Saturday, December 24, 2011

Srecni novogodisnji i bozicni praznici

Dragi nasi srecni vam praznici! Dear friends, seasons greetings and happy holidays! 

Saturday, October 8, 2011

Odlazak u Srbiju



Možda bih najbolje započeo ovaj blog radosnom vešću da je Danica našla posao još u avgustu. Ovog puta je posao u njenoj struci, upravo ono što je svo vreme želela :-) Da stvar bude još bolja, dopustili su joj da unapred koristi godišnji, jer su karte za Srbiju već bile odavno kupljene.
I dodje taj dan konačno nakon skoro 3 godine da Danica i ja zajedno odemo u Novi Sad. Moram priznati da nisam mislio da će toliko baš proći, a sama pomisao na tako nešto u periodu kada smo tek stigli u Ameriku bi me prestravila. No, kako kažu "vreme leti" i dok čovek trepne već je stigao i taj dan (a i prošao :-( ). Kao i uvek pred put, pripreme, panika i sl, čovek jedva dočeka da sedne u taj avion. Danici je ovo bilo posebno uzbuđenje, jer svoju porodicu nije videla toliko dugo. Moram priznati da je sam put meni nekako najlepši trenutak svakog odmora. Sve tek treba da se desi...tek je početak...neizvesnost. Obožavam taj deo.
Na Surčinu je carina prošla bolje nego što sam mislio da hoće. Nisu nas gnjavili, jedino ih je interesovalo da li imamo nešto od Apple proizvoda :-) I taj deo kada je prošao, konačno sam se mogao opustiti kako valja. Dočekali su nas Danicini i moji roditelji, pa kako to već biva suze, radost, sreća i "jeste li dobro putovali?". Priče nije bilo kraja na putu do Novog Sada, a bogami se nastavilo i do ranih jutarnjih sati uz pelinkovac i Jelen :-)
Šta reći, imali smo lud i nezaboravan provod. Ja sam nažalost morao od toga nedelju dana da radim, ali smo uspeli sve da uklopimo i sa skoro svima da se vidimo. Mislio sam da više nisam u stanju da toliko dana zaredom pijančim i provodim se....mislio sam pogrešno :-) Pogotovo prve nedelje smo nekoliko puta zaglavili do 6-7 ujutru, a jednom i do 9. Toliko toga se desilo za 2 nedelje, da ponekad nisam imao toliko uzbuđenja za period od pola godine (ako ne i više). Uspeli smo i 2 dana da odemo u Sentu, gde smo se takođe fenomenalno proveli. Pa kako bi i moglo drugačije biti, ljudi sa kojima si proveo 30 godina svog života i onda ih odjednom ne vidiš 3 godine. Vreme je kratko, planovi krajnje stisnuti, pa kada se vidite...to je to...i ko zna kada opet. Tužno je kada čovek o tome razmišlja, ali to je sudbina, trudim se da ne mislim o tome toliko...a za ovo vreme provedeno u Americi sam se nekako valjda i u tome izveštio. Što smo duže ovde, sve više shvatamo da ćemo i ostati ovde...i onda bolje o tim stvarima ni ne razmišljati. Sa nekim ljudima sam eto proveo čak više vremena nego što smo se viđali dok sam bio tamo i zbog toga mi je baš drago. Nekako čini ovu razdaljinu manjom, što bi rekli "više se viđamo otkada smo otišli". Uradili smo mnogo toga, bili čak i na koncertu osmog dana (grupe koja nam je svirala na svadbi), pijančili sa kumovima ispred doma zdravlja kao u stara doba vremena studentskog perioda, imali brojna okupljanja društva i rodbine u našoj kafanici, jeli sve što smo hteli, ispričali se sa ljudima, okupao