada. Skype ima novu zgradu, tako da je sve novo i ima predivan enterijer. Imamo plaćen doručak i ručak (od kojeg uvek ostane i za večeru). Takođe imamo i bilijar, stoni fudbal, stoni tenis, Playstation 3 sa PS Move itd. Gomila prostorija za odmaranje i zezanje....ma...ko u obdaništu. Pre dve nedelje su kupili gomilu nerf guns (neke puške i pištolji sa sunđerastim mecima), pa radnici ratuju po kancelariji itd. Moram napraviti par slika, pa ću ih okačiti. Neke se mogu videti ovde i ovde, kao i ovde. Ja inače radim pored tih veštačkih trava :-) No, to bi bilo to, do sledećeg bloga.

Slika naravno ima jako puno, kao i video snimaka, tako da nismo mogli ni približno sve da okačimo. Takođe, pećine su nažalost slikane mobilnim telefonom jer nam je nestalo baterije u foto aparatu, pa se te slike ni ne nalaze ovde. Danica će ovih dana gledati da iskomentariše slike. Za gledanje slika kliknite ovde :-)

Tuesday, December 14, 2010

Get Your Kicks On Route 66

Vreme baš leti.
Dok trepneš, već je prošlo mesec dana. Baš sam želeo da ovaj momenat što duže traje. Kako vreme odmiče sve mi je teže da se oprostim sa Čikagom. Osećaj je ovog puta već poznat, jer sam ga doživeo onda kada sam odlazio iz Srbije. Čovek pomisli kada si već ostavio sve iza sebe i prevalio toliki put, šta je sada ovde ostaviti Čikago nakon dve godine. U početku je to uzbuđenje, avantura na vidiku, odlazak u nešto novo, a kako se taj trenutak približava i počne opraštanje sa prijateljima, postane ti sve teže. Dođeš ovde gde ne znaš nikoga i taman stvoriš bliži krug prijatelja, stvoriš neki dom i onda sve ispočetka. Novo mesto, novi ljudi, nove stvari. Obožavam da putujem, ali moram priznati da nisam neka "ptica selica" u duši. Volim da pustim korenje na jednom mestu. Bez obzira na klimu, Čikago je predivan grad za živeti. Kraj u kome smo mi živeli je stvarno fantastičan, a stan u kojem živimo nam se toliko sviđa, da smo mislili da ćemo ga napustiti tek onda kada budemo kupovali nešto svoje.
Poslednjih 2 nedelje smo proveli bukvalno pakujući se. Mnogo je zeznuto kada se seliš tako daleko. Ne možeš stvari tek tako potrpati u kombi i odvesti. Sve mora biti tačno proračunato, šta ide sa nama, šta se šalje itd. Sve mora biti dobro upakovano. Kada smo došli u Ameriku mislio sam da su Ameri toliko bogati da mogu potpuno ispravne i korisne stvari da tako izbacuju na ulicu. Međutim, sada sam otkrio da je realnost drugačija. Neke stvari se jednostavno ne isplate slati, jer te to izađe skuplje nego novo da kupiš. I onda nastaje problem kako se toga otarasiti. Manje stvari podeliš prijateljima, međutim problem je sa većim koje nikome ne trebaju. Pokušavali smo uzaludno da se nekih stvari otarasimo, ali ne ide. Doduše, nismo ni dali 100% od sebe, jer jednostavno nismo imali vremena sa tim da se bakćemo. Tako sutra na ulicu leti trpezarijski sto sa sve stolicama, stakleni stočić i mali media centar. Žao mi je što ih nisam udomio, ali šta ćeš. Mi koji dolazimo iz Srbije imamo malo drugačiji sistem vrednosti, pa nam ovako nešto pada još teže.
Osim pakovanja, sledilo je naravno i opraštanje sa prijateljima i kolegama. Moj zadnji dan na poslu je ujedno bio i božićni ručak, tako da smo svi zajedno išli prvo u neki skup restoran (jedan od onih sa paprenim cenama, a porcije veličine čačkalice....što bi moj drugar Dejan rekao "to nije za da se najedeš" :-)). Nakon ukusnog i "obimnog" ručka uputili smo se u neki sicilijanski restoran, gde smo zaseli za šank do uveče. Recimo da nas je tu samo piće koštalo skuplje od onog ručka :-) Ali vredelo je, bilo nam je stvarno lepo. Nakon toga smo imali još par okupljanja (nažalost nismo mogli sve prijatelje odjednom da skupimo). Svaki od njih je bio predivan na početku i sredini i kao i uvek tužan na kraju, jer se ipak opraštamo i ko zna kada ćemo se ponovo videti. I svaki put se zapitam "što ja ovo radim?". Iako znam da sam doneo dobru odluku, iako je ovo nešto za šta sam ceo život radio, iako me svi ubeđuju da će mi tamo biti bolje, u nekim situacijama ti dođe da ponovo premeriš svoje odluke. Nije da žališ što si doneo odluku koju si doneo, nego što to sve mora da bude tako. Da ne kažem, da su nam se svi planovi odlaska za Srbiju poremetili i sada je stvarno pitanje kada će nam se pružiti prilika da odemo. Naravno, najbolji bar na svetu "Friar tucks" bio nam je česta destinacija zadnje dve nedelje, gde smo napravili i poslednju oproštajnu žurku. Nije nas bilo puno, ali smo zaglavili do 5 :-) No, sa pozitivne strane, svi naši prijatelji kada im dojadi zima, imaju sada kod koga da dođu na more....a ja se iskreno nadam da će nam i dolaziti u posetu :-) A i mi nameravamo ove američke praznike da proslavimo u Čikagu. Izeš thanksgiving ako nije ladno :-)
Sutra nam je poslednji dan u Čikagu. Nadamo se da ćemo posetiti još jedan muzej koji jako želim da vidim. To je tako kada negde dođeš da živiš, uvek ima vremena i onda prc. Uspeli smo da posetimo muzej umetnosti (gde mi došlo da išamaram sebe što nisam obilazio ranije), a sutra bi trebalo muzej tehnologije i nauke, koji ima najveću postavku u americi i svi kažu da to obavezno moramo videti. Posle toga nam sledi duga vožnja do Los Anđelesa gde ćemo biti kod prijatelja za praznike, a posle nove godine idemo u Palo Alto. Odlučili smo se za čuvenu rutu 66, koja je malko duža, ali u ovo doba godine svi upozoravaju da drugom rutom je dosta opasno voziti. U svakom slučaju, ova je i zanimljivija. Nećemo ići istorijskom putanjom svo vreme, jer ti za to treba baš dosta vremena, a i u nekim delovima i nije preporučljivo u ovo doba godine. Pratićemo autoput, pa skretati tamo gde ima nešto da se vidi, a kada stignemo do juga, ako bude bilo vremena, neke delove možda budemo išli baš istorijskim putem (tačnije, onim što je ostalo od njega, jer postoji samo u nekim delovima). Ovo nam je prvi put da vozimo na razdaljinu veću od 400 km, tako da smo dosta uzbuđeni. Moram priznati da gde god sam išao u americi kolima, uvek sam poželeo da mogu tako da vozim i krstarim....spavam gde stignem itd. Eto nam sada i prilika za to :-)
Toliko za ovaj post, nema nikakvih slika jer me iskreno mrzi da se sada sa tim zezam, biće ih kada stignemo na destinaciju. Nisam hteo da ovaj post bude prikazan tek nakon mesec dana zbog slika.
I kao i prošli put kada sam odlazio iz Srbije, napuštam ovaj grad sa mislima "jednog dana ću se vratiti". Samo što više ne znam ni gde ja to idem, ni kuda bi se ja to vraćao....no, bitno je da uživam u vožnji :-)

