Tuesday, April 27, 2010

Kuća - Pos`o, Pos`o ' Kuća



Čekaj da premotam film i da se setim šta se sve izdešavalo od zadnjeg bloga. Kao prvo promenila sam firmu, jako sam se radovala novom poslu, ali ni tu nije baš da med i mleko teče. Vidiš to ti je naš narod.... uvek kuka i uvek nešto nije na mestu. U prethodnoj firmi sam radila sa šljamom od mušterija i ljudi, a ovde radim sa ludačkim zahtevima od strane šefa. Ne želim da trošim više reči na posao, ajmo malko lepše teme.
Sredinom aprila su nam u posetu došli naši dragi Glišovići. Malko su se jadni smrzli, ali smo se lepo družili, rakijalim mezili i obilazili gradm koliko smo bili u mogućnosti. Nažalost su smo lošu stranu Čikaškog vremena osetili.... vetar i vetar i vetar.... i ponovo vetar. Naravo tu je usledila i ona čuvena tura do milenijum parka, šetnja po loop-u poseta Willis nekadašnjeg Sears towera-, sve zajedno sa odlaskom na Skydeck. Nije nam sve jedno bilo da po prvi put uđemo u tu kockicu i da vidimo sve ispod sebe :S. Ljudi su lepo napravili atrakciju na 103 spratu ove zgrade 3 prozora su ogradili pleksiglasom i isturili izvan zgrade (to kao male kutijice viri sa spoljašnje strane), tako da posetioci lepo mogu da šetaju po providnoj površini koja daje iluziju padanja. Stravičan prizor... ali se čovek brzo i navikne, držiš se za zidove bez razloga dok se ne opustiš :D. Posle posete skydeck-a smo se malko provozali i vodenim taksijem. Naravno da smo popili i koktel na Hanckok-u taman pred zatvaranje te smo uhvatili sto do prozora .... sa noćnim svetlima.... uzivancija. Predivne fotografije i divne uspomene nam svaki put ostanu posle susreta sa Žanom i Zokijem i možete ih pogledati ovde.
Eh da konacno smo doshli do cilja u nasoj promeni ishrane kombinovano smo skinuli blizu 45 kg. Nikola trci koro svaki dan... ja nisam bash nisam toliko vredna ali se rezultati naravno vide na slikama takodjerka. Kroz dve nedelje smo ponovo imali goste... Došla Andja ... ali Kolja će malko više o tome. Eto toliko od mene za sada.... aj uzdravlje pa se kuckamo nekom drugom prilikom. Nešto sam škrta na rečima ali zato slike govore sve.

Saturday, April 3, 2010

Maraton konvencija



Mart mesec je protekao u mnoštvu konferencija, konvencija i sl. događanja. Bukvalno sam svaki vikend imao neki program. Nažalost, ovde je kanda proleće sezona za takve stvari i onda zatišje. Leto je više za žurke i koncerte, jesen isto, a od novembra pa do marta mrtvilo. Tako je makar u Čikagu, što ne mora značiti da je i u drugim gradovima tako. Ja lično obožavam da posećujem tehničke konferencije, gde imaš priliku da slušaš stručnjake iz oblasti u kojoj se baviš, čuješ mnoštvo mnogih stvari, upoznaš gomilu novih ljudi, ali moram priznati da ni žurke posle nisu loše :-) Prva konferencija je bila za St Patrick day. U principu, ovde se St Patrick slavi u subotu pre ili posle pravog dana, jer tada ljudi mogu slobodno da se otruju od alkohola, bez straha kako će im sutra biti na poslu. Uglavnom počinju da piju u petak uveče i ne staju do sitnih sati u nedelju. St Patrick day im je valjda najluđi praznik posle Halloween. Doduše, meni se onaj prvi više sviđa, jer za St Patrick baš brljave, ko da im nije cilj da se provedu nego bukvalno unište od alkohola. Elem, ja sam tog dana umesto na žurku išao u kancelariju od Googlea na Android i Wave konferenciju (kakav štreber :)). Moram priznati da mi je kasnije malko i bilo žao, jer konferencija nije bila ništa posebno, a moje društvo sa kojima nisam bio zbog konferencije je završilo pijano u onoj dugačkoj limuzini :-) U svakom slučaju, još sam bio pri strogoj dijeti (ne više od 1 piva nedeljno), tako da verovatno ne bih ni bio u elementu. U svakom slučaju, na konferenciji sam uspeo da vidim neke nove stvari koje Google pravi, kao i da čujem i upoznam neke od ljudi koji su radili wave i app engine. Bilo je naravno i hrane i pića i....ma...google :-) Izem ih samo u one dečije stolice i fitness lopte, kičma mi otpala. Vikend nakon toga je bio flourish