Saturday, February 28, 2009

Godisnjica braka



Prosto ne mogu da verujem da je proslo već godinu dana. Bila je to najluđa noć u mom životu...ispalo je baš onako kako smo želeli....ma i bolje od toga :-) Kada se čovek osvrne na to, oseti neko posebno uzbuđenje, ali i malu nit tuge, zato što se to već desilo....zato što je prošlo. Ja sam uvek nekako bio nostalgična osoba, a ovaj odlazak u ameriku je to samo pojačao. Ne mislim da je ranije bilo bolje ili da mi je sada bezveze, nego jednostavno čovek valjda pamti najbolje trenutke svog života i ponekad se nama nostalgičarima stvori nenormalna želja da se vratimo u neke od njih. Iz godine u godinu starimo i stalno imam neki osećaj da je ona prethodna godina bila nekako bezbrižnija. Često to nije tačno u nekom finansijskom smislu, ili osećaju sigurnosti, ali jeste tačno na neki drugi način koji je rečima teško opisati. Kada si dete, nekako si zarobljen. Ne možeš da ideš gde hoćeš i kada hoćeš. Svaki dan ideš u školu gde te dočekuju neki profesori kojima je cilj da te upecaju u neznanju i zeznu ti život kako god znaju i umeju. Međutim kada se setim detinjstva, ne sećam se tih momenata, nego upravo onih u kojima sam se osećao bezbrižno. Raznih avantura kada odemo tamo gde nam roditelji ne dozvoljavaju, kada otkrivamo svet, kada nam nije potrebno da se napijemo da bi se dobro proveli, kada nas sve živo uzbudjuje i kada mašta radi 200 na sat....jer kada odrasteš, možeš biti svašta...i pevač i glumac i astronaut i milioner i opasan baja :-) život je pred tobom, pun neizvesnosti. Pet godina u tom periodu predstavlja čitavu večnost.
Mnogo toga se za ovih godinu dana izdešavalo. Daleko više nego što sam mogao kao dete ili mladić da sanjam da mi se može desiti za godinu dana. Pa kako je onda tako proletelo? Otkud takav osećaj? Jel vreme stvarno brže prolazi? Moguće da onaj letnji raspust od 3 meseca koji sva deca imaju najviše utiče na činjenicu da nam se onda godina čini duža.
Možda je cela ova imigracija najbolje bekstvo iz monotonije...iako mi prethodna godina deluje kao da je proletela, ova četiri meseca mi deluju kao večnost. Kada pomislim kako sam se osećao kada sam stigao...deluje mi ko pre 100 godina...jer se sada osećam nekako...domaćim. Možda su čoveku takve promene potrebne malo češće u životu :-)
Kažu da se tradicionalno za prvu godišnjicu poklanja papir, a moderno sat. Iako uopšte nismo marili za to, slučajno je ispalo da smo poštovali tradiciju :-) Ja sam dobio od Danice gomilu kupona za različite usluge (od pravljenja palačinki, do masaže nogu :)) i predivan novčanik, dok je ona dobila od mene karte za koncert Riverdance koji su na poslednjoj turneji trenutno i biće 19. marta u Čikagu. Nismo stigli da ih vidimo u Srbiji, sada ćemo ih videti u Americi (za razliku od us***ih maidena). Osim toga, otišli smo u jedan suši restoran (koji ne služi alkohol i u koji sigurno ponovo nećemo ići...a i ja više neću čitati kritičare, jer nemaju pojma).
Osim godišnjice, ja sam prošli vikend imao Ubuntu Bug Jam sa lokalnom Ubuntu linux zajednicom. Skupili smo se u jednoj firmi i popravljali bugove. Bila je super zabava na geeky način :-) Takođe, prošli četvrtak sam išao sa udruženjem linuxa na neki Tech koktel koji se organizuje svake godine. To su kokteli gde napišeš na cedulji svoje ime i čime se baviš, okačiš je na košulju i tutnjaš kroz masu. Cilj je da se spoje ljudi u istom poslu (oni koji traže posao, oni koji zapošljavaju...generalno sklapanje poslova i sl). Najlepši deo celog koktela je džabe pivo i ulaznica (mada sam ja donirao 5$). Upoznao sam dosta zanimljivih ljudi i rekrutera. Kada smo već kod teme rekrutera, ove nedelje su opet bili veliki otkazi u našoj firmi. Otpušteno je gomila ljudi u Kanadi, baš sa projekta na kojem ja radim. Vezano za taj projekat, ostao je glavni programer u Kanadi i ja sa ove strane bare. Ceo projekat se seli u Srbiju (što se razvoja tiče), glavnog programera sele na drugi projekat...tako da ja ostajem jedini sa ove strane bare. Zašto su mene zadržali ne znam....ali ni ne želim da pitam. U svakom slučaju, ko zna koliko ću još ovde da trajem... Ne mogu oko toga da se nerviram....nije u mojoj moći da bilo kako utičem, biće kako bude.