se ja u dunavu. Čak je i naše linux udruženje uspelo da se skupi, a predsednik je doputovao iz Švajcarske kako bi se videli, jedan drugar je prekinuo godišnji, kum je uzeo godišnji kako bi što više bili zajedno itd. Mislio sam da će nam biti lepo, a bilo nam je daleko lepše nego što sam mogao i zamisliti. Kada bih krenuo, stvarno ne znam koji momenat bih posebno izdvojio, jer su svi bili lepi. Čak je i moja ekipica iz osnovne škole po prvi put, nakon ne znam više koliko godina (moguće i decenija), je uspela da se skupi u punom sastavu. Mnogi naši prijatelji su u medjuvremenu dobili decu, a većini ta deca sada već hodaju i pričaju (nisu više ni bebe). To je možda nekako i najbolji pokazatelj koliko se dugo nismo videli. Voleo bih da smo mogli više vremena provesti, ili da bar možemo tako 2x godišnje. To bi nekako bilo idealno, ali nažalost suviše smo daleko. Voleo bih i da oni svi dodju do nas ovde da nas posete. Žao mi je i što se nismo uspeli sa burazerima uklopiti da se vidimo, baš je bio "bad timing", no sve se nadam da će sada manje vremena proći i da ćemo se pre videti. Ne mogu da ovo pišem a da se ne setim šta je jedan drugar ironično rekao "O bože, pa videćemo se ljudi, pa niste na po sveta" . A nije ni to po sveta više razdaljina ko što je bila :-).
Mnogi su me tamo pitali "da li mi se čini da se nešto promenilo?". U početku (prva 2-3) dana je osećaj bio krajnje čudan. Sve ti je poznato, a sve ti je strano. Čak i kada sam ušao u kuću gde sam 30 godina proveo, prva reakcija mi je bila "a kako ova soba tako mala, a tako visoki zidovi". No, nakon 2-3 dana kao da nisam nikada ni otišao. Čudno je videti kafiće koji rade u 2 ujutru radnim danom (i pri tom ima ljudi u istim), kao i napucane devojke po kafićima koje još nisu prešle prag puoletstva. Na to sam se nekako kompletno odvikao. Čudno je videti napucane automobile u državi gde je to 100 prosečnih plata, a za volanom balavac od 18 godina čije lice ne odaje znake inteligencije dovoljne da zaradi tako nešto u tim godinama. Neke stvari ne prestaju da čude, jedino što sam se nekada zbog istih nerivrao....sada više ne. Naravno, pored svog lepog provoda ima i tužnih stvari koje čovek vidi, ali o tome neću ovde...nije ni mesto ni vreme.
Želeo bih da se zahvalim svima koji su nam učinili da nam u Srbiji bude toliko lepo. Od srca vam hvala. Jako nam je puno značilo.
I tako je to sve lepo prošlo, a onda smo se u nedelju ujutru uputili na aerodrom. Čekiranje, pa kafica...još tu i tamo neka pričica i pošalica pred odlazak, a onda sledi carina i mahanje familiji. Slika veoma poznata. Ta slika mi dušu para, jer je od prošlog puta prošlo tri godine, a sećam se ko da je juče bilo. Doduše, razlika je drastična. Tada smo bili dvoje ljudi koji idu u nepoznato...negde gde nikog ne znaju da započnu nov život, danas su to dvoje ljudi koji odlaze kući.
A u San Francisku su nas dočekale komšije, koji su nam izluftirali stan, kupili namirnice za frižider (da nas ne dočeka prazan) i izveli na večeru. Mnogo im za to hvala. Ovaj gest me toliko dirnuo. Lepo je znati da i ovde preko pola sveta ima nekog ko te čeka da se vratiš.