conference, open source konferencija koju organizuje linux udruženje sa UIC univerziteta i traje 2 dana. Iako je organizacija uradila sve isto ko i prošle godine, nažalost odziv je bio daleko manji (doduše, ni predavanja nisu bila ni upola interesantna). Nije im ni vreme baš nešto išlo na ruku. No, ja sam se odlično proveo. Naše linux udruženje iz Čikaga je imalo svoj štand, a i pumping station one hacker space je bio tu sa svojom kopijom Taurus-a iz Dr Who serije. Tu sam upoznao i Roba koji je mnogo interesantan čovek u linux svetu. Uradio je dosta toga, ali ga mnogi znaju po video snimku na youtube gde ubacuje tečni azot u bazen (snimak je pogledalo skoro 5 miliona ljudi). Ko hoće da pogleda, može da klikne ovde Na kraju drugog dana, imali smo žurku koju je organizovala android udruženje Čikaga. Posmatrati gomilu programera koji bezuspešno pokušavaju da otvore bure piva jedno sat vremena, nekon čega su uklavirili da tapper ne odgovara za to bure je bilo priceless :-) Nakon te žurke, after party je bio kod mene u stanu. Pošto je Robu leteo avion rano ujutru, odlučili smo da ne spavamo, nego kod mene da budemo budni celu noć. Inače taj petak je bio jako sunčan dan, dok je u subotu padao sneg. Temperatura je pala za nekih 20 stepeni celzijusa, ali to nije smetalo Robu da nosi japanke na bosu nogu :-) Ja sam se smrzo gledajući ga.
Vikend nakon toga dolazi šlag na tortu. Nešto o čemu sam kao dete i tinejdžer maštao, a to je da idem na veliku gaming konferenciju u Americi. U to doba sam bio zagriženi amigista (ma i dalje sam iako amiga više odavno ne postoji) i to vreme je na mene ostavilo dubok trag. Kada se setim samo početaka, C64 koji sam prvi put video kod burazera u Senti, a kasnije ga je i tetka nabavila (pa sam kod nje išao svaki dan da se igram). Potom sam dobio svoj, pa nakon toga degradacija u c16 (gde sam prvi put programirao, učeći iz knjige na nemačkom jeziku), pa Amiga 500, pa period ratovanja, pa PC. Gomile neprospavanih noći uz pokušaje da napravim nešto zanimljivo bez dovoljno znanja. Radio sam to sa Đorđetom na C64/128, sa Gordanom sam čak i igricu krenuo da pravim sa 14, pa posle sa Marjanom hakovanje na Amigi. Odlazak kod Saše na snimanje disketa i gnjavljenje njega i njegovog brata Miroslava da mi objasne koješta (a oni su uvek bili puni strpljenja za jednog radoznalog klinca bez dovoljno znanja i literature). Prvi koraci učenja pravog programiranja kasnije sa Draganom. Usput su bile neprospavane noći igranja sa Damirom, Đimetom i Davorom, što na iznajmljenim segama, što na kompjuterima. Pravljenje sopstvenih Joystick-a, lemljenje...stara dobra vremena. Kad god se okrenem ka tome svemu, nemogu da ne pomislim kako je to bilo zlatno doba računara. Kako su tada ljudi znali ceo kompjuter i pokušavali da izvuku maksimum iz njega. Kako su tada postojali pravi hakeri (ne mislim na ljude koji provaljuju u banke, nego one velike poznavaoce magične kutije, koji od iste prave čudesa). Demo scena je bila u svom vrhuncu, spoj kreativnosti i znanja. Igre su jednostavno bile drugačije, ili se to meni tako kao detetu činilo. I kad pomislim na to, setim se svog tate koji je pre nekih više od 15 godina ušetao u sobu dok sam igrao Psycho Fox kod deda na iznajmljenoj segi i rekao "Ma ove igre su bezveze, ona sabba je bila prava stvar". Sabba je inače konzola sa kraja sedamdesetih čije igre su bile u fazonu "kocka vija crtu". Naravno, nisam ni pokušao ništa da mu objasnim, jer sam pomislio "pa ovaj nije normalan". Jesam li ja sada postao pomalo takav, ili je tata bio u pravu? Moguće pomalo i jedno i drugo. Današnje igre jesu tehnički naprednije, i naravno da to uviđam, ali kao da im fali nešto što su ondašnje igre imale, ili je to dečija mašta umela da proizvede? Isto tako mislim i za programiranje. No, malko više sam odlutao od teme i verujem gomilu vas koje ovo ne interesuje totalno smorio. Ja se izvinjavam, ali imam mali nalet nostalgije :-) Ali moguće da je i ovo uvod u dalji tekst, jer sam išao na