Saturday, November 13, 2010

Odlazak na zapad

Napokon nađoh vremena da napišem blog. Ljudi često misle da ne pišem blog, jer nam se život pretvorio u neku monotoniju, pa nemam više tema o kojima bih mogao pisati. Stvar je upravo suportna, mnogo toga nam se dešava u zadnje vreme, a i ono malo slobodnog vremena što imamo, provedemo gledajući TV serije :-) Pored toga, nekako u zadnje vreme Danica i ja se retko viđamo. Ona radi uglavnom popodnevne smene, pa dođe oko 10 sati uveče kući, tako da se preko nedelje ređe viđamo. Vikendom opet, ona bar jedan dan radi 12 sati, a često nema nijedan dan u vikendu slobodan. No, sve će to uskoro da se promeni.
U poslednjih par meseci sam polako počeo da tražim novi posao. Uvideo sam da je momenat preporoda u IT industriji i da se trenutno ono što radim dosta traži. Bio je ovo dosta naporan period. Svima su poznati rigorozni testovi koje velike IT kompanije vrše pri primanju novih radnika. Tako da je ovaj poduhvat zahtevao dosta pripreme i učenja, jer te mogu pitati bukvalno svašta. No, meni je to nekako dobro došlo, taman da se podsetim određenih stvari koje nisam radio još od fakulteta, a i da nekako dobijem uvid kako se to u Americi radi. Naravno, svaka firma je drugačija, tako da su i načini intervjuisanja drugačiji.
No, da skratim priču i pređem na stvar :-) Dobio sam posao senior softver inženjera u Skype-u :-) Verujem da svi koji ovo čitaju su itekako čuli za Skype :-) Ja da budem iskren, još ne mogu da verujem šta mi se dešava. Kao što neki znaju, ja već par godina radim u VoIP (voice over IP, prostim rečima: telefonija preko interneta) industriji, radeći softver za mobilne telefone. Zadnjih više od godinu dana prevashodno radim na android platformi, koja mi se jako sviđa. Preći u najbolju firmu na svetu koja se time bavi i radeći na izuzetno zanimljivim projektima je za mene na neki način ispunjenje sna (bar u profesionalnom smislu). Takođe, prelazim i na višlju poziciju.
Druga stvar je da ćemo morati da se selimo, jer je posao u Palo Alto u Kaliforniji (deo između San Franciska i San Jose, poznatiji kao Silikonska Dolina). Iako smo Danica i ja jako zavoleli Čikago, oboje se radujemo selidbi tamo. Razlozi tome su veliki. Kao prvo, ako si programer u Americi, to je mesto gde želiš da budeš. To je centar sveta. Tu se nalazi sedište većine velikih IT kompanija, a i ostale koje nemaju baš sedište tu, imaju veće razvojne centre. Jednom rečju, za programera taj deo predstavlja isto što glumcu predstavlja Holivud. Drugi razlog odlaska tamo je naravno lepo vreme i predivna priroda. Biće to za nas jedan novi početak i ovog puta se oboje nadamo da će i Danica imati više sreće nego u Čikagu po pitanju posla.
Nedavno mi je brat pomenuo kako bih mogao pisati o tome kako je živeti u Americi. Neko moje viđenje nakon dve godine. Da budem iskren, razmišljao sam o tome da napišem takav blog na našu dvogodišnjicu u oktobru, ali nisam nikako stigao, zbog zauzetosti oko traženja posla, a i puno sam radio u zadnje vreme, jer nam se približavao rok projektu i stavljanje proizvoda na tržište. Ako nekog interesuje ovo je proizvod na kojem sam radio u poslednjih nekoliko meseci.
Pored svega toga, stigao sam početkom oktobra da odem u Milwaukee na barcamp koji oni imaju u najvecem hackerspace-u u Americi. Bilo je predivno kampovanje 2 dana i ekstra druženje. Bio sam i na star trek konvenciji ovde u Čikagu, morao sam da ispunim neke svoje dečačke snove. Trebalo je Leonard Nemoy da prisustvuje (Spok), ali je nažalost u zadnjem trenutku otkazao. Bar sam uspeo videti nekoliko glumaca iz deep space nine serijala :-)
No, ajde da probam neko svoje viđenje amerike ovde da opišem, nadam se da neću previše da smorim.
Prvo kada čovek dođe u Ameriku, mnogo brzo ukapira da je ovo jednostavno drugačiji svet. Naši ljudi su mi to često pominjali, ali uvek sa nekom negativnom konotacijom. Takođe, iako smo svi svesni veličine ove države, iz nekog razloga ljudi u Srbiji (a i ja sam bio takav) vole da određeni stereotip primene na sve "amere". Kao i svuda u svetu i ovde je razlika u mentalitetu velika između ljudi koji su odrasli i žive u velikom gradu, od ljudi koji su odrasli u predgrađu, a pogotovo od ljudi koji su odrasli u nekim malim selima, koji su odaljeni po 300-400 kilometara od prvog većeg grada. Da ne govorim razliku u mentalitetu ljudi između tih gradova, kao i država u Americi. Način života jednog Njujorčanina je za 180 stepeni drugačiji od nekog iz Los Anđelesa. Kada bih čak i pokušao primeniti neke stereotipe, morao bih se zadržati na Čikago i to na kraj u kojem ja živim, kao i eventualno ljude i kolege koje poznajem iz predgrađa. Taman kada sam pomislio da svi u Čikagu (i muško i žensko) obožavaju da gledaju utakmice bejzbola i fudbala, upoznao sam amere koje to apsolutno ne interesuje :-)
Da ne govorim i rasnu razliku koja itekako postoji u mentalitetu. No, neću toliko da se osvrćem na ljude. Dovoljno je reći da sam ovde upoznao isto toliko različitih ljudi koliko i tamo. Postoji neki stereotip prosečnosti i ovde i u Srbiji. Ovde je samo taj stereotip malko drugačiji....ljudi su nekako smireniji. Možda to odsustvo emocija deluje nama hladno u početku, ali verujte mi kada kažem da ima itekako mnogo prednosti u svakodnevnom životu. Mnoge konfliktne situacije se mnogo lakše rešavaju. No, društvo koje ja imam je skroz otkačeno i super. Ako odem u lokalni pub, znam da ću naići na nekog poznatog i da se uvek super provedem. Imam ekipu linuxovaca sa kojima često viđam. Kolege na poslu su super. Ne znam šta reći, ljudi ko ljudi. Kako u Srbiji, tako i ovde. Opuštajuće je jedino da nisu toliko opterećeni politikom. Nisam rekao da su neobavešteni, samo jednostavno ne pričaju o tome non-stop. Kada ostanu bez posla ili teže žive, ne kukaju o Obami, Blagojevicu i ostalima, neko se trude da nešto urade što će im rešiti situaciju. Takođe, puno energije troše na sopstveno usavršavanje i neke svoje projekte. Govorim naravno o svojoj okolini. Nekim ljudima se prosto divim koliko su inovativni i koliko su u stanju da završe ono što su započeli. Mislim da je to deo obrazovanja ovde, obrazovanja koji možda nama nedostaje....nestao je nekako dok smo učili koliko ima ovaca u australiji...i slične gluposti. Tačno je da ljudima geografija nije jača strana, ali zato svako svira neki instrument. Svaki dan u autobusu ili vozu gledam gomilu ljudi sa iPhone i nekim apple proizvodom u ušima, ali zato bar 30% autobusa čita knjigu.
No, da se ja vratim na temu života :-) Način na koji ja posmatram ameriku je iz perspektive IT zaluđenika. Tako da mogućnosti da posedujem ili isprobam stvari koje tek izađu (ne moram čekati lokalnog švercera, pa onda hakera da razvali spravu za naše tržište) je ekstra. Nekome to nije bitno. Potom, plaćanje svega preko interneta, kupovina preko interneta i ostale blagodeti interneta puno mi znače. Uplatnica ne znam ni kako izgleda. Lične karte, vozačke dozvole i ostale birokratije se čekaju od 5 minuta do max sat vremena i nije procedura koja ti stalno treba (imam osećaj da sam u srbiji provodio 2 nedelje godišnje na ovakve gluposti). Kada se seliš, uplatiš preko interneta 1$ i sva pošta ti se prosleđuje na novu adresu. Sva ova tehnologija ima prednost da olakša čoveku život. I nije u pitanju samo tehnologija, imamo i mi tehnologiju...nego volja da se to organizuje kako treba. Postoje naravno i negativne strane uređene države. Recimo da smo sada u periodu kada treba otkazati stan pre roka i time prekrišiti sporazum, sto zahteva mnogo glavobolje.
Ima puno toga što mi se ovde sviđa i malko je možda zato i teško to opisati. No, ima par stvari koje mi se ne sviđaju. Živeti u velikom gradu je iskustvo za sebe. Međutim, svega par velikih gradova su ono što bi mi rekli "urbani". Ostatak je kompletno raširen i više podseća na selo od milion stanovnika, nego grad. Ista stvar važi za mala mesta i predgrađa. To je nešto gde ne znam kako bih uspeo da se uklopim. Nažalost, većina stanovništva upravo tu živi. Mnogo je teško imati decu u gradu. Najbolje škole i sl. se upravo nalazi u tim predgrađima, a sa druge strane dosta je i bezbednije. Odlazak na posao iz predgrađa u centar grada i nije toliko zapetljan, međutim teško je ako je obrnuto. To bi podrazumevalo da prvo moraš otići u centar grada do železničke stanice, pa na voz koji te odveze u po nedođije...i onda ti treba auto da stigneš kud si namerio. Druga varijanta bi bila ići kolima, pa ti provedi 3-4 sata dnevno zaglavljen u gužvi. Ima ljudi koji i to rade....mesec-dva provode godišnje u automobilu. Druga stvar kod tih manjih mesta je što to nije ko naš futog ili begeč. Ovde ne možeš ama bukvalno ništa bez auta. Ide put, pa pored apartmani....najo pešačenje. Uglavnom imaju neki centar grada, veličine 100 metara kvadratnih i to je to. Sve ostalo su kuće i kuće i kuće i kuće i apartmanska naselja. Nemaš gde tu da pešačiš....prva radnja ti par kilometara...a i ne možeš stići do iste bez automobila. Nema onih malih radnjica i sl. Sve je to nekako previše rašireno, a ta mesta se spajaju jedna u drugo, da ne znaš ni kada prvo počinje, drugo završava....niti koja je razlika između istih. Što je najgore, neka od tih mesta imaju i preko 100.000 stanovnika i dalje izgledaju tako. Onda roditelji vode svoju decu od 15 godina do lokalnog Mall-a (kao naš merkator) i oni se tu druže i idu na sladoled. Nema tu trčanja i jurcanja i krađe zelenih kajsija.
Noćni život ko i da ne postoji. Moraš se odvesti kolima do puba na po puta i onda jedan uvek ne može da pije. Izem ti provod. Nažalost i mi ćemo sada morati preći u jedno manje mesto zbog posla. Ono što je jedino pozitivno je da je tu univerzitet, pa uglavnom takva mesta su malo življa. Gledaćemo tu da budemo za početak, pa ako nam se baš ne bude svidelo, skontaću neku varijantu da živimo u San Francisku. Jedina prednost života u tim mestašcima je što ako želiš nekud da ideš, ne moraš da se "izvlačiš" iz grada, što nekada ume da potraje.
Eto, to je jedina veća stvar koja mi se ovde ne sviđa i sa kojom čovek kad-tad mora da se susretne. Sve ostalo je super :-)
Nisam stavio nikakve slike na ovaj post, jer ne želim da kasnim opet 2 nedelje sa objavom, tako da idući post će biti dodatak sa slikama.

