Friday, August 21, 2009

Ja Vozac i Radnik



Konacno sam se zaposlila, weeee posle devet meseci konacno i meni nesto malko da svane. Elem, pored toga sam polozila i vozacki tako da vise nisam "invalid". Ucenje voznje na automatiku i polaganje je neshto shto je ovde neopisivo lako, barem tako kazu. Za vikend nam dolazi drustvo iz Ohio-a... nasi novosadisti. Pravimo u petak zurku, kanda je krenuo jedan jako pozitivan period... da kucnem u drvo. Javim se sa novim dogodovsitama od iduce nedelje.
Aj uzdravlje.

Tuesday, August 11, 2009

Lolla nije Exit



Moram sada da ovo izblogujem, zaboraviću kasnije.
Petak 7. avgust, 2009.
Odlazak na Lollapaloozu da malko vidimo kakvi su festivali u US. Naravno da je kiša padala ceo dan, i naravno da nisam uspela da pronadjem nigde kabanice jer su sve bile rasprodate. Sva sreća pa su nam u Nikolinoj firmi dali džakove za djubre, to smo lepo prekrojili u kabanice pod popularnim nazivom "recycled couture". Jako je teško objasniti ljudima koji nisu osetili šta znači da na 25 stepeni ti umireš do sparine jer je vlažnost vazduha 85% a u isto vreme pada kiša i neznaš da li si mokar od kiše ili od znoja. Elem, pod punom ratnom opremom uputimo se iz Nikoline kancelarije na festival. Bez mnogo čekanja odma smo ušli i pravac piće da utvrdimo cene. Lula ima cene koje su pristupačne svima po redu, $5 domace pivo, $8 strana i velika piva i to sve u limenkama. Cena pića u kafanama je od 5-8 dolara zavisi kako gde. Nema ko šta da te dere nešto nenormalno kao što je to slučaj na Exitu pa ti moraš da se dovijaš na sve moguće načine kako da prošvercuješ pice jer nemaš novaca za pivo od 250 dinara ;). Cena festivalskih majci je oko 25 dolara što je jeftinije nego na Eixtu. Redovi za toalet... isti su i tamo i vamo... i amerikanci su ljudi. Ali zato dobiješ uz festivalski program i 30 pesama sa iTunes za dž. Za razliku od Exita, Lollapaloza ima samo 8 stejdževa, i traje u toku dana od 11 pre podne do 10 uveče, a posle toga kuci na benko. Malkice smo se stigli promuvati po festivalu, pre glavnih zvezda. U pozadini se probijao Peter Bjorn and John... završavali su svoj koncert sa njihovim mislim jedinim hitom Young Folks. Nikolu je interesovao samo Sony Play Station Stage i šator sa konzolama i najnovijim igricama. Šta se još u šatoru izdešavalo treba on da vam priča. Posle testiranja igrica pokupili smo još po jedno pivo i nastavili na Depeche Mode ... nismo se probijali u prve redove, ali smo bez neke prevelike muke stigli na mesto koje je sasvim pristojno izgledalo, taman onako da vidiš lepo i binu i ljude na bini, ali da je tu i platno. Nekim čudom bili smo višlji od 90% publike pa je pogled bio savršeno ne ometan. Slike i snimci slede na kraju svaki dalji komentar je nepotreban.
Subota 8. avgust, 2009.
Naš drugar Dejan iz Glen Dejl Hajtsa...ex Carols Stream je krenuo na časove voznje kamiona u gradu i sada je svaki vikend blizu nas. Uz malo nagovaranja uspeli smo i Danijelu da dovučemo, sve zajedno sa malenim Vukom :D Nismo planirali, ali smo ovaj vikend svi zajdeno završili na plaži, čak sam i prstiće pokvasila... jao kako je hladna voda. Posle duge šetnje uz plažu vratimo se kući i taman krenem da spremam neku večericu... popularne srbitose... buritos na srpski način. Kako sam posegnula za jednim tanjirom, otkači se cela polica i vecina posuđa mi je otišla u param parčad. Ubeđena sam duboko da duh Džona Dilindžera još uvek hoda ovim hotelom.
Nedelja 9 avgust, 2009.
Odmaranje, uživanje i razvlačenje po stanu. Kupili smo ventilator, Nikola je stvorio strasnu vezu sa istim... a i meni kreće da se sviđa. Nismo mu još uvek dali ime... ali mislim da će uskoro biti kršten. Naravno da je uvek koliko para toliko i muzike, te sam ga već u ponedeljak nosila na zamenu, neki deo je fabricki bio defektan pa nije skalamerija dobro radila
Ponedeljak 10 avgust, 2009.
Moja bivša asistentkinja sa svojim mužem nam je došla u goste... nekim poslom je bila u konzulatu i mi je pozovemo da navrne i prenoći. Mmalko da se družimo, a i da vide ovaj deo Chicago. Od kako smo se doselili nam kuća nije bila puna sa toliko ljudi, došli su nam pride Žare, Ivana i tašta sa kojima se dugo dugo dugo nismo videli, Srđan, neke Vukicine nove prijateljice i još jedan drugar... puna kuća ljudi... jao sreće i radosti. A sve je krenulo nekako navrat, na nos od samoga jutra mog obilaska prodavnica, pa Vuka najavi da će ranije doći pa pravi muffine pa jao.... na svu sreću stignem sve živo i samo u jednom momentu onako spontano svi krenu da dolaze i wow... konačno sam posle dugo vremena imala baš onaj stari osećaj kućnih žurki... podsetilo me na Srbiju. Vukica i njen mužić nisu hteli na kraju da ostanu da prespavaju već su pravac posle žurke put pod noge, tj. auto pod noge i pravac La Fajet. Nikola i ja smo ostali srećni zbog žurke i novog društva, zbunjeni kako je sve kratko trajalo i umorni posle dugooog dana.
Utorak 11. avgust, 2009.
Danas pišem ovaj blog i imam zakazane časove voženje za 12 i 30 danas po prvi put sedam u auto za volan, neka mi je bog u pomoći.
Vratila sam se sa voznje wooohooo nisam nikoga zgazila idemo dalje novi casovi i sve po redu :D
Slike od Zurke i Druzenja sa Danijelon, Dejanom i Vukom su ovde
Slike sa Lollapalooze su ovde