konferenciju koja se upravo bavi tom nostalgijom. U pitanju je Midwest Gaming Classic konferencija, posvećena isključivo arkadama, fliperima, 8 i 16 bitnim računarima i konzolama. Održavala se u nekom predgrađu Milwaukee grada u Wisconsin-u (nekih 90 milja od Čikaga). Pošto Ogi nije mogao zbog posla da ide sa mnom, krenuo sam u ovu avanturu solo, uz moju dragu Lilly (tako zovemo naš novi Garmin navigacioni uređaj za kola :-)). Lilly je mene vozala na sve strane, tako da sam usput video i prirodu Viskonsina, koji je inače država mlečnih proizvoda (i piva). Nailazio sam i na one crvene ambare i kućice ko na filmu. Na kraju nekako stigoh do Šeraton hotela u nedođiji (odmah pored neke robne kuće gde se dešava radnja horrora Dawn of the living dead). Nisam očekivao da će ovo biti neka velika konferencija, međutim kada sam jedva uspeo da nađem mesto za parking, shvatio sam šta me čeka. Čitavo prizemlje i podrum hotela je bilo rezervisano samo za to. U pitanju je par hiljada kvadrati raspoređeno u gomilu prostorija. Potrebno je bar sat dva da prođeš sve onako...u letu, bez previše zagledanja. Što je još interesantnije, sve je ko u nekom lavirintu, pa čovek svaki put otkrije neku novu prostoriju koju ranije nije zapazio. Gomila ljudi, od kojih neki izgledaju kao da su izašli iz 1983 godine. Sve u svemu, jedna velika vremenska mašina. Prva velika prostorija je bila puna flipera i arkada. Igranje na njima je bilo besplatno. Tu je bilo svega, od prvih flipera iz sedamdesetih, pa do onih modernih sa kraja devedesetih godina. Većina toga je bilo ujedno i na prodaju. Posle toga sam naišao na muzej starih konzola i kompjutera. Tu nema čega nije bilo. Od prvih konzola, pa sve do današnjice. Većina toga je imala i originalno pakovanje i uputstva, kao i isečke iz časopisa iz tog doba. Moglo se sa većinom i igrati. Međutim, neke su bile bukvalno pod staklenim zvonom. Jedna od tih je bio fairchild iz sedamdesetih godina, kod nas poznatiji pod austrijskom licencom Sabba videoplay. Da, moja prva konzola koju je tata kupio još pre nego što sam se rodio. Upravo ona konzola koju je keva bacila u kontejner pre jedno 12 godina jer nije mogla više da trpi moj krš koji ne radi. A ta konzola sada pod staklenim zvonom...ufff, da sam samo znao. Tu sam imao priliku i da se igram sa nekim konzolama koje nisu imale velikog uspeha, ali kada su se pojavile predstavljale su veliki pomak u tehnologiji i mi smo o njima u Srbiji samo sanjali i u tom trenutku balavili na ilustracije u časopisima sa ushićenjem "wow, šta bih dao da ovo vidim". Upravo tako, ne da "imam", nego da uživo vidim i probam....jer ono "imam" je bilo suviše i za našu dečiju maštu. Bilo je tu i raznih turnira, pa ljudi koji prodaju delove za flipere i sl. Potom, bio je tu i Benjamin Heckendom (sa kojim sam imao priliku i malo da porazgovaram), poznatiji po svom blogu http://benheck.com. On čovek pravi laptop od C64, xbox, pa čak i PS3. Pravi portabilne konzole od starih kompjutera i sl. Taman je dovršio svoj najveći projekat, Billy Paxton fliper. Čovek je napravio moderan fliper skroz od nule, čak je i led display sam pravio. Naravno i taj fliper se tu nalazio. Moram preskočiti neke stvari, jer bih mogao do sutra :-) Najveća prostorija na celom sajmu bila je zauzeta za vendore. Tu su razne prodavnice (verovali ili ne, takve prodavnice postoje) prodavale sve i svašta iz tih dana. Od starih konzola, kompjutera, video igara, lutkica, majci, postera, kojekakve opreme itd. Jedna prodavnica (možda čak i najveća) je prodavala isključivo japanske igre za stare konzole, koje se nikada nisu pojavile na tržištu van japana (postoji posebna kultura oko takvih igrica, slična manga kulturi). Iako nisam planirao da bilo šta kupim, nostalgija je u meni proradila žestoko kada sam sve to video. Vratio sam se kući sa Sega master system modifikovanom da radi na S-Video, Segom Genesis (mega drive) i nekoliko igara. Šta ćeš, neko skuplja značke, neko markice, neko stari novac...ja eto skupljam