Saturday, September 4, 2010

Leto 2010



Konačno sam nakupio malo vremena da napišem novi blog. Ovog puta razlog ovolike pauze nije moja lenjost, nego jednostavno predivno leto i gomila dešavanja svakog vikenda.
Malo mi je i teško sve to strpati u jedan blog, tako da ću nabrojati nekoliko zanimljivosti, a opisati ono što mi deluje najbitnije. Početkom jula imali smo u našem komšiluku paradu ponosa (gay pride). Ono što je zanimljivo bilo je koliko je to ovde drugačije. Ta parada već postoji godinama i na nju ide gomila ljudi i to doživljava kao veliku žurku. Nema navijača da nikoga tuku, ubijaju, prete i sl. Ne dovodi se u pitanje da li treba ili ne da se to održava i nije predmet političke rasprave u senatu. Bar ne već nekoliko decenija. Čak i predmet te parade je više od nekog istorijskog značaja i tradicija, nego politička borba za razna prava. U svakom slučaju, parada je bila ekstra. Skoro četiri sata je trajala, a posle parade je na ulicama bila žurka :-)
Vikend ili dva nakon toga smo imali neki lokalni festival, gde zatvore čitavu ulicu na 2 dana i naprave gomilu bina gde su koncerti, kao i razne štandove s klopom i ljudima koji prodaju sve i svašta (uglavnom su to neki umetnici sa raznom bižuterijom, keramikom, majcama, slikama itd). Sve u svemu, mnogo dobar provod. Obožavam te lokalne festivale, koji su daleko bolji od bilo čega što grad globalno organizuje. Iskreno, kada grad nešto organizuje, to treba izbegavati. Uglavnom to bude jak marketing da čovek očekuje bog zna šta, a ono parada kiča i zilion ljudi, koji usput povedu svako po petoro dece, koja se momentalno pogube ili krenu da plaču, jer se jadna uplaše od tolike gužve. A o hrani i da ne pričam....očaj koji se prodaje po skupoj ceni.
No, da se vratim na temu :-) Leto u Chicago je izuzetno lepo. Gomila manifestacija i koncerata, predivne plaže, prepuno ljudi, bašte itd. Znam da to zvuči malko glupo, jer je tako svuda gde je leto, ali ovde je taj kontrast između zime i leta stvarno velik. Meni je posebno lepo zato što svaki dan idem biciklom na posao. Ujutru me to lepo razbudi, a još mi je draže kada se vraćam sa posla. Tada krenem okolnom rutom i prođem kroz centar grada, pa onda obalom skroz do kuće. Potom odem malo na trčanje, opet plažom, pa parkom....ma ekstra. Ovo leto je pogotovo bilo lepo, jer osim par dana kada smo imali žestoko nevreme, uglavnom je bilo toplo i bez kiše.
Jedan vikend smo Ogi i ja ponovo otišli do prijatelja u Toledo, OH i posle smo svi zajedno išli na Maker fair u Detroit. U pitanju je sajam pronalazača i ljudi koji su u "Uradi sam" fazonu. Iako nije bio toliko velik ko u San Francisku, meni je ipak bio super provod. Bilo je tu raznih robota, automobila na struju, kojekakvih spravica itd. Bili su i neki likovi koji prave citav show od mentos bombona i koka kole. U pitanju je EepiBird. Posle smo obišli i muzej Henry Ford-a (u okviru kog je i bio taj sajam). Muzej je ogroman i vredi ga posetiti. Tu je bio izložen i automobil u kojem je Kennedy ubijen, kao i najveca lokomotiva u americi (e to čudovište što je veliko), pa razni avioni, motori, čuda. Recimo da su čak i jedan Diner (vrsta restorana) kompletno rasklopili i sastavili ga u muzeju. Nakon toga otišli smo u jedan makedonski restoran u Detroitu koji ima dobar burek i još bolji jogurt. Vikend nakon toga je bila lollapalooza. Tu sam otišao sa drugom jedan dan da gledam Green Day. Fantastičan koncert. Jedan od najboljih na kojem sam bio u životu. Ljudi su stvarno priredili super show, odličan kontakt sa publikom, odsvirali sve hitove....tona pirotehnike. E onda je usledilo vreme za odlazak na godišnji odmor. Tu tek kreće zezanje. Otišli smo u četvrtak za Los Angeles kod naših prijatelja Žane i Zokija. Potom smo u petak svi zajedno išli kolima za Las Vegas na vikend.

I tu sam ja stao sa pisanjem ovog bloga pre mesec i vise dana :-) Šta ćeš, nema se vremena.
No, sledi nastavak.

Put do LA do Las Vegasa je mnogo lep. Prolazi se preko planina i pustinje. Pošto smo krenuli u petak u doba kada se ljudi vraćaju kući sa posla, osetili smo verovatno najgori rush hour u americi. Trebalo nam je preko 3 sata da izađemo iz grada, a ni tu se gužva nije zaustavila. Tako da nam je većina puta do Vegasa bila noć. Mnogo je lepo stići u Vegas noću, kada je sve osvetljeno...ma, taman na žurku :-) Vegas je pomalo teško opisat, stvarno ga treba videti. Kao što se zna, tamo je sve kockarnica, tako da slot mašine se nalaze bukvalno na svakoj pumpi, aerodromu...svuda. Da bi došao do recepcije u hotelu prolaziš kroz kockarnice itd. Dok se kockaš, piće je besplatno. Smeš da piješ i na ulici (što je inače ovde zabranjeno). Svi hoteli su nekako povezani, a preko bulevara idu mostovi, tako da nemoraš čekati semafor itd. Izgled tih hotela je fantastičan. Da ne govorim koliko je to sve ooogromno. Mi smo odseli u jednom malom hotelčiću na sred glavne džade, tačno prekoputa cezara, belagio i pariza. Belagio ima poznatu fontanu, gde je show svakih 15 minuta. Generalno, preko dana smo uglavnom obilazili hotele, ili se kupali na bazenu, a noću smo švrljali, kockali se, pili i kako to već ide na takvom mestu. Čovek kompletno izgubi osećaj za vreme. Što se hotela tiče, mene su najviše oduševili Venetian i Luxor. Prvi je replika Venecije. Urađene su sve poznate zgrade u Veneciji (uključujući i zgradu suda). Ono što je najinteresantnije je da su stavili čitav trg unutar hotela, sa veštačkim nebom, pa čak i kanalima i gondolama. Prosto ne možeš verovati da si u zatvorenom prostoru. Luxor je na recimo hotel koji je napravljen kao velika piramida. Iznutra se takođe nalaze razne građevine i replike iz egipta. New York-New York je urađen kao kopija poznatih zgrada iz NYC i okolo celog hotela ide velik rollercoaster. Pariz recimo ima i Ajfelovu kulu (tačno upola visine), kao i triumfalnu kapiju. Pomalo je to teško opisati koliko je to sve veliko. Zoki je nosio kameru, tako da imamo mnogo snimaka, ali su nažalost preveliki da bi išli na internet. Nakon predivnog vikenda, u ponedeljak ujutru smo krenuli ka obilasku Huverove brane. Ona se nalazi na samom kraju kanjona Colorado reke, a iza nje je najveće veštačko jezero u Americi. Prosto je neverovatno kolika je to građevina i bukvalno triumf inženjerstva u to vreme. Zanimljivo je da sada grade most preko kanjona, odmah pored. Rade ga već četiri godine i nikako da ga završe. Bili su čak omanuli u proračunu, pa se most nije spojio kako treba, tako da su morali ponovo da rade. Ovi su završili čitavu branu u to doba za pet godina. Eto koliko smo uznapredovali za ovih osamdeset godina :-) No, mogu samo zamisliti kako je bilo tim radnicima koji su gradili branu na užasno visokim temperaturama. Kada smo mi bili tamo, temperatura je na brani bila 60 stepeni celzijusa. Nakon brane smo pošli nazad ka LA. Ovog puta je bio dan, tako da smo imali priliku da se divimo prirodnoj lepoti pustinje. Gomilu puta sam taj put gledao na filmovima, a sada smo imali priliku i uživo tuda da prođemo. Usput smo stali i kod ludog grka, jedan restoran u po nedođije.
Danica je vec sutradan zbog posla morala da se vrati u Chicago, a ja sam ostao jos par dana u LA-u, na malo druzenja i kupanja u okeanu.
Čim sam se vratio, već sam bio zauzet oko narednog BARcamp-a gde pomažem u organizaciji već drugu godinu. BARcamp je tehnička (ne)konferencija gde učesnici kreiraju sadržaj iste. Mnogo dobra žurka, koja traje od subote ujutru do nedelje poslepodne (i preko noći). Pivo i hrana su besplatni :-) Nedavno sam bio i na isto takvoj žurci u Milwaukee-u. Oni imaju prostor od 2700 kvadrati, što je ooogromno. Ekipa je bila super, spavali smo tamo 2 dana i bilo nam je baš lepo.
Konačno smo nekako nakon dve godine u tom periodu da imamo više društva, nego slobodnog vremena. Ja sam trenutno u žešćoj frci oko posla, a i Danica radi jako puno u zadnje vreme. Sada je imala prvi dan u vikendu slobodan nakon mesec i po dana, a i prvi slobodan dan nakon 15 dana. Česte su joj smene od po 12 sati, a jednom je čak 15 sati radila (sa pauzom od pola sata kada jedino može da sedne).
Toliko od mene za sada.