Monday, August 3, 2009

Selidba


Malčice smo se ponovili, promenili smo stan :-) Od svih onih opcija o kojima sam pričao, na kraju smo odabrali zgradu prekoputa (onaj bivši hotel gde je sniman public enemies - tzv Sherone Apartments). Sama selidba je bila mnogo veća avantura nego što smo mislili. Uspeli smo da nabavimo određena pomagala pri selidbi, tako da nije bilo previše naporno. Prvo su nam se neki idijoti sa kamionima uparkirali u prolaz i blokirali zadnji ulaz od zgrade. Zbog njih smo morali skroz okolo da idemo. E onda dolazi na red teretni lift nove zgrade. Koliko sam čuo, lift je izmišljen u Čikagu. Ovaj koji se nalazi u našoj novoj zgradi je verovatno bio prvi prototip :-). Izgledao je kao u horor filmovima sa metalnim ogradama i otvorenim plafonom. Prva tura je uspešno prenešena, ali smo se na putu ka dole uspeli zaglaviti. Probasmo sve moguće i nemoguće, ali lift nije hteo ni da makne. E rekoh, sada smo nadrljali. Danica (inače jedina osoba koja nije bila u liftu) je zvala hitnu službu naše nove zgrade (koja mora biti dostupna 24/7), ali joj se sekretarica javila. Potom sam ja nazvao vatrogasce :-) Razgovor je bio kao u filmovima, ono "drž se druškane....stižemo da te izbavimo odatle". Još smo se mi onako u liftu zezali "sada kada dođu sa onim sirenama". Upravo to se i desilo. Za oko minut-dva su se čule sirene i stigli vatrogasci sa najvećim njihovim kamionom. Ušli su u zgradu, čula se neka nenormalna lupnjava....odjednom se začulo neko zujanje i lift proradio. Problem je bio u tome što je neko pokušao da otvori vrata u podrumu i lift se automatski zaustavio. Ali svaka čast ovim ovde vatrogascima, stvarno su hitri. Mi čak nismo ni zvali broj za hitne slučajeve, a stigli su za oko dva minuta. Ovi naši se naravno nisu ni javili, nego su sutra Danicu pitali kako smo se izbavili. Moram priznati da iako je stan predivan i to sve, mnogo im je nemaran menadžment u odnosu na prethodnu zgradu, gde su stvarno bili besprekorni. Puno hvala Vladi, Srđanu i Danijelu na pomoći oko selidbe. Žao mi što se sve tako odužilo, pa niko nije ostao na pivu i pici kasnije :-(. Inače, već prve noći smo zaboravili da zaključamo vrata od stana (u prethodnom stanu su se sama zaključavala), pa su nam upali neki meksikanci. Ljudi rade na renoviranju stana pored nas, pa su malo pobrkali lončiće :-) Moram priznati da se pored toga tripujemo da ima duhova u zgradi :-)
Uveli smo i novu kablovsku. Sada imam 16 MBit-a internet (download i 6 MBit upload) :-). Pored toga, imamo HD-DVR (mogućnost snimanja, pauziranja itd programa) i uzeli smo malo jači paket kako bih ja imao SyFy (nekadašnji Sci-Fi). Takođe smo uzeli i HBO (nije mi preko potreban, ali nam je došao kao promocija na godinu dana). Naravno, većina kanala je u HD-u. Iju kakvo ludilo :-) Na ovo se čovek lako navuče. Više uopšte ne gledam tv normalno, nego samo snimam...i onda lepo preskačem reklame. Mogu da snimam 2 kanala istovremeno. A čak kada ni to sve nije dosta, imaš On-Demand. Većina filmova se tu papreno naplaćuje, ali redovno imaju i dosta lepu kolekciju džabe filmova, kao i tv serija. Pored toga, i ja sam se na poslu ponovio. Menadžer nam je prešao u drugu firmu (što mi je baš žao, jer je mnogo cool lik i totalni zajebant) i oslobodio je svoju kancelariju. Jedan kolega iz prodaje je prešao u njegovu kancelariju, a ja sam dobio koleginu. Sada imam svoju kancelariju sa pogledom na Hancock tower sa jedne strane i Sears (od nedavno Willis) tower sa druge strane. Moram reći da uživam dok traje :-)
