Saturday, October 8, 2011

Odlazak u Srbiju



Možda bih najbolje započeo ovaj blog radosnom vešću da je Danica našla posao još u avgustu. Ovog puta je posao u njenoj struci, upravo ono što je svo vreme želela :-) Da stvar bude još bolja, dopustili su joj da unapred koristi godišnji, jer su karte za Srbiju već bile odavno kupljene.
I dodje taj dan konačno nakon skoro 3 godine da Danica i ja zajedno odemo u Novi Sad. Moram priznati da nisam mislio da će toliko baš proći, a sama pomisao na tako nešto u periodu kada smo tek stigli u Ameriku bi me prestravila. No, kako kažu "vreme leti" i dok čovek trepne već je stigao i taj dan (a i prošao :-( ). Kao i uvek pred put, pripreme, panika i sl, čovek jedva dočeka da sedne u taj avion. Danici je ovo bilo posebno uzbuđenje, jer svoju porodicu nije videla toliko dugo. Moram priznati da je sam put meni nekako najlepši trenutak svakog odmora. Sve tek treba da se desi...tek je početak...neizvesnost. Obožavam taj deo.
Na Surčinu je carina prošla bolje nego što sam mislio da hoće. Nisu nas gnjavili, jedino ih je interesovalo da li imamo nešto od Apple proizvoda :-) I taj deo kada je prošao, konačno sam se mogao opustiti kako valja. Dočekali su nas Danicini i moji roditelji, pa kako to već biva suze, radost, sreća i "jeste li dobro putovali?". Priče nije bilo kraja na putu do Novog Sada, a bogami se nastavilo i do ranih jutarnjih sati uz pelinkovac i Jelen :-)
Šta reći, imali smo lud i nezaboravan provod. Ja sam nažalost morao od toga nedelju dana da radim, ali smo uspeli sve da uklopimo i sa skoro svima da se vidimo. Mislio sam da više nisam u stanju da toliko dana zaredom pijančim i provodim se....mislio sam pogrešno :-) Pogotovo prve nedelje smo nekoliko puta zaglavili do 6-7 ujutru, a jednom i do 9. Toliko toga se desilo za 2 nedelje, da ponekad nisam imao toliko uzbuđenja za period od pola godine (ako ne i više). Uspeli smo i 2 dana da odemo u Sentu, gde smo se takođe fenomenalno proveli. Pa kako bi i moglo drugačije biti, ljudi sa kojima si proveo 30 godina svog života i onda ih odjednom ne vidiš 3 godine. Vreme je kratko, planovi krajnje stisnuti, pa kada se vidite...to je to...i ko zna kada opet. Tužno je kada čovek o tome razmišlja, ali to je sudbina, trudim se da ne mislim o tome toliko...a za ovo vreme provedeno u Americi sam se nekako valjda i u tome izveštio. Što smo duže ovde, sve više shvatamo da ćemo i ostati ovde...i onda bolje o tim stvarima ni ne razmišljati. Sa nekim ljudima sam eto proveo čak više vremena nego što smo se viđali dok sam bio tamo i zbog toga mi je baš drago. Nekako čini ovu razdaljinu manjom, što bi rekli "više se viđamo otkada smo otišli". Uradili smo mnogo toga, bili čak i na koncertu osmog dana (grupe koja nam je svirala na svadbi), pijančili sa kumovima ispred doma zdravlja kao u stara doba vremena studentskog perioda, imali brojna okupljanja društva i rodbine u našoj kafanici, jeli sve što smo hteli, ispričali se sa ljudima, okupao se ja u dunavu. Čak je i naše linux udruženje uspelo da se skupi, a predsednik je doputovao iz Švajcarske kako bi se videli, jedan drugar je prekinuo godišnji, kum je uzeo godišnji kako bi što više bili zajedno itd. Mislio sam da će nam biti lepo, a bilo nam je daleko lepše nego što sam mogao i zamisliti. Kada bih krenuo, stvarno ne znam koji momenat bih posebno izdvojio, jer su svi bili lepi. Čak je i moja ekipica iz osnovne škole po prvi put, nakon ne znam više koliko godina (moguće i decenija), je uspela da se skupi u punom sastavu. Mnogi naši prijatelji su u medjuvremenu dobili decu, a većini ta deca sada već hodaju i pričaju (nisu više ni bebe). To je možda nekako i najbolji pokazatelj koliko se dugo nismo videli. Voleo bih da smo mogli više vremena provesti, ili da bar možemo tako 2x godišnje. To bi nekako bilo idealno, ali nažalost suviše smo daleko. Voleo bih i da oni svi dodju do nas ovde da nas posete. Žao mi je i što se nismo uspeli sa burazerima uklopiti da se vidimo, baš je bio "bad timing", no sve se nadam da će sada manje vremena proći i da ćemo se pre videti. Ne mogu da ovo pišem a da se ne setim šta je jedan drugar ironično rekao "O bože, pa videćemo se ljudi, pa niste na po sveta" . A nije ni to po sveta više razdaljina ko što je bila :-).
Mnogi su me tamo pitali "da li mi se čini da se nešto promenilo?". U početku (prva 2-3) dana je osećaj bio krajnje čudan. Sve ti je poznato, a sve ti je strano. Čak i kada sam ušao u kuću gde sam 30 godina proveo, prva reakcija mi je bila "a kako ova soba tako mala, a tako visoki zidovi". No, nakon 2-3 dana kao da nisam nikada ni otišao. Čudno je videti kafiće koji rade u 2 ujutru radnim danom (i pri tom ima ljudi u istim), kao i napucane devojke po kafićima koje još nisu prešle prag puoletstva. Na to sam se nekako kompletno odvikao. Čudno je videti napucane automobile u državi gde je to 100 prosečnih plata, a za volanom balavac od 18 godina čije lice ne odaje znake inteligencije dovoljne da zaradi tako nešto u tim godinama. Neke stvari ne prestaju da čude, jedino što sam se nekada zbog istih nerivrao....sada više ne. Naravno, pored svog lepog provoda ima i tužnih stvari koje čovek vidi, ali o tome neću ovde...nije ni mesto ni vreme.
Želeo bih da se zahvalim svima koji su nam učinili da nam u Srbiji bude toliko lepo. Od srca vam hvala. Jako nam je puno značilo.
I tako je to sve lepo prošlo, a onda smo se u nedelju ujutru uputili na aerodrom. Čekiranje, pa kafica...još tu i tamo neka pričica i pošalica pred odlazak, a onda sledi carina i mahanje familiji. Slika veoma poznata. Ta slika mi dušu para, jer je od prošlog puta prošlo tri godine, a sećam se ko da je juče bilo. Doduše, razlika je drastična. Tada smo bili dvoje ljudi koji idu u nepoznato...negde gde nikog ne znaju da započnu nov život, danas su to dvoje ljudi koji odlaze kući.
A u San Francisku su nas dočekale komšije, koji su nam izluftirali stan, kupili namirnice za frižider (da nas ne dočeka prazan) i izveli na večeru. Mnogo im za to hvala. Ovaj gest me toliko dirnuo. Lepo je znati da i ovde preko pola sveta ima nekog ko te čeka da se vratiš.

Slike iz Srbije su ovde