delove svoje istorije :-) Neka bude tu, neka se nađe....pa jednog dana da sednemo stara ekipa i odradimo našu staru "jedan život ja, jedan život ti" dok se igra ne pređe. Postoje emulatori, ali prava stvar je ipak poseban osećaj. Moram nabaciti i neki matori televizor, jer ne bih voleo da vidim kako to izgleda na LCD-u. Cene su bile mnogo jeftinije na sajmu nego što se mogu naći te stvari na ebay ili specijalizovanoj radnji u Čikagu. Završio bih ovo sa opisom jednog predavanja kojem sam prisustvovao. Čikica u svojim pedesetim godinama priča o svojim počecima kada je kao klinac sa 19 godina napravio svoju prvu igru za C64. Bilo mu je to kao hobi. Tu igru je uspeo da proda za magičnih 2500$ i da sa tim parama ode u Silikonsku dolinu. Samo od honorara koji je dobijao od igre (5% od prodaje) ga je izdržavalo iduće tri godine. Tu je počeo da radi za jednu malu kompaniju koja je tek krenula i zvala se Electronic Arts....zvuči poznato :-) I čovek krene da opisuje igre kakve su nekada bile i kakve su sada i dođe do onog magičnog dela o kojem sam gore pisao. Čovek je to opisao rečima da su igre nekada bile kao knjiga gde čitalac mora sam u svojoj mašti da stvori kreaciju, a današnje igre su kao film, gde ti je to sve sažvakano i prikazano. Nije lepše to mogao reći (naravno, on je to mnogo lepše rekao nego ja sada ovde :-). Tadašnje dete je uložilo mnogo mašte da od one grafike i mogućnosti ukomponuje priču, da našteluje glavu kasetofona kako bi konačno mogao da dobije tu igru (da je zasluži na neki način) i da se igra sa drugarima, jer to i jesu bile društvene igre. Danas ta mašta više nije potrebna, sve je prikazano onako kako treba da izgleda, a društvo se nalazi preko interneta bog zna gde. MMO igre nemaju čak ni kraj priče, jer im nije to cilj, nego da zamene stvarn svet sa onim virtuelnim (ovo me iskreno plaši, ne za mene, ali za moje dete i nadam se da te igre neće preovladati).
I tako sam posmatrao tog čikicu, sećajući se da sam na te ljude kao klinac gledao kao na mađioničare, jer na neki način oni i jesu to bili. Uz pomoć nekog trika, meni kao detetu ne shvatljivom, oni su stvarali čaroliju. Pravi pioniri industrije video igara. Tada je jedan čovek bio dovoljan da napiše igru od nule i da doživi sa tim slavu i da je proda u celom svetu. Ta igra bi se potom igrala godinama. Danas to rade multimilionske koroporacije sa projektima od nekoliko miliona dolara i studijom od 50 ljudi (ako ne i više). I taj proces traje par godina, a igra ako uspe uopšte, bude popularna max godinu dana. Velike ribe jedu male, pa oni nezavisni studiji imaju jako male šanse za bilo kakav uspeh. Postiglo se mnogo od perioda ovog čikice do danas, ali se nešto usput i izgubilo. Ok, neću više sa ovim....ako ste pročitali do ovde, svaka čast...hvala vam :-)
Nego da se vratim nazad na život. U četvrtak nam smo imali neki strujni udar u celom kvartu (eto i u Americi se to dešava). Uspeo je da mi izgori wifi čip na ruteru, tako da sam danas pazario novi Netgear open source ruter i radujem se hakovanju iduće nedelje :-)
Naša dijeta ide svojim tokom. Ja sam smršao 15.5 kg. do sada, a i Danica nešto slično (napravio sam kombinaciju za nju nekad/sad, mozete videti dole slike :-)). Nisam imao ovu težinu bar 10 godina. Pored toga dolazim polako nazad u formu. U četvrtak nam je bilo predivno vreme (28 stepeni) pa sam odlučio da se skinem sa teretane i pokretne trake i krenem malko u prirodu. Trčati pored jezera uz pogled na osvetljeni centar Čikaga je stvarno predivno. Jedva čekam leto da to mogu svaki put da radim....mrzim teretanu. Takođe, pripremio sam i bajs za ovu sezonu konačno, ali se od nedelje očekuje kiša i loše vreme :-(
Ok...to bi bilo to za ovaj put, a mislim da sam se i malko više raspisao :-)

Slike mozete videti ovde i ovde Neke su slikane mobilnim telefonom (pa je kvalitet losiji). Crkla nam je baterija za sat u foto aparatu, tako da on brljavi sa datumima i slike ispadaju malo van konteksta (nisu prikazane redom kojim su slikane).