U nedelju smo se čuli sa Mandićima da idemo zajedno na plažu. Oni su krenuli oko 12 i stigli do nas nesto pre 3 popodne, jer su se zakrčili na autoputu. Onda smo svi zajedno seli u kola i krenuli ka plaži. Fora je da nisam znao koliko nam je plaža blizu (mislio sam da je mnogo dalja), pa smo se zeznuli i krenuli kolima. Obišli smo prvo jednu plažu tražeći mesto za parkiranje, pa potom drugu plažu i na kraju završili kući nešto pre 5. Toliko od plaže. Što je najgore, čak i da smo došli na plažu....teško da bi se okupali, jer je voda navodno izuzetno hladna. Nema veze, barem smo se videli i malko prošetali.
Ono što je najgore u ovom gradu je činjenica da je ovo amerika i da ti kola trebaju, a kada ih imaš, ne možeš ih nigde parkirati. Izlazak iz grada ka zapadnim predgrađima....moraš proći jedan autoput koji je zakrčen 24/7. To je stvarno muka, ali za razliku od Novosađana ili Beograđana, stanovnici Čikaga se ne bune. Oni se inače za ništa ne bune. Imaju jednog gradonačelnika 20 godina, pre toga njegov ćale bio 20 godina...itd. Sada ovaj odlazi u penziju, pa odlučio da se nakrade tako što je npr. prodao sve parking satove privatnoj firmi na 70 godina i sl. Ma ceo grad se rasprodaje. Ali to nikoga ovde ne dotiče...to je jednostavno tako. Nemojte me pogrešno razumeti....ameri umeju da prave žestoke proteste kada je u pitanju ubijanje pasa u severnoj koreji, ili pak lov na kitove, ili ozonski omotač....ali kada je u pitanju njihov grad i svakodnevni život, to ih uopšte ne dotiče.
Tako sam ja rešio da auto neću ni kupovati. Jednostavno, ne isplati mi se. Mnogo su me naši kritikovali na početku kako pazarim u skupim radnjama (tipa Jewels i sl)...ma osećao sam se kao neki debil i osoba koja se razbacuje sa parama. Postoje razne naše, meksičke i poljske radnje na ivici grada koje su jeftinije. Tačnije, nije tamo sve jeftinije, neke stvari jesu, ali ne dovoljno da bih zbog toga auto kupovao. Ja sam se sa Dejanom nakupovao mesa za idućih šest meseci u Indijani. To sam dakle sredio. Ostaje mi povrće itd. Pa da kupujem u najskupljoj radnji, proći ću možda 100$ mesečno skuplje (ne verujem ni da je toliko). Koliko košta rata za kola + osiguranje + benzin + ne daj bože da zvekne nešto + parking. Sigurno više od 100$ mesečno. Jednostavno, ne živim u predgrađu, a čak i da imam kola ne bih mogao sa njima na posao (osim ako nisam spreman 300$ mesečno da dam za parking na poslu + 170$ kod mene). U principu....ne isplati se. Ima ovde neki zip car, tako da ću se na to pretplatiti kada dobijem dozvolu. Taman dovoljno da jednom u par meseci odem u Costco, i jednom mesečno u Jewels po vodu i sokove. Mislim da smo Danica i ja nekako osuđeni da nemamo kola u životu. Najviše će mi faliti kola za neku avanturu vikendom (odlazak negde itd). Ali šta da radimo...tako je...kako je. Ne vredi mi samo zbog toga davati 500$ mesečno. Ma videću....bar u početku ovako...
Inače, ovde su stalno neki festivali u našem kraju. Bukvalno svaki vikend :-)

