Wednesday, June 10, 2009

Povratak u Srbiju

Ponekad se stvari suviše brzo dešavaju, pa čovek ne stigne na vreme ni sve da zapiše. Ovaj blog trpi sve više iako se stalno trudimo da održimo tempo jednonedeljnog pisanja. U svakom slučaju sklopile se kockice da šef iz Kanade dolazi u posetu Srbiji, pa eto i meni prilike da zamolim da malo dođem i radim iz Novog Sada, a potom produžim sa godišnjim. Iako još nisam planirao da se vraćam, sada se ukazala prilika da ostanem mesec dana....pa ko veli da iskoristim. Danica nažalost nije mogla doći samnom :-( Ovo je inače dosta uobičajena pojava kod emigranata koji idu preko bare, da prvi put dođu odvojeno. Kupio sam kartu bukvalno deset dana pred odlazak i sve je bilo na frku (ko i uvek). Neki od vas su znali da dolazim, ali većini nisam javio (a u tu grupu spadaju i moji roditelji :)) Hteo sam da bude malo iznenađenje. Diverzija je bila postavljena, brat je javio mojoj mami da dolazi u subotu prepodne (kako bi ona bila kući i sa skuvanim ručkom očekivala nekog :). Ja sam se u petak javio pre poletanja čisto da čujem kako je (to je bilo 19h u Srbiji). Krenuo sam u petak 17:15h po lokalnom vremenu, a u Srbiju sam stigao u subotu oko podneva. Jat-leg je stvarno zeznut kada se leti ka istoku. Negde oko 20h je počeo da pada mrak, da bi već oko 22:30h počelo da sviće. Oko jedan ujutru sam sleteo u Pariz gde je već bilo 8h. Stvarno interesantno iskustvo. Pri sletanju na Surčin preleteli smo ceo Beograd, a meni je on delovao kao selo....šta amerika učini čoveku po pojmu veličine. Sletanje iznad LA ili Čikaga uvek traje prvo 15 minuta letom iznad grada. Čim smo sleteli prvu stvar koju sam video bio je jedan smešan lik u IMT traktoru iz '70-ih godina koji je čekao da pokupi kofere...a ja počeo da se smejem ko lud...odmah sam nekako pomislio "evo ih naši" :) Carinik me je naravno zaustavio da me pretrese, ali nije pravio velik problem (uspeo sam nekako da se izvučem...tog dela sam se najviše plašio). Sačekali su me AxeZ i Dragana (kojima se ovim putem još jednom zahvaljujem), kao i Ivanina mama koja je došla da pokupi paketić od ćerke. Moram priznati da sam ovde iz nekih nepoznatih razloga bio skroz pogubljen. Sve je poznato...ali nekako i strano....bog te mazo, naviko si se tamo. Još čudnije, nisi se vratio u Srbiju, nego došao u Srbiju. Već odavno poznata činjenica da moj dolazak donosi kišu nije ni ovde izneverila. Već 20 minuta nakon sletanja počela je da pada kiša, koja nije prestajala par dana....a ni od tada još nije bio nijedan potpun dan bez kiše. Mislim da ću na povratku uzeti dodatni posao kao dodol....prizivam kišu po pustinjama amerike :-) Došli smo do mamine kuće pre 14h...i ja sam je ispred kapije nazvao sa AxeZ-ovog mobilnog. Prvo sam joj rekao da sedne i da imam jaaako lepu vest....a to je da sam ispred kapije. Moram priznati da je iznenađenje u potpunosti uspelo...rasplakala se od sreće :).
Prvi utisci su bili skroz čudni. Odrastao sam u tom stanu i osećao sam da mi je to sve poznato...ali je bio i neki čudan tu osećaj, kao da nije moje. Doduše, nakon svega 2-3 dana sam se skroz privikao i sada je kao da nisam ni odlazio...ustvari...malo je drugačije. Stvari koje su umele da mi idu strašno na živce, sada nekako posmatram dosta hladno i ravnodušno. Jedan primer, krenuo sam u trafiku da kupim neke stvarčice. Trafika se nalazi preko puta mene, ali je od kiše koja pada čitavih sat vremena, ulica već bila skroz poplavljena. Ranije bih počeo da psujem i grad i ove što zidaju zgrade kako su uništili puteve, a nisu popravili itd. Sada sam samo gledao kako da pređem ulicu i ostalo me nije interesovalo. Već prvo veče je stigao Dragan, skupila se ekipa i otišli smo u R na hladan jelen :) E tu tek nastaje pravo čuđenje. Društvo je počelo da me zadirkuje jer sam kanda pokupio beogradski akcenat. Kanda moja prilagodljivost sredini nije uvek tako dobra...voleo bih ako išta da zadržim svoj jezik i akcenat koliko god mogu. Naravno, počeo sam i ja da koristim amerikanizme (kako se ovo zove?) od reči...na šta su me takođe zezali. Trebalo je par dana da aklimatizujem akcenat nazad :)
Od tada je prošlo evo već skoro dve nedelje. Vreme užasno leti (pogotovo sada dok radim svaki dan do 18h). Nisam se stigao još svima ni javiti (nadam se samo da se nećete naljutiti ako ste jedan od tih....trudim se maksimalno da sve vidim). Do sada sam išao na koncert Atheista (i video legendu nik slotera lično :)), bio jedan ceo dan sa Ljiljom i Nemanjom na mačkovom sprudu (e ovo je falilo), stigao malo da se okupim sa drugarima iz osnovne (pravićemo još jedno veće okupljanje), naravno....ekipa iz firme i doživljaji sa njima koji su mi nedostajali (a sada su još i pojačani Stankovim prisustvom), lugons..stigao sam na poslednje predavanje pred letnju pauzu, što mi je bilo jako drago. Jedva čekam taj godišnji odmor, a onda ću malo i u Sentu da obiđem sve tamo. U petak....12.jun idem na koncert osmi dan u Route66...yeah. Slike za sada nisam okačio, nisam ih još ni svukao sa aparata...pa ću objaviti ovaj blog bez njih da nebi kasnilo previše :).
Ajd uzdravlje... :)