Slike iz Srbije su ovde

Monday, June 6, 2011

Dolazi cirkus



Konačno da nađem za shodno da napišem nešto na ovom blogu. Moram priznati da iako život nije ništa manje uzbudljiv, ja već nekako gubim inspiraciju za pisanjem. Tek sam sada i primetio da naziv ovog bloga više ne odslikava stvarnost, jer smo se pre pola godine iselili iz Čikaga. Moraće i to da se menja :-)
Maj je bio veoma interesantan mesec. Uspeo sam nekako da nabavim kartu preko firme za Google IO, svega par dana pred konferenciju, kada sam izgubio već sve nade da ću ove godine ići. Za one koji ne znaju, to je godišnja konferencija koju Google pravi u San Francisku. Tu se predstavljaju sve nove tehnologije koje dolaze iz te kompanije. Osim toga, konferencija je poznata i po tome da Google bogato daruje učesnike. Ove godine su svi učesnici dobili Samsung tablet koji uskoro tek treba da izađe, Verizon 4G wifi hotspot (mali uređaj sa kojim imaš poprilično brz internet gde god da se nalaziš) i tri meseca besplatnu pretplatu, kao i Chrome OS laptop (ovo bi trebalo u junu kada izađe da dobijemo). Osim toga, bilo je još nekih poklončića koje su učesnici pojedinih sesija dobijali. Ja sam tako dobio Arduino i Android shield za android accessory kit (ovo već uguglajte ako vas interesuje šta je :)). Sve u svemu, mnogo lepi pokloni. Sama konferencija je bila odlična i ove godine je sve bilo u znaku robota. Kanda je to sledeći veliki bum. Gomila firmi sa najinteresantnijim proizvodima (razne vrste robota koji su tumarali po konferenciji, monocikl koji održava balans, google auto koji sam vozi, klavir koji sam svira, ma nema čega nije bilo). Na kraju prvog dana su nam priredili i odličnu žurku. Istovremeno sam saznao i da je Microsoft kupio Skype. Bukvalno dok sam čekao voz za San Francisko, dobio sam email iz firme. Oni koji me dobro znaju, već znaju kakva mi je bila prva reakcija :-)
I tako ja napisah ovo još pre mesec dana...a onda saznao da ponovo idem za Evropu... :-)
No, da nastavimo. Nakon Google IO usledila je još jedna divna manifestacija. U pitanju je Bay Area Maker Faire. Prošle godine sam pisao više o toj manifestaciji, kada sam je posetio u Detroitu. Ova je bila daleko veća. Tu bukvalno ne znam ni odakle bih krenuo opisivati, jednostavno je trebalo videti. Možda najzanimljivija stvar su bili ogromni Teslini kalemi, koji su podešeni tako da munjama bukvalno sviraju. Čitav spektatkl je bio oko toga. Uglavnom ubace neku osobu u faradejev kavez, koja pleše dok munje sevaju. Najinteresantnije je bio deo kada su u taj kavez uveli Mike Rowe (voditelj Dirt Jobs emisije na discovery kanalu) i Adam Savage (voditelj Mythbusters emsije na istom kanalu). No, bilo je tu raznih stvari iz oblasti robotike, elektronike, mehanike...ma čega god hoćeš. U isto vreme nam je bio u poseti Atila. Čovek je došao na konferenciju u San Francisko i eto lepe prilike da se nađemo :-)
Osim svega ovoga, život ide najnormalnijim tokom. Malo smo se opet ugojili (šta ćeš....tranzicija :-)), tako da opet gledamo da smršamo. Ovog puta reagujemo na vreme. Ja ponovo trčim redovno (mada mogao bih i češće). Kupio sam neke patike sa pet prstiju koje daju osećaj kao da trčiš bosonog. Družimo se puno u slobodno vreme. Vikendima uglavnom gledamo da nekud odemo, ili da organizujemo neko druženje. Polako treba opet da se aktiviram sa biciklom, pa možda da češće radim kombinaciju voz-bajs, umesto vožnje kolima. Danica i dalje traži posao. Situacija što se toga tiče nije ništa bolja nego u Čikagu. Čovek nekako ovde ima više nade, ali je rezultat isti :-( Ja imam previše stvari kojima bih se hteo baviti, ali nikako da sklopim vremena za sve to. Eh šta bih dao da sam ove igračke imao kao klinac ili student :-)
No, ko što napomenuh, u međuvremenu sam bio ponovo u Tallinn-u (Estonija). Nažalost, saznao sam u utorak da ću ići u subotu, pa je za svaku moguću kombinaciju bilo suviše kasno. Došao sam tamo baš kada je bio početak belih noći. E to je stvarno vredelo videti. Sunce zađe oko ponoći, a u pola tri se već razdanjuje. Moram priznati da mi je sam grad ipak bio lepši u zimu, nekako je romantičniji. No i leto ima svoje prednosti, pa je gomila ljudi na ulicama, otvorene bašte. Mnogo podseća na Novi Sad. Imao sam priliku i da letim iz San Franciska novim Airbusovim avionom A380. Ala je to veliko čudovište :-) U povratku sam imao presedanje 7 sati u Minhenu, pa sam otišao malko da vidim grad. Iako sam potrefio neku manifestaciju tamo, padala je stalno kiša...a ja bez kišobrana :-) No, uspeo sam pogledati centar grada, pojesti kobasice i popiti pivo u čuvenom Hofbrauhaus.
Mi polako već planiramo dolazak za Srbiju na jesen :-) Taman na tri godine otkada smo došli. Već je toliko proletelo. Da čovek ne poveruje. No, mnogo toga se za te tri godine promenilo.