Evo malo slika:
Slike sa godišnjice
Slike sa ubuntu bug jam
Kako izgleda magla u Chicago

Tuesday, February 17, 2009

Crno / bela tehnika



Ako je bela tehnika u crnoj boji onda to postaje crna tehnika ili kako sada :D. Konacno smo opremili kuhinju skroz na skroz ... uzeli smo sitnu belu ili ti crnu tehniku koja nam je nedostajala. Naravno da nije bilo Žareta i Ivane mi to nikada ne bi izveli... lepo nas ljudi strpali u auto odvukli do wallmarta (ovoga puta u belačkom kraju) i vratili kući. Sada konačno imamo peglu, mixer, toster, secko i neku skalameriju za pravljenje sendviča (Koljina igračkica). Sreća, sreća radost ... juče sam manijakalno krenula da seckam sve povrće koje sam imala u frižideru čisto da se oproba kako radi mashinica. Nikola je pravio sendivčice na svojoj igračkici, a jutros smo po prvi put jeli tost wooohooo. Žare i Ivana su nam pozajmili i usisivac ... da nam se nadje :D
Nekako polako ali sigurno se kućimo. Shvatili smo da moramo da se selimo, jer ovde brate mili plaćamo renut ko svetog petra kajganu, i dalje je to jeste jeftino za ovaj kraj jer su početne kirije za stan ko naš dosta dosta veće, ali je sve generalno skuplje ... namirnice po prodavnicama i sve po redu.
Evo četiri meseca smo tu. Došao je februar i tu su odma... dan zaljubljenih, prijave poreza, naša godišnjica ... i mnoge druge interesantne stvačice. Žana nam je sredila poresku prijavu ŽANA HVALA :)
Za dan zaljubljenih smo bili u nekom turskom restoranu i odvalili se od hrane onako pošteno muški. Predjelo, supa, salata, mesa i dezert je stvarno huh....
Ovde je celokupna industrija posvećena samo tom jednom danu toliko razvijena da to nije normalno koliko stvara pritisak kod ljudi. To mora da budu bombonjere, ruže srca, mede .... sve je ružičasto u ljubavi i zaljubljeno. Čula sam priče koliko je to ovde... izkomercijalizovano, ali nisam mogla da verujem. Kada voliš nekoga to ćeš mu pokazivati svaki dan, a ne samo jedan dan u godini kada je to neko tako rekao.
Moj trenutni status: Domaćica sa master diplomom.
Šta više da kažem, barem da znam da kuvam ko svet nego ovako mučim sebe, mučim mog muža.
Nisam još uvek našla posao ... neko je rekao da je teško naći posao ovde, ali nisam htela da verujem... uvek sam nešto kao razmišljala jao ma ko zna šta ti ljudi traže i kakve poslove. Tamo se kao kasirka možeš uvek zaposliti, e pa nije tako.... ovde sve isto ide preko veze i sistem je isto kvaran i izopačen možda čak i gore nego u Srbiji. Ko zna koji me posao čeka kada mi neko dade ovoliki raspust.
Stigao mi je ček na $4000 koji mogu u đubre da bacim, jer se meni samo ti sa raznoraznim prevarama javljaju samo. Ne mogu ni da objašnjavam koji je to sistem.... ako vam stigne tako novac ne uzimajte ga jer sam omožete u zatvoru završiti ... eto to je moj savet.
Polako ali sigurno ulazimo u ovaj sistem... krenuli smo da se budimo u 6 sati ujutro... ja sam krenula konačno da vežbam... nadam se svakodnevno :), jako je bitno izorganizovati i izplanirati celokupnu nedelju unapred. U suštini da bi ovde nešto ozbiljno postigao moraš biti overachiever - To perform better or achieve more success than expected. Čudno kako u srpskom jeziku ne postoji reč za to ili samo ja ne mogu sada da je se setim.
Slike sa dana zaljubljenih i tehnike su ovde

Tuesday, February 10, 2009

Žurka, žurka...