Toliko za sada.

--- Dodatak ---
Pošto je prošlo nedelju dana otkada je blog napisan, a nije objavljen (kao i uvek, problem sa slikama), rekoh da dodam nove vesti. Danica i ja smo položili pismeni test za vožnju i sada imamo neku dozvolu da vozimo u prisustvu nekog drugog vozača. Od utorka Danica kreće na vožnju, a ja ću se malo nekuda provozati i polagati...glupo mi da plaćam tako skupo časove, ipak sam već to jednom položio. Jaoj kako je to ovde sve jednostavno. Otišli smo u DMV (SUP) da promenimo adresu na ličnoj karti i polažemo test za vožnju. Čekali smo čitavih 1 minut, onda smo otišli do šaltera i dali novu adresu, pogledali na neki aparat koji ti proverava vid, otišli na kasu da platimo, dali su nam test, seli pored na stolicu, polagali, odmah ti na licu mesta pregleda...i to je to. Ceo cirkus trajao ukupno pola sata. Da ne kažem da su pitanja toliko jednostavna, samo ti treba malo zdrave logike. Osim toga, bila nam je ove nedelje i godišnjica zabavljanja (7 godina :)). Večeras palimo na Lollapalooza festival, na koncert Depeche Mode. Napolju naravno pada kiša....hoću da popizdim. Ako zbog ičega želim da pobegnem iz ovog grada, a to je onda zbog 9 meseci kiše :-( Mrzim kišu...

Slike se nalaze ovde

Fali još jedan snimak iz lifta kada smo se zaglavili, koji moram pokupiti od Srđana.