Slike iz Vegasa mozete pogledati ovde

I za kraj...snimak fontane iz Bellagio je ovde

PS> Slike su opet kompletno izmešane, ali ovo je zadnji put...obećavam. Kupio sam konačno bateriju :-)



Sunday, June 20, 2010

New York, New York i još ponešto



Evo i mene napokon da se javim. Ponekad ne pišem dugo, jer nemam šta da pišem, a ponekad se jednostavno toliko stvari događa, da ne stižem da pišem :-) Kao što je Danica u prethodnom javljanju pomenula, moja mama nam je u maju došla u posetu na nešto više od mesec dana. Samim tim smo se trudili da svo slobodno vreme posvetimo obilasku Čikaga i okoline i pokažemo joj što više stvari koje čine naš život ovde lepim. Uglavnom nam je preko nedelje ona kuvala jela iz zavičaja kojih smo se uželeli, dok smo preko vikenda isprobavali čudesa svetske kuhinje. Naravno, i Danica je pri tom pravila par jela koje mi obožavamo ovde da jedemo. Nažalost, mama je imala malu nelagodnost, kasnio joj je avion sa sletanjem u Frankfurtu, tako da nije stigla da presedne u drugi i morala je tamo prespavati. Dali su joj hotelsku sobu, a onda je odmah našla neko društvo naših ljudi koji su isto tako izvisili. Plašili smo se da se to ne desi, ali sada kada se desilo....sada zna da ni to nije tako strašno :-) I kako to obično biva, mesec dana je proletelo dok si rekao "keks". Taman smo se ponovo navikli jedni na druge i onda već dođe dan da ona odlazi i rastanak koji je svaki put sve teži. A šta ćeš...i to je deo života.
Obilazili smo uglavnom znamenitosti Čikaga koje smo ovde već nekoliko puta opisivali, pa ne bih da se ponavaljam :-) Možete pogledati slike. Od novih stvari tu je bio jednodnevni odlazak u Milwaukee, najveći grad Viskonsin države i naravno odlazak u New York.
Sto se Milwaukee tiče, on nam je dosta blizu (nekih 150 km odavde) i već dugo smo planirali da odemo do njega. Bili smo u čuvenom muzeju umetnosti, koji je stvarno arhitektonsko čudo. Pogotovo što se nalazi na samoj obali i pogled na tu zgradu, a okolo jezero je gotovo nestvaran. Osim toga, prošetali smo se malko uz reku gde se nalaze poznate pivnice i naravno morali smo sesti u jednu, da isprobamo šta se već ima isprobati :-) Grad je nekada bio svetska prestonica piva, ali je nažalost to sve propalo, velika riba progutala malu i trenutno je grad dosta pust. Tu se takođe nalazi i muzej Harley Davidson motora (koji je inače odatle), ali to nismo stigli posetiti.
Dođosmo i do najzanimljivijeg dela ovog bloga, a to je odlazak u NYC. Stigli smo u petak negde oko podneva i odmah otišli do rođaka na Menhetnu, koji su nas dočekali sa divnim vojvođanskim ručkom. Mama je kod njih spavala, dok smo Danica i ja uzeli hotel preko puta Madison square gardena. Hotel se zove Pensilvanija i ako ikada dođete u NYC, obilazite ga u širokom luku ako ikako možete. Mi smo se eto....zajebali. Da ne kažem da je koštao ko svetog petra kajgana, ali je opet bio jeftiniji od ostalih. Doduše ne i mnogo jeftiniji. Na svu sreću, to je i jedina negativna stvar u celoj ovoj priči. Sam menhetn je dosta jednostavan za snaći se (pogotovo uz google maps) i moram priznati da se čovek već nakon kratkog boravka u NYC oseća ko da je tu mesecima. Grad je stvarno gostoljubiv po tom pitanju. Na prvi pogled je za razliku od Čikaga dosta prljav i nekako previše gust, međutim ima neku drugu čar. Rođaci su nas odmah odveli u obilazak svega što smo želeli da vidimo (i što se može postići za to kratko vreme). Tako smo obišli times square, grand cetral terminal, central park itd. sve što je u tom okrugu. To veče smo se sreli sa jednim drugom. On i njegova verenica su nas vodili u neki Teksaški restoran, a potom smo izašli u neki bar. Ono što čovek već prvog dana zapazi kod Nju Jorka, a što je neobično za bilo koji Američki grad, je ta njegova živahnost, grad koji nikada ne spava. U svako doba dana i noći ima ljudi koji šetaju. Dosta je brz život i svuda se unaokolo nalaze gomile malih restorančića, gde bukvalno sa nogu jedeš i nastavljaš dalje. Teško je nekako taj osećaj opisati rečima. Mnogo više podseća na neku Evropsku metoroplu što se mentaliteta tiče, ali sa druge strane Američka je arhitektura i sve ostalo. Baš interesantan spoj. Vratili smo se u hotel i onda izašli napolje, seli na stepenice Pen station-a i posmatrali grad. Subotu smo celu proveli na nogama. Išli smo prvo brodićem do Staten Island, koji prolazi jako blizu kipa slobode. Potom smo se šetali finansijskom četvrti Nju Jorka gde je Wall Street i nesrećni ostaci čuvene dve kule (inače, počeli su tu nešto da grade). Usledio je prelazak preko Bruklinskog mosta, koji je mnogo duži nego što izgleda i mami je dosta teško pao :-) Pa onda odlazak na čuvenu Njujoršku picu, pa na preteranu toplu čokoladu i onda malo odmor na jednom mestu koje se nalazi između Bruklinskog i Menhetn mosta, koje ima predivan vidik na Menhetn i oba mosta. Ova lokacija je u Srbiji poznatija po tome što je tu Ekrem Jevrić snimio spot za sada već legendarnu pesmu "Kuća, poso" :-) Nisam mogao da odolim da ovo ne napišem :-) Usledilo je odlazak do sestre koja živi u Bruklinu. Usput smo taman malko razgledali i taj deo NYC, koji je mnogo tiši od Menhetna i ima više parkova i sl. Nekako, daleko lepši za porodičan život. Ono što je odlično u NYC je način na koji je organizovana podzemna železnica. Iz jednog u drugi kraj tako lako i brzo stižeš, da ti stvarno auto ni ne treba. Mnogi Njujorčani ga i nemaju, pogotovo na Menhetnu gde je cena mesečnog parkinga više nego paprena. Uveče smo skoknuli malo do Bruklinkog muzeja koji je organizovao neku žurku. Skupi se gomila ljudi iz kraja, imaju 2 bine i DJ-evi puštaju muziku. Nakon toga su mama i Bosa otišle kući, a Danica i ja produžili u noćni život. Otišli smo do East Village koji je poznat po žurkama i klubovima. Šta reći, već kada izađeš sa stanice vidiš gomilu mladih koji sede po ulici, tonu kafića i pubova punih ljudi itd. Bili smo posetili par pubova i na kraju završili u nekoj diskoteci koja izgleda kao frizerski salon i skroz je u stilu osamdesetih. U nedelju smo posetili čuveni Empire State Building. Ne znam šta ovde reći. Pogled sa terase na 86 spratu je više nego predivan i iskustvo koje ne treba propustiti. Redovi su veliki, ali se mogu preskočiti ako doplatiš malo i uzmeš kartu za neki Skyride. Stave te u stolice i dignu i onda kao letiš iznad NYC, dok Kevin Bacon objašnjava delove grada. Interesantno, ali ništa posebno...jedino što preskočiš redove i uštediš dragoceno vreme za druge stvari :-) Nakon toga smo obišli Flat Iron Building i potom se uputili ka Soho. Prelep kraj pun skupih radnji. Ono što je zanimljivo je da kako skreneš sa glavne ulice, kao da se kompletno ljudi promene. Odjednom je tu gomila nekih crnaca koja valja rolexe i jeftine kopije svega onog što se prodaje na glavnoj džadi. Produžili smo odatle u kraj koji se zove Little Italy (mala italija) i koji je imao neki letnji vašar u to doba. Ulica je zatvorena i imaš gomilu budica sa raznim stvarima (od gađanja puškom, hrane, masaže...ma šta god hoćeš). Malo dalje odatle je red restorana i kafanica sa terasicama tik do prolaza. Seli smo u jedan pub koji ima više od 100 godina i izgleda kao da nije od tog vremena menjan. Na zidu su slike raznih mafijaša koji su svojevremeno tu obitavali, kao i za šta su sve optuženi. Tu su još i familijarne slike, kao i govornica usred pub-a. Produžili smo odatle u kinesku četvrt. Interesantno je da bukvalno pređeš ulicu i odjednom nestadoše svi oni italijani i tursiti i mi ostadosmo jedini belci među gomilom kineza. Oni su tu u nekom parkiću igrali mice, neki su pevali nešto sačuvaj me bože, a neki klinci demosntrirali borilačke veštine. Tu smo odlučili i da večeramo u jednom restoranu, gde su osim nas samo još jedan sto bili belci....i to neki likovi iz Beograda :-). Oni su poručili raznih divnih stvari, a kod nas je Danica odlučila da eksperimentiše. Tako dok je poručivala, konobar koji jedva zna engleski ju je stalno pitao "Jesi sigurna?" i pokušao da imitira živuljke koje ova poručuje, ali je Danica na to sve sa punim samopouzdanjem potvrdno odgovarala. Tako su nam za sto stigle pečene žabe (ne samo bataci) i...ma ok, nije bilo loše, ali jednostavno na to mi nismo navikli. Nakon obimne večere, vratili smo se u stan rođaka da se sa njima još malo ispričamo i pozdravimo. Ja im se još jednom zahvaljujem na predivnom gostoprimstvu. Otišli smo negde oko 2h na aerodrom, da sačekamo jutarnji let. Tako smo bili budni do 4h, dok se nismo čekirali i u 6h poleteli za Chicago. Danica je nažalost već taj dan morala da radi. Kako je izdržala, to samo ona zna. Nedelju dana nakon toga smo ispratili mamu :-(
Kao što ste već čuli, Danica je našla novi posao. Radi nažalost i dalje u retail, ali ovog puta je bar veća plata, organizovan raspored za nedelju dana unapred, ima normalnije mušterije i uglavnom joj daju jedan dan u vikendu slobodan. Pošto je konačno stiglo leto, a i ovog puta imamo kola, odlučili smo da juče napravimo mali izlet. Otišli smo u jedno malo mestašce South Haven u Michigan državi (nekih 200 kilometara odavde). Mestašce je stvarno slatko, kao iz bajke. Ima neka rečica, koja se tu uliva u jezero. Duž te reke se održavao neki mini festival. Plaža je predivna, a i voda je bila dovoljno topla da se može kupati. Sve u svemu jedan predivan izlet. Kada smo se vratili, otišli smo u jedan grčki restoran u blizini i potom završili dan u lokalnom pub-u gde uvek odlazimo. Nadam se da će ovakvih dana biti sve više. Pošto tek odnedavno vozimo kola, jednostavno osećam se kao da mi je 19 i stalno bih nekud putovao sa njima. Voleo bih da imamo više vremena da istražujemo Ameriku na taj način.
Mnogi me u zadnje vreme pitaju kada ćemo doći za Srbiju. Kako stvari za sada stoje, najverovatnije ove godine nećemo moći doći :-( Danica je tek nedavno počela da radi u novoj firmi i najbolje čemu se nadamo je da dobije makar par dana ovog leta da možemo još nekud otići. Jedino što može donekle promeniti ovu situaciju je da se i njoj posreći (ili da nađemo neku vezu) i da dobije kancelarijski posao za koji se školovala i da pri tom napravi nekakvu pauzu između poslova, jedno 2 nedelje i da dođemo. To bi stvarno bilo onda ekstra. Nažalost, situacija oko traženja posla ovde je ista kao i u Srbiji. Ako nemaš debelog iskustva i usku specijalnost, treba ti veza, koju mi nažalost nemamo. Evo sada je upravo ušla i javila da radi 4. jula, tako da ništa od roštiljade :-(