Prošla nedelja je za promenu bila uzbudljiva :-) Prvo sam bio bolestan, ali sam se izlečio za samo 2 dana...jer ovi lekovi ovde...jaki su ko otrov (da te što pre izleče da možeš da šljakaš).
Upoznali smo nove prijatelje. Ovde je način upoznavanja veoma interesantan. Danica je nešto bila kod doktora, a medicnska sestra...naša...isto dobitnik zelene karte, došla sa mužem par meseci pre nas. Takođe ovde nisu imali nikoga, a i sada znaju jako malo ljudi u gradu. Naravno, odmah smo se sutra čuli sa Ivanom i išli zajedno u kupovinu. Odvela nas je na drugi kraj grada gde ima neka velika radnja za koju ti treba kartica (kao Metro kod nas). Prvo smo otišli do gazde njenog muža po tu karticu, pa onda u šoping. Sve u svemu, vozali smo se dosta dugo, što je ovde uvek interesantno :-) U prodavnici smo ostavili malo bogatstvo...jer ima stvarno jeftinih stvari, ali je sve na veliko. Pa smo uzeli toalet papir za narednih godinu dana, parmezan za narednih 6 meseci, čarape, par litara tečnosti za pranje ruku itd. Uzeo sam konačno i novi žilet, neki Gillette fusion sa 5 oštrica i vibratorom...ma ludilo. Takođe smo konačno naišli na kroasane....i to neke preterane. Nisam kroasan ko svet jeo otkada sam napustio Srbiju. Moram priznati da mi doručak ovde najviše fali. Ovde nema šanse da doručak jedeš "usput". Jednostavno, nema pekara ko naših....ovde sve neke krofne, muffins i sl stvari, koje mi ne padaju na kraj pameti za doručak da jedem. Ako pak odeš u restoran (za šta nemaš vremena), onda je doručak posebno ludilo...od palačinaka, do jaja i kobaje na 1001 način...a često ljudi uzmu kombinaciju svega toga..u jednom tanjiru :-) Ručak je skroz druga priča...i tu je izbor daleko veći nego u Srbiji, ali doručak....fale kroasani i burek...šta drugo reći. Ja kući uglavnom za doručak jedem neke instant ovsene pahuljice sa orasima, suvim grožđem i medom....ludilo kako je dobro :-)
Za vikend nas je vlada zvao na neku žurku, koju je organizovalo njegovo društvo sa fakulteta. Žurka je bila ko iz američkih filmova, velika kuća i jedno 150 ljudi. Hrane, pića....svega. Prvi put smo se onako ludo proveli, kao što smo to umeli u Srbiji. Ostadosmo do 5 ujutru, a koliko sam čuo žurka je trajala do 7. Bilo je interesantno upoznati ljude iz raznih zemalja, pošto su većinom bili strani studenti. Ja sam se najviše zapričao sa jednim gitaristom - metalcem (prvi metalac kog sam sreo ovde), koji nam je obećao da će nas voditi po klubovima Čikaga gde se vošti metal. Inače žurka je imala sledeći koncept, u dvorištu pušači, prizemlje igranka, prvi sprat šank, klopa i opuštanje, drugi sprat društvene igre za pijane mase (twister :)). Igrao sam prvi put twister u životu...i pobedio :-) Našeg Vladu su bili zalili nekom čokoladom...ma bilo je sve u svemu baš lud provod. Bilo je i dosta naših. Krenusmo oko 5h kući...i ono, nema busa, ajd zvaćemo taksi...medjutim danica se već zapričala sa jednim parom (on portugalac, ona iz Kazahstana)...koji su se ponudili da nas odbace....naravno da smo prihvatili :)
Bilo je interesanto pričati sa devojkom iz Kazahstana. Ona pita: "Jer znaš gde je to?"....ja odgovaram "Naravno da znam"....mislim se, nisam ti ja amer...na šta ona kaže "Znaš za Borata". I onda u sebi mislim, bože kako li je tek ovima iz Kazahstana kada dođu ovde. Nas samo mešaju sa Sibirom (amerima kada kažeš da si iz Srbije, 50% njih odgovori "wow....tamo je baš hladno"...zato što brka Srbiju i Sibir). Mogu misliti šta ovi trpe, jer ameri verujem da stvarno misle da je u Kazahstanu onako kako Borat prikazuje. Ma koliko nam on bio smešan, taj čovek je napravio sprdačinu od čitave nacije...
Sinoć smo bili kod Ivane i Žareta na večeri. Malo smo se družili. Moram priznati kada sam čuo koliko oni plaćaju stan, da zvuči primamljivo da se selim u drugi kraj....jer bih za razliku u ceni stana, mogao otplatiti kredit za kola. Jedino što bih onda još duže putovao na posao, a ne bih mogao kolima jer mi firma u centru...tako da bi mi commute oduzeo 3 sata dnevno....i ovo mi je puno, a kamoli još to....eventualno ako bih našao nešto blizu voza.