Evo malo slika ovde, ovde i ovde, a bogami i ovde

Sunday, March 27, 2011

Zima 2011



Evo konačno nešto da napišem posle duže vremena. Nakon skoro tri meseca život nam se polako vraća u normalu. Januar smo proveli u Palo Alto. Iznajmili smo bili neki namešteni stančić dok ne nađemo nešto što nam odgovara. Nakon duže potrage, našli smo jedan lep stančić u Burlingame. Naši novi prijatelji iz Novog Sada (a sada i prve komšije) su čuli da se ljudi do njih sele i..ukratko....eto nas ovde :-) Burlingame je jedno slatko malo mesto, a mi živimo baš u samom centru, tako da je dosta urbano, ljudi se šetaju...gomila malih radnjica i restorana itd. Blizu nam je jako grad, tako da je to još jedan plus. Svaki dan putujem kolima 35 km do posla, ali nije toliko strašno. Dobro smo povezani i nema nikada gužve na putu...tako da stignem za pola sata, dok mi je u Čikagu za 6km trebalo sat vremena. Iduće nedelje ću probati varijantu sa vozom, jer mi je i on jako blizu...pa se možda čak i više isplati jer mogu nešto i da radim dok sam na putu. Najviše se družimo sa našim novim komšijama koji su nam jako puno pomogli da se smestimo. Još kupujemo nameštaj, jer smo ovog puta odlučili da ne kupujemo "privremene" stvari. Tako da potraga za nameštajem ovog puta malo duže traje :-) Ja sam do sada već dva puta bio u Evropi poslovno. Prvi put skoro dve nedelje u Estoniji, a drugi put 4 dana u Amsterdamu. Uspeo sam i jedno 7 puta da se razbolim u ova 2-3 meseca, izgleda da mi je od cele ove selidbe pomalo imuni sistem pao...a i nisam baš navikao na toplu zimu :-)
Već nakon prve noći kada smo se doselili u novi stan, morao sam da idem za Estoniju. Bilo je mnogo interesantno promeniti klimu sa 30 stepeni na -20 :-) Tallinn je jedan predivan gradić u kome je inače i osnovan Skype. Mnogo me podseća na Novi Sad. Arhitektura je mešavina pruske gradnje, potom srednjovekovne (stari grad), skandinavske i naravno komunistički period je ostavio svog traga. Imao sam sreće da sam ostao preko vikenda, tako da sam imao vremena da lepo istražim grad. Baltičko more je inače u to doba kompletno zamrznuto sve do Finske, pa je i to bilo krajnje interesantno za videti. Hotel je bio super, a najviše mi se svideo bazen i sauna sa pogledom na grad.....nema boljeg opuštanja :-) Skoro svi skyperi odsedaju u tom hotelu, tako da smo imali super žurku :-) Bilo je odlično upoznati ljude tamo i provesti tih 10 dana radeći u prostorijama koje sam ranije gledao samo na slikama i mislio kako je tu preterano raditi :-) Imao sam priliku i da se upoznam i družim sa prvim programerima Skajpa koji su jedni od osnivača firme. Čuti iz prve ruke kako je sve to počelo itd. :-) Uspeo sam naravno i da se razbolim, ali šta je tu je.... Takođe mi je to bio prvi put da letim preko Grenlanda, pa sam i napravio par slika.
Već mesec dana po povratku, usledila je žurka svih skajpera u Amsterdamu. Preko dana predavanja i konferencija (koja je inače bila pretrana i skroz u hi-tech fazonu), a posle žurka. Amsterdam, gomila programera....mislim da je svaki komentar suvišan (da ne kažem cenzurisan) :-)
Ekipa u skajpu je inače ekstra i dosta se družimo van radnog vremena. Interesantno je koliko je pomešano kultura, a ogroman broj zaposlenih je iz Evrope. Tačnije, generalno u ovom delu ima dosta evropljana, za razliku od Čikaga. Bar se meni tako čini. Moji su generalno utisci skroz pozitivni. Priroda je predivna, vreme je dobro (osim marta kada je kiša neprestano padala, imali smo i tornado...ali oni koji ovde žive kažu da tako nešto još nisu nikada imali, pa sam to prepisao svom čuvenom "efektu"), centar sveta za IT industriju...ma još ne mogu da verujem da sam ovde :-) Ono što me valjda ovde najviše fascinira je koliko su ljudi opušteni. Valjda ta klima utiče na mentalitet. Jedina mana cele ove priče je što je sve do zla boga skupo. Ali šta ćeš, ne može sve biti idealno. To tako valjda ide.
Mnogo toga se izdešavalo, pa mi je već teško sve da pohvatam. Nažalost, Danica se i dalje muči da nađe normalan posao. Za sada ništa nije lakše nego u Chicago. Ovog puta smo rekli da puca na ono što je završila i što želi da radi, koliko god možemo da izdržimo...izdržaćemo. Trenutno je sada napravila malu pauzu u tražnji poslova i otišla sa komšijama na jezero Taho. To se nalazi na svega 3 sata vožnje odavde, a tamo je 3 metra snega trenutno :-)
Toliko od mene ovog puta....pa do sledećeg piskaranja :-)

Slike iz Tallinn-a su ovde , a iz Amsterdama su ovde