Evo i slika:





PS> Nazalost, ovaj blog je napisan pre 3-4 nedelje....ali cekalo se do sada na slike. Cak i ovako je objavljen samo delic slika iz NYC, jer jednostavno ih ima jaaaako mnogo.

PPS> Po ko zna koji put se izvinjavam, aparat nam nema baterijuza sat, pa sve slike imaju isti datum i vreme slikanja (negde 1980), a glupi google umesto da ih sortira po imenu, on koristi bog te pita koji algoritam.

PPPS> Eh...sada bih vec mogao i novi blog, svasta se izdesavalo za 3 nedelje :-)

Tuesday, April 27, 2010

Kuća - Pos`o, Pos`o ' Kuća



Čekaj da premotam film i da se setim šta se sve izdešavalo od zadnjeg bloga. Kao prvo promenila sam firmu, jako sam se radovala novom poslu, ali ni tu nije baš da med i mleko teče. Vidiš to ti je naš narod.... uvek kuka i uvek nešto nije na mestu. U prethodnoj firmi sam radila sa šljamom od mušterija i ljudi, a ovde radim sa ludačkim zahtevima od strane šefa. Ne želim da trošim više reči na posao, ajmo malko lepše teme.
Sredinom aprila su nam u posetu došli naši dragi Glišovići. Malko su se jadni smrzli, ali smo se lepo družili, rakijalim mezili i obilazili gradm koliko smo bili u mogućnosti. Nažalost su smo lošu stranu Čikaškog vremena osetili.... vetar i vetar i vetar.... i ponovo vetar. Naravo tu je usledila i ona čuvena tura do milenijum parka, šetnja po loop-u poseta Willis nekadašnjeg Sears towera-, sve zajedno sa odlaskom na Skydeck. Nije nam sve jedno bilo da po prvi put uđemo u tu kockicu i da vidimo sve ispod sebe :S. Ljudi su lepo napravili atrakciju na 103 spratu ove zgrade 3 prozora su ogradili pleksiglasom i isturili izvan zgrade (to kao male kutijice viri sa spoljašnje strane), tako da posetioci lepo mogu da šetaju po providnoj površini koja daje iluziju padanja. Stravičan prizor... ali se čovek brzo i navikne, držiš se za zidove bez razloga dok se ne opustiš :D. Posle posete skydeck-a smo se malko provozali i vodenim taksijem. Naravno da smo popili i koktel na Hanckok-u taman pred zatvaranje te smo uhvatili sto do prozora .... sa noćnim svetlima.... uzivancija. Predivne fotografije i divne uspomene nam svaki put ostanu posle susreta sa Žanom i Zokijem i možete ih pogledati ovde.
Eh da konacno smo doshli do cilja u nasoj promeni ishrane kombinovano smo skinuli blizu 45 kg. Nikola trci koro svaki dan... ja nisam bash nisam toliko vredna ali se rezultati naravno vide na slikama takodjerka. Kroz dve nedelje smo ponovo imali goste... Došla Andja ... ali Kolja će malko više o tome. Eto toliko od mene za sada.... aj uzdravlje pa se kuckamo nekom drugom prilikom. Nešto sam škrta na rečima ali zato slike govore sve.