Evo malo slika sa žurke ovde

Tuesday, February 3, 2009

Konacno krevet


Evo mene nakon duzeg vremena malo da pišem. Svaki put obećam da neću praviti tolike pauze....kad eto. Da budem iskren, nije mi teško da pišem, nego mi cimanje ono prebacivanje slika i komentarisanje istih. Verujte mi da mi to vise vremena oduzme od pisanja samog bloga. Kod nas su se razne stvari izdesavale. Pa da krenemo redom.
Bili smo na koncertu The Killers....yeeeee. Sta da kazem, osim da je bilo super....nabacili smo i one narukvice za prve redove, tako da smo bili u drugom redu :-). Bas sam se setio kako sam godinu dana pre toga sedeo u Gusanu i slusao njihov novi album...ko bi rekao da cu ih godinu dana kasnije slusati u Americi. Takodje sam i pomislio kada sam dolazio ovamo, kako je to jedan od bendova koje treba videti, jer ne dolaze cesto u evropu (bar ne u nase krajeve). Naravno, propustio sam dosta bendova....jer ovde valjda svi dodju u januaru....i onda....mrtvo do proleca. Ono sto je interesantno bilo je to da se koncert odrzao u sportskoj hali univerziteta (u toj hali je trebala i Ceca da svira...ali hvala bogu, nisu joj dali vizu). To je dosta poznat (citaj: skup) univerzitet, ali kako se grad gradio, odjednom je taj deo postao jedan od najlosijih kvartova grada. Studentima se cak savetovalo da ne prelaze iz jednog u drugi kraj univerziteta sami i sl. Na svakih nekoliko metara se nalazi ogromna bandera na kojoj je rotaciono svetlo na vrhu i ima dole jedan veliki taster. To je alarm za uzbunu, namenjen studentima da pritisnu ako dodje do neke neprijatne situacije. U zadnjih nekoliko godina se ovaj kraj poboljsao. Grad je poceo da rusi zgrade okolo, gradi nove i prodaje stanove dosta skupo. Tako da, sada taj kraj vise nije tako opasan, kao sto je bio. U Čikagu su tako na raznim lokacijama od četrdesetih do šezdesetih gradili zgrade za siromašne. Ti su se kvartovi kasnije pretvarali u poznate ratove bandi i kriminala, gde ni policija nije mnogo ulazila. Jedan od najpoznatijih u americi je Cabrini-Green (http://en.wikipedia.org/wiki/Cabrini-Green), inače kvart kroz koji svaki dan prolazim kada idem na posao, a ko je gledao horor film "The Candyman", zna o čemu se radi (inače, tu je baš i sniman film). Ono što mi nije jasno je kako to da su svi ti projekti nekako blizu centra? U svakom slučaju, danas su ti krajevi većinom srušeni (u cabrini živi 3x manje ljudi nego pre 10 godina) i kompletno izolovani (svuda naokolo su kamere sa plavom rotacijom i policija stalno prati sta se desava). Okolo se grade zgrade sa skupim stanovima...što bi naši rekli "pobeljuju kvart". Moram priznati da pre 10 godina Chicago je bas bio zeznut za zivot.
Kupili smo krevet....konačno....woohooo. Najbolji krevet u kojem sam u životu spavao. Svaki feder je posebno obavijen, tako da se madrac oblikuje prema tebi i ne osetiš uopšte vibracije, ako se druga osoba vrti u krevetu ili ulazi/izlazi. Krevet je jako visok (tako to valjda ovde), što je malo čudno. Visina je skoro do kukova kada stojiš....mnogo dobro kada ujutru ustaješ :-)
Isto veče kada nam je krevet stigao, futon (aka "govance") je pukao. Da nije baš tada stigao krevet, ne bismo imali na čemu da spavamo.
Ja sam pazario novu igricu za playstation, Fallout 3 - collector edition. Dobio sam bio gift card od firme za bozic, pa mi je prodavnica dala neki kupon....i na kraju sam dodao samo 10$ :-) Uspeo sam da nabavim collector edition (dolazi uz lutkicu i torbicu) za iste pare koliko normalno kosta igra....zadnji primerak u radnji :)
Ja sam vec dva dana bolestan (ponovo). Vec sam poludeo, ko kilavi janko....svaki cas me uhvati neka viroza. Ovo je vec 3 put otkada sam ovde.

Evo nesto slika ovde Nazalost, sa Killersa nema nista, jer aparat je bilo zabranjeno unositi...ja sam slikao sa mobilnim, ali su slike uzas. Videcete zadnju sliku zamrznutog prozora...tako to izgleda na -40.