Saturday, April 3, 2010

Maraton konvencija



Mart mesec je protekao u mnoštvu konferencija, konvencija i sl. događanja. Bukvalno sam svaki vikend imao neki program. Nažalost, ovde je kanda proleće sezona za takve stvari i onda zatišje. Leto je više za žurke i koncerte, jesen isto, a od novembra pa do marta mrtvilo. Tako je makar u Čikagu, što ne mora značiti da je i u drugim gradovima tako. Ja lično obožavam da posećujem tehničke konferencije, gde imaš priliku da slušaš stručnjake iz oblasti u kojoj se baviš, čuješ mnoštvo mnogih stvari, upoznaš gomilu novih ljudi, ali moram priznati da ni žurke posle nisu loše :-) Prva konferencija je bila za St Patrick day. U principu, ovde se St Patrick slavi u subotu pre ili posle pravog dana, jer tada ljudi mogu slobodno da se otruju od alkohola, bez straha kako će im sutra biti na poslu. Uglavnom počinju da piju u petak uveče i ne staju do sitnih sati u nedelju. St Patrick day im je valjda najluđi praznik posle Halloween. Doduše, meni se onaj prvi više sviđa, jer za St Patrick baš brljave, ko da im nije cilj da se provedu nego bukvalno unište od alkohola. Elem, ja sam tog dana umesto na žurku išao u kancelariju od Googlea na Android i Wave konferenciju (kakav štreber :)). Moram priznati da mi je kasnije malko i bilo žao, jer konferencija nije bila ništa posebno, a moje društvo sa kojima nisam bio zbog konferencije je završilo pijano u onoj dugačkoj limuzini :-) U svakom slučaju, još sam bio pri strogoj dijeti (ne više od 1 piva nedeljno), tako da verovatno ne bih ni bio u elementu. U svakom slučaju, na konferenciji sam uspeo da vidim neke nove stvari koje Google pravi, kao i da čujem i upoznam neke od ljudi koji su radili wave i app engine. Bilo je naravno i hrane i pića i....ma...google :-) Izem ih samo u one dečije stolice i fitness lopte, kičma mi otpala. Vikend nakon toga je bio flourish conference, open source konferencija koju organizuje linux udruženje sa UIC univerziteta i traje 2 dana. Iako je organizacija uradila sve isto ko i prošle godine, nažalost odziv je bio daleko manji (doduše, ni predavanja nisu bila ni upola interesantna). Nije im ni vreme baš nešto išlo na ruku. No, ja sam se odlično proveo. Naše linux udruženje iz Čikaga je imalo svoj štand, a i pumping station one hacker space je bio tu sa svojom kopijom Taurus-a iz Dr Who serije. Tu sam upoznao i Roba koji je mnogo interesantan čovek u linux svetu. Uradio je dosta toga, ali ga mnogi znaju po video snimku na youtube gde ubacuje tečni azot u bazen (snimak je pogledalo skoro 5 miliona ljudi). Ko hoće da pogleda, može da klikne ovde Na kraju drugog dana, imali smo žurku koju je organizovala android udruženje Čikaga. Posmatrati gomilu programera koji bezuspešno pokušavaju da otvore bure piva jedno sat vremena, nekon čega su uklavirili da tapper ne odgovara za to bure je bilo priceless :-) Nakon te žurke, after party je bio kod mene u stanu. Pošto je Robu leteo avion rano ujutru, odlučili smo da ne spavamo, nego kod mene da budemo budni celu noć. Inače taj petak je bio jako sunčan dan, dok je u subotu padao sneg. Temperatura je pala za nekih 20 stepeni celzijusa, ali to nije smetalo Robu da nosi japanke na bosu nogu :-) Ja sam se smrzo gledajući ga.
Vikend nakon toga dolazi šlag na tortu. Nešto o čemu sam kao dete i tinejdžer maštao, a to je da idem na veliku gaming konferenciju u Americi. U to doba sam bio zagriženi amigista (ma i dalje sam iako amiga više odavno ne postoji) i to vreme je na mene ostavilo dubok trag. Kada se setim samo početaka, C64 koji sam prvi put video kod burazera u Senti, a kasnije ga je i tetka nabavila (pa sam kod nje išao svaki dan da se igram). Potom sam dobio svoj, pa nakon toga degradacija u c16 (gde sam prvi put programirao, učeći iz knjige na nemačkom jeziku), pa Amiga 500, pa period ratovanja, pa PC. Gomile neprospavanih noći uz pokušaje da napravim nešto zanimljivo bez dovoljno znanja. Radio sam to sa Đorđetom na C64/128, sa Gordanom sam čak i igricu krenuo da pravim sa 14, pa posle sa Marjanom hakovanje na Amigi. Odlazak kod Saše na snimanje disketa i gnjavljenje njega i njegovog brata Miroslava da mi objasne koješta (a oni su uvek bili puni strpljenja za jednog radoznalog klinca bez dovoljno znanja i literature). Prvi koraci učenja pravog programiranja kasnije sa Draganom. Usput su bile neprospavane noći igranja sa Damirom, Đimetom i Davorom, što na iznajmljenim segama, što na kompjuterima. Pravljenje sopstvenih Joystick-a, lemljenje...stara dobra vremena. Kad god se okrenem ka tome svemu, nemogu da ne pomislim kako je to bilo zlatno doba računara. Kako su tada ljudi znali ceo kompjuter i pokušavali da izvuku maksimum iz njega. Kako su tada postojali pravi hakeri (ne mislim na ljude koji provaljuju u banke, nego one velike poznavaoce magične kutije, koji od iste prave čudesa). Demo scena je bila u svom vrhuncu, spoj kreativnosti i znanja. Igre su jednostavno bile drugačije, ili se to meni tako kao detetu činilo. I kad pomislim na to, setim se svog tate koji je pre nekih više od 15 godina ušetao u sobu dok sam igrao Psycho Fox kod deda na iznajmljenoj segi i rekao "Ma ove igre su bezveze, ona sabba je bila prava stvar". Sabba je inače konzola sa kraja sedamdesetih čije igre su bile u fazonu "kocka vija crtu". Naravno, nisam ni pokušao ništa da mu objasnim, jer sam pomislio "pa ovaj nije normalan". Jesam li ja sada postao pomalo takav, ili je tata bio u pravu? Moguće pomalo i jedno i drugo. Današnje igre jesu tehnički naprednije, i naravno da to uviđam, ali kao da im fali nešto što su ondašnje igre imale, ili je to dečija mašta umela da proizvede? Isto tako mislim i za programiranje. No, malko više sam odlutao od teme i verujem gomilu vas koje ovo ne interesuje totalno smorio. Ja se izvinjavam, ali imam mali nalet nostalgije :-) Ali moguće da je i ovo uvod u dalji tekst, jer sam išao na konferenciju koja se upravo bavi tom nostalgijom. U pitanju je Midwest Gaming Classic konferencija, posvećena isključivo arkadama, fliperima, 8 i 16 bitnim računarima i konzolama. Održavala se u nekom predgrađu Milwaukee grada u Wisconsin-u (nekih 90 milja od Čikaga). Pošto Ogi nije mogao zbog posla da ide sa mnom, krenuo sam u ovu avanturu solo, uz moju dragu Lilly (tako zovemo naš novi Garmin navigacioni uređaj za kola :-)). Lilly je mene vozala na sve strane, tako da sam usput video i prirodu Viskonsina, koji je inače država mlečnih proizvoda (i piva). Nailazio sam i na one crvene ambare i kućice ko na filmu. Na kraju nekako stigoh do Šeraton hotela u nedođiji (odmah pored neke robne kuće gde se dešava radnja horrora Dawn of the living dead). Nisam očekivao da će ovo biti neka velika konferencija, međutim kada sam jedva uspeo da nađem mesto za parking, shvatio sam šta me čeka. Čitavo prizemlje i podrum hotela je bilo rezervisano samo za to. U pitanju je par hiljada kvadrati raspoređeno u gomilu prostorija. Potrebno je bar sat dva da prođeš sve onako...u letu, bez previše zagledanja. Što je još interesantnije, sve je ko u nekom lavirintu, pa čovek svaki put otkrije neku novu prostoriju koju ranije nije zapazio. Gomila ljudi, od kojih neki izgledaju kao da su izašli iz 1983 godine. Sve u svemu, jedna velika vremenska mašina. Prva velika prostorija je bila puna flipera i arkada. Igranje na njima je bilo besplatno. Tu je bilo svega, od prvih flipera iz sedamdesetih, pa do onih modernih sa kraja devedesetih godina. Većina toga je bilo ujedno i na prodaju. Posle toga sam naišao na muzej starih konzola i kompjutera. Tu nema čega nije bilo. Od prvih konzola, pa sve do današnjice. Većina toga je imala i originalno pakovanje i uputstva, kao i isečke iz časopisa iz tog doba. Moglo se sa većinom i igrati. Međutim, neke su bile bukvalno pod staklenim zvonom. Jedna od tih je bio fairchild iz sedamdesetih godina, kod nas poznatiji pod austrijskom licencom Sabba videoplay. Da, moja prva konzola koju je tata kupio još pre nego što sam se rodio. Upravo ona konzola koju je keva bacila u kontejner pre jedno 12 godina jer nije mogla više da trpi moj krš koji ne radi. A ta konzola sada pod staklenim zvonom...ufff, da sam samo znao. Tu sam imao priliku i da se igram sa nekim konzolama koje nisu imale velikog uspeha, ali kada su se pojavile predstavljale su veliki pomak u tehnologiji i mi smo o njima u Srbiji samo sanjali i u tom trenutku balavili na ilustracije u časopisima sa ushićenjem "wow, šta bih dao da ovo vidim". Upravo tako, ne da "imam", nego da uživo vidim i probam....jer ono "imam" je bilo suviše i za našu dečiju maštu. Bilo je tu i raznih turnira, pa ljudi koji prodaju delove za flipere i sl. Potom, bio je tu i Benjamin Heckendom (sa kojim sam imao priliku i malo da porazgovaram), poznatiji po svom blogu http://benheck.com. On čovek pravi laptop od C64, xbox, pa čak i PS3. Pravi portabilne konzole od starih kompjutera i sl. Taman je dovršio svoj najveći projekat, Billy Paxton fliper. Čovek je napravio moderan fliper skroz od nule, čak je i led display sam pravio. Naravno i taj fliper se tu nalazio. Moram preskočiti neke stvari, jer bih mogao do sutra :-) Najveća prostorija na celom sajmu bila je zauzeta za vendore. Tu su razne prodavnice (verovali ili ne, takve prodavnice postoje) prodavale sve i svašta iz tih dana. Od starih konzola, kompjutera, video igara, lutkica, majci, postera, kojekakve opreme itd. Jedna prodavnica (možda čak i najveća) je prodavala isključivo japanske igre za stare konzole, koje se nikada nisu pojavile na tržištu van japana (postoji posebna kultura oko takvih igrica, slična manga kulturi). Iako nisam planirao da bilo šta kupim, nostalgija je u meni proradila žestoko kada sam sve to video. Vratio sam se kući sa Sega master system modifikovanom da radi na S-Video, Segom Genesis (mega drive) i nekoliko igara. Šta ćeš, neko skuplja značke, neko markice, neko stari novac...ja eto skupljam delove svoje istorije :-) Neka bude tu, neka se nađe....pa jednog dana da sednemo stara ekipa i odradimo našu staru "jedan život ja, jedan život ti" dok se igra ne pređe. Postoje emulatori, ali prava stvar je ipak poseban osećaj. Moram nabaciti i neki matori televizor, jer ne bih voleo da vidim kako to izgleda na LCD-u. Cene su bile mnogo jeftinije na sajmu nego što se mogu naći te stvari na ebay ili specijalizovanoj radnji u Čikagu. Završio bih ovo sa opisom jednog predavanja kojem sam prisustvovao. Čikica u svojim pedesetim godinama priča o svojim počecima kada je kao klinac sa 19 godina napravio svoju prvu igru za C64. Bilo mu je to kao hobi. Tu igru je uspeo da proda za magičnih 2500$ i da sa tim parama ode u Silikonsku dolinu. Samo od honorara koji je dobijao od igre (5% od prodaje) ga je izdržavalo iduće tri godine. Tu je počeo da radi za jednu malu kompaniju koja je tek krenula i zvala se Electronic Arts....zvuči poznato :-) I čovek krene da opisuje igre kakve su nekada bile i kakve su sada i dođe do onog magičnog dela o kojem sam gore pisao. Čovek je to opisao rečima da su igre nekada bile kao knjiga gde čitalac mora sam u svojoj mašti da stvori kreaciju, a današnje igre su kao film, gde ti je to sve sažvakano i prikazano. Nije lepše to mogao reći (naravno, on je to mnogo lepše rekao nego ja sada ovde :-). Tadašnje dete je uložilo mnogo mašte da od one grafike i mogućnosti ukomponuje priču, da našteluje glavu kasetofona kako bi konačno mogao da dobije tu igru (da je zasluži na neki način) i da se igra sa drugarima, jer to i jesu bile društvene igre. Danas ta mašta više nije potrebna, sve je prikazano onako kako treba da izgleda, a društvo se nalazi preko interneta bog zna gde. MMO igre nemaju čak ni kraj priče, jer im nije to cilj, nego da zamene stvarn svet sa onim virtuelnim (ovo me iskreno plaši, ne za mene, ali za moje dete i nadam se da te igre neće preovladati).
I tako sam posmatrao tog čikicu, sećajući se da sam na te ljude kao klinac gledao kao na mađioničare, jer na neki način oni i jesu to bili. Uz pomoć nekog trika, meni kao detetu ne shvatljivom, oni su stvarali čaroliju. Pravi pioniri industrije video igara. Tada je jedan čovek bio dovoljan da napiše igru od nule i da doživi sa tim slavu i da je proda u celom svetu. Ta igra bi se potom igrala godinama. Danas to rade multimilionske koroporacije sa projektima od nekoliko miliona dolara i studijom od 50 ljudi (ako ne i više). I taj proces traje par godina, a igra ako uspe uopšte, bude popularna max godinu dana. Velike ribe jedu male, pa oni nezavisni studiji imaju jako male šanse za bilo kakav uspeh. Postiglo se mnogo od perioda ovog čikice do danas, ali se nešto usput i izgubilo. Ok, neću više sa ovim....ako ste pročitali do ovde, svaka čast...hvala vam :-)
Nego da se vratim nazad na život. U četvrtak nam smo imali neki strujni udar u celom kvartu (eto i u Americi se to dešava). Uspeo je da mi izgori wifi čip na ruteru, tako da sam danas pazario novi Netgear open source ruter i radujem se hakovanju iduće nedelje :-)
Naša dijeta ide svojim tokom. Ja sam smršao 15.5 kg. do sada, a i Danica nešto slično (napravio sam kombinaciju za nju nekad/sad, mozete videti dole slike :-)). Nisam imao ovu težinu bar 10 godina. Pored toga dolazim polako nazad u formu. U četvrtak nam je bilo predivno vreme (28 stepeni) pa sam odlučio da se skinem sa teretane i pokretne trake i krenem malko u prirodu. Trčati pored jezera uz pogled na osvetljeni centar Čikaga je stvarno predivno. Jedva čekam leto da to mogu svaki put da radim....mrzim teretanu. Takođe, pripremio sam i bajs za ovu sezonu konačno, ali se od nedelje očekuje kiša i loše vreme :-(
Ok...to bi bilo to za ovaj put, a mislim da sam se i malko više raspisao :-)

Slike mozete videti ovde i ovde Neke su slikane mobilnim telefonom (pa je kvalitet losiji). Crkla nam je baterija za sat u foto aparatu, tako da on brljavi sa datumima i slike ispadaju malo van konteksta (nisu prikazane redom kojim su slikane).

Sunday, February 21, 2010

Zoom Zoom



Ovih mesec dana se baš mnogo toga izdešavalo. Jedan od razloga zbog kojeg nisam toliko dugo pisao je i taj što sam bio dosta nervozan i frustriran, a kada sam takav, onda stvari definitivno ne umem da ulepšam, pa bi ovde svašta pisao. Oni koji su me pratili na twitter-u i facebook-u su mogli pročitati par negativnih statusa...ok...malo više od par :-). Šta ćeš. takav sam. Kada sam pod stresom, moram to odmah negde istresti. Facebook i twitter su ko stvoreni za to :-) Nekada bih zgrabio neki fin kolač, ili otišao na fin ručak i sve bi bilo bolje, ali sada kada sam na dijeti, onda imam još samo jedan dodatan stres. No, sve se polako otpetljava i stvari kreću na bolje (kuc, kuc, kuc). U vreme kada smo krenuli na dijetu, nekako smo došli na ideju da kupimo kola. Puko mi više film od automobila. Imam 31 godinu, završio sam studije, radim već nekoliko godina...pa kada će više ta prokleta kola, čekam ih od 18-e. Nažalost, ni tata ni mama ih nisu imali, pa nisam mogao ni njihova vozati. A vreme leti...neću da budem vozač-početnik u četrdesetoj (ili još gore, nikada). Već je dovoljno frustrirajuće što sam u 31-oj. Kada te neko vidi da se mučiš da paralelno uparkiraš u 5 cm prostora ispred i iza kola, ljudi pomisle da si debil kad to nisi za 15 godina naučio (ovde svi voze od 16-e). Ako bi nekom Ameru rekao da si početnik, a kao razlog naveo da tvoji nisu imali para ni za Yugo....verovatno bi ti udelio koji dolar :-)
Privremeno rešenje je bio zipcar. Veoma zanimljiv koncept. Prijaviš se preko neta i oni ti pošalju karticu. Njihovi automobili se nalaze na gomili lokacija u gradu (u mojoj okolini od 200 metara ih ima bar 5, svuda po 2-3 auta). Ti rezervišeš auto preko interneta i voziš. Auto otvaraš sa karticom koju su ti dali. Ovo je rešilo naš problem nedeljne kupovine. Ono što je super je što imaju dobra kola i to modeli iz 2009 godine. Međutim i tu si dosta ograničen. Stalno gledaš na sat da vratiš auto na vreme, jurcaš da sve istovariš kući, kako bi stigao. U dve reči...frka-panika. Takođe, vikendom je jako teško naći slobodan auto i to moraš par dana unapred da rezervišeš ako hoćeš da nađeš nešto slobodno u blizini. Iznajmiti na ceo dan je dosta skupo, a i često nema nijednog slobodnog na toliko vreme. Tako da smo i pored toga imali osećaj zarobljenosti. Lep je ovo grad, ali bez auta nakon godinu i po dana čovek počne da se oseća kao u nekom lepom zatvoru. U našem kraju stvarno ima svega, ali ako hoćeš da odeš u neke veće radnje, ili jednostavno negde da otputuješ...ne može. Razlog zašto do sada nismo kupovali auto je i taj što je u našem kraju parkiranje katastrofa. Parkinzi su užasno skupi (često veći od rate za kola), a na ulici je borba za parking mesto. U početku nam to nije bilo bitno, jer nismo imali ni vozačku...pa nam je tako nešto i odgovaralo (blizu su radnje, pubovi, restorani, kulturna dešavanja). Auto se nekako činio više zlo nego korist. Većina naših prijatelja živi u predgradjima, a jedan koji je u blizini nas radi vikendom i to noćne smene. U svakom slučaju, čak i ako živiš u gradu kao što je Chicago, bez kola si zarobljen ko invalid. Vreme je bilo da se i mi dočepamo te slobode... :-)
Ok...odlučili smo se da kupimo auto...muke tu tek kreću. Prvi kokoška-jaje problem na koji smo naišli je taj da bi kupio ovde auto, moraš da imaš auto (ili bar osobu koja poseduje auto i volja je da te voza po 20-30 milja). Većina dilera automobila se nalazi van grada ili na ivici grada ili u lošim krajevima grada. Ove druge dve opcije smo nekako mogli sa zipcarom da rešimo. Međutim, te prodavnice u gradu uglavnom imaju novije autmobile, dosta nepovoljne ponude i većini tih autmobila nešto fali (imali saobraćajku i sl). Dileri automobila i advokati su ovde najomraženiji ljudi. Ima dobrog razloga zašto je to tako. Imaju samo jedan cilj...a to je da te prevare. Sa njima treba znati, jer su nenormalno napadni i pokušavaju da te požure u odluku koja je itekako velika. Nažalost, ni Danica ni ja nismo imali baš iskustva sa tim, pa smo bili ko ovce među vukovima. To je bio samo vrh ledenog brega. Drugi (mnogo veći) problem je bio dobiti kredit za auto.
Sa kreditom je posebna priča, koja ne bi stala na 5 strana, tako da ću se truditi da budem kratak :-) Drugi kokoška/jaje problem je da bi dobio kredit, moraš imati kreditnu istoriju - da bi imao kreditnu istoriju, moraš imati kredit (ili kreditnu karticu). E ovo je bilo baš frustrirajuće. Odeš u sopstvenu banku i tražiš malu karticu da gradiš istoriju...oni ti obećaju kule i gradove...i na kraju šipak, odbijen si jer nemaš istoriju. Sad tek dolazi zastrašujući deo. Svi smo mi gledali kojekakve terminatore, matrikse i sl filmove gde se opisuje budućnost tako što su ljudi izgradili super inteligentne mašine koje su preuzele upravljanje ljudima. Stvarnost je daleko od toga. Svetom ne upravljaju pametne mašine, već obični digitroni...jednostavni i glupavi programi. O tome da li ćeš ti dobiti kredit za kola ili kreditnu karticu ne odlučuje čovek. On se samo uloguje na web stranicu koristeći IE6 (što inače možeš i ti od kuće da uradiš), upišu se tvoji podaci (zarada, prihodi, gluposti) i to se pošalje u centralnu bazu gde običan digitron sračuna parametre, pogleda istoriju i u roku od desetine sekunde te s oproštenjem odjebe. Nema više onog objašnjavanja sa bankarom, razumevanje situacije, logičnosti..bankar je samo obična marioneta jednog digitrona. Navodno, on ima mogućnost da uradi override par puta mesečno, ali to je ipak rezervisano za bliske prijatelje i porodicu (kojima veruje, jer može naderati zbog toga ako dužnik ne vrati dugove). Ne znam zašto, ali sam svako odbijanje kreditne i sl osećao veoma emotivno, kao da mi je neko opalio šamar. Svaki put kada sam odbijen bio sam užasno besan na sebe što sam koji đavo uopšte i pokušavao...pa ja ni ne nameravam da uzmem kredit, ja mogu to sve u kešu, hteo sam da oni zarade i da ja dobijem istoriju...a ispadoh budala. Fakat je da je ovde kreditna istorija sve...ako je nemaš, ti zvanično ne postojiš. Emigranti ovde istoriju započinju sa nekom secured kreditnom. To ti je kao položiš npr 300$ na račun i oni ti izdaju kreditnu na 300$. Za tu kreditnu ti plaćaš kamatu i sve kao kod prave kreditne, imaš i godišnji ceh održavanja i sl. Služi za malu decu kako bi se naučila odgovornosti (mada ovde deci uglavnom dele prave kreditne ko bombone) i za emigrante kako bi izgradili istoriju. Ja sam eto uspeo da budem i za to odbijen :-) Prvi diler kod kojeg smo bili je pokušao da nam nabaci kredit za kola, tako da i danas primam u pošti odbijenice od svih finansijskih institucija i zelenaša u Americi...nije normalno koliko čovek u 20 min može da te zezne. U svakom slučaju, u spas dolazi kreditna unija. Prvo me kolega savetovao da se njima obratim i da su mnogo bolji od banaka. U principu kreditne unije su udruženja gde je svaki član ujedno i suvlasnik same unije (ima pravo glasa u biranju upravnog odbora i sl). Ono kao...demokratija :-) U principu, da ne bi bili konkurencija bankama, zakon im je ograničio polje delovanja na određene grupacije. Tako imaš kreditne unije za vatrogasce, vojsku (ovi su popularni), policiju i sl. Međutim u neke se možeš učlaniti samo na osnovu toga što živiš u njihovom kraju. Tako smo mi našli jedan i učlanili se. Sve je u početku delovalo mnogo čudno. Imaju neki ogranak svoj u komšiluku koji zaseda jednom nedeljno na dva sata u lokalnoj bolnici. Mi otišli jedan petak, iskreno nisam ni znao šta da očekujem. Kancelarija je jedna konferencijska sala i devojka sa laptopom. Tu dolaze radnici bolnice i raspituju se o računima i sl. Izuzetno su ljubazni i spremni sve da ti objasne (i ako mogu, pomognu). Odmah smo otvorili račun i secured karticu kod njih. Za kredit se iskreno nisam mnogo ni nadao. HR menadzer u mojoj firmi mi je rekla da je ona radila za uniju i da iako su njihovi krediti povoljniji, ne daju ih nekom ko uopšte nema istoriju. Nakon par odlaska tamo (sređivanje papirologije), devojka mi je rekla da će videti sa menadzerom. Nazvala me iduće nedelje da mi kaže da je pričala sa menadzerom i da ja pokušam da apliciram za kredit, jer ima šanse da mi ga odobre. Sve se na kraju jako brzo desilo. Već te nedelje smo u petak uveče gledali auto kod nekog prodavca koji sarađuje sa njima (i prodaje samo sertifikovana vozila...nema cenkanja i ostalih zezancija). Svidela nam se ta mazdica...šta ćeš :-) Već u subotu ujutru sam ja nazvao uniju, gde mi se javila jedna ženica koja je zadužena za kredite i rekla mi da dođem, pa ćemo videti. Mnogo je smešna, ima izražen španski akcenat (pa je teže i razumem šta priča) i malko je drčna. Odmah te odseče, ne stigneš ni da objasniš šta si hteo. Rekoh Danici "nema šanse da će nam ova odobriti kredit". Kada smo otišli tamo, razgovor sa njom je bio preko šaltera (nema privatne kancelarije ko u banci). Teklo je otprilike ovako:
Ja: "Znate ja sam došao pre godinu dana i nemam kreditnu...(dotle stignem da pričam"
Ona: "Daj te papire. Šta ti je ovo? Gde ti je ono?"
Ja: "Znate, mi bismo hteli..a šta ovde da napišem"
Ona: "Mani to, treba mi ovaj papir....ček da vidim".
Ma ne mogu ni da objasnim, iseče me žena samo tako. I onda odjednom ko iz vedra neba...."Ok, nemaš istoriju, ali ću ti odobriti kredit"....wow :-) Dobio sam čak i super kamatu, međutim nisam imao odmah svu papirologiju tu (debil), pa je ona odlučila da nazove prodavca i zamoli da sačuva nam auto. Međutim, prodavac joj je rekao da slobodno dođemo po njega i biće sve ok. Tako smo mi u utorak otišli po ček i da potpišemo kredit ujedno kada nam je bila i godišnjica braka...eh...duplo slavlje :-) Postali smo ponosni vlasnici Mazda 6.
Danica mi je spremila divan sushi za godišnjicu, a popili smo i po koju čašicu sake. Jes da smo na dijeti, ali vredi proslaviti :-)
Još jedna lepa stvar se desila. Bio sam na nekom hackatronu koji je organizovala google tech korisnička grupa Čikaga. Ujedno je google pravio svoj Android developers lab radionice po raznim gradovima u svetu i odlučio da pošalje par svojih programera da održi predavanje i kod nas. Oni su ljudi došli i svakom registrovanom članu poklonili Motorola Droid/Milestone. Ujedno smo dobili i mesec dana besplatne pretplate na Verizon sa neograničenom pričom i internetom. Prosto neverovatno, da ti neko pokloni jedan od najskupljih modela telefona. U principu, Verizon je posebna mreža (nije GSM, nego CDMA), tako da nema sim kartice i sl. Ako nećeš pretplatu kod njih, telefon i dalje možeš koristiti za razvijanje programa (ima wifi). Za sada još koristimo besplatnu uslugu, ali ne znam da li ćemo ostati na pretplati. Lepo je imati google navigaciju i razne high tech aplikacije koje telefon podržava. Ono što je problem je da sa Verizon kada budem otišao u Evropu, telefon neće raditi. Oni jesu najbolja mreža u Americi (imaju daleko bolju pokrivenost od bilo koga drugog), međutim ja trenutno već imam od t-mobile preko firme džabe telefon i nekako mi se ne plaća još jedna mreža. Danici bi doduše dobro došlo. Nešto se razmišljam da ga možda zamenim za Nexus One koji podržava T-Mobile. Videćemo...imam još nedelju dana da donesem odluku.
Eto toliko od mene...baš sam se raspisao

Slike sa mobilnog su ovde
Slike sa foto aparata su ovde

PS>Umalo da zaboravim. Bili smo u međuvremenu na auto show u Chicago, koji je najveći u Americi. A šta reći....gomila ekstra automobila :-) Na mercedesovom štandu može se čuti dosta ljudi koji pričaju srpski. Zna se koji narod ima love :-)

Friday, January 29, 2010

Januar 2010.



Čekaj malo da se prisetim šta se sve izdešavalo za ovih mesec dana. Neko od nas dvoje je trebao da bloguje pa smo prebacivali odgovornos sa jednog na drugo, te smo cekali dok ne nabavimo slike... slike jos nisu stigle pa sto i jedan izgovor.... Nije lepo stvarno nije lepo.
Ajde da krenemo od mog rođendana..... poklon Esspreso aparat :D Trebalo je malko vremena da stigne pošiljka, ali sada uživamo u pravoj kafi svako jutro i popodne. Dobar aparat ne cini dobru kafu samu od sebe ali utice dosta na to. Pored novog aparata dobili smo od Mandica aparat za mlevenje kafe, ali smo morali dodatno uzeti jos neku opremu da bi uzitak bio potpun. Nova godina nam je prošlo radno i paradno. Naravno da sam radila 31. decembra i naravno da sam radila 1. januara... i naravno da je bilo mušterija kojima je samo na umu 1.januara idu u šoping... niti je rasprodaja niti su nešto povoljnije cene.... ali eto. Sam doček smo pravili kod kuće sa redovnim nam društvom iz predgrađa, u kombinaciji sa odlaskom do lokalnog nam pub-a da dočekamo ponoć. Usput smo se snabdeli helijumskim balonima ... ostatak će te videti na slikama i snimcima.... Mandići i Marjanovići su se pobrinuli za klopu... hvala vam ljudi josh jednom. Pocetkom januara sam nas konacno prijavila za Zipcar (rental). Super stvar, prijavis se online posalju ti karticu i sa njom palis svaki auto, u naravno samo rezervisanom vremenu. Parkinzi za ovakve automobile su svuda po gradu tako da je lako doci do kola ... samo sto svaki put uzimamo drugi auto, ne zato shto zelimo vec zato shto nikada isti automobili nisu slobodni.

Proteklih mesec dana krenuli smo da menjamo stil zivota, nacin ishrane i mnogo drugih stvarcica... Nikola vezba svakodnevno, ja malko zabusavam, ali i dalje kilogrami odlaze. Postali smo izuzetno svesni hrane koju jedemo, nema vishe svih ti slatkih poslastica, grickalica dipova i chipsova. Naravno nemoguce je sve kupovati organic, ali pokusavamo da napravimo balans koji ce odgovarati i nasem budzetu i stvarima koje volimo da jedemo. Tesko je pronaci i recepte za jela koja su ukusna, a pritom zdrava, tako da dragi nasi svaki recept je vise nego dobro dosao. Trenutno nemamo neki jasno definisani cilj, ali znamo da je skinuti u proseku po 10 kg. u naredna 3 meseca. Alton Brown nas je naravno inspirisao sa nekoliko recepata, ali i on sam krije vecinu svega za svoju novu knjigu ;)
Trenutno se nalazimo u groznici kupovine automobila... ali vise o tome ce verovatno Nikola u novom blogu.
Eto toliko od mene za sada ... kuckamo se nekom